„Kada je Banijski korpus SVK prodro u bihaćki džep, izgubili su 100 ljudi. Morao sam da nađem 100 leševa za razmenu sa Muslimanima, tako da sam iskopavanjem grobova uspeo da sakupim 90, ali mi je nedostajalo još 10. Otišao sam kod Pajića (kasnije ministar unutrašnjih poslova u posljednjoj vladi RSK, op.a) i objasnio mu problem, a on mi je rekao da idem kod Đure Škaljca (savjetnik ministra unutrašnjih poslova RSK i koordinator za pitanja sigurnosti između RSK i Srbije, op.a). On mi je rekao da su četiri muškarca pokopana pored reke blizu Vojnića i dao mi je nekoliko starih hrvatskih zarobljenika da iskopaju leševe. Te četiri osobe koje su bile u grobu ubili su policajci. Tela su se već delimično raspala, ali je bilo jasno da su civili. Isekao sam žice koje su im bile obmotane oko ručnih zglobova, gde su ostavile duboke ožiljke. Bilo je očito da su im ruke vezane pre nego što su ubačeni u grob. Te leševe sam razmenio tog istog dana. Čak i sa ta četiri leša, i dalje mi je nedostajalo šest, pa sam opet otišao kod Pajića. On mi je rekao da odem kod pukovnika Pejovića, zvanog Peja, jednog od Arkanovih tigrova koji su bili raspoređeni u Velikoj Kladuši. Pejović me onda poslao kod kapetana Šarca (Mladen Šarac, pripadnik Srpske dobrovoljačke garde, op.a) koji je nešto pre toga vodio borbe sa Armijom BiH. Šarac mi je rekao da nema leševa, ali da bi mogao da obezbedi nekoliko jer ima pet zatvorenika. Šarac je naredio da se tih pet ljudi ubije iz različitog oružja…“
Mrtva tijela
Krajiški Čičikov je Slobodan Lazarević, predratni jugoslavenski obavještajac koji je pred Haškim sudom svjedočio „1. januara i 1. jula 1999.“. U Lazarevićevoj vojnoj knjižici stoji da je u ratu u Hrvatskoj sudjelovao od „21. decembra 1991. do 14. avgusta 1995.“. Sredinom svibnja 1992. Ministarstvo unutrašnjih poslova RSK Lazareviću je izdalo službenu legitimaciju rezervnog sastava MUP-a, s ovlastima da „u slučajevima predviđenim zakonom može da legitimiše građanina i da ga privede nadležnom organu, da uđe u tuđi stan i druge prostorije, da se zadrži u njima i da izvrši pretres i bez naredbe nadležnog organa, da nosi vatreno oružje i da ga upotrebi, da se posluži tuđim saobraćajnim sredstvom i sredstvom veze“.
U Gogoljevom romanu Čičikov je kupovao „mrtve duše“, Slobodan Lazarević ima zadatak da sa svim ovlastima na ovaj ili onaj način nabavi „mrtva tijela“. Po dogovorene zarobljenike Lazarević se vratio sljedećeg jutra. „Međutim, leševi su još bili topli, čak su još krvarili. Izgleda da su ubijeni neposredno pre mog dolaska. Doneli su leševe te večeri. Požalio sam se Pajiću da je nemoguće da razmenim te leševe jer se još nisu ukočili, a i Muslimani znaju da su oni već neko vreme u rukama Srba. Pajić mi je rekao da odložim razmenu do večeri i da je obavim po mraku, kada neće biti tako očigledno koliko su leševi sveži. Leševi su preneti u Vojnić i stavljeni u hladnjaču. Komisiji su leševi vraćeni te noći. Uspeo sam da odložim sastanak sa Muslimanima do te večeri i onda sam predao 99 leševa koje sam do tada skupio. Muslimani su radili po strogom pravilu ‘jedan za jednoga’, pa pošto mi je nedostajao jedan leš do 100, predali su mi 99 leševa. Posle te epizode, pokušao sam da izbegnem razmene sa Muslimanima jer sam bio siguran da su njihovi patolozi otkrili vreme i uzrok smrti četiri ubijena zarobljenika koje sam predao prethodnog dana.“
U Gogoljevom romanu Čičikov je kupovao „mrtve duše“, Slobodan Lazarević ima zadatak da sa svim ovlastima na ovaj ili onaj način nabavi „mrtva tijela“
Politička halabuka
