Mislim da je Emerson opisao knjižnicu kao špilju punu mrtvaca. Ali ti se leševi mogu ponovno roditi: čim otvoriš stranicu, oživiš ih.
J. L. Borges: „Zagonetka poezije“
Rijetko kad imam prilike pisati književnu kritiku o jezikotvorstvu kao metodi i temi nekog djela. Danas je većina popularnih i nepopularnih tekstova fokusirana na čvrste i predvidljive rešetke zapleta, na „napetosti“ zanatski shvaćenog pripovijedanja, na likove koji su jednostavni i mehanički kao instant-puding. Rečenice su informativne, ne uzbudljive. Gajandra Srećka Jurišića, međutim, bira uteg i u samom nazivu djela: gajandra je teška brodska „pritega“ koja se stavljala na brodove za osiguranje od olujnog nevremena, dok je „otežavanje“ čitanja po ruskim formalistima glavno obilježje svakog umjetničkog postupka. Jurišić nema problema ni s time da gradi pripovijedanje prvenstveno kroz niz otegotnih okolnosti. Izvana, to je epistolarni ulomak žitja Julija Bajamontija (1744-1800), splitskog Čehova: liječnika, književnika, filozofa, etnomuzikologa, a smatraju ga i pionirom anglistike u Hrvata. Također i osobe koja sa svojim vremenom nije izgradila privrženi odnos (ni Anton Pavlovič nije prošao ništa bolje u Rusiji). Bajamontijevu prizmu pripovijedanja obilježava duboki osjećaj izmještenosti, izolacije, tek ironične spone sa suvremenicima, suprugom i kolegama, tako da je njegova ispovjedna usamljenost možda i najtočnije određenje teme ovog romana. On se baca u epistolarnu ekstazu da se ne bi osjećao posve izbrisano. Govori u vjetar, supruzi od koje se odavno otuđio (nakon smrti djeteta), ali kome drugome da uputi svoje ostatke ostataka? Svijet Dalmacije je klaustrofobično malen i prezasićen ljudima koje Bajamontijev brevijar ne zanima. Plovidba, doduše, tu i tamo donosi susret s drugim liječnikom, još gorčim (i starijim) narativnim glasom, ali bar provokativnim sugovornikom, no nigdje se zapravo ne uspostavljaju ni prijateljstva ni ljubavni odnosi. Čak i sama ceremonijalnost ironije služi tome da čuva odmak čovjeka od čovjeka.
Meduzin poučak
U takvom emocionalnom kontekstu jezik funkcionira kao „čarobna kupka“, bijeg od svakodnevnih banalnosti, ograničenja i netrpeljivosti malih sredina. A prisutan je i kao gradnja alternativnog poretka humora i raspričane učenosti. Glavni junak nema se kamo drugdje sakriti nego u čitanje i jezik(e): talijanski, latinski i razne varijante starohrvatskog, u filološko-poetsku dimenziju pamćenja jezičnih sedimentacija, igre njihovim registrima, na mjesto gdje ga ne može pronaći nitko osim srodne jezikofilne duše. Jesu li se stvari promijenile od druge polovice 18. stoljeća do danas? Je li se podigla opća „razina kulture“ našeg plemena, rasplamsala kolektivna strast prema kazališnom eksperimentu (do kojeg je protagonistu neobično stalo – obožava Goldonija), je li narod osnažen kozmopolitizmom i poliglotstvom novih epoha? I koliko se razvila sposobnost liječnika da osim svog primarnog posla mare za etiku i filozofiju? Jurišić sigurno ne bi pisao ovaj roman da je okretaj povijesnog zavrtnja doveo do divnog novog svijeta. Umjesto toga, „povijesni nadrealizam“ romana otkriva da znamo još manje, skrbimo jedni o drugima još gore i žohari vulgarnosti nisu se razbježali od prosvjetiteljskog svjetla. Nastupila je, kako veli autor, „Meduzina obratnica“:
