„Vlatka Valentić (Zagreb, 1972. − ∞) prepisivala je tuđe knjige, uglavnom suvremenu prozu. Nikad se nije bavila poezijom“ − ovako glasi štura biografska bilješka dodana na kraju knjige Sad sam puno mlađa (2019.), prve pjesničke zbirke Vlatke Valentić. Čini mi se da ove dvije kratke rečenice ujedno dobro opisuju recepcijski pogled na poeziju ove autorice i njezinu poziciju u književnom polju: činjenicu da je Valentić, prije svega, „prepisivačica“ suvremene proze, točnije, jedna od naših cjenjenijih književnih prevoditeljica (godišnja nagrada DHKP-a, nagrada „Iso Velikanović“), kao i činjenicu da se do relativno kasne debitantske zbirke nije bavila poezijom, bilo autorski, bilo prevoditeljski. Dakle, za obične kao i stručne čitatelje, 2019. godine Vlatka Valentić gotovo je isključivo figurirala kao prevoditeljica, a za mnoge je, zasigurno, tako i danas, iako je Valentić do sada, u vrlo kratkom roku, objavila još tri pjesničke knjige: Veliki bijeg (2021.), Tajna zaključane sobe & obrnute pjesme (2022.) te najnoviju, koja je i predmet ovoga teksta, Bulevar Bovary. Sve su zbirke objavljene kod istog izdavača (Vuković & Runjić) i nisu polučile značajniju kritičarsku niti medijsku pozornost. Razloga za to nesumnjivo je više, počevši od već spomenutog neočekivanog autoričina posezanja za pjesničkom produkcijom, pa do činjenice da knjige nisu imale značajniju reklamu, a i izvedbeno su realizirane na pomalo tih i samozatajan način, pa tako, primjerice, ni jedna od četiri zbirke, nažalost, nema urednika, ili on barem nije službeno potpisan. Sve to sigurno je utjecalo na to da knjige Vlatke Valentić gotovo nevidljivo dišu na našoj pjesničkoj sceni pa preostaje nadati se da će se makar nakon Bulevara Bovary to donekle promijeniti i da će interes za poezijom ove autorice biti u uzlaznoj putanji. Ne zato jer bi to svaki autor/autorica koji se pojave u skučenom pjesničkom univerzumu ovih prostora nužno zasluživao/zasluživala, niti zbog plodnosti objavljivanja koja sama po sebi priziva pažnju, već stoga jer je Bulevar Bovary, i unatoč manama o kojima ćemo kasnije, izrazito zanimljiv književni fenomen i, po sudu potpisnice ovih redaka, najbolja autoričina knjiga.
Osjećaj zagušenja
Bulevar Bovary neobično je opsežna knjiga; obimom od 171 pjesme na više od 220 stranica velikog formata prije je nalik kakvoj knjizi sabranih pjesama nego samostalnoj pjesničkoj zbirci. Ako se želi biti iskren, treba priznati da na čitatelja takva opsežnost djeluje pomalo kontradiktorno – s jedne strane ona je donekle zalog neobičnosti i kompleksnosti jednoga svijeta koji se, baš poput kakvog fikcionalnog romanesknog konglomerata neprestano iznova rastvara u svojoj imaginaciji (ne otvorivši se nikada do kraja i ne rastvorivši se nikada dalje od mnoštva lepezastih fraktala, pjesničko-pripovjednih situacija, koji međusobno zavodljivo i uočljivo korespondiraju), dok je s druge strane brojnost pjesama, koje su uz to redovito narativno strukturirane i poduže u izvedbi, ozbiljna mana knjige koja čitatelja dovodi do gotovo frustrirajućeg osjećaja teške prohodnosti kroz glomazan i naizgled nepregledan pjesnički svijet (zbirka ne posjeduje bilo kakve cjeline niti ikakve druge popratne signale označavanja, osim naslovljavanja pojedinačnih pjesama). Takav osjećaj „zagušenja“ osobito je prisutan kako knjiga odmiče – zasićenje ponavljajućim sve je veće (osobito stoga jer cijela zbirka funkcionira na sustavu određenog broja lajtmotiva i lajtmotivskih situacija), a i pjesme su, čini mi se, generalno slabije prema kraju („Bijela rupa“, „Bez kraja“, „Perspektiva“). Također, u završnim dionicama zbirke nekoliko pjesama svojim referencijskim slojem odskaču od ostalih te pobuđuju dojam suviška u ionako gotovo nepreglednoj knjizi – riječ je o pjesmama fokusiranim na određene izvanjske likove („Urar“, „Puška“, „Poratnica“, „Iz velegradskog potkrovlja“), elementi čijih se životnih priča iznose u trećem licu i koje, takav je dojam, čine svojevrstan odmak, distrakciju u odnosu na ostale pjesme orijentirane prikazivanju fragmenata bliskih, intimnih, najčešće ljubavnih odnosa. Iako su bliski emocionalni odnosi možda i najčešća tema pjesničkoga diskursa otkada je svijeta i vijeka, način na koji je to izvedeno u Bulevaru Bovary nije nimalo konvencionalan.
