Smoje i njegovo Velo misto bi mogli poslužiti kao polazna točka za čitanje romana Dragana Markovine, Maršal na Poljudu. Autor je, naime, na riječkoj promociji knjige izjavio kako je to „neka vrsta teasera za nastavak Velog mista, naravno bez pretenzija da ja mogu napisati Smojin nastavak“. U toj tvrdnji ima istine jer Smoje Velo misto završava s 1945. godinom pa bi se u Markovininom romanu, koji kroz kronološke skokove obuhvaća period od tridesetih godina pa do kulturno-ideološkog sloma koji Split doživljava na prvim višestranačkim izborima, dalo naći sve ono što je uslijedilo poslije rata.
Maršal je agilno štivo prvenstveno zbog strukture. Radi se o „federativnom“ romanu sačinjenom od, nazovimo ih tako, SAP-ova, odnosno o socijalističkih autonomnih povjestica okupljenih oko Tita i Splita. Markovina, nekoć junior koji nepravdom nikada nije zaigrao kao prvotimac Filozofskog fakulteta u Splitu, pri Odsjeku za povijest, inteligentno bira čvorne slike kroz koje „dokumentarnom prozom“ (termin rabi Jurica Pavičić na splitskoj promociji knjige) pripovijeda Split kroz Tita, Vicka Krstulovića, Tuđmana i druge, kao i kroz značajne arhitektonske punktove (Poljud tokom slavne utakmice na kojoj je objavljena Titova smrt, Titova vila u kojoj će se odvijati sekvela monologa uzaludnih čelnika države u nestajanju – svi su predsjednici titlovani na hrvatskom). Markovini je vjerojatno poznat i Benjaminov tekst O pojmu povijesti i ideja dijalektičke slike u kojoj povijest koagulira i postaje dio nenamjernog pamćenja čovječanstva jer su poglavlja Maršala birana u toj optici.
Tito i ostali
Profiliranje Tita u odnosu na Split vjerojatno je najzanimljiviji dio romana i autoru polazi za rukom kumrovečkog maršala prikazati kao osobu, ne samo kao povijesnu ličnost. Tito kao osoba formira i mijenja mišljenja itd. Iako se retorika Brozovog toka svijesti može činiti usiljenom i krutom, ona je primjerena staturi nepogrešivog vođe koji sve vidi i sve zna, nadmenog, napornog, autoreferencijalnog i punog sebe, pa funkcionira. Ono što Markovininog Tita potkopava jest autorov manjak vjere u čitatelja pa su Brozove dionice od samog početka „pritrujene“ faktografijom koja nas pretjerano „vodi“ i detaljizira kako bismo od prve stranice pogodili tajanstvenu ličnost u kvizu. Poglavlje „Kolektivna strast“ najuspjelije je poglavlje romana i razvija se ispreplitanjem Titovog toka svijesti za dugog govora na Rivi ’62. i samog govora. Autorova intuicija po kojoj se Tito odlučuje za stadion na Poljudu kao suvremenu inačicu arene prikladnu carskom gradu genijalno je uvjerljiva kao i ona po kojoj je parolu „Hajduk živi vječno!“ izmislio sam Broz. Slične literarne dosjetke zaslužuju biti istinite. S druge strane, simpatična scena Tita koji se na bijeloj vespi vozi iz škvera cijeđenje je mošta romantike koje ne pripada toliko u magični realizam na mediteranski koliko na majice, poput onih s „ljetnim Tuđmanom“ koje su u Splitu bile popularne prošlog ljeta. Efektno je zrcaljenje Tito-Meštrović tokom njihovog susreta u prvom poglavlju kroz alternacije prvog i trećeg lica kod obojice. Meštrović je, kao i Tito, sentenciozan svat, predidaskaličan, ali ga Markovina za čitatelja „spašava“ klesarskim rukama koje za razgovora maršal promatra, „spušta“ ga detaljem o kamenu koji je u svojoj vili stavio kako bi sebi olakšao ulazak u more i tako izgledao uvijek mlad.
Uz bok poglavlju o Titovom govoru nalaze se i poglavlja poput „Peristila“ sa zanimljivim analogijama između Splita i Istanbula i onog pod naslovom „Hotel Park“ u kojem vidimo Vicka Krstulovića, Koču Popovića i Ivu Lolu Ribara kako gledaju dok zapovjednik talijanskih oružanih snaga potpisuje predaju a Krstulović govori o piciginu čiji je cirkularni dinamizam lako zamisliti u sceni, kao što je lako zamisliti i preplanule i koščate pripadnike Prvog splitskog odreda koji su u „mudantinama“ otišli preko Kozjaka u partizane.
