O kviru, queeru i antitradiciji
„U posljednje je vrijeme talijansko izdavaštvo shvatilo da bar dio publike traži nove priče koje se odnose na iskustvo LGBTQIA+ zajednice“, rekla mi je Sara Latorre, prevoditeljica s hrvatskog na talijanski, dodavši da nema smisla nabrajati djela i autor(ic)e koje voli, zato što svi znamo koliko je književnost osobna i subjektivna činjenica. Zanimljivije joj je bilo analizirati izdavačke i književne tendencije, i to se može vrlo brzo, rekla mi je, putem dva primjera: Febbre Jonathana Bazzija i Spatriati Marija Desiatija (Razdomljeni, OceanMore, prev. Ana Badurina), roman koji je 2022. godine dobio Stregu. „To su dva romana koji su bili uspješni i kod čitatelj(ic)a i kod kritike i, iako se bave tematikom homoseksualnosti na različite načine, nekako su oba ušla u novi talijanski kvir kanon (ako nešto takvo postoji)“, rekla mi je Latorre. „Bazzi autobiografski piše o gej dečku u obiteljskom svemiru i vanjskom svijetu predgrađa Milana kroz otkriće bolesti. Roman je jak, fascinantan i dobro napisan, a autor se odmah nametnuo kao pop ikona, putem postova satova estetske yoge te modnih revija. S druge strane, Desiati piše o sporom i zbunjenom putu k svjesnosti mladog homoseksualca u južnoj Italiji, između strašnog straha usuditi se i želje prekršiti pravila. U ovom slučaju, roman su kritika i publika pozdravile kao malo remek-djelo (razlog još uvijek nisam shvatila, budući da je po mojem mišljenju priča slaba i pisanje slabije), dakle Desiati je postao jedan od novih talijanskih intelektualaca. Ukratko, činjenica da su ova djela najpoznatiji i najuspješniji kvir romani talijanske suvremene književnosti dobro odražava njezino stanje, u smislu da su ove priče usredotočene baš na homoseksualnost, na queerness kao glavnu tematiku, kao temeljno obilježje likova. Ako je cilj imati puno kvalitetnih kvir priča, prvi cilj mora biti da im queerness nije povod. Također, objaviti i čitati muške kvir autore nije dosta: trebamo što više iskustva s rubova, preko granica, protiv granica. Zahtjev za nešto novo imamo, sada nam treba prostor“, rekla mi je Latorre.
„U queer kontekstu valja spomenuti i roman Alessandra Raveggija, Grande Karma (2020.), koji je izišao za Bompiani i u kojemu čitamo nevjerojatnu romansiranu biografiju Carla Cocciolija, koji je stvarao na relaciji između Italije i Meksika, a u čijim je djelima homoseksualnost iznimno bitna tema“, rekao mi je pak Srećko Jurišić. „Cocciolijeva su djela kroz posljednjih nekoliko godina ponovo objavljena uslijed obnovljenog interesa za ovog autora.
