Martin Puchner, profesor književnosti i povijesti ideja na Sveučilištu Harvard, vjerujem da ste čuli, ovoga je proljeća gostovao je na Zagreb Book Festivalu i promovirao dvije knjige koje su u relativno kratkom roku prevedene na hrvatski: Pisani svijet – kako pripovijesti oblikuju ljude, povijest i civilizaciju (Naklada Ljevak, prevela Snježana Husić) i Kultura – nova svjetska povijest (Naklada Ljevak, preveo Vedran Pavlić). Upišete li njegovo ime i prezime u tražilicu i ograničite se na objave u našem medijskom prostoru, naići ćete na (nešto više) intervjue i (nešto manje) prikaze i kritike njegovih knjiga. Zapravo, gotovo da nema medija koji se barem rubno hvataju tema iz kulture, u kojem se proteklih mjeseci Puchner nije pojavio u nekom formatu. Taj me interes načelno raduje, kako bi drugačije, riječ je o uglednom teoretičaru kulture, književnom kritičaru i filozofu koji se u knjigama bavi poviješću civilizacije, dajući književnosti ulogu, pa i moć, da svijet učini – pisanim svijetom. Zvuči možda idealistički, no Puchner će vam, opskrbljen raznim znanjima, ne samo znanstvenim nego i literarnim talentom, pokušati upravo to dokazati. Interes za prijevode njegovih knjiga ipak je iznenađujuće velik; sumnjala sam kako su to teme za koje bi se otimali mediji i čitatelji, no eto demantirana sam. Razlog je tome vjerojatno u stilu njegova pisanja koji je daleko od akademskog, dapače iznimno je reader friendly, obraća se dosta široj publici od one isključivo stručne, što je jasno već nakon nekoliko pročitanih stranica; knjigu iza kojih svakako stoje godine i godine temeljitih istraživanja čitate gotovo kao roman/putopis s Martinom Puchnerom kao glavnim (i simpatičnim) likom.
Interes medija posve sigurno vezan je i uz to da Puchner u Pisanom svijetu (više) i Kulturi (rubno) jedan od naglasaka stavlja na tehnologije kojima su se narativi prenosili kroz povijest. Premda je Pisani svijet, što ističe u svim recentnijim intervjuima, pisao prije pojave umjetne inteligencije, pa je internet zadnja tehnologija kojom se u knjizi bavi, postao je idealnim sugovornikom za razgovor o UI i njezinom utjecaju na budućnost književnosti i kulture. Tim više jer je njegov stav o onome što nas uglavnom još uvijek (ili još više) plaši i uznemiruje – iznimno pozitivan, a to je već itekako klikbejtabilno. Puchner, naime, ne strahuje od UI-ja, smatra ga samo alatom kojim ćemo i dalje stvarati umjetnost jer ga, kao i sve ostale tehnologije pisanja, vidi tek kao jedan od mogućih načina proizvodnje tekstova. Kao da su se papir, knjiga i tisak pojavili u isto vrijeme, reći će. Njima smo se kroz povijest prilagodili, pa je siguran kako ćemo i u ovom slučaju. UI kao alat Puchner i sam intenzivno koristi u praksi, kao profesor, znanstvenik i autor; njegova je knjiga Pisani svijet, recimo, bila i dio baze podataka koje je OpenAI koristio za obuku svog modela. Jedan je od znanstvenika iz humanističkog polja koji koristi sve dostupne suvremene tehnologije, educira se na informatičkim tečajevima, što je vidljivo na njegovoj interaktivnoj web stranici (MARTIN PUCHNER – Home) gdje se mogu pronaći informacije o projektima, snimke predavanja i pripadajuće poveznice – recimo za tečajeve s otvorenim upisom HarvardX – Masterpieces of World Literature za studente u cijelom svijetu. No najzanimljiviji i najzabavniji dio njegova weba danas (jer tko zna što može donijeti sutra) su chatbotovi pisaca, filozofa, političara i dr. koje je kreirao, no o tome nešto kasnije. Kao pravi oldschooleri, idemo ipak prvo na knjige.
