Kada se granica između vlastitih odluka i sile vanjskih utjecaja zamagli, ostajemo bez kontrole nad vlastitom pričom. U jednom takvom trenutku, protagonistica romana Jedinstveni matični broj Lidije Dimkovske bijeg traži u rečenici: „Nove stranice obično nam okreće netko drugi, a ne mi sami: Bog, vrag, sudbina, potres, poplava, invazija, rat, bolest…“ U vremenu u kojemu pitanja identiteta, migracija i kolektivne te transgeneracijske traume postaju sve važnija i sve češća u suvremenoj književnosti, ovaj roman ističe se kao dirljiv i tematski slojevit tekst koji progovara iz unutrašnjosti jedne obitelji, ali i s margine povijesnoga i geografskoga prostora.
Protagonistica Katerina Avram, u trenutku pripovijedanja dvadesetpetogodišnja diplomirana sociologinja, još je od djetinjstva opsjednuta prošlošću očeve strane obitelji – prošlošću o kojoj ništa ne zna, a koju se nikada nije usudila otvoreno propitivati. Roman se otvara epizodom iz 1974. godine, kada Katerinina majka Milka iz Skoplja odlazi na sezonski rad u hotel na Cipru. Ondje se zaljubljuje u Nikosa, ostaje trudna, i baš u trenutku početka turske invazije na Cipar, biva primorana vratiti se u Makedoniju (roman se dotiče i spora oko naziva države, a naratorica kasnije ironično konstatira kako „U bivšoj Jugoslaviji nije bilo više ničeg jugoslavenskog, osim Makedonije, koja je i dalje bila Bivša Jugoslavenska Republika Makedonija“). Bez prostora za odluku i dogovor, Nikosa odvaja od obitelji i vodi ga sa sobom, čime započinje narativ jedne prisilne migracije i trajne šutnje. Ni Katerina ni čitatelj isprva ne mogu znati komu vjerovati: majčinoj mantri da bi njegovi „trebali reći hvala što ga je dovela“ ili tišini koja obavija Nikosov identitet – rezerviranosti koja možda skriva nikad spominjanu tugu, očito, no neverbalizirano nezadovoljstvo ili tek nespremnost da se integrira u novu sredinu. Katerina i njezin šest godina stariji brat Stefan odrastaju obilježeni siromaštvom, majčinom zajedljivošću, očevom povučenošću, ali i identitetskim pitanjem koje je svojim dolaskom u novu domovinu stvorio njihov otac – ciparski Grk.
Čitajući sam najprije primijetila da Dimkovska istinski voli književnost. Moguće da je to odlika mnogih pisaca, ali ono što je vidljivo u njezinu rukopisu jest i njezino dubinsko razumijevanje knjiga; izgradnja unutarnje logike, ritam doziranja informacija, epizode pogodne za zahtjevnije i manje zahtjevne čitatelje… Samo je jedan od takvih primjera sekundarna, Katerinina ljubavna priča koja može biti čitana kao digresija, ali je i sadržajno višestruko značajna – produbljena je dodatnim međuetničkim problemom (makedonskim pitanjem), ali i ekokritikom te aktivizmom. Pokazuje kako ta mlađa, druga generacija migranata nema nužno etničke zapreke koje uviđaju njihovi roditelji, već neki novi generacijski kolektivni problem, problem stajanja iza svojih (u ovome slučaju različitih) preokupacija, ali i problem nove vrste otuđenosti; spašavanja svijeta, a ne sebe. Tako u jednom od susreta Katerina i ekoaktivist, ciparski Turčin Hasan (koji u kutiji od pizze sa sobom nosi svezak fotografija koje su njegovi pretci otuđili ciparskim Grcima), premda oboje voljni, ipak ne pronalaze zajednički jezik. Katerina stoga konstatira: „Brinuli su ga kolektivni problemi i tragedije i bilo mi je neugodno pričati mu o svojoj baki, o svojim osjećajima (…). Hasanu je bila važnija budućnost našega svijeta za deset, dvadeset, trideset godina, a meni prošlost tatina svijeta u trenutku kad ga je napustio.“ Roman ima izvrsno uravnotežen broj svakodnevnih i ovako pomalo kreativnih likova, no zajedničko im je da su svi portretirani trodimenzionalno, lako zamislivo i ono još važnije – da su svi oni obični ljudi kojima je ovdje udahnut život, a povijest ih ne može pamtiti.
