I.

17. prosinca 1859. u neko mutno pariško nedoba pothlađeni Charles prepustio je san oblacima pa umotan u rupičastu deku sjeo za oglodani radni stol i napisao:

Ima jedna pjesma tako tričava i nedostojna da ju se gotovo ne usuđujem citirati…

Dok me samu budi ovlaš povišena temperatura, koja možda jest a možda nije stvarna stvar, jer sam toplomjerom udarila o uzglavlje i živa mi je prosrljala preko jastuka ima već puna godina, upadam u propadalište pod Charlesovim mislima i virim.

…ali ipak prenosi vrlo jasno, u vodviljskom stilu, misli o estetici mišljenju nesklonih ljudi. „Priroda uljepšava ljepotu.“

I ovdje i ondje, i sada i tada slijedim pokrete njegove kvrgave ruke i palcem kuckam staklo koje me budi u mraku. Nešto modernističkom flaniranju nalik, samo mnogo mračnije, mislim mislima imitirajući modernog protogotičara, porinuće je u ambis digitalnog multiverzuma; kližući niz staklenu rijeku plošnih slika, dio smo svijeta i nismo, a vrijeme gubi ravnotežu, pada u nedogled, pa trepne i opet je budno. Kao Charlesu tričavi refren u srednjem uhu, pred očima mi trepere slike lica, izmjenjuju se navrat-nanos dok čekam da mi se oči opet umore.

Dubina površine

U eseju Slikar modernog života, prvotno trodijelno objavljenom u dnevnim novinama Le Figaro u ranu zimu 1863. godine, Baudelaire piše o sitnim ljepotama spram kolosalnih, pojedinačnoj i spontanoj ljepoti uvijek novih moderniteta spram trajnih, statičnih i neupitnih ljepota klasika. Ljepota je, piše Baudelaire, samo naizgled i iluzorno monolitna, a zapravo se sastoji od dva elementa: jednog vječnog i nepromjenjivog, a drugog razmjerno slučajnog koji „sukcesivno ili u isti mah“ nazivamo „suvremenošću, modom, moralom ili strašću“.

Bez drugog elementa, poput glazure koja na kakvoj božanstvenoj torti raduje, golica, izaziva zazubice, prvi bi element bio neprobavljiv, neukusan, ljudskoj prirodi neprilagođen i nepriličan. Izazivam bilo koga da pronađe makar i tračak ljepote koji ne sadrži oba elementa.

I mislim (na) ove Baudelaireove misli misleći o suvremenom svijetu i kratkovidnom vidu pogleda koji gleda samo ravno preda se, bilo pred dugim repom starih i starmalih klasika, ili pred glaziranim ćelijama džepnih zrcalaca. Digitalne društvene mreže sveprisutni su prostor koječega, pa nezanemarivo i kreativnosti i auto/refleksije kao prirodnog produžetka života u medijima s kojima smo generacijski srasle. Samo što se ta kreativnost – komodificirana unutar tehnokapitalističkog tržišta koje se samo pretvara da je agora – mahom pretvara u raspršeni marketing, u simulaciju vox populi, i postaje poligon nečega drugoga, a ne izraz subjektiviteta, istinske subjektne potrage, želje i potrebe.

Ali ne činimo dobro kad se s ambivalencijom nosimo tako što je obilazimo. Prelazim prstom preko staklenih lica koja (me) ne vide, a Charles je zastao i motri maglu kako se komeša kroz prozor. Ako kultura postane i ostane posve odcijepljena od popularne i masovne, sama okoštava i postaje regresivna, dok masovna ostaje banalna i neambiciozna. „Ovo je očito sušta lijenost“, piše Charles, „jer lakše je zaokruženo izjaviti da je sve beznadno rugobno (…) nego se posvetiti zadaći da izlučiš tajnovitu ljepotu koja se možda krije unutra, koliko god sitna i bestežinska. Modernost je u onome prolaznom, nestalnom, slučajnom; i takva sačinjava polovicu umjetnosti, dok je druga polovica ono vječno i nepomično.“ Moraju postojati i generacijski prostori moderniteta koji se izmjenjuju, i trenje i nerazumijevanje među generacijama koje stvari pomiče i pokreće; ako smo suviše jedne prema drugima uglađene, ne crpimo konstruktivni potencijal tog prirodnog animoziteta – i kažem animoziteta, ali mislim iritacije, nesporazuma, provokacije koja ne isključuje podršku kada je podrška doista važna, a ne izuzima kritiku kad je zaslužena, ili kad prosto raskorak razigrava diskurs, čini ga živim. Jer malo tvrdoglavosti i isključivosti može biti produktivno i zdravo, i stvoriti zanimljiva zaoštrenja spram mlake snošljivosti ili ustrašenog podilaženja. Ali i to se zbiva tek kad se dovoljno približimo, dok treniramo pogled za promjenjive modernitete.

