Prva ideja koja mi je pala na pamet nakon čitanja Tesla ili zatvaranje krugova Alide Bremer jest ono što su stari Grci nazivali téchne (τέχνη) a odnosi se na umjetnost, točnije na umjetnost zanata, da se tako izrazim, do koje vodi poznavanje i poštivanje pravila na putu do umjetničkog ostvarenja. Umjetnost je to koja se razlikuje od pukog iskustva (empiria) i od teorijske znanosti (episteme) a uključuje fizičku i intelektualnu sposobnost bez kojih je stvaranje nemoguće.
Emigracija Antona Matijace
Razlog tomu jest činjenica da je gotovo sve u ovom romanu izvedeno dobro, na visokoj razini umijeća pisanja romana. Čak i onomastičko listanje glavnog lika koji je tako redom, Anton, Anthony, Tony dok je zapravo, saznat ćemo na kraju, jednostavno Ante. Čak i to, ponavljam, umjesto da zbunjuje doprinosi uvjerljivosti neizbježne slojevitosti migrantske osobnosti.
Struktura romana je zavidno ispolirana, uključujući i paratekst. Bremer ga otvara s Goetheovim citatom, i to iz ode Božansko čime autorica odmah uspostavlja vezu između književnosti i znanosti, poezije i prirodnih zakona i tako uokviruje univerzum romana na isti način na koji je Tesla uokvirivao svoj: filozofskim i poetskim motivima, nikad samo znanstvenim. Roman se zatvara također paratekstualnim elementom zahvala koje sadržajem nisu „odrezane“ od ostatka teksta. Cenzura je samo formalna jer se autorica nikad ne odvaja od materije.
Struktura romana je zavidno ispolirana, uključujući i paratekst. Bremer ga otvara s Goetheovim citatom, i to iz ode Božansko čime autorica odmah uspostavlja vezu između književnosti i znanosti, poezije i prirodnih zakona i tako uokviruje univerzum romana na isti način na koji je Tesla uokvirivao svoj: filozofskim i poetskim motivima, nikad samo znanstvenim
Roman je podijeljen u četiri kronološki ulančana dijela koji prate životni put mladog migranta Antona Matijace koji sa sedamnaest godina i šačicom zelembaća napušta rodnu Dalmaciju i putuje za New York. Način na koji Bremer poteže dijelove romana jedan za drugim zanimljiv je jer se radi o gotovo scenarističkom modusu koji kratkom didaskalijom uvodi scenu reskim, hitnim načinom pa tek onda uspostavlja klasičnu naraciju. Slične oscilacije u ritmu gode čitanju kao i relativno kratka poglavlja koja odaju da autorica dominira narativni materijal i odabranu tehniku pripovijedanja.
Svi pisci pronalazitelji rukopisa ili nabasatelji na rukopise koji na istima zasnivaju pakt pisac-čitatelj obično uvodom pravdaju tu svoju odluku, od Cervantesa koji Quijotea zasniva na rukopisu arapskog kroničara Cide Hamete Benemgelija koji je autor samo preveo, Walpolea koji tvrdi da je njegov roman prijevod srednjovjekovnog talijanskog rukopisa, preko Poea i njegovog Gordona Pyma, Nantucketčanina čiju je ispovijest autor tek priredio, i Puškina u čijim se Pripovijetkama Belkina autor skriva iza fiktivnog priređivača pronađenih rukopisa Ivana Petroviča Belkina, pa sve do Potockog, Pavića, Calvina, i Umberta koji se u Imenu ruže predstavlja kao priređivač starog rukopisa Adsa iz Melka.