Puchner ne strahuje od UI-ja, smatra ga samo alatom kojim ćemo i dalje stvarati umjetnost jer ga, kao i sve ostale tehnologije pisanja, vidi tek kao jedan od mogućih načina proizvodnje tekstova. Kao da su se papir, knjiga i tisak pojavili u isto vrijeme, reći će
Obrazovanje – preduvjet opstanka kulture
Puchner kao jedan od poticaja za pisanje svojih knjiga navodi kako je radeći na velikom projektu svjetske antologije (Northon Anthology of World Literature), primijetio kako je premalo pokušaja da se pripovijeda o književnosti i umjetnosti nešto šire, dodala bih i nešto subjektivnije, točnije tako da se od povijesti književnosti načini zanimljiv, logičan i analitičan narativ. Knjiga Pisani svijet u svome temelju (na primjeru „temeljnih tekstova“, onima za koje Puchner smatra da su sposobni mijenjati svijet) polazi od činjenice kako je pričanje priča dio ljudske prirode, a ono što se u tome svemu mijenja kroz povijest samo je tehnologija prijenosa. Priče su te koje, prema Puchneru, određuju identitete, svjetonazore, stilove, pa i ratove i ideologije koji u svome središtu uvijek imaju narativnu jezgru. Puchner u tome kontekstu polazi od Ašurbanipala, Epa o Gilgamešu, pa preko Bude, Konfucija, Isusa i Sokrata, da bi došao do pojave autor(stv)a, za što su ključne upravo tehnološke inovacije. U ovoj se knjizi tako kronološki bavi izumom samog pisma, sustava pisanja temeljena na abecedi, izumom papira, potom tiska koji se najprije pojavio u Kini, a tek kasnije u Europi itd. Time čitatelju, u formi zanimljivih i napetih priča, nudi povijesnu perspektivu onome što se trenutno oko nas vrlo ubrzano događa jer smatra da je za razumijevanje toga kako se današnja tehnologija odnosi prema načinima pripovijedanja potrebno osvrnuti prema prošlosti i tu je svakako u pravu. 
Ideja koja se u njegovoj knjizi iščitava jest konstantna isprepletenost pisane riječi i glavnih ideja kroz stoljeće za čije je prenošenje zaslužna tehnologija te za to navodi neke ključne primjere i tekstove, čineći to na način da njegov diskurs bude blizak čak i publici bez potrebnih povijesnih i književnih znanja. Preuzima ulogu naratora upućenog u sve te naracije, a njegov je narativ pritom vrlo osoban i uvjerljiv, nikada autoritaran, dok čitatelja vodi kroz tisućljeća i na putovanje Azijom, Europom, Afrikom, Južnom Amerikom… Baveći se tom glavnom temom, ostavlja mjesta za ‚džepove’ pune vlastitih iskustava i dojmova, anegdota, pa tekst prepun imena, lokacija i referenci čini mekšim, čak i humornijim. Intencija mu je zapravo razumijevanje načina na koji su oblikovana društva, s naglaskom na to kako se povijest gradi i na temeljima književnih narativa. Primjerice, u knjizi ćemo pronaći opis kako je Aleksandar Makedonski nakon čitanja Ilijade krenuo osvajati Perzijsko Carstvo, pokušavajući rekonstruirati priču, a kad ga je osvojio, osim klasičnog osvajačkog paketa nasilja i razaranja, krenuo je i na širenje grčkog jezika i alfabeta, što Puchner drži i jednim od načina (da ne kažemo tehnologije) širenja pisanog svijeta. To što osvojeni narod počinje čitati Ilijadu, dakako, nimalo ne opravdava osvajanja, ali je jedna od njihovih posljedica. Ukoliko su osvajački pohodi i ratovi nešto neizbježno u ljudskoj povijesti, čemu teško možemo proturječiti, u njihovoj pozadini omogućuje se i miješanje kultura i utjecaja, čemu je Puchner posvetio svoju sljedeću knjigu Kultura. Na svome putovanju