Kreiranju poetskog svijeta Valentić pristupa autentično i oslobođeno uvriježenih modela poetskog izražavanja. Poliperspektivno, mijenjajući fokalizacijsko uporište (muško, žensko, neodređeno, kolektivno) i gramatičko lice pripovjedača (prvo, drugo i treće lice jednine, te rjeđe prvo lice množine), koje s lakoćom varira od pjesme do pjesme, ali i unutar pojedinih pjesama, na način kao da piše kakav razveden roman, generira bogat i atmosferičan panoptikum intimnih situacija – najčešće na relaciji između muškog i ženskog lika, ali ponekad i između troje likova, ili pak između dvaju lica istog rodnog predznaka (muškog i muškog, ženskog i ženskog). U pripovjednom modusu pred očima nam niču obrisi dojmljivih, intrigantnih lica u isto takvim interijerima i eksterijerima, za koje nam se čini kao da su išetali iz kakvog romana ili filma, iz brojnih romana i filmova – markantni, samozatajni muškarci, inteligentne i usamljene žene, pisci, parovi udaljeni u prostoru, ljudi koji si međusobno pišu, koji se zovu telefonima, posjećuju telefonske govornice (ili ih se samo sjećaju), pišu sms poruke. Pred nama izranjaju tihe sobe, privatne i hotelske, kina, knjige i gramofonska muzika, polumračni barovi sa svojom aromatičnom muzikom, zimske avenije, bulevari iz nekih neodređenih vremena koja se doimaju prošlima, iako možda mogu biti sadašnja i svevremenska. Ono što je vjerojatno najljepše u ovoj knjizi, i doima se poput kakve fine autorske magije, jest to da čitatelj nije siguran je li uvučen u neki konzistentan fikcionalni svijet na kakav smo navikli u pripovjednim djelima – svijet u kojem je svako ja, ti, ona ili on koje susrećemo od pjesme do pjesme uvijek jedno isto i koherentno ja, ti, ona ili on – ili su svi ti okrajci lica samo bezbrojni fragmenti različitih osobnosti, situacija, karaktera i sudbina posijanih u vremenu i prostoru. Upravo u toj neizvjesnosti, u gipkom pretakanju iz lica u lice, iz priče u priču, iz hotela u hotel, a sve na valu iste narativno-stilske amplitude, krije se zavodljivost Bulevara Bovary.
Kreiranju poetskog svijeta Valentić pristupa autentično i oslobođeno uvriježenih modela poetskog izražavanja. Poliperspektivno, mijenjajući fokalizacijsko uporište (muško, žensko, neodređeno, kolektivno) i gramatičko lice pripovjedača (prvo, drugo i treće lice jednine, te rjeđe prvo lice množine), koje s lakoćom varira od pjesme do pjesme, ali i unutar pojedinih pjesama, na način kao da piše kakav razveden roman, generira bogat i atmosferičan panoptikum intimnih situacija
Pripovjedni stih
Valentić piše sigurno i britko, okretnim pripovjednim stihom gotovo u potpunosti lišenim metaforičnosti. Njezin poetski svijet – i time se ova knjiga djelomice nadovezuje na autoričine prethodne zbirke – tematski je vezan za gotovo opsesivno, pirandellovsko propitivanje identiteta, njegovih relativnosti i kontradikcija. Pitanja sinkroniciteta, podudaranja determinanti bića u različitim vremenima i prostorima, ali i onih koja se događaju na relaciji između fikcije i zbilje, stvarnosti i njezine umjetničke transpozicije, pretaču se iz pjesme u pjesmu, poput kakvog krvožilnog sustava zbirke. Bulevar Bovary svojevrsna je knjiga odraza – zrcalni odnosi, te razlike i preklapanja koja nastaju kao njihov produkt, uspostavljaju se u različitim smjerovima i na različitim razinama: između ja i ti, ona/on i on/ona, između ja (tada) i ja (sada), između zbilje i sna, onog i ovog prostora, vremena, jezika, osjećaja, situacije. Uspostavljaju se i na onoj ključnoj razini, koja je najjači generator ove poezije – na ravni zrcaljena života u simulakrumu, i simulakruma u životu: u knjizi, filmu, seriji, glazbi, fotografiji, slici, crtanom romanu, e-mailu, lutki iz izloga, goblenu, šahu. Gotovo da nema pjesme u kojoj se, makar u nekom segmentu, ne rastvara pitanje relativnosti vremena i subjektivnog shvaćanja stvarnosti („Vidite, Marylin, / stvarni život nije stvarni život.