Protagonistica Katerina Avram, u trenutku pripovijedanja dvadesetpetogodišnja diplomirana sociologinja, još je od djetinjstva opsjednuta prošlošću očeve strane obitelji – prošlošću o kojoj ništa ne zna, a koju se nikada nije usudila otvoreno propitivati
Pobjeći u neku zabit
Katerinina i Stefanova majka, daleko od tipične idealizirane figure majčinstva, ponajviše je odgovorna za nastanak ove priče i ove obitelji. Ona je već svoj odlazak na sezonski rad zaodjenula laži i prešućivanjem – sferom manipulacije i egoizma koja se kasnije kroz djelo višestruko potvrđuje. Milka je karikirano zla, ohola, zajedljiva i emocionalno zatvorena, a njezina se sebičnost jasno reflektira u odnosu s djecom. Njezina najpreciznija karakterizacija dolazi upravo u Katerininoj opservaciji: „Želi da je netko drugi gura kroz život – no po njezinoj komandi“. Otac, suprotnog temperamenta, šuti i pokušava održati status quo, no njegova emocionalna pasivnost i iskorijenjenost više pogađaju djecu nego suprugu. Unutar te dinamike, roman suptilno ukazuje na dehumanizaciju i razdvajanje roditeljske uvjetne i bezuvjetne ljubavi, što kao posljedicu ima nedostatak emocionalne sigurnosti.
Hipersenzibilna Katerina u jednome trenutku odlučuje zauzeti aktivnu ulogu tragačice za očevom (a zapravo i za svojom) prošlosti. Neprestano opterećena očevom šutnjom, trajno obilježena neljubavi u kojoj je odrastala, verbalizira svoje unutarnje istine i poduzima konkretne korake – kreće na tajni, „službeni“ put, od Engleske do Cipra. Katerina je, kako zbog – za priču poticajno – dodijeljenog obrazovanja, tako i zbog vitalizma kojim zrači, primjer izgrađene protagonistice koja ima jasan cilj, svojstven glas i suptilno objašnjene, navrijeme uvedene međuljudske odnose, doživljaje i sjećanja iz djetinjstva koji je pokreću u odrasloj dobi.
Jedina rečenica koju otac uporno izgovara i na koju se ona od djetinjstva u maštanjima oslanja je „Da je čovjeku pobjeći u neku zabit“. I doista, u knjizi ona zabit kreira: jednolinijska, lako shvatljiva narativna pripovjedna nit iz prvoga lica nakon svakog se poglavlja prekida kolažiranim zapisom drukčijeg fonta, promišljanjem o zabiti – protutežnome mjestu življenja koje može biti shvaćeno i kao distopija i kao utopija; o kojoj saznajemo da je, između ostalog, utočište za one željne samoće, one koji traže sebe ili one koji su naprosto otuđeni. Ono što im je svima zajedničko jest njihova vlastita – zapravo tragična – želja da onamo odu. U širem bi smislu zabit (zanimljiv i efektan, istovremeno dovoljno jasan i mističan termin kojim je prevoditeljica Borjana Prošev-Oliver doskočila originalnom пустелија) mogla bi biti protumačena kao futurističko rješenje, a u kontekstu romana svakako shvaćena kao odmak od prošlosti i zaokret prema alternativnome, nedosanjanome slobodnom nastavku života za one koji su bili primorani napustiti prvotnu zajednicu, a u novoj se osjećaju sputano i strano.
Kao bijeg tijekom mladosti, Katerina čita distopijska djela – Orwellovu 1984., Zamjatinov Mi, Huxleyev Vrli novi svijet – čime autorica još jednom potvrđuje moć književnosti te signalizira kako se unutarnje traume junakinje ogledaju i u fikcijama koje bira, što dodatno zasićuje simboliku zabiti.
Topos zabiti prvi uvodi otac; upravo on – egzilant – koji dokazuje da jedinstveni matični broj (dokaz da ima identitet) posjeduje samo na papiru; da za njega postoji nova domovina, no ne i novi dom. Budući da otac šuti, aktualna tema migracija u ovome se slučaju prezentira pretežno iz kćerine vizure; vizure druge generacije migranta – one koja svjedoči kako egzil pogađa sve – kako on nije samo fizički premještaj, već egzistencijalna, cjeloživotna kriza nepripadanja.
Jedna od rijetkih i ne prevelikih zamjerki koje bi se mogle uputiti stilu jesu Katerinina nedosljedna poetska iskliznuća. Na neki bi način ovo mogao biti bildungsroman; dok slušamo njezin glas u mladosti, ona je i sanjarka, i strastvena čitateljica, i otuđena pojedinka, i ostavljena djevojka… No, u tim trenucima nema melodramatičnih iskaza, dok se oni na nekoliko mjesta pojavljuju kasnije, u njezinoj odrasloj dobi i stoga znaju djelovati pomalo cheezy. Npr. „Ako je on jednom zaključao lokotom svoj ciparski život, ona je okrenula ključ još jednom. I zatim ga je bacila, za svaki slučaj, da se u nekom presudnom času ne otvori neočekivano“ ili „Osjetila sam stid što sam putovala avionom, no i tugu jer je to značilo da Hasana nigdje drugdje neću vidjeti. Osjećala sam da srce prestiže um na zavoju koji može biti smrtonosan“.