Sve zastupljeniji je queer element, evo, među pet finalista za ovogodišnju nagradu Strega bila je recimo Chiara Valerio, aktivistički nastrojena queer spisateljica čija je knjiga bila jedan od favorita ne samo zbog nesumnjive kvalitete djela, nego iz niza društveno-političkih razloga. Njeni su eseji primjer lucidnosti proze, ali romani su joj nerijetko pamfleti, u ključu, odveć teoretski.“
Ako je cilj imati puno kvalitetnih kvir priča, prvi cilj mora biti da im queerness nije povod. Također, objaviti i čitati muške kvir autore nije dosta: trebamo što više iskustva s rubova, preko granica, protiv granica. Zahtjev za nešto novo imamo, sada nam treba prostor – Sara Latorre
„Queer element je oduvijek bio prisutan u talijanskoj književnosti i to na snažan način. To je element koji se žilavo borio u kanonu, od ogromnog imena Piera Paola Pasolinija, genijalnog redatelja, koji je navodno i ubijen zbog svoje seksualnosti, barem je tako to prikazano, iako su ga ubili neofašisti. U njegovim je djelima, od romana do filmova i drama, queer element svugdje. Prošao je ne znam koliko sudskih procesa zbog toga i naposljetku izgubio život, ali tematika je živjela kroz njega. Alberto Arbasino, moderni klasik, pisac i novinar tu je kao drugi primjer. Svaki mu roman sadrži queer tematiku, ali nitko to nije nazvao queerom jer ovaj autor zbilju provlači kroz svojevrsnu stilsku prizmu. Njegov roman Fratelli d’Italia (1963.) meni je jedan od omiljenih talijanskih romana, roman rijeka, sulud, komičan, gotovo neprevodiv, krcat referencama. Pikarski je to roman, roman ceste: dva gej muškarca putuju na kulturna događanja po Italiji u kabrioletu. I dandanas se ovi autori tiskaju za velike izdavače. Neće nikada ispasti iz mode, jer su jednostavno ogromni pisci unatoč povremenoj nepoćudnosti u jako katoličkoj zemlji kao što je Italija. Nije ih politika kanonizirala, jer su uvijek bili svačija opozicija, ali nezaobilazni su, snažni i punokrvni pisci.
Što se tiče južnjačkih pisaca, spomenuo sam Leonarda Sciasciu, koji je ishodišna točka cijelog tog mediteranskog krimića (Pavičić se njime inspirira, kao i Camilleri). Sciascia je bio dobar s Pasolinijem, ali kako je bio tradicionalan, nije mogao s njime pričati o gej temama, bilo mu je neugodno, nije se znao povezati s tim. Oba su inače na jednako agresivan način pisala o sličnim temama, o mafijaškim sistemima vlade, ali su gej temu zaobilazili.
Zatim je tu i najnoviji roman Jonathana Bazzija, Corpi minori, u izdanju Mondadorija, koji više-manje nastavlja gdje je Febbre stao tematizirajući sentimentalno sazrijevanje autorovog alter ega u ultrasuvremenom Milanu. Bazzijev stil mi je doduše ponešto hladan i aseptičan i moram priznati da mi Viola di Grado, u čijim romanima također ima queer elemenata, više odgovara. Za nju mislim da je najoriginalnija talijanska spisateljica, neupitan narativni talent, nekonvencionalna sa smislom. Njen prvi roman Settanta acrilico trenta lana (Roma, e/o edizioni, 2011.) preveden je na sve veće jezike, kao i romani koji su uslijedili, preko Cuore cavo, pa sve do Marabecca, koji je objavljen ove godine i koji joj je prvi roman smješten na rodnu Siciliju, a govori o rodnom nasilju. Rad na jeziku je kod Di Grado bez premca i gura je prema etiketi new italian weird. Autorica je inače orijentalistica, studirala je dugo japanski i kineski, a nakon perioda provedenih u Kyotu ili Leedsu naprimjer, trenutno živi u Londonu. Objavljuje za The Guardian i druge važne tiskovine.“
I dandanas se ovi autori tiskaju za velike izdavače. Neće nikada ispasti iz mode, jer su jednostavno ogromni pisci unatoč povremenoj nepoćudnosti u jako katoličkoj zemlji kao što je Italija. Nije ih politika kanonizirala, jer su uvijek bili svačija opozicija, ali nezaobilazni su, snažni i punokrvni pisci – Srećko Jurišić