Autorova intuicija po kojoj se Tito odlučuje za stadion na Poljudu kao suvremenu inačicu arene prikladnu carskom gradu genijalno je uvjerljiva kao i ona po kojoj je parolu „Hajduk živi vječno!“ izmislio sam Broz. Slične literarne dosjetke zaslužuju biti istinite
Jezik koji se mrvi
Lik Vicka Krstulovića, varoškog revolucionara, jedan je od najuvjerljivijih u romanu. Umorni član partije na izdisaju mantra svoje boli vezane za smrt bližnjih i činjenicu da je obitelj poveo sa sobom u partizane, što njegovu humanost čini gotovo opipljivom, iako je iznesena na splitskom dijalektu koji ne doseže razinu dosljednosti koju nalazimo, recimo, u Tomićevoj Nadi. Primjera bi moglo biti mnogo, ali dovoljno je primijetiti kako Vicko Krstulović vrlo vjerojatno nikada ne bi govorio kao u poglavlju „Sastanak u općini“, u dijalogu s Gordanom Kosanović, posljednjom komunističkom gradonačelnicom Splita u kojem, kao i u ostatku romana, obiluju nedosljednosti između dijalektalnih participa i standardnih infinitiva (npr. „umra“ i „oživiti“ u istoj rečenici), nastavaka dijalektalnih riječi kao i neki ne baš sretni leksički odabiri (recimo „šal“ umjesto „šjalpa“). Na istoj su razini i engleske riječi u naslovima poglavlja „Komitet, dvije godine nakon: take two“ ili „Riva revisited“, paraju jezik romana.
Jezična okrnjenost se opet može gledati i na drugi način, benignije. Kako je jezik živi organizam on je i biorazgradiv, ugiba, raspada se. Krstulovićev govor i općenito splitski dijalekt u knjizi se možda mrvi, iščezava zajedno s govornikom i jednim gradom i svijetom. Na prvu se radi o iritantnim glitchevima koji na drugo čitanje prestaju biti krzanja i promeću se u seriju istih, frekventnih trzaja, dakle u vibraciju koja dugoročno drobi jezik, a s njime i roman. Koliko će to neautohtoni čitatelj uočavati, pitanje je.
Unatoč tome, Gordana Kosanović definitivno je jedan od najuspjelijih likova romana u čijem su stvaranju pažljivo dozirani nemoćni bijes i tuga. Ona je epigonalna figura, njena je melankolija melankolija dekadencije, raspada jedne države i misaonog sustava u kojem je sadržan embrio, s nezdravim reziduatom truleži, nove države. Kosanović je informirano, ali eliptično pisan lik koji ne zapinje pod prevelikim brojem povijesnih činjenica nego slobodno klizi stranicom, kao i njen „kunpanjo“ Marin.
Kako je jezik živi organizam on je i biorazgradiv, ugiba, raspada se. Krstulovićev govor i općenito splitski dijalekt u knjizi se možda mrvi, iščezava zajedno s govornikom i jednim gradom i svijetom
Tuđmanov kompleks manje vrijednosti
Jedna od teza koja se kroz knjigu nameće jest ona da je Tito u duši bio Splićanin. Idejno je nesumnjivo intrigantna, ali pomalo neuvjerljiva, poput scene na vespi. Možda Titu jest bila jasna adrianska dimenzija Hrvatske koju je kao kontinentalac odbijao kao što je možda i bio svjestan Dioklecijanovog kompleksa Splita kojemu se kao svjetski čovjek znao prilagoditi, ali ništa splitsko u Josipu Brozu nije bilo. Inače ne bi za rezidenciju odabrao ponešto depotencirani Mediteran Brijuna. Za zaljubljivanje u oštrinu određenih verzija Mediterana potrebna je određena vrsta istančanosti koju ni on ni Krleža nisu posjedovali (vidi Krležine opservacije o Dubrovniku koje autor navodi), nijansiranost sadomazohista koja im je barem na tom polju, nedostajala. Titova „grandeca“ nije ona splitska, on jest bio bon vivant, ali ne i profinjeni dandy. Tito je u sebi imao nešto „grezo“, i to unutarnje-balkansko, ne mediteransko. Bio je austrougarski izletnik, kao i Krleža. Tuđman, ni to.
Tuđmanu, još jednom liku kojeg Markovina dobro kroji, onako bezpridjevnog, u romanu neće poći za rukom nijedan trik naspram Splita jer svjetski čovjek nije bio, ma koliko njegovo Trgovišće bilo Veliko. Dijalozi, njih dva (u jednom su na ti, u jednom na vi!?), između Tuđmana i Antuna Vrdoljaka odraz su likova koji ih vode i tim više apsurdno zabavni. U jednom od njih Tuđman, osakaćen kompleksom manje vrijednosti u odnosu na maršala, i koji je Titov lik i djelo poznavao jako dobro, pita Vrdoljaka, koji je Tita poznavao slabije od Tuđmana, o odnosu Tita i Splita. Vidimo dakle Tuđmana koji o Splitu sluša savjete čovjeka koji taj grad ni sam ne razumije i to u odnosu na Tita kojeg je ovaj poznavao lošije nego on sam.