Bremer se sa svojim paratekstom ponaša upravo obrnuto. Na samom kraju, u zahvalama otkriva postojanje memoarskih zapisa Ante Matijace (1888. – 1978.) koje joj je ustupila njegova unuka, Eleonora Kamenjanin, i koje je utkala u roman. Ta frikcija, dakle trenje, između fikcije i fakcije propelant je teksta i ne popušta ni u jednom od četiri dijela. Nevjerojatna količina istraživanja koja je autorica pretočila u roman – potencijalna bibliografija zauzimala bi pozamašan broj stranica – pretvara se, recimo, u prekooceansku plovidbu ili u iznimno živu i uvjerljivu fresku New Yorka s početka stoljeća koja nadilazi pitoreskne vedute načičkane jednako pitoresknim likovima jer počiva na vještom odabiru kadrova i još vještijem davanju prava glasa likovima koji imaju smisla i nešto za reći tako da čitatelj upada u nikad banalne relacije među migrantskim skupinama američkog velegrada.
Tesla u odsustvu
Sustav likova u Tesli počiva, pogađate, na samom Tesli, ali ne na fikcionaliziranju tikova njegova genija, nego na njegovom odsustvu. Tesla je uveden ne toliko kao ključni lik ili ključna figura koliko samo kao ključ za čitanje. Tesla postaje književno polje unutar kojeg ovaj roman postoji. Bremer ne mistificira previše odnos Matijace i Tesle, on je tangencijalan i to nam je jasno, ali njegove implikacije su dalekosežne, po Matijacu i po druge Slavene rasute po dijaspori i po romanu. Tesla je funkcija i tako ga u romanu čitamo. Sve drugo bi bilo falsifikat, a to autorica ne dopušta. To jest dopušta, ali samo kada indicije ovjeravaju pretpostavku. Ako je Tesla ključ ili funkcija, glavni lik je Anton Matijaca i oko toga bi se svi čitatelji mogli složiti, ali ni on nije samo tako zadan.
Sustav likova u Tesli počiva, pogađate, na samom Tesli, ali ne na fikcionaliziranju tikova njegova genija, nego na njegovom odsustvu. Tesla je uveden ne toliko kao ključni lik ili ključna figura koliko samo kao ključ za čitanje
Zanimljivo je primijetiti kako Matijaca ne dominira prostor svoje vlastite biografije, ne komoda se u njoj, ne zauzima je koliko bi mogao. To je jedan od onih detalja kojim vas lik kao čitatelja kupi, i autorica, prepredena pripovjedačica, to zna. U kalibriranju lika, to jest u određivanju njegove literarne komponente u odnosu na onu stvarnu, nema forsiranja. Ante je baš onakav kakav očekujete da jest dalmatinski migrant iz tog vremena: oprezan, pragmatičan i radoznao naspram bijelog svijeta u kojem se obreo. Matijaca je jedan od onih likova koji kao da stalno ponavljaju „poslije vas“ i propuštaju ličnosti i događaje kako bi u interakciji s njima pokazali djelić sebe, bilo da se radi o činu političkog buntovništva zbog kojeg je izbačen iz škole ili o prijateljstvu s Teslom dovoljno zanimljivim da preraste u priču. Ta njegova karakteristika upravo ga i čini idealnom figurom za interakciju s Teslom, za uvođenje Tesle u priču kroz koju ćemo pratiti njihovo osebujno prijateljstvo, temeljeno na razgovorima o znanosti životu, vjeri, panslavenstvu i budućnosti čovječanstva. Tesla će, u špijunskoj podradnji, Matijaci povjeriti i nacrte za „oružje mira“ kao i zadatak da pronađe njegov izgubljeni portret koji će i njegovu životu i ovom romanu priskrbiti uzbudljiv element potrage.
Ovaj potonji poslužit će autorici kao vezivo tkivo između parateksta i samog romana. Četvrti dio priče, smješten u sadašnjost, prelijeva se u zahvale gdje sama Alida Bremer kreće u svoju potragu vođena tragovima.
Tesla ili zatvaranje krugova istovremeno je bildungsroman, povijesni roman, i ljubavni, književni hommage izumitelju koji je i danas simbol genijalnosti i neshvaćenosti, ali prije svega je to tekst koji inzistira na brisanju isključivog limesa između znanstvene činjeničnosti i vizionarstva poezije.
Tekst je dio serijala „Književnost i tehnologija” i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije. Druge tekstove iz serijala pročitajte na sljedećoj poveznici.