„Intelektualka koja je zadnjih desetak godina vodila bitku za reprezentaciju, vidljivost i queer ponos svakako je Michela Murgia“, rekla mi je Elisa Coppeti, profesorica na Sveučilištu u Udinama i prevoditeljica sa hrvatskog i srpskog na talijanski. „Murgia, koja je umrla od ozbiljnog tumora prije samo godinu dana, bila je referentna točka za talijansku queer zajednicu teoretizirajući mogućnost obitelji po izboru i uvodeći queer u književnu raspravu. Zahvaljujući njoj i mnogim drugim autorima i misliocima, neke teme, oblici i jezični eksperimenti (poput upotrebe shwa kao inkluzivnog tipografskog znaka) snažno su ušli u književni kontekst, animirajući književnost koja se u posljednjem razdoblju zatvarala oko romana koji su pričali priče o rastavi buržujskog para u srednje velikom gradu. Dosadno, zar ne?“
Michelu Murgiju, čiji su romani Chirú i Accabadora objavljeni u izdanju Hena coma i prijevodu Mirne Čubranić, spomenuo mi je i Jurišić, koji je smatra velikom figurom suvremene talijanske književnosti. „Pisala je nadahnute pamflete, iznimno inteligentne (npr. Istruzioni per diventare fascisti)“, rekao mi je. „Bila je toliko uvjerljiva i praćena da je gotovo postala jedna od onih intelektualnih figura koja je mogla ‘rušiti vlade’. Nastavlja biti ikona drukčijih i marginaliziranih.“
Imigrantski pritoci mainstreamu
„Mislim da će talijanska situacija biti doista usporediva s francuskom tek za desetljeće ili dva, jer u Italiji su imigracije novija pojava nego u Francuskoj i Italija nikada nije bila kolonijalna sila kakva je bila Francuska“, rekla mi je Snježana Husić. „K tome, frankofonija je planetarni fenomen, od Afrike i Azije do Amerike, ali nekakva mršava ‘italofonija’ ne obuhvaća ni čitav Mediteran. I ne zaboravimo da je Italija još u drugoj polovici 20. stoljeća bila zemlja iz koje se domaće stanovništvo iseljava, i Talijani su bili gastarbajteri, i tek je od kraja 20. stoljeća Apeninski poluotok postao prostorom intenzivnijeg useljavanja. Treba vremena da useljenici i njihova djeca prođu kroz talijanski obrazovni sustav i počnu znatnije sudjelovati u kulturnom životu zemlje u kojoj i danas obavljaju uglavnom slabo plaćene poslove kakvi ne ostavljaju ni mnogo vremena ni energije za bilo što drugo osim golog preživljavanja i pomaganja obitelji u domovini. No imigrantskih glasova ima i u talijanskoj književnosti, na hrvatski je Ita Kovač prevela Aduu Igiabe Scego, rođene u Italiji u somalskoj obitelji.“
„Igiaba Scego je tu nezaobilazno ime“, nadovezao se Jurišić. „Rođena je u Rimu, u obitelji koja je pobjegla iz Somalije uslijed državnog udara Siad Barrea 1969. godine. Piše za vodeće talijanske novine kao što su Il manifesto, La Repubblicaili L’Unità. Kao urednica radila je na pregršt antologija, a najzanimljivija djela su joj prvi roman Oltre Babilonia (Rim, Donzelli, 2008.) i autobiografija iz 2010., La mia casa è dove sono. Od recentnijih djela izdvojio bih La linea del colore(Milano, Bompiani, 2020.), meni predivan i slojevit bildungsroman, i Cassandra a Mogadiscio (Milano, Bompiani, 2023.) koji, priznajem, nisam pročitao. Otprilike kada počinje objavljivati Igiaba Scego, na književnoj se sceni nameće i Albanka Ornela Vorpsi, spisateljica i fotografkinja s francusko-talijanskim akademskim pedigreom koja početkom dvijetisućitih na talijanskom objavljuje roman Il paese dove non si muore mai (Torino, Einaudi, 2005.), u kojem na feministički način deklinira čitavu albansku povijest. Aleksandar Hemon će je 2010. uvrstiti u antologiju Best European Fiction (Dalkey Archive Press).