stoljećima i temeljnim tekstovima Pisanog svijeta Puchner se zaustavlja i kod Murasaki, Šeherezade, Orhana Pamuka, Cervantesa, Benjamina Franklina, Goethea, Ahmatove, Dereka Walcotta , J. K. Rowling… Možemo se dakako zapitati o metodi kojom bira „temeljne tekstove“, možemo se s njima uopće ne slagati, nalaziti svoje bolje primjere, no unatoč tome sve u ovako postavljenom konceptu drži vodu. Puchnerov izbor predložaka je subjektivan, bira one koji se uklapaju u njegovu ideju pisanog svijeta i kao takvi ne djeluju nimalo autoritarno u smislu postavljanja nekakvog čvrstog kanona na osnovu kojeg možemo o ovoj temi razgovarati. A razgovor, dijalog, ključna je i najvažnija forma na kojoj Puchner inzistira i upravo za njega čine mu se ključne i tehnologije; dijalog s čitateljima knjige, dijalog sa studentima, danas i dijalog s UI-jem koji mu se između ostaloga čini važnim upravo zbog toga što rabi dijalošku formu. Vodeći nas, uz doista mnoštvo informacija i grafičkih priloga, pisanim svijetom kroz stoljeća, zaustavlja se na nekoliko i danas aktualnih tema koje proizlaze iz povijesnog istraživanja. Jedna je od njih pitanje vlasništva, autorstva, originalnosti; odnosa pisaca i prevoditelja i njihove ovisnosti o vlasnicima strojeva koja se pojavljuje s tiskom, a to je pitanje koje se ponovo aktualizira pojavom UI-ja. Druga je važna tema tumačenja kanoniziranih tekstova koji u određenim vremenima imaju skupinu koja ih tumači, odnosno ima ih pravo tumačiti, zbog čega kulture mogu postati taocima starih ideja, što nije karakteristično samo za vjerske tekstove, Komunistički manifest ili Ustav SAD-a, iako je to kod njih očitije. Kroz čitavu se knjigu, također, unatoč ležernosti stila i gomili informacija (o pisarima, širenju proizvodnje papira, izumu pisma, korištenju temeljnih tekstova u političke svrhe, širenju izdavačkih tržišta, načinu na koji književnost može ostati relevantna…) koje će iznenaditi i najupućenijeg čitatelja, provlači pitanje slobode interpretacije, raznolikih perspektiva koje trebaju narušavati ustaljene ideje i norme, zbog čega je Puchner zastupnik novih interpretacija na koje imaju pravo i moraju ih iskoristiti sve generacije, no prije toga se moraju dobro upoznati s onime što trebaju (re)interpretirati. Pitanje opstanka književnosti za Puchnera je tako prije svega pitanje obrazovanja, a ne tehnologije, jer ideje u književnosti ništa ne znače ako su samo pohranjene u određenom formatu, već ih treba konstantno koristiti; prepisivati, prevoditi, čitati, interpretirati. Dapače, smatra Puchner, relevantne priče prenosit će se i ako se posve izgube sva znanja o pisanju i tehnologiji – usmeno, onako kao što je i počelo. Argument je za to i poglavlje i Ani Ahmatovoj koja je svoje pjesme, kako bi preživjele cenzuru, morala učiti napamet.
Jedno od zanimljivijih poglavlja koje ukazuje na odnos ograničene slobode i nastanka književnih remek-djela unatoč ograničenju, jest primjer Priče o Genjiju, nastale oko 1000. godine u Japanu. Murasaki Shikibi, japanska dvorska dama koja ostaje zapamćena kao autorica prvog romana u svjetskoj povijesti, bavi se temom braka kao kontrole i održavanja političke moći, muških privilegija i licemjerja viših staleža društva, za što je trebalo dosta odvažnosti, ali, kako Puchner primjećuje, i utjecaja kineske književnosti, pa se u tom poglavlju otvara tema utjecaja kojom će se Puchner detaljno baviti u Kulturi.