Monografija Krajina 1991.-1995. srpskog povjesničara Koste Nikolića objavljena je u Hrvatskoj uz prijeteću političku halabuku. Kosta Nikolić („poznat u Srbiji po veličanju Draže Mihailovića“) nazvan je četničkim revizionistom, a njegova knjiga velikosrpskom propagandom i „primjerom kako Hrvatska financira prekrajanje vlastitog identiteta“. Saborski zastupnik Domovinskog pokreta Stipo Mlinarić kazao je da je Krajinu kupio „pedeset metara od središnjice HDZ-a“ (mislio je na knjižaru Frakture u Mislavovoj), pitajući se zašto se novcem hrvatskih radnika financira (uz Frakturu suizdavač knjige je Srpsko nacionalno vijeće) „velikosrpski pamflet“ i „potpora tzv. srpskom svetu“. Na kraju saborskog aktualnog sata Mlinarić je knjigu poklonio Plenkoviću, na što je premijer izjavio da on tu knjigu nije ni pročitao ni vidio. Halabuka je zasad, čini se, okončana izjavom povjesničara Zlatka Hasanbegovića koji je izjavio „volim knjige, neka se samo pišu i izdaju. Nikad neću biti protiv knjiga“. Uz podršku objavljivanju i pisanju knjiga bivši ministar kulture je i dodao: „Jako dobro poznajem Kostu Nikolića i to iz njegove revizionističke faze, prije nego što se povezao s dijelom nevladine scene u Srbiji, čega je rezultat i ova knjiga. Prije više od dvadeset godina sam i recenzirao njegovu biografiju o Draži Mihailoviću, koju je napisao zajedno s Bojanom Dimitrijevićem.“
Krajina je očito historiografija koja dira u temeljne narative hrvatske, ali i srpske nacional-historiografije. Moglo bi se i kazati da na glavu okreće hrvatski mit o sjaju državotvornog, odnosno „konstitutivnog rata“ i srpski mit o slavi „odbrane srpstva“. Ono što je pritom fascinantno jest da se Nikolić gotovo u cijelosti oslanja na dokumentaciju arhiva Krajine, Haškog suda, Ureda predsjednika RH, diplomatskih izvještaja, digitalne biblioteke predsjednika Clintona i drugih izvora, minimalno intervenirajući u sam tekst, zapravo tek toliko koliko je potrebno za povezivanje različitih izvora. Kroz selekciju i organizaciju različitih izvora Krajina kao da se ispisuje sama od sebe, nepristrano i objektivno.
No kritičari će reći da se autor tek vješto služi montažom dokumentarne građe kako bi suprotstavljene strane i sukobljene vojske prikazao kao krimo-genocidne. Tu konstataciju nije teško prihvatiti, uz naglasak da pritom možda najviše pažnje zaslužuje pridjev „vješto“. Jer Krajina je izvanredan historiografski tekst. Ali i izvanredna povijesna drama. Vrijednost monografije prvenstveno je historiografska, no kvaliteta je literarna.
Kosta Nikolić („poznat u Srbiji po veličanju Draže Mihailovića“) nazvan je četničkim revizionistom, a njegova knjiga velikosrpskom propagandom i „primjerom kako Hrvatska financira prekrajanje vlastitog identiteta“
Slike užasa
U Nikolićevom makabričnom kolažu slike ratnih događaja dobivaju boschovsku dimenziju: na smetlištu kod Belog Manastira pronađen je zaklani bračni par Andrić, Branjin Vrh danju je „lepo, mirno selo, a noću se pretvara u pakao“; u Kninu sud traži ekshumaciju petero ubijenih članova obitelji Rakić, zna se gdje je jama, ali je problem što je tamo „još četrdesetak leševa hrvatske nacionalnosti“; poslanik iz Daruvara tvrdi da je za potpisivanje sporazuma u Daruvaru „u igri“ bilo 200.000 maraka; Arkan prodaje benzin „po tri marke za litar“; govori se da među Srbima vlada „dojče mark“ zaraza; Martić optužuje Hadžića da „obilazi od javne kuće do javne kuće“; u Glini ubijen potpukovnik Dušan Lukač, ubojica kaže „zovite mi Milu Paspalja, ubio sam čovjeka“; u Medačkom džepu uz pogrde živa spaljena Boja Vujnović; na pregovorima u Norveškoj pukovnik Krneta kaže da će „prve noći poslati nekoliko svojih ljudi u selo da ubiju par Hrvata koji su se vratili, ili čak par Srba“ i tako riješiti prijedlog o povratku izbjeglica; premijer Valentić priznaje „nismo mi baš prenježni prema njima, ni u ovim akcijama, a ni ovdje u Hrvatskoj“; Milošević kaže da „voli Hrvate“; za Krajišnika kaže da je normalan, „ali glup“, za Karadžića da „nije normalan“; nakon Oluje Hrvati tenkovima gaze vreće s ubijenim civilima; dvoje staraca natjerani da goli igraju košarku; promatrači UN-a kažu da se pale već uništene kuće; udovice križevima poginulih napadaju izbjegličku srpsku kolonu, djeca metalnim šipkama zatukla dvije starice koje su izašle iz kolone i potražile toalet; na cesti iznad Grubora primijećena neobična kolona praznih džipova, iz sela se čuju pucnji i diže dim; Granić izjavljuje: „Akcija govori o discipliniranosti naše vojske, govori o tome da je Hrvatska organizirana država; država koja poštuje međunarodno humanitarno pravo…“ I tako u krug, od jedne do druge sličice užasa, iznova i iznova, kroz nebrojene krugove pakla Krajine između 1991. i 1995. godine.