Treba vremena da useljenici i njihova djeca prođu kroz talijanski obrazovni sustav i počnu znatnije sudjelovati u kulturnom životu zemlje u kojoj i danas obavljaju uglavnom slabo plaćene poslove kakvi ne ostavljaju ni mnogo vremena ni energije za bilo što drugo osim golog preživljavanja i pomaganja obitelji u domovini – Snježana Husić
„Posebno su važni ženski literarni glasovi, poput pionirke imigrantske književnosti na talijanskom Shirin Ramzanali Fazel i pjesnikinje Cristine Ali Farah“, nastavila je Husić. „Meni je među najzanimljivijima Alžirac Amara Lakhous, koji zna i duhovito tematizirati situaciju stranaca u Italiji, kao u romanima Sukob civilizacija zbog lifta na trgu Vittorio i Razvod na islamski način u aleji Marconi.“
Memoari u povojima
„Forsiraju se pomalo danas, čini mi se, neki autofikcijski narativi, iako talijanska književnost nema tu tradiciju“, rekao mi je Jurišić. „Imala jest nekoliko vrhunskih memoarista kroz povijest, kanonskih djela, dvije tisuće stranica Casanovinih memoara, pa memoare Carla Goldonija, velikog komediografa, znali bismo puno manje o njegovu kazalištu da ih nije napisao. Tu je zatim Mozartov libretist, Lorenzo da Ponte, talijanski Židov koji je emigrirao u Ameriku, bizarne i zanimljive biografije (u New Yorku je prodavao duhan, podučavao talijanski na Sveučilištu Columbia, organizirao gradsku opernu sezonu). Ali s vremenom se memoarska proza rijedila. Bilo je nešto autofikcije.
U Americi se moraš dokazati memoarskom prozom, u Italiji ne. No kao što sam rekao, stvari se pomalo mijenjaju. Jedan od najvećih izdavača u Europi, ako ne i u svijetu, milanski Mondadori, u vlasništvu obitelji Berlusconi, počeo je postepeno ‘gurkati’ memoariste unatrag nekoliko godina. U tom mi smislu padaju na pamet Chiara Barzini sa svojim autobiografskim romanom Terremoto koji je prvo objavljen u Americi, gdje je autorica dugo živjela, kao Things That Happened Before the Earthquake (2017.), a tek onda u Italiji (Mondadori, 2018). Valja, nadalje, u tom kontekstu spomenuti i Sembrava bellezza (2021.), roman Terese Ciabatti naprimjer, vrhunski napisanu autofikciju o autoričinu odrastanju, koju autorica ipak ne naziva memoarom. Ciabatti je polivalentna spisateljica, snažne aktivističke komponente, i nikad ne zapostavlja rad na jeziku što mi njene knjige čini posebno milima.“
Fenomen: Ferrante
„O Eleni Ferrante i njezinoj poetici vani su, u znatno manjoj mjeri kod nas, napisani brojni stručni i znanstveni članci, diplomski radovi i doktorske disertacije te nekoliko knjiga (ovdje svakako treba istaknuti rad književnih teoretičarki poput Tiziane de Rogatis, Stiliane Milkove, Katrin Wehling-Giorgi, Enrice Ferrara i Serene Todesco), Ferrante je tema simpozija i konferencija, posvećeni su joj kolegiji na brojnim sveučilištima, a mnogi od spomenutih tekstova završavaju prijedlozima za nove radove, simpozije i kolegije, nove smjerove u kojima bi se njezina djela mogla dalje proučavati“, rekla mi je Ana Badurina, prevoditeljica i viša lektorica na Odsjeku za talijanistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta.
Teško ju je pozicionirati u suvremenoj talijanskoj književnosti jer je ona i danas, tridesetak godina nakon objave prvog romana, ostala izvan kategorija, izvan pretinaca i ladica, odnosno, ona ih isprepliće, prelijeva se iz jedne u drugu te je kritika često smješta izravno u okvir globalne literature – Ana Badurina
„Nedavno je New York Times objavio listu stotinu najboljih knjiga 21. stoljeća (naravno, ove prve četvrtine stoljeća) i na prvo je mjesto ustoličena upravo Genijalna prijateljica Elene Ferrante, a na listi su još dvije njezine knjige (Dani zaborava i Priča o izgubljenoj djevojčici) što govori o tome koliko je Ferrante očarala ljude koji stvaraju književnost i književne kanone. No neki joj, poglavito u Italiji, ali to se primijeti i kod nas, nikako ne mogu oprostiti komercijalni uspjeh, što se osobito vidi u nekim od komentara nakon objave ljestvice NYT-a, no zanimljivo je da ti ljudi ujedno otvoreno izjavljuju i da je nisu čitali jer ‘to nije za njih’. Teško ju je pozicionirati u suvremenoj talijanskoj književnosti jer je ona i danas, tridesetak godina nakon objave prvog romana, ostala izvan kategorija, izvan pretinaca i ladica, odnosno, ona ih isprepliće, prelijeva se iz jedne u drugu te je kritika često smješta izravno u okvir globalne literature. Ferrante, a osobito njezina tetralogija, kreće od pop elemenata dragih i bliskih ‘manje zahtjevnom’ čitatelju, ali i tako čestih u talijanskoj književnoj i glazbenoj tradiciji, odnosno romana feljtona, melodrame, pa i sapunice, priču je ispričala u maniri pučkih pripovjedača, možemo je čitati kao kroničarku koja kroz žensko prijateljstvo pripovijeda o Napulju i Italiji od pedesetih godina prošlog stoljeća do suvremenog doba, o rajonu natopljenom niskim strastima, kriminalom, bijedom, obiteljskim nasiljem, ljubomorom, ludošću, ljubavlju i izdajom. I tko želi, može je tako čitati, potpuno legitiman izbor.
Međutim, treba naglasiti da je Genijalna prijateljica roman od nekih tisuću petsto stranica podijeljen u četiri dijela koji funkcionira isključivo kao cjelina u koju je Ferrante utkala u prvom redu elemente bildungsromana i feminističke proze, ali i elemente bajke i mita, realizma koji rastače metapisanjem, koketira s autofikcijom (premda to ne može biti jer i ne znamo tko je zapravo Elena Ferrante), žanrovskom književnosti, osobito ljubićem i krimićem, te motivima iz najsuvremenijeg doba i elementima eksperimentalnog romana koji povremeno iznenade čitatelja i pomrse mu sve račune. Polifon je to roman ispod čije se površine kriju teme poput matrofobije, sestrinstva, sjećanja (ne, one lutke s početka i kraja nisu nepotreban dekor), prevlasti patrijarhata i sukoba s patrijarhalnom kulturom, suočavanja s traumom, emancipacije, majčinstva i ženskosti, tjelesnosti, nakaznosti, ženskim identitetima, potrebe za nužnom drugom… Tu se osjeti snažan utjecaj filozofije Adriane Cavarero, ali i spisateljica poput Else Morante, koja ju je nadahnula i kod izbora pseudonima pod kojim će pisati. Kreće s dna, doslovno iz podruma, i gradi roman koji zatim sama komada, secira, uništava, pa opet sastavlja, piše i briše da bi u samom činu pisanja pronašla ravnotežu koju ne može naći u kaosu koji nazivamo životom.“
„Ferrantičin rječnik nije sam po sebi zahtjevan, profinjen ili posebno inovativan“, rekla mi je Badurina kad o autoričinu jeziku i stilu. „Temelji se na suvremenom kolokvijalnom jeziku u jednom registru, na strogom standardu u drugom, na niskom, uličnom, razornom i zastrašujućem dijalektu u trećem. (Tu valja naglasiti da u cijeloj tetralogiji Genijalna prijateljica kao ni u ostalim njezinim djelima nećete pronaći dijalekt, u njezinim je romanima svega nekoliko zapisanih dijalektalnih riječi, ali se pripovjedačica u tim knjigama razračunava s njim, pa on postaje gotovo čudovišna prisutnost od koje pripovjedačica bježi, ali nikako da mu pobjegne jer je, između ostalog, sastavni dio nje.) Ali izmiješanošću, isprepletenošću tih registara, brisanjem granica između njih, rušenjem zidova ondje gdje ih struka uporno želi izgraditi stvara novo polje slobode u kojem dolazi do njoj svojstvenog ‘prelijevanja na marginama’, do rastvaranja granica, do miješanja visokog i niskog što njezinu izričaju daje onu sirovost i surovost koje njezinu prozu čine toliko oštrom, prodornom, vjerodostojnom. Time postiže svoj prepoznatljivo mahnit, frenetičan ritam te mi je znatno zahtjevnije bilo prenijeti ritam koji je Ferrante njime udarila nego sam jezik.“
