„I’ll kill them. I’ll kill them all“
John Wick, Chapter 2.
Nikolaidis je književnik koji poznaje rezone regiona i njegovi su romani uvijek oboružani nekom dozom hitnosti i neposrednosti. Tako je i s romanom Safari u Sarajevu. Od naslova nadalje Nikolaidis ne okoliša. Ako je naslov Safari u Sarajevu a podnaslov Ili: kako ubiti vampira odmah se treba prisjetiti Borislava Pekića i njegove sotije Kako upokojiti vampira (Beograd, Bigz, 1977.) koju Pekić zamišlja i kao epistolarnu kritiku zapadne misli iz koje se nacizam i okotio. Valja pritom reći da je ovdje Nikolaidis daleko discipliniraniji i precizniji pisac od Pekića u Vampiru kome epistolarna forma ne dopušta da razvije žanrovsku snagu koju je imao u nekim drugim djelima. Nikolaidis epistolarnu formu koristi u drugom i trećem dijelu romana ali je izvrsno kontrolira.
Snajperist, loš roditelj i funkcionalni alkoholičar
Ta vampirska dimenzija implicira svojevrsno dugo trajanje, vampirski višestoljetno, uz ritualno isisavanje životnih tekućina od strane moćnijih: ta subpolitička i supkulturna varijabla je vječni fašizam ili ur-fašizam, kako ga u istoimenom pamfletu definira Umberto Eco. Eco primjećuje kako je nacizam bio ideologija rigidno kodificirana kroz manifest (Hitlerov Mein Kampf) dok fašizam nije imao vlastitu filozofiju pa je nerijetko bio kontradiktoran (u odnosu s religijom, recimo) iako je svoje temelje gradio na apsolutnoj etičkoj državi iz kasne Hegelove misli. Ipak, fašizam se emocionalno naslanjao na određene arhetipe koje Eco popisuje u 14 točaka i koji karakteriziraju društveni milje glavnog negativca Nikolaidisova romana – Andree Massima.
Njega smo tražili kroz prvi dio, a upoznajemo ga kroz drugi dio romana u kojem pišući pisma prijatelju i istomišljeniku Himaru piše o sebi. Njegov psihološki profil ponešto podsjeća na edukaciju fašiste protagonista Bertoluccijevog Konformista, nastalog prema Moravijinom kratkom romanu, devijantan i bolestan. Massimovo rodoslovlje seže, kako i priliči tvrdotalijanskom desnomanu, do rimskog vojskovođe iz doba Drugog punskog rata, a njegovo bogatstvo ima sjaj starog zlata. Rim koji nastanjuje monumentalan je i monolitan, pun „nadrkanih“ (str. 64) zgrada s istim takvim stanarima. Andrea Massimo boluje od danuncijanizma prefarbanog berluskonizmom i baš kao d’Annunzio, samo ne u Rijeci nego u Sudanu, osniva Terra dei Massimo, „svoje malo kraljevstvo“ nastanjeno „probranim fašističkim bolesnicima“ koji tu zajedno žive „svoju psihopatsku utopiju“ (str. 117). Ondje će ga, te su stranice uživancija, sustići zbilja.
Glavnog negativca Nikolaidisova romana tražili smo kroz prvi dio, a upoznajemo ga kroz drugi dio romana u kojem pišući pisma prijatelju i istomišljeniku Himaru piše o sebi. Njegov psihološki profil ponešto podsjeća na edukaciju fašiste protagonista Bertoluccijevog Konformista, nastalog prema Moravijinom kratkom romanu, devijantan i bolestan
Prije negoli smo otišli u Rim pa u Sudan – te geografske skokove jednostavno i ludlumovski (referenca je na romane o Jasonu Bourneu) Nikolaidis efektno rješava – Andreu Massima tražili smo u Sarajevu i oko njega u prvom dijelu romana, u prvom licu jednine. Našli smo ga možda čak i prelako, ali baš onako kako bismo ga našli u žanrovskim knjigama ili filmovima. Tražio ga je za nas jedan od najuvjerljivije napisanih privatnih detektiva s ovih prostora. On je dakako petespeovac i veteran naših ratova, snajperist, loš roditelj i funkcionalni alkoholičar čiji su najbolji dani prošli. Njegovo je prvo lice jednine bezimeno i hard boiled, pun je jeftine aforistike („Kao što bi moralo biti opštepoznato, ljudi su govna“, str. 39), ali i filozofskog promišljanja balistike (prvih nekoliko stranica romana) i aluzija na Dantea, on je homo sucker tj. svat koji je popušio, kako u jednoj drugoj knjizi veli Nikolaidis. Ali on je i važan signal. Naime, na ovim prostorima privatni detektivi nisu pretjerano dobro uspijevali mahom zbog efikasnosti državnog aparata. Bili su nešto o čemu smo čitali i gledali u inozemnim kulturnim produktima. Sada je situacija drugačija jer privatni detektiv može biti itekako uvjerljiv u državi u kojoj su institucije potpuno razjebane. On na svom putu nalazi kojekakve nitkove, factotume i fixere čiju fenomenologiju predobro poznajemo, dobiva batine, zaljubljuje se, izvršava zadatak, plaća golemu cijenu za to, ali se ne ustručava – u odličnim antiklimaktičkim stranicama na kraju romana – naplatiti.
Ratna reparacija
Osveta je jako bitna tema u ovom romanu jer ovo je osvetnički roman, a to znaju biti jako dobri romani (vidi Grof Monte Kristo) ili općenito književna djela (v. Hamlet). Tim više što su književnosti ovih krajeva dobrano navikle na djela čija su ishodišna točka traume, ratne, postratne, one nastale uslijed tranzicijskih nepravdi… Kada se trauma više-manje procesuira dođe red na naredni stadij tokom kojeg se može ustanoviti kako su se konci naših tragedija povlačili drugdje i kako su se lutkari postarali da se kazne – katkad, ne uvijek – lokalni krvnici dok oni, negdje na sjeveru ili na zapadu mirno uživaju u plodovima svog rada. Većina postraumatskih narativa iznose posljedice, katkad terapeutski, koje mogu biti razni oblici ptsp-a, rasjeda u društvu, potrgotina psihe, laceracija obiteljskog tkiva, međugeneracijskih jazova, ali rijetko kad ćemo u njima iščitati kako je Hamurabijev zakonik stariji od najrazgranatijih europskih rodoslovlja i utjecajniji od najbasnoslovnijih obiteljskih imetaka te kako ondje stoji, čl. 196, „ako čovjek izbije oko drugom čovjeku, ima da se i njemu izvadi“ ili „Ako bi se obožavatelji Ratka Mladića ili glasači Donalda Trumpa odlučili na kolektivno samoubistvo, tome bih od srca aplaudirao uzvikujući: ‘Bis, bis!’“ (str. 64).
Osveta je jako bitna tema u ovom romanu jer ovo je osvetnički roman, a to znaju biti jako dobri romani (vidi Grof Monte Kristo) ili općenito književna djela (v. Hamlet)
Uzmemo li u obzir da je već 2022. dokumentarac Mirana Zupaniča Sarajevo Safari iznio u javnost jezive tvrdnje prema kojima su tijekom opsade Sarajeva bogati inozemni građani plaćali morbidni turistički aranžman čija je glavna atrakcija bila gađanje snajperom stanovnika opkoljenog grada, onda je jasno da nisu samo te stravične epizode svrha romana, da, pokušaj da se pronikne u srž takvog zla, ali i reparacija – osveta. A ona će se odviti opet onako kako smo navikli da se odvije u žanrovskim knjigama i filmovima, onako kako smo naučili od zapada.
Safari je žanrovski jako kompaktan roman koji zna kamo ide. Autor ga dijeli na tri djela i to na način da roman ubrzava prema kraju kako, nakon prvog, drugi i treći dio bivaju sve kraći, pisani okidačem. Pritom Nikolaidis vrlo sigurno uvodi, ili barem žanrovskom disciplinom sprovodi, neke elemente koje u našim književnostima nisu imale pretjerani broj prethodnika – privatni detektiv i roman osvete. U takav romaneskni mehanizam onda nije problem – u ellroyevski suvisloj rekonstrukciji – ukomponirati Aleksandra Vučića koji je na Jevrejskom groblju – mjestu s kojeg se pucalo – bio, kako svjedoče snimke, ili Epsteinov otok i Trumpa, a još je manji problem u to povjerovati.