Meduzinom obratnicom nazivamo liniju po kojom smo mačem ili sabljom ili nožem meduzu rasjekli kako bismo je spriječili da nas žarnjacima ofuri ili da joj se jednostavno osvetimo nakon što nas je opekla ili zato što smo jednostavno zli. Iz svakog komada koji je nastao rasijecanjem može se sastaviti nova meduza, dvije ako smo je rasjekli na dva komada (…). Ukratko, htijenjem da riješimo jedan problem stvorili smo dva, tri, četiri, pet. (…) Ne samo da nismo lišili svijet meduze koja nas je opekla nego smo osnažili koloniju meduza u svojoj omiljenoj uvali. Ironično, zar ne? (…) Moglo bi ga se definirati i kao pizdariju jer se riječima srodnim toj meduza i zove diljem Dalmacije – pizdacina, putamarina, pizdejica, pizdurinka…
Jurišić je „beštimadur“ ili psovač koji se nastoji dosjetiti kako „odskočiti“ od općeg metastaziranja pogrešnih izbora. Jedini način da u tome uspijemo je da se okrenemo imaginaciji. Citiram iz romana. „U imaginaciji valja tražiti istinu“. Fale nam intelektualci? Kako bi bilo da ih izmislimo? Zato je tu „novopronađeni rukopis“ Marka Marulića, pod nazivom Psihologija, o naravi ljudske duše, uklopljen u sam finale romana.
Gajandra je teška brodska „pritega“ koja se stavljala na brodove za osiguranje od olujnog nevremena, dok je „otežavanje“ čitanja po ruskim formalistima glavno obilježje svakog umjetničkog postupka
Marulova Psihologija
I dok smo prije Gajandre mislili da je riječ o izgubljenom Marulićevu djelu u kojemu se prvi put u kulturalnoj povijesti Europe spominje riječ „psihologija“, u Jurišićevu romanu saznajemo da se za rukopis toga djela vodila žestoka bitka između jedne svjetovne glumice, Crkve i sila cenzure koje predvodi parni stroj u obliku kita (izrazito tarantinovski moment, u stilu Bilo jednom u Americi). Renesansni rukopis je, tvrdi fikcija iz 21. stoljeća, pod svaku cijenu trebalo zataškati. I samo njegovo postojanje uvreda je kršćanskom poimanju ćudoređa i bogoštovja. No rukopis ipak izranja na samom kraju romana, neokrnjen i otvoren čitanju, Marulićevu neposrednom oživljavanju. U njemu saznajemo o susretu nesretnog Marula s gusarima, šokantnom događaju koji gusari nazivaju „promjenom vlasništva“, a Marulić bezočnom pljačkom svega što je posjedovao. Nakon susreta s morskim razbojnicima, veli Psihologija, legendarni se pjesnik iskrcava na kopnu, gdje dolazi u kontakt sa svetim čovjekom od kojega dobiva upute kako saditi i njegovati sjemenke „svete biljke“, čije ga pare opuštaju do te mjere da spis završava pohvalom panteizmu, bogovima koji vječno stvaraju svijet i same sebe, što je slavlje kojemu se jednostavno moramo zdušno pridružiti, bez straha da postoji bitna razlika između pijanog i trijeznog politeizma kad je slavljenje stvaralaštva u pitanju. U spisu ni traga Maruliću kao veličatelju kršćanskih kreposti, kao ni Maruliću koji alegorijski upozorava na opasnost od Turaka. Ili onom Maruliću o kojem svjedoči poljska slavistica Joanna Rapacka, barem kako je prenosi Tomislav Bogdan u studiji „Srednji vijek ili renesansa: Rapacka o Maruliću“ (2022): Marulić čak ni u pokladnim stihovima „ne podliježe kušnji antike, izazovu čulne ljepote svijeta, već i tu propovjednik i moralizator odolijeva humanistu”. Umjesto toga, pred nama je novi, senzualni otac hrvatske književnosti, kome psihologija skrbi za biljne sadnice donosi veliki odmor i odušak. Jurišić nastupa kao borhesovski marulo-revizionist temelja hrvatske kulture.