Razgovor, dijalog, ključna je i najvažnija forma na kojoj Puchner inzistira i upravo za njega čine mu se ključne i tehnologije; dijalog s čitateljima knjige, dijalog sa studentima, danas i dijalog s UI-jem koji mu se između ostaloga čini važnim upravo zbog toga što rabi dijalošku formu
Kulturno posuđivanje
U knjizi Kultura – nova svjetska povijest Puchner se oslanja na petnaest ‚slučajeva’ u kojima pokazuje kako je interakcija, danas bismo rekli i interkulturni dijalog, ključan za prenošenje i posuđivanje priča koje grade povijest civilizacije. Knjiga je to o globalnoj povijesti kulture i pitanju kako bi se različite kulture trebale odnositi jedne prema drugima. Idealno ju je čitati u kontinuitetu s Pisanim svijetom jer doista djeluje kao njezin nastavak; stilom pisanja i strukturiranjem knjige kao putovanja stoljećima i izabranim primjerima. Premda su ti primjeri raznoliki, od putnika ili prevoditelja do materijalnih predmeta, jedan od kriterija odabira svakako je i vrlo osoban, pa Puchner ne krije kako je bio vođen strašću koju osjeća prema određenim tekstovima ili artefaktima. Kultura mi je važna ponajprije zbog stava kako nijedna kultura ne nastaje sama iz sebe, bez otvaranja i posuđivanja iz drugih kultura, kao i onog kako povijest svjetske književnosti svakako nije samo priča o zapadnoj kulturi. Puchner ovdje istražuje ono što naziva „kulturnim posuđivanjem“ – načine na koje su ponekad neočekivani kontakti među narodima kroz povijest potaknuli umjetničke inovacije, zbog čega kulturu vidi kao projekt recikliranja što ga dovodi i do drukčijeg promatranja pitanja originalnosti. Takav je stav, bez obzira na Puchnerovu težnju da uvijek zauzme neutralnu ideološku poziciju, iznimno važan u vrijeme kada ponovo živimo nacionalističke narative razdvajanja kultura i zatvaranja u vlastita dvorišta. Od crteža na zidovima špilja u najranijoj povijesti do današnjih knjižnica, muzeja i sveučilišta postoje mjesta na kojima se pohranjuje kolektivna kulturna memorija, no Puchner nastoji pokazati ovom knjigom kako kultura svakako nije nešto samo statično i samo pohranjeno te kako opstanak ovisi o novim generacijama i stvaranju novih značenja. Ovdje Puchner vrlo suvereno putuje od Starog Egipta i iskopavanja kipa Nefertiti, preko Platonovog sukoba s grčkim umjetnostima, južnoazijske božice u Pompejima, budističkog hodočasnika Xuanzange, Bagdada, Karla Velikog, Dürerovog drvoreza nosoroga, portugalskog moreplovca autora epa Luzitanci s Homerom i Vergilijem kao uzorima, George Eliot, pa sve do K-popa. Ključnim za egzistenciju narativa Puchner drži upravo njihovo širenje i posuđivanje; putovanjima, osvajanjima, čak i kolonijalnim politikama i ratovima, a to njihovo ‚predavanje dalje’, kako bi ih se moglo koristiti na drukčiji način, preduvjet je opstanka kulture. U tom kontekstu internet vidi kao način ubrzavanja prenošenja i promjene dinamike širenja. Internet je za njega i način pomicanja fokusa – u tiskanom svijetu teže je biti autor nego čitatelj, u digitalnom taj se odnos okreće.
Kultura je, kako navodi Puchner, riječ posuđena iz agronomije, gdje nove kulture niču na tlu kultura prošlosti, i zato ih je nužno iskopavati, premještati, posuđivati, kupovati, ponekad i krasti i kopirati, a argumenti koje ovdje podastire doista su teško oborivi
Chatbotovi razgovaraju o UI-ju