“; „Kolor i umor / mršte ti lice kao da odavno nisi djevojka, / no ni ja nisam starac ako sklopim oči / kad mi se prispava od tuge i šećera.“; „U stvarnosti, ni zrcalo me ne vidi.“; „Objašnjavao si mi razliku između zbilje i stvarnosti, / kamo sve ode kad ode u zaborav, a ne izađe iz mene“). Pitanja odnosa subjekta prema prošlosti i sadašnjosti, problematiku pamćenja i sjećanja te svakovrsnih dekonstrukcija identiteta Valentić najčešće provlači tematizirajući transformacije stvarnosti kroz fotografije, slike, priče i filmove („U priči se uvijek pojavi netko tko mi je nalik, / lik u kojem mogu nestati, i s ekrana tek / tu i tamo pogledati u tamu ove sobe.“; „Prepoznam se u fotografiji umetnutoj / među listove romana koji u romanu čita junakinja, / pa joj isklizne iz knjige u posljednjem poglavlju“; „I kad čujem tvoju olovku i čujem / da crtaš mene, po tome kako upireš u papir, / no ne prepoznam se kad mi pokažeš, / kao da gledam fotografiju za koju nisam znao / i netko mi kaže da sam ja onaj sitni lik u daljini.“; „U priči u mojoj glavi ona sjedi za stolom / za kojim ja sjedim na fotografiji koju drži na stolu, /i na kojoj ja na stolu držim fotografiju kojoj se vidi poleđina okvira / jer sam, naravno, sliku okrenuo prema sebi.“). Višestrukost identiteta, nepravolinijski hod vremena i višeslojnost zbilje, ključna su motivacijska uporišta na kojima Valentić gradi svoju pjesničko-pripovjednu knjigu. Univerzalnost navedenih tema, kao i neodređenost većine lica zahvaćenih pripovijedanjem, čine od ove zbirke galeriju situacija, misli i odnosa u kojima nije teško naći nešto prepoznatljivo, čak i onda kada je riječ o iskustvima koja nemamo izravno, već smo do njih došli upravo posredstvom različitih umjetničkih jezika. Svoju intermedijalnu i intertekstualnu prirodu ova knjiga jasno pokazuje različitim parametrima – počevši od onih najvidljivijih, poput naslova u kojima će upućeniji čitatelj lako prepoznati tragove različitih umjetničkih pisama, književnih, filmskih, televizijskih ili muzičkih („Djevojčica sa žigicama“, „Uliks ekspres“, „Bulevar Bovary“, „Vrisak“, „Ulice San Franciska”, „Duboki san“, „Usamljeni Don Juan“, „Tamna strana Mjeseca“, „Stranac“, „Iz velegradskog potkrovlja“, „King Kong“), preko parcijalnih motiva preuzetih iz romana i filmova, pa sve do kreiranje određenih situacija na prepoznatljivim žanrovskim predlošcima, primjerice vesterna u pjesmi „Šešir“ („Uzela sam mu uzde i mamuze, ostavila šešir, / ili je on uzeo šešir i ostavio uzde i mamuze. / Otišla sam, ili ostala. / Znala bih se orijentirati po konju, ali njega više nema.“).
„Uzela sam mu uzde i mamuze, ostavila šešir, / ili je on uzeo šešir i ostavio uzde i mamuze. / Otišla sam, ili ostala. / Znala bih se orijentirati po konju, ali njega više nema.“
Paradoks i kontrast
Čitamo li zbirku okom stilističara, moguće je primijetiti da njezina crno-bijela filmska magija ne proizlazi iz slikovitosti pjesničkih slika ili mnoštva stilskih rekvizita. Naprotiv, u stilskom smislu ova poezija ne odudara puno od svakodnevnog jezika, no odlikuje je kompozicijska domišljatost te dubina i inteligentnost uvida. Nije slučajno da su ključne misaono-stilske figure zbirke paradoks i kontrast – one, naime, najbolje izražavaju kontradikcije unutarnjeg svijeta, snažne kjaroskuro efekte dubokih emocionalnih odnosa, činjenicu da je svako ja, kako bi kazao Borges, „zamišljeni muzej nestalnih oblika, / hrpa razbijenih zrcala“. Presijecane kapilarno lajtmotivima (kolodvor, hotel, fotografije, razglednice, jelen, šah, staklo, šutnja, tišina, telefon, haljina na točkice, pepeljara, maska, lice…) te ponekad oslonjene na ponavljanja pojedinih stihova ili dijelova stihova, kao i na zvučna suglasja („misao vrati tišini, neizgovorenu, neizgorenu“, „u vrevi koja vabi u tamnije tmine“) ponajbolje pjesme iz Bulevara Bovary („Bulevar Bovary“, „Hotel Bombay“, „U carstvu granice“, „Amnezija“, „Ženamačka“, „Ono bijelo“, „U hladnoj klimi“, „Prodajem paune“, „Limb“