Čini se da je Gajandra „sestra“ Perišićeva romana Brod za Issu (2023): pokušaj da čitamo „preispisani“ povijesni tekst Splita, Dubrovnika ili Visa (raznolike korijene hrvatstva) kao nedovršenu i prijeko potrebnu borbu s kolonizacijom
Recivo i neizrecivo
Je li ta revizija zbilja potrebna? Evo kako glasi ulomak neizmišljenog Marulićeva „Evanđelistara“ prevoditelja s latinskoga i klasičnog filologa Nevena Jovanovića, gdje se Jovanović bavi Marulićem kao filozofom neizrecivog: „Zaista, nema ničeg što bi duh poticalo i mamilo da štuje Boga, tvorca svih stvari, tako kao putovanje mišlju kroz Božja djela i vaganje Njegovih dobročinstava, koja nadvisuju i nadilaze svako nabrajanje, neizmjerna i beskrajna, a za njima treba to više čeznuti i žudjeti, što se manje mogu ljudskim umom razjasniti i obuhvatiti.” U nastavku teksta “Izricanje neizrecive riječi: interpretacija Hymnus ad deum Marka Marulića” (2001), Jovanović kaže:
Marko Marulić kakvog poznajemo iz njegovih djela duboko je religiozna osoba; njemu bi vjerojatno bilo najmilije da Hymnus ad Deum u čitaocu potakne kontemplativnu ekstazu. Kad se suočimo s kušnjom na koju nas stavlja Hymnus, shvaćamo da za kontemplativnu ekstazu mi danas nismo spremni. Na primjer, što se pisca ovog teksta tiče, njegov je krajnji domet niz pitanja kojima završava prethodni pasus. Pa opet – iz pitanja nastaje napetost, ista ona koja nastaje kad Bog i osobnost pokušaju prodrijeti u okvir književno-znanstvenog diskursa. Ta napetost, te napetosti, znak su da djeluje oslobodilačka funkcija Himna Bogu Marka Marulića.
Srećko Jurišić, naprotiv, misli da oslobodilačku funkciju Marka Marulića treba tražiti i pronaći na drugim mjestima: ne u kršćanskim uzletima prema neizrecivoj božjoj veličini, nego u ranije spomenutim, izrecivim utezima renesanse i naše suvremene mašte. Citiram „novopronađenog“ Marulića iz Psihologije, kako je donosi Jurišićev roman:
Osjetih se poput Petrarce za uspona na Mont Ventoux u pratnji brata Gherarda, sluge Božjeg, koji se opisuje u poetinim pismima (Familiares, IV, 1). Dođoh do vrha i dočim mi se oči privikoše na zlatnu svjetlost što se odbijala o stijenu, shvatih pojam kontemplacije, stanja nerada ne samo uma nego s njim i tijela. U časku kontemplacije, koji je vječan, ne može se razlikovati um i tijelo i to je blaženstvo.
Taj „novi Marulić“ u rukama hrvatskog Voltairea Bajamontija također integrira u svoju sliku i arapske matrice Mediterana i ekumenistička poimanja svetog stvaranja:
Tu je lako uočiti smisao arapske arhitekture. Mašte su pojedinaca poput raznobojnih keramičkih pločica koje prekrivaju zidove džamije čineći jedno ili kao svjetlo koje štrapa kroz sićušne otvore, prepisujući na zidu neizrecivu arabesku.