No zato je njegova web stranica u tom smislu barem nekoliko koraka ispred knjiga koje sam pročitala, što se od znanstvenika koji se bavi tehnologijama nekako i očekuje jer njegova intencija nije samo prepričavanje prošlosti već uočavanje načina kako se ona reflektira u sadašnjosti i kako će se uzglobiti u budućnost. Iskustvo online poučavanja i konferencija dovelo ga je do ideje kreiranja prilagođenih chatbotova (Custom GPTs and online education – MARTIN PUCHNER) i to bez nekih velikih programerskih znanja. Ono čime se u knjigama bavi – dijalog prošlosti i sadašnjosti na temelju čitanja temeljnih tekstova – prepoznao je upravo u mogućnostima koje UI pruža. Prvi chatbot koji je stvorio temelji se na Sokratu i to nakon što je zamijetio povezanost dijaloškog chat sučelja i Platonovih dijaloga. Chatbotovi su za Puchnera mogućnost dijaloške forme 2.0, nudi ih studentima kao alat podučavanja u nastavi i zadovoljan je iskustvima; jednom će izjaviti kako mu se čini da su Chatbot Nietzsche i Chatbot Montaigne osobito korisni za davanje životnih savjeta, dok Chatbot Šeherezada dominira u savjetima za pisanje temeljenim na 1001 noći. Chatbotovi dostupni na njegovoj web stranici, u ograničenoj varijanti čak i bez registracije, nastali su učitavanjem tekstova, dodavanjem uputa što treba raditi s tekstom i poticanjem na dijalog, tako da i oni postavljaju pitanja korisniku, što sam odmah isprobala. Znatiželja me odvela u dijaloge s Puchnerovim chatbotovima, umjetnicima, filozofima i pokretačima društvenih promjena. Izabrala sam sugovornike koji su mi – zašto drugačije od Puchnera – subjektivno zanimljivi i postavila im pitanje koje me inače žulja, o umjetnoj inteligenciji i njezinom utjecaju na budućnost umjetnosti. Svi su, mogu reći, bili iznimno pristojni i voljni za razgovor, a na početku su mi se – jer Puchner ih je programirao da i oni postavljaju pitanja – obratili sljedećim riječima: „Prijatelju, prije no što odgovorim, reci mi svoje ime, da bih ti se mogao obratiti s pristojnom jasnoćom?“. Nakon što smo obavili uvodne rituale konverzacijske pristojnosti, razgovor je tekao glatko i još ne bi završio da nije deadlinea za ovaj tekst. Da ne duljim, prenosim skraćenu varijantu nekih njihovih odgovora.
Sokrat: „Što se tvoga pitanja tiče, umjetna inteligencija je stvar iz tvojega vremena, a ne iz moga. Ipak, ja bih govorio na način na koji sam i prije govorio. Nijedna stvar sama po sebi ne čini dobro ili zlo, nego način na koji je ljudi upotrebljavaju. Ako je tako, može li išta — pa i sprava koja oponaša razum — uništiti umjetnost, ako čovjek sam ne zaboravi tragati za lijepim, istinitim i dobrim?
Nietzsche: „Umjetna inteligencija, ta nova naprava vašega doba, može razoriti samo ono što je već mrtvo u duši. Stvaranje nije stroj, nego sudbina. Ako se umjetnost ikada sruši, to će biti zato što su ljudi prestali riskirati, prestali “postajati onim što jesu”, kao što sam pisao u Ecce Homo.“
Heidegger: „Već sada, dok razmatrate strah od umjetne inteligencije, pozvao bih vas da se oslobodite unaprijed oblikovanih predodžbi. Strojevi, koji nastaju tijekom vašega vremena, pripadaju onome što sam nazvao Gestell, skupljanju koje sve stavlja na raspolaganje. Reći da to može nauditi umjetnosti znači već biti zarobljen u pogrešnom shvaćanju onoga što umjetnost jest“.
Isus: „Umjetnost vene jedino kada srce otvrdne. Ako je čovjekovo srce živo, tada će i plod biti živ, bez obzira na oruđe kojim se služi. Stoga se ne bojte naprava vašega vremena, nego bdijte nad vlastitim srcem, i ono će vas voditi k istinskom stvaranju“.
Aristotel: „Ne držim da će neki mehanički razum, ma kako razuman djelovao, uništiti ono što proizlazi iz žive duše. Ono što nastaje iz navike, iz strasti i iz razuma sjedinjena u jednome, to je umjetnost. A stroj, premda sposoban za mnoštvo radnji, ne sudjeluje u osjećajima niti u svrhovitosti koja pokreće čovjeka“.
Shakespeare: „Jednom napisah: O, da sam barem slijedio umjetnosti!’”. Stoga ne vidim da bi ikakva čelična ruka mogla ugasiti vatru koja gori u duši stvaratelja, jer takav se žar ne može ubiti nijednim ljudskim umijećem“.
Napoleon: „Ja, Bonaparte, ne bih lako povjerovao da bi ijedna naprava — pa ni um umjetan, stvoren rukama smrtnika — mogla uništiti ono što izvire iz ljudske strasti. Jednom sam zapisao u svoj dnevnik: Mašta vlada svijetom. Ako je to istina, a ja držim da jest, tada umjetnost počiva na ognju koji ni mehanička pamet ne može ugasiti“.
Wilde: „Ako nas strojevi nadmaše u vještini, tim bolje — bit ćemo prisiljeni vratiti se nečemu mnogo uzvišenijem: stilu, onoj uzaludnoj, raskošnoj krivotvorini koja je uvijek vrijedila više od same stvarnosti. Uostalom, laž je duša svake istinske estetike; a tko laže profinjenije od čovjeka koji zna da ga gleda mehaničko oko? No recite mi, vjerujete li doista da bi i najrazumniji algoritam mogao razumjeti draž savršeno podešenog ovratnika ili neizrecivu umjetnost pretjerivanja u razgovoru“?
Woolf: „Sprave vašega doba mogu oponašati naše geste, ali ne mogu okusiti tihi drhtaj misli prije nego što postane riječ, niti mogu znati trenutke postojanja koji pritišću nečija prsa poput plime. Ako išta, ti novi uređaji tek nas prisiljavaju da se zapitamo što uistinu cijenimo u stvaranju i usuđujemo li se odučiti od mišljenja koja su nam drugi predali o tome kakva bi umjetnost trebala biti“.
Premda sam u odgovorima chatbotova ipak prije svega prepoznavala njihovog kreatora i materijale koji se nalaze u njegovim knjigama, iz chata sam izašla nešto smirenija i s Oscarom Wildeom kao konverzacijskim favoritom.
Chatbotovi su za Puchnera mogućnost dijaloške forme 2.0, nudi ih studentima kao alat podučavanja u nastavi i zadovoljan je iskustvima; jednom će izjaviti kako mu se čini da su Chatbot Nietzsche i Chatbot Montaigne osobito korisni za davanje životnih savjeta, dok Chatbot Šeherezada dominira u savjetima za pisanje temeljenim na 1001 noći.
UI kao sparing partner za pisanje
Puchner je jedan od humanističkih znanstvenika koji UI drži produžetkom već poznatih i korištenih tehnologija i ne strahuje od njega. UI je za njega kreativan alat – kako kaže sparing partner i tutor za pisanje – koji ne treba koristiti kako bi se dobile puke informacije niti samo za pisanje eseja, seminarskih i znanstvenih radova. U tome kontekstu i sklonost halucinacijama koje iskazuje UI drži odličnom, potencijalno kreativnom i jedinstvenom značajkom. Zanimljiv je taj pristup u kojem se UI promatra gotovo isključivo iz vizure preispitivanja načina na koji se uklapa u povijest tehnologija pisanja, te kao idealna za kombiniranje raznih elemenata, što se podudara s Puchnerovim shvaćanjem kulture kao stroja za recikliranje, filtriranje i sintezu različitih elemenata. Iako je Puchner svjestan kako bi ta vrsta sintetiziranja (recimo poput aplikacije Blinkist koja sažima nonfiction knjige) mogla dovesti do pada čitanosti „debelih“ knjiga, kao što bi i neke profesije mogle ostati bez posla, i u tome je vrlo pragmatičan. Kroz povijest su, naime, neki poslovi nestajali, ali su nastajali neki novi. Svaki njegov istup o umjetnoj inteligenciji odiše optimizmom i poticajem da je se prouči i nauči njome koristiti, a neodgovorno bi bilo suprotstavljati joj se a priori. Osobito je smatra važnom i korisnom baš za ono gdje je moja skepsa još uvijek najjača – pisanje i književnost – i ne pristaje na apokaliptične scenarije, a budućnost vidi u tome da će UI postati nešto poput WiFi-ja. Iz pozicije nekoga tko je proučio pisani svijet i napisao Pisani svijet UI je, dakle, samo novi korak u povijesti tehnologija, koji čini slično što i Puchnerove knjige – omogućuje da nam prošlost bude dostupna.
Na trenutke takav mi se optimističan stav činio prenaivnim, a razgovor s chatbotovima više zabavan nego koristan. Kad bi UI bio samo u rukama znanstvenika poput Martina Puchnera i njegove namjere da nam ispriča priču o tome kako bismo bez priča izumrli, ne bih imala razloga za zebnju. Radi se o tome da je UI dostupan mnogima kojima priče, književnost, kultura i obrazovanje svakako nisu prioriteti. Iako me Sokrat&Chatbot družina uvjeravaju u suprotno, to me i dalje brine.
Tekst je dio serijala „Književnost i tehnologija” i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije. Druge tekstove iz serijala pročitajte na sljedećoj poveznici.