Moraju postojati i generacijski prostori moderniteta koji se izmjenjuju, i trenje i nerazumijevanje među generacijama koje stvari pomiče i pokreće; ako smo suviše jedne prema drugima uglađene, ne crpimo konstruktivni potencijal tog prirodnog animoziteta

Lica moderniteta

Pitanje je rijetke privilegije danas imati pristup i kapacitet za moduse koji su tradicionalno sinonim za visoku kulturu i rafiniran pristup njezinim inkarnacijama, i ne samo zato što ti sadržaji nisu univerzalno društveno dostupni i pristupačni, nego nisu dostupni ni prosječnoj osobi koja se kulturom posvećeno bavi ili želi baviti jer je življeni život suviše gust i ubrzan. Privilegija je kontekstualna stvar, a u društvu kojem pripadamo (imaginarni mi koji se susrećemo na projektivnom/projiciranom terenu ovog teksta) marker je privilegije češće izuzeti se iz digitalnog parapostojanja i imperativa neprestane dostupnosti nego mu imati pristup. I stoga nam gotovo svima trebaju glazirani sadržaji, kratki i probavljivi i raznobojni, koji nisu samo odmor (a odmor je skup), nego su ponekad i zapaljivi, i ponekad su upravo ono što nas zadrži iznad površine. Postoje i prostori u pop-kulturi izrasli iz formi i zadanosti društvenih mreža i online kanala koji pariraju klasicima (hot take!) daleko bolje od mnogih koji u klasičnim medijima književnosti i umjetnosti streme klasike naslijediti.

Baudelaireov je pronicljivi promatrač umjetnik, i mada ga Charles tako ne naziva, ona je i kritičarka i esejistica, ako je dobra, ako je strastvena. Uronjen u pariške dane i noći, Baudelaire piše o uronjenosti u život, u tren za trenom, bez zaštite ironije i sigurnosti dijakronije. Što neće reći bez kritičke svijesti, ali jednako je lako nekritički konzumirati gotovo sve i od gotovo svega se ograđivati. I ništa neće zamijeniti književnost i porinuće svijesti u paralelni prostor kompozitnog bivanja koje pruža na svoj osobiti način samo iskustvo čitanja, ali previdjeti brzoprolaznu ljepotu, ljepotu koja je danas nerijetko plošna, zacakljena i sintetička, feler je uskogrudnog promatrača kojemu najčešće ni dubina nema pravu dubinu jer je bitno performativ – diskurzivno stvorena, diskursom uvjetovana i diskursom ostjenčana; kanon koji se suštinski nepromijenjen reproducira unedogled. I tako u svojoj noćnoj magli kao u jeci davne Charlesove, razmatam beskrajni svitak u bezdan koji mi vraća moj sumračni odraz. A sjutra?

II.

Tubitak & rouge noir

Budim se u hotelskoj sobi. Čujem galebove, zveket i zanošenje brodova. Okrenem se u prostranom krevetu. Osjećam se ugodno sapeto među napetim i krutim plahtama. Uto u prvom komešanju jutarnjih misli otkrivam nešto neobično – ne iščašenost ni izbačenost, nego osvježavajuće treperenje senzualne jasnoće duboko u sebi kako se probija kroz tkanje neusidrena otpora i prezrivosti. A ispod toga, polagano vibrira krivina erotične tuge. Prepuštam se ovom novom osjetu. Otvaram oči. Čitateljice, ja postajem on. Jesam li to osjetila? Ne, nisam postala on; postala sam što je napisao.

U romanu Baudelaireov fraktal, kanadska pjesnikinja s adresom na francuskoj periferiji Lisa Robertson pripovijeda iz perspektive mlade žene u Parizu: „Odgojena od bebstva u sumnji, ženstvena sam koliko Rousseau,“ započinje Fraktal. „Ja, Hazel Brown, najstarija kći nestajuće klase, dekintirana novoobraćenica zanesena glamurom književnosti, neobrazovana i neupućena, ali zato s priličnom moralnom snagom i dosta sreće, napustila sam svoju obitelj u sedamnaestoj kako bih otkrila kako živjeti. Bilo je to u junu 1979. i dala sam se u potragu za Ljepotom. … I da se razumijemo: nisam se htjela diviti životu, nisam ga htjela preletjeti: htjela sam u njemu zaplivati. I prosudila sam da moram, kako bih to postigla, otići, i pisati.“