Čini se, dakle, da je Gajandra „sestra“ Perišićeva romana Brod za Issu (2023): pokušaj da čitamo „preispisani“ povijesni tekst Splita, Dubrovnika ili Visa (raznolike korijene hrvatstva) kao nedovršenu i prijeko potrebnu borbu s kolonizacijom. U Perišićevu romanu, kolonizatori naseljavaju i raseljavaju dalmatinske otoke. U Jurišićevu romanu, najdublja kolonizacija koja nam se na ovim prostorima dogodila vezana je za ideologiju „paranoičnog“ kršćanstva, kao političkog programa koji u svim drugim religijama vidi vlastite neprijatelje ili čak te neprijatelje mobilizira u svete ratove. Gajandra je apel da u tim velikim povijesnim matricama vlastite kulture prepoznamo alternativne svjetove: Marulića koji pali unutarnje svjetlo Julija Bajamontija ne zato što je splitski kršćanki humanist život proveo na stazi molitve, nego zato što je od gusarskog pokolja i pljačke u stanju – psihološki – napraviti vrt pun vizija.
Jurišić nastupa kao borhesovski marulo-revizionist temelja hrvatske kulture
Lingvistički roman
Gajandra se, dakle, može okarakterizirati i kao persiflaža povijesti hrvatske književnosti, ali iz moje perspektive to je prvenstveno roman o mogućnostima jezika. Jezik je kod Jurišića trajno zajedničko polje svih onih koji su u njemu stvarali i stvaraju, dakle u njega je upisana dozvola da ga čitamo i pišemo ne samo po pravilima službene povijesti ili neke interpretacijske struke, nego i kao da je u pitanju ogromna zajednička kuća koja se može pregrađivati, nadograđivati i obnavljati onoliko raznovrsno koliko dobro poznajemo njezinu sintaktičku i stilističku arhitekturu. Jezik dopušta vraćanje u ranije slojeve jezika i njihovo prevrednovanje. Nisam sigurna što nastaje kada Maruliću promijenimo etičku frekvenciju (prema manje redovničkom poimanju literarnosti), ali čini mi se dosta izvjesnim da je Jurišićev „infra-povijesni eksperiment“ provokativniji od mnogih romana takozvane stvarnosne proze, u kojima se mašta ni ne spominje, dok je povijest svedena na njezinu pučkoškolsku redukciju. U Gajandri ima još izmišljenih spjevova (primjerice, Adrijana je ep o morskoj medvjedici koja spašava brodolomca), kao i novih verzija velikih mitova (nakon smrti Euridike, Orfej se u potpunosti okrenuo mladićima), dakle postoji stalni interes da se ono što zovemo baštinom sagleda kroz suvremene paralele. Naravno, dio publike koji nikada nije čitao „stare pisce“ teže će se snaći u duhovitom Jurišiću. Ali to ipak ne mora biti roman isključivo za insajdere književnog jezika. Zahvaljujući Umbertu Ecu, šire čitateljstvo naučilo je štošta o Aristotelovu nestalom tekstu posvećenom komediji (usp. Ime ruže, 1980). Postmodernističke intervencije u povijest nisu neprijatelji istinitosti, koliko kritičari „dovršenog“ ili usustavljenog pogleda na neku epohu, pa i na njezina izbrisana mjesta. Jezik je sam po sebi najuzbudljivija intriga, jer nas može odvesti i prema prošlosti i prema budućnosti. Jurišićeva Gajandra tako zbilja funkcionira kao balanser našeg poznavanja literarne građe, nadahnjujući i (pažljivo gradiranim) ironičnim stilom i servantesovskim provokacijama „pronađenih rukopisa“. Jer povijest naravno ima svoju estetiku; svoj bogati dijapazon formulacija. Moć navedene estetike povijesti sastoji se u tome da zahvaća mnogo dublje od onoga što inače smatramo „objektivnom“ historiografijom. Zato Jurišić i može otkrivati nove jezične kontinente. Mašta nikada neće biti kolonizirana na način na koji se „ograđuju“ i obrađuju povijesne paradigme. Mašta je ispred utvrđenog horizonta.