Općenito primjećujemo pad u poetskom jeziku koji od dvorskog postaje postupno sve prozaičniji, svakodnevniji, razgovorniji. I postoji precizna želja da se potkopa lirsko ja, da se oduzme ta monolitna uloga koja je tipična za tradiciju: ja je dovedeno u pitanje, pokušavamo bez njega. Također postoji interes za formu, metriku, možda prikrivenu i ne uvijek lako prepoznatljivu. – Carlo Londero
Slow književnost
„U Italiji je poezija, s obzirom na njezinu prestižnu književnu tradiciju, oduvijek uživala privilegiran status“, rekao mi je Carlo Londero, filolog i profesor na Sveučilištu u Udinama. „No, danas je poezija potisnuta na marginu književnog društva, kao da je nešto samo za stručnjake ili nekolicinu čitatelja ili kao da je nema. Dovoljno je reći da, nedavno u razgovoru za nacionalni radio, jedan od kustosa jednog od najvažnijih talijanskih književnih festivala nije spomenuo brojne planirane pjesničke susrete – kao da nisu vrijedni toga. Šteta… Istina, porastao je broj malih izdavačkih kuća koje se bave poezijom, ali i onih koje objavljuju beletristiku. Smanjio se broj čitatelja, bolje rečeno: čitatelji poezije često su i sami pjesnici, pa se stvara začarani krug koji zatvara stvarnost poezije u sebe. Možda razlog za to treba tražiti u suvremenom društvu: poezija je spora, „teška“ (barem teža od proznog teksta), krije značenja poput zagonetke, a danas se temeljimo na konceptu fast: sve odjednom, dakle pojednostavljeno, dok je poezija slow.“
„Idem po sjećanju, bez ikakve strogosti klasifikacije ili pretpostavke potpunosti, bilo bi mnogo njih za imenovati – sigurno ću nekoga izostaviti, ali samo zbog zaboravnosti: teško je sastaviti potpuni popis“, započeo je Londero kad sam ga pitala o najistaknutijim pjesnicima te pjesničkim tendencijama u posljednjih 25 godina. „Među pjesnicima koji se danas priznaju kao najveći su oni rođeni između četrdesetih i šezdesetih: Vivian Lamarque, Valerio Magrelli, Antonella Anedda, Milo De Angelis, Mario Benedetti (umro 2020.), Stefano Dal Bianco, Massimo Gezzi, Marco Giovenale. Iz mlađih generacija mogu se sjetiti Flavija Santija, Carmen Gallo, Tommasa Di Dia, Franca Mancinellija, Alessandra Carnarolija, Roberta Cescona pa opet Francesca Maria Terzaga, Stefana Bottera, Silvija Tripodija, Francesca Deotta, Francesca Santuccija. Smjerovi su različiti i heterogeni: identificirajući dva velika pola koja su na neki način suprotstavljena, postoje oni koji se fokusiraju na lirsku tradiciju i oni koji više gledaju na područje eksperimentalnog istraživanja. Referentna su imena velikana XX. stoljeća: prije svega Montale pa Saba, Sereni, Pagliarani, Rosselli, Sanguineti, Giudici, Raboni, Zanzotto, Merini, Caproni, Pozzi… Općenito primjećujemo pad u poetskom jeziku koji od dvorskog postaje postupno sve prozaičniji, svakodnevniji, razgovorniji. I postoji precizna želja da se potkopa lirsko ja, da se oduzme ta monolitna uloga koja je tipična za tradiciju: ja je dovedeno u pitanje, pokušavamo bez njega. Također postoji interes za formu, metriku, možda prikrivenu i ne uvijek lako prepoznatljivu. Pokušavamo to povratiti iako se prije činilo nepotrebnim za oblikovanje poezije: sada se, međutim, veća pažnja poklanja formalnim, metričkim i stilskim pitanjima; postoji nova svijest da oblik može pomoći da se bolje definira značenje.“
*Tekst je dio programa „Suvremeni književni kanon – kritički pogled“ i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija temeljem natječaja Agencije za elektroničke medije.
