Kultna HBO-ova serija Žica u svojoj trećoj sezoni gledateljstvu predstavlja Marla Stanfielda, mladog trgovca drogom koji se počinje probijati u narko-podzemlju zapadnog Baltimorea. Za razliku od Avona Barksdalea, kingpina kojeg nastoji naslijediti, Marlu šira zajednica čak ni deklarativno ne predstavlja ništa doli izvor radne snage i potrošačke baze, a suradnici investicije od kojih će s vremenom možda biti potrebno odustati. Taj nadmeni mladić ledenog pogleda koji kao da je došao niotkuda, bez ikoga svoga, personifikacija je onoga što filozofi zovu instrumentalnim umom; ako je najbrži i najučinkovitiji način za ostvarenje cilja a radnja b, učini b. Ovakav mu pristup poslu omogućuje strelovit uspon na ulicama Baltimorea kojima uskoro postaje neprikosnoveni gospodar. Uz utilitarizam, Marlov modus operandi obilježava i iznimna brutalnost, koja se najjezovitije očituje opetovanim zatvaranjem žrtava njegovih ubojstava u napuštene kuće zapečaćene pištoljem za čavle koje provode njegovi utjerivači. Unatoč moći i utjecaju koji mu je pri kraju serije omogućio izlaz iz kriminalnog miljea, u svojoj posljednjoj sceni Marlo se vraća na uglove s kojih je potekao i kojima je vladao, no mlađa generacija koja ondje trguje više ga ne prepoznaje. Čovjek kojemu su reputacija i moć bili sve tako ostaje zaboravljen, a igra se nastavlja bez njega.
Za razliku od Marla, kapitalizam nije došao niotkuda. Povijest njegova razvoja vrlo je dobro poznata, no neupitna je činjenica da s mladim narkobosom dijeli težnju ka monopolizaciji tržišta i pozamašan repozitorij skrivenih žrtava. Unatoč smrtnim trzajima tog ocvalog gorostasa pomlađenog neoliberalizmom kojima svjedočimo, završni čin njegove drame agonizirajuće se odužio, a Kraj kapitalizma? Katarine Peović nastoji ponuditi koordinate za njegovo poticanje u ključu demokratskog socijalizma. U osvježavajućem otklonu od reformističkog parlamentarizma i klasnog snobizma ispravno prozvane nominalne ljevice, autorica nudi niz oštroumnih uvida u mehanizme kojima kapitalističko upravljanje institucijama opstruira demokratičnost, solidarnost i klasnu svijest, te nudi niz naputaka kako izazvati takve prakse.
Zatvor bez zidova
Peović u predgovoru ove zbirke kolumni primjećuje kako se u najnovije vrijeme sva morbidnost kapitalističkog realiteta ogolila. Bilo da je riječ o perverznoj beatifikaciji desničarskog huškača Charlieja Kirka od strane američkih konzervativnih medija, gaženju međunarodnog prava činom otmice Nicolása Madura uz prešutno odobrenje europskih političkih elita, ili pak o podjednako amenovanom genocidu u Gazi, nema sumnje da stvarnost koju živimo manje nalikuje imanentnim krizama na koje se kao odgovorni potrošači „moramo priviknuti‟, a znatno više posljedicama proizvodnog i ideološkog sustava koji nema više vremena ni strpljenja praviti se da koncepti poput prava ili dostojanstva ljudskog života išta znače. Gramscijeva opaska o „vremenu čudovišta‟, na koju se autorica referira, doista nikad nije bila primjerenija.
Premda je popis morbidnih fenomena u ovom uvodnom tekstu ekstenzivan, jedan od njih se u svojoj podmuklosti ističe kao naročito opasan, onaj povijesnog revizionizma. Nije tajna da hrvatski i europski politički vrh makinalno izjednačavaju fašizam i antifašizam kao podjednako zazorne i radikalne fenomene koji su doveli do uspostave dva ekvivalentna totalitarizma. Premda su sami korijeni refleksa izjednačavanja tih dvaju doktrina suspektni – dovoljno je tek spomenuti notorni historiografski fijasko Crne knjige komunizma – on nije nimalo bezazlen jer nastoji dokinuti golu mogućnost antikapitalističkog mišljenja. Kako piše Peović: „Povijesni revizionizam u službi je stvaranja prešutnog pristanka masa u korist kapitala. Danas je do te mjere izbrisana granica fašizma i antifašizma da desničari na društvenim mrežama ostavljaju komentare ‘antifašizam je najveći fašizam’. Ali nije takva mentalna gimnastika došla sama od sebe. (…) Izjednačavanje fašizma i antifašizma došlo je od samog političkog vrha, ne samo hrvatskog već i europskog‟. Revizionizam zamaskiran u temeljnu vrijednost napredne uljudbe u predgovoru je prokazan kao još jedan član alijanse koja u svom nastojanju da opstruira mišljenje i djelovanje koje bi na bilo koji način prijetilo ugroziti stimulaciju kapitala pustoši i osiromašuje misaoni horizont subjekata poznog kapitalizma. Kako na tragu Alaina Badioua piše Peović, krajnji cilj ove revizionističke naracije je ustoličiti uvjerenje da je „željeti nešto bolje – zapravo željeti nešto gore‟.
Nije tajna da hrvatski i europski politički vrh makinalno izjednačavaju fašizam i antifašizam kao podjednako zazorne i radikalne fenomene koji su doveli do uspostave dva ekvivalentna totalitarizma. Premda su sami korijeni refleksa izjednačavanja tih dvaju doktrina suspektni – dovoljno je tek spomenuti notorni historiografski fijasko “Crne knjige komunizma” – on nije nimalo bezazlen jer nastoji dokinuti golu mogućnost antikapitalističkog mišljenja
Demokratičnost nasuprot kapitalo-parlamentarizmu
Peović nudi podjednako važne uvide u demokraciju, nudeći sijaset ilustracija inherentne opasnosti koju kapitalizam predstavlja za takvu vrstu upravljanja. Dok u predgovoru iznosi načelnu primjedbu o tome kako „ekonomija nije pod demokratskim nadzorom (i) ne odlučujemo o tome što ćemo proizvoditi, koliko toga i za koga‟, u kolumni „Ljudi nisu glupi‟ primjećuje strukturalnu nemogućnost parlamentarnih institucija da bilo kakvim reformama ugroze kapital. Čak i ako se neka (nominalno) lijeva opcija poput Možemo! ili Syrize odluči obračunati s utjecajem kapitala u političkom životu, vrlo će brzo naići na neuspjeh ne zbog vlastite nesnalažljivosti, već zbog činjenice da će se „(kapital povući), dolazi do tzv. štrajka kapitala, nestaje investicija, a onda i novca za socijalne projekte. U takvoj ekonomiji vlast je prisiljena osiguravati (…) ‘pozitivnu klimu’ za investitore, što zapravo znači prilagođavati i podređivati javne potrebe i projekte interesu kapitala‟.
Ovi pasusi ilustriraju prirodni antagonizam demokracije i kapitalizma koji potonji nastoji neutralizirati uspostavom onoga što Badiou naziva kapitalo-parlamentarizmom, svojevrsnim institucionalnim igrokazom koji „ne podnosi demokraciju‟ i koji pitanja o tome „što, kako i za koga proizvodimo (…) (postavlja) izvan mogućnosti odlučivanja društvene većine‟. Pitanja o tome zauzima li tko svoje mjesto u tom igrokazu zbog vlastite koristi ili zbog nemoći strukture unutar koje radi drugorazredne su preokupacije jer ne dotiču korijen problema. Kapitalo-parlamentarizmu Peović suprotstavlja demokratičnost kao sine qua non demokracije koja se najzornije vidi u radničkom samoupravljanju; neometan uvid u organizaciju radnog kolektiva, participacija u istoj, te zamjena vertikalnog hijerarhijskog modela horizontalnom participacijom svih članova i članica preduvjet je bilo kakvog istinski demokratskog odlučivanja i nespojiva s kapitalističkim upravljanjem.
Peović nudi podjednako važne uvide u demokraciju, nudeći sijaset ilustracija inherentne opasnosti koju kapitalizam predstavlja za takvu vrstu upravljanja. Dok u predgovoru iznosi načelnu primjedbu o tome kako „ekonomija nije pod demokratskim nadzorom (i) ne odlučujemo o tome što ćemo proizvodi, koliko toga i za koga‟, u kolumni „Ljudi nisu glupi‟ primjećuje strukturalnu nemogućnost parlamentarnih institucija da bilo kakvim reformama ugroze kapital
Radikalna solidarnost
Peović ovom knjigom nastupa kao usamljeni glas na političkoj ljevici, što s pravom ističe. Svoje bivše saborske kolege i kolegice iz redova takozvanih lijevih stranaka poput SDP-a i Možemo! naziva „nominalnom/lažnom ljevicom‟, a srž pukog nominalnog karaktera tih opcija otkriva se u njihovom otklonu od najvećeg dijela radničke klase kao i u njihovom neradikalnom pristupu politici. Indikativan primjer otklona od radništva je izjava Sandre Benčić o tome kako je datum najrecentnijih predsjedničkih izbora izabran kako bi se glasače ljevice spriječilo da glasaju, budući da je u tijeku sezona skijanja, koju autorica navodi u kolumni „Ljudi nisu glupi‟. Očigledno je da takva nazovi-lijeva opcija svoju bazu nema među radnicima i radnicama koji_e nemaju sredstava za provesti vikend na Kronplatzu ili kojem drugom skijalištu, već među pripadnicima i pripadnicama profesionalno-menadžerske klase i/ili kulturnog sektora. Navodno nestranački mediji, koje Peović duhovito proglašava „komentarijatom‟, također doprinose omiljenoj tezi lijevo-liberalnih glasača o inertnim, neukim i neobrazovanim ovcama koje svojim neizlaskom prešutno pristaju na daljnje šišanje, produbljujući razdor unutar radničke klase.
Drugi primjer nominalnog karaktera ljevice u Hrvatskoj parlamentarnoj politici je antikorupcijski narativ kojeg Peović, ponovno se odvajajući od onoga što se smatra temeljima lijeve pozicije u Hrvatskoj, opisuje kao „uspavanku za malu djecu koja završava rezignacijom‟. Neovisno o intenciji onoga tko izlaže taj narativ, njegove je ciljeve strukturno nemoguće ostvariti zbog ranije spomenutog antagonizma kapitalizma i demokracije. Kako stoji u kolumni „Izbori – pobijedit će pošteniji, nekorumpiraniji, bolji…‟: “Antikorupcija nas obmanjuje bajkom ‘birajte nas, mi smo pošteniji’. No nema vlasti koja će biti poštenija ako se ne misli sukobiti s kapitalom. Bez korjenitih promjena nema pravih promjena.‟ U jeku ove teze o drugorazrednosti problema korupcije, te ističući višedesetljetni klijentelizam SDP-a u gradu Rijeci te Zakon o radu Miranda Mrsića iz 2014. godine kao opravdane argumente za široko prihvaćenu tezu da su „svi političari isti‟, Peović daje za pravo radnicima i radnicama koji_e ne koriste svoje biračko pravo. Rješenje ovog apatičnog stanja traži u radikalnoj politici, pod kojom razumijeva politiku koja – u skladu s latinskim korijenom riječi – nastoji zahvatiti probleme u korijenu, što je moguće jedino kroz materijalističku analizu kakvu provodi te udruženje svih podgrupa radničke klase u masovni lijevi pokret. Dok djelatnik gradskog odsjeka za kulturu ne spozna da ima isti klasni interes kao radnik u škveru – i obrnuto – prava promjena izostaje.
Primjer pukog nominalnog karaktera ljevice u Hrvatskoj parlamentarnoj politici je antikorupcijski narativ kojeg Peović, ponovno se odvajajući od onoga što se smatra temeljima lijeve pozicije u Hrvatskoj, opisuje kao „uspavanku za malu djecu koja završava rezignacijom‟
Ima li radnička klasa domovinu?
Uz briljantne prikaze demokratskog socijalizma kao transformativnog pristupa politici, Peović u knjizi izlaže i neke teze s kojima bi se istomišljenici i simpatizeri teže pomirili. Prvenstvo u začudnosti svakako ima distinkcija između nacionalizma šovinizma i nacionalizma patriotizma u kolumni „Kako ja mogu biti nacionalist ako sam svjetski prvak?‟ te afirmativno citiranje Giuseppine Martinuzzi koja manjak ljubavi prema domovini opisuje kao „degeneraciju‟ ili „surovost‟ u čovjeku. Može biti da je uspostava ove distinkcije neočekivani pivot kojim Peović nastoji odgovoriti onim glasovima koji bi ju prozvali zbog navodne mržnje prema zemlji u kojoj živi, no pitanje koje treba postaviti je što će ljevici nacionalizam i patriotizam u bilo kojem smislu? Čemu uopće isticati vlastitu partikularnost kao nešto inherentno pozitivno, pa čak i pod uvjetom da postoji nacionalizam koji ne bi opstojao na nekom obliku nepremostive kvalitativne razlike između mene i drugoga koja rađa osjećaj odbojnosti i koju Peović smatra odredbenom isključivo za šovinistički nacionalizam?
Također, ako je istinita tvrdnja da je „pogreška nominalne/lažne ljevice da se odriče nacionalizma i da svaki nacionalizam proglašava šovinističkim‟, jesu li onda trockisti i anarhisti također pripadnici nominalne/lažne ljevice? Na koncu, kako stoji s vanjsko-političkim konotacijama takvog „pozitivnog‟ nacionalizma poput primjerice doktrine socijalizma jedne zemlje i pripadajućeg otklona od internacionalizma? Evidentno je da Peović prepoznaje važnost internacionalizma u demokratsko-socijalističkom prevladavanju kapitalizma – u istom tekstu piše kako su rješenja tog problema tim kompleksnija jer „se ne odnose samo na domaće politike već i na internacionalno prevladavanje kapitalizma‟ – no kako zadržati ovaj internacionalistički stav paralelno s „pozitivnim‟ nacionalizmom koji ovaj tekst pokušava ilustrirati?
Osim ovog ustupka određenoj vrsti nacionalizma, Kraj kapitalizma? iznimno je uvjerljiva i smjela zbirka tekstova. Svjesno i samouvjereno se odvajajući od ključnih točaka prihvaćenog nazovi-ljevičarskog diskursa, autorica se odlučila na hrabar čin iznošenja zaključaka koji u svojoj direktnosti i bespoštednosti nijednog čitatelja ne mogu ostaviti ravnodušnim. Kraj kapitalizma? predstavlja svojevrsni izazov, izazov koji glasi „što ćeš sada, kada malo jasnije vidiš kako stvari stoje?‟, a odgovor – kao i nakon svakog čitanja – svatko mora pronaći sam.