U širem bi smislu zabit mogla bi biti protumačena kao futurističko rješenje, a u kontekstu romana svakako shvaćena kao odmak od prošlosti i zaokret prema alternativnome, nedosanjanome slobodnom nastavku života za one koji su bili primorani napustiti prvotnu zajednicu, a u novoj se osjećaju sputano i strano
Vlastito iskustvo iskorijenjenosti
Hrvatsko izdanje ovoga, prošle godine već dvjema nagradama ovjenčanog romana (najveća makedonska nagrada Roman godine i regionalno priznanje Štefica Cvek), značajan je doprinos prevođenju relevantne postjugoslavenske književnosti. Ono što ovo djelo izdvaja unutar suvremene regionalne produkcije jest dojmljiva tematska iscrpljenost – u najboljem smislu te riječi. Odabirom zanimljivoga okvirnog povijesnog konteksta, autorica je konstruirala nekoliko generacija u nekoliko obitelji, svakoj od generacija dodijelila specifične probleme, umrežila ih u susljednim mjestima radnje, za svaki od likova osmislila potrebnu – lako shvatljivu i logičnu – pozadinu, povijesne činjenice predstavila kao dio priče koja tjera na čitanje, kojoj se teško naslućuje rasplet, do kojega ipak dolazi. Iako započinje ugrešićevskim epigrafom koji podsjeća da je u fikciji „sve stvarnost, a u stvarnosti sve fikcija“, dojam koji ostaje nakon čitanja jest duboko stvarnosan. Naravno, uvijek valja bježati od biografizma, no u ovom bi slučaju bilo pomalo nemoguće zanemariti spisateljičino vlastito iskustvo iskorijenjenosti koje proživljava, no ne rješava i Katerinin otac. Kako je u jednom od intervjua (https://lupiga.com/intervjui/intervju-lidija-dimkovska-vazno-mi-je-govoriti-o-ljudima-koji-su-anonimni-onima-koje-nijedna-istorija-nigdje-ne-pominje) Dimkovska naglasila, „I sama sam emigrantkinja, živim u Sloveniji već više od 20 godina, prije toga sam živjela sedam godina u Rumunjskoj. Ako ne idem svakih nekoliko mjeseci u Makedoniju jednostavno ne funkcionišem, padnem u neku tugu i brigu. To nije ljubav prema domovini kao takvoj, prema narodu ili naciji, nego želim da vidim i moje Skopje, moj grad, i moju rodbinu, ali želim vidjeti i sebe, onu koja sam nekad bila i koja sam još uvijek u tom gradu. Jer ta moja veza se nikad nije prekinula.“
Odabirom zanimljivoga okvirnog povijesnog konteksta, autorica je konstruirala nekoliko generacija u nekoliko obitelji, svakoj od generacija dodijelila specifične probleme, umrežila ih u susljednim mjestima radnje, za svaki od likova osmislila potrebnu – lako shvatljivu i logičnu – pozadinu, povijesne činjenice predstavila kao dio priče koja tjera na čitanje
Složen i nestabilan identitet
Roman otvara brojna osobna i povijesna pitanja ne nudeći lake odgovore. Na dobro iskorištenih tristotinjak stranica, autorica otvara čitav spektar suvremenih problema: od izgubljenosti koja može voditi u vjerski fanatizam, ovisnost ili normalizaciju obiteljskoga nasilja, pa do krupnih društveno-političkih pitanja poput nacionalizma, feminizma, ekološke svijesti i geopolitike, ne ustručavajući se komentirati, primjerice, suvremenu makedonsku korupciju, ekonomiju i zdravstvo. Ipak, unatoč širini, roman ne gubi fokus. Sve ove teme uvjerljivo proizlaze iz intimnog prostora jedne obitelji i njegovih pukotina.
Identitet se u ovome opsežnom, zaokruženom i proživljenom romanu putem nekoliko paralelnih narativnih sekvenci prikazuje kao složen i nestabilan: ni domaći, ni strani, ni potpuno pripadajući, ni potpuno izgubljen. Osobni problem prerasta u obiteljski, obiteljski u društveni, a društveni – u globalni. I svaka ga od karika ovoga lanca prešućuje! Svaka – osim Lidije… Ovaj… Katerine.