U posljednjem poglavlju knjige („Pobednici i poraženi“) Kosta Nikolić pokušava napraviti sintezu povijesnih događanja, odgovoriti na pitanje „da li je skriveni ratni cilj Hrvatske bio ‘svođenje’ Srba na ‘prihvatljiv broj’“, da li su tome „doprinele i srpske vlasti u Kninu“: „To su dileme na koje istraživači uz mnogo poteškoća pokušavaju da ponude odgovor, iz razumljivih razloga. Naš stav, kao i uvek do sada, argumentovaćemo verodostojnim istorijskim činjenicama.“ Ovdje, već na samom kraju monografije, na njenim posljednjim stranicama, pojavljuje se i glas autora: „U konačnoj presudi (generalu Gotovini 16. studenog 2012. godine, op.a) tragedija jednog naroda svedena je na više nego banalno objašnjenje: najveća greška Raspravnog veća bila je pogrešno usvojena ‘margina greške’ u gađanju teškom artiljerijom…“
Glas Koste Nikolića izbija na ovom i onom mjestu monografije, ali nigdje tako snažno kao na njenoj 608. stranici. U povišenom dramskom trenutku, na posljednjim stranicama Krajine, Nikolić ističe „tragediju jednog naroda“ i banalnost sudskih presuda. U svojoj autorskoj sintezi Nikolić se referira na tragediju srpskog naroda, i banalnost greške u presudi hrvatskim generalima. Povijesne sinteze nisu predmet ovog teksta. Komentar ovdje nije potreban. No tragedija i banalnost zapravo najbolje sažimaju cjelokupna zbivanja. Tragedija i banalnost na pojedinačnoj razini naposljetku sažimaju i epizodu Slobodana Lazarevića.
Glas Koste Nikolića izbija na ovom i onom mjestu monografije, ali nigdje tako snažno kao na njenoj 608. stranici. U povišenom dramskom trenutku, na posljednjim stranicama Krajine, Nikolić ističe „tragediju jednog naroda“ i banalnost sudskih presuda
Šoping u Trstu i Beču
U kolovozu 1995. krajiški Čičikov napušta Krajinu povlačeći se s kolonom koja se kroz Slavoniju kreće prema Srbiji. Iz Hrvatske „ispraćen“ je uvredama i kamenovanjem, u Srbiji dočekan kao kriminalac. U kampu Srpske dobrovoljačke garde kod Dalja borce Krajine Arkanovi vojnici dočekuju s pendrecima. Lazarević govori: „Ljudi su terani da s jednog kraja centra nose kamenje svoje težine, i nisu ga smeli ispustiti, bili su vezani za bandere u dvorištu i svako ko prođe pored njih mogao ih je udariti.“ I to je kraj. Lazarevićev kraj.
Ipak, ako bi trebalo naglasiti banalnost epizode čovjeka koji je sakupljao mrtva tijela trebalo bi se vratiti u sredinu 1993. Na pregovorima u Beču Lazarević dobiva priliku izaći iz hotela i prošetati gradom. Pokušava nagovoriti ljude iz delegacije da mu se pridruže, ali nitko ne želi izaći iz hotela u strahu da na ulici ne bude prepoznat. On sam osjeća silnu želju za svjetlima grada. Naslućuje se i želja za robom široke potrošnje. „Na kraju, otišao sam sȃm i lutao ulicama do ranih jutarnjih časova, jednostavno razgledavajući izloge prodavaonica“, zaključuje Lazarević, kupac živih leševa koji je žudio za šopingom u Trstu i Beču.