Robertson piše u Baudelaireovu duhu u svakom smislu eksplicitno, rastjelovljuje kako bi utjelovila ideje koje Charles raspisuje u Slikaru moderna života, i kojima prošiva cijeli opus – najprije svoj, zatim i druge. Piše tako Robertson kroz Hazel sve do Baudelairea o pisanju i slikarstvu, o Jeanne Duval i poeziji, čas kruži filozofski oko suštinskih pitanja subjektiviteta i stvarnosti, pa natenane opisuje odjevne detalje (bodlerovsku Outré jaknicu, na noktima Chanel rouge noir), i sve flanira još uvijek vrlo analognim svijetom. Piše kao što piše Baudelaire o skrivenim ambivalencijama ljepote, a piše i o svojoj iščašenoj ženskosti s kojom nikako da sasvim sraste, a još manje da joj umakne. Charles pak piše koješta o ženama, o bićima praznih glava s kojima sâm dijeli, veli, „nesnošljive nervne muke“, svećenicama na korak do božanstava koje šute jer nemaju što reći, i dalo bi se na to danas i odavde čisto feministički naljutiti, ali ništa u argumentaciji ne daje naslutiti da te Baudelaireove žene imaju veze s nečim trodimenzionalnim mesnatim.

Piše tako Robertson kroz Hazel sve do Baudelairea o pisanju i slikarstvu, o Jeanne Duval i poeziji, čas kruži filozofski oko suštinskih pitanja subjektiviteta i stvarnosti, pa natenane opisuje odjevne detalje i sve flanira još uvijek vrlo analognim svijetom

Možda čitam blagonaklono kad Baudelaireovu ženskost čitam kao šminku kao takvu, neovisnu o prirodno-društvenim stegama i dihotomijama; kao vezanu za intuitivne življene prakse koje su i same neka vrst odraza, ili jeke, apstraktnih principa – ljepote, vječnosti ili božanskog – i samo u kontaktu s utjelovljenim trenucima pretvaraju se u ljepote u stalnom nastajanju i nestajanju. Čitam njegovu ženskost kao potencijalni otpor prirodi, ako je možemo odvojiti od inercije konvencija i heteronormativa, što je ujedno jedini smisleni način na koji još uvijek mogu razmišljati o ženskosti i muškosti – kao parcijalnim mehanizmima samopercepcije i vektorima opažaja, odbojnosti i žudnji, a ne kao o fiziologiji, niti diskurzivno proizvedenim zatvorenim identitetskim totalitetima. I ta mi je ženskost probavljivija i razumljivija od svake perspektive koja bi ženskost pokušala prikazati kao potpunu puninu, nešto samorazumljivo, točku iz koje je moguće govoriti. A to govori mnogo, prije svega ili posve, o mom doživljaju i iskustvu, intimnom i pojedinačnom, a sasvim sigurno dijeljenom i zajedničkom, o ženskosti kao nečemu kroza što, ponekad spram i mimo čega, ali nikada odakle govorim. Moja eventualna i povremena ženskost (uvijek tako iskosa) doista nema ništa za reći. Ja imam.

Citatne „ja“

I mimo svjesnih odluka i umjetničkih prosedea, razne prakse samostvaranja, samooblikovanja i projiciranja identitetskih varijacija u razne razine stvarnosti svjetova koje nastanjujemo u svojoj srži sadrže svojevrsnu psihofizičku nivelaciju, neki tip de/konstruktivnog narcizma koji funkcionira kao izvjesni (encore) eho prvotnog konstitutivnog praga subjektiviteta; trenutka temeljne samopercepcije koji nam omogućuje da izronimo iz imaginarne magle svejednoga kao odvojeno, zaokruženo i konačno, zasebno totalno a fragmentarno biće, s moćima i granicama moći. I svaka kasnija praksa autorefleksivnih varijacija preslika je tog doživljaja, pokušaj da se pregovara s ožiljkastim tkivom koje ostaje za narcističkim odlamanjem i prelamanjem, i svaka ta praksa vrši se kroz različite moduse izvanjštenja i samim time strukturiranja neurednih i polivalentnih nutarnjih doživljaja u nešto s čime možemo baratati, s čime možemo stupiti u objektni odnos koji zahtijeva da smo dovoljno blizu i dovoljno daleko – kao pred zrcalom, kao pred nekime koga ljubimo. I te fraktalne varijacije dopuštaju da istražujemo tko smo i tko možemo biti, da slijedimo tuđe pa pišemo i brišemo vlastite priče.

I mimo svjesnih odluka i umjetničkih prosedea, razne prakse samooblikovanja i projiciranja identitetskih varijacija u svojoj srži sadrže svojevrsnu psihofizičku nivelaciju, neki tip de/konstruktivnog narcizma koji funkcionira kao izvjesni (encore) eho prvotnog konstitutivnog praga subjektiviteta

Pišući Baudelaireov fraktal Lisa Robertson piše i ne piše autofikciju, piše fraktalni auto/portret usidren u problematiku subjektiviteta koji se sklapaju, dodiruju a ne miješaju, koji se stakle više nego zrcale. I isto je mehanizam de/konstruktivan u smislu da se subjektivitet rastavlja kako bi se sastavio, uvijek iznova s pukotinama i privremeno, i također je narcistički u smislu fiksacije na vlastiti uvišestručeni odraz. Samo što je tekst ploha dodira, ujedno ono što dodir priječi i zaustavlja. Čitanje postaje prostorvrijeme pronalaska vlastitog odraza koji potvrđuje nešto što smo znale i neznale i tražile i neznale da tražimo. Robertson puno piše o zamjenicama:

I was a driver, not a pronoun, not a being with breasts and anguish.

Piše:

Kakve će se buduće neznanke prepoznati u ovom nabijenom, citatnom ‘ja’?

Puno piše i o tome što zapravo čini doživljaj čitanja; kako opisati to normalizirano i naturalizirano iskustvo da nastanjujemo tuđi tekst i gdje se u tijelu i umu odvija; kako se u tuđem tekstu pro/nalazimo, kako nas mijenja ili vraća nama samima, kako nas odražava ili rasvjetljava ili sakriva u mrak. Kako opisati što je Baudelaire osjećao kad je čitajući E. A. Poea osjećao da čita vlastite knjige koje još nije napisao? Kao neki tip inverzije zrcala, nešto s onu stranu, kao igru rastakanja granica bića u tekstu. U isti mah i Robertson i Baudelaire i Hazel Brown uranjaju u svu puninu svojih svakodnevnica – u modu, šminku, umjetnost, književnost, sve što u svojim modernitetima dotiču; posvećuju se detaljima (i posvećuju detalje) da bi svakome dali priliku da postane ljepota, da postane poezija. I jest da većina to ne postane i neće postati, kao što ni većina poezije to ne postane, ali već u pogledu koji traga treperi ljepota.

Epilog

Rado ću pustiti ljudima kojima kabasta ozbiljnost priječi da ljepotu traže i u njezinim najneznatnijim pojavnostima da se mojim promišljanjima smiju i preziru njihovu djetinju uzvišenost; opori sudovi takve čeljadi nimalo me ne brinu; zadovoljavam se time da se obraćam istinskim umjetnicima, i ženama koje su samim rođenjem dobile žar te svete vatre kojom se čitave mogu rasplamsati.

Jednog jutra u pariškoj hotelskoj sobi Hazel Brown budi se kao autorica svih Baudelaireovih tekstova. Drugog jutra u zagrebačkom visokom prizemlju, A. F. budi se kao fraktalno utjelovljenje knjiga Lise Robertson, ali samo nekih i parcijalno, što vjerojatno i uvjetuje njezin trajni osjećaj nedovršenosti. Osjeti kako je pune strane misli poput moljaca u toplom medu od desnog stopala koje blago bridi, pa uz zadebljanu venu do bedra i odjednom nestanu. Osjeti kako bujaju u sljepoočnicama riječi i strana sjećanja na stranom jeziku, i odjednom pamti kako je senf-žuti šal vidjela u uskoj ulici na nazbrdici dok je padala kiša i svijet je govorio francuski kojem je razumjela glazbu, a značenje samo otprilično. Godina je 2025., četvrt svog stoljeća već smo sažvakali u stanju ošamućene polusvijesti i progutali. Od bebstva neodgojena u sumnji, A. F. u svojoj trideset i petoj ima jednu prominentnu boru – ponad desne obrve. Kad konačno ustane i skuha kavu i sjedne za stol koji je i radni i sve ostalo, okrene lice raspršenoj svjetlosti rane zime. Pa namjesti svoje mrljavo zrcalo na klimavom stalku.

Videografija

Tekst je dio serijala „Književnost i tehnologija” i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije. Druge tekstove iz serijala pročitajte na sljedećoj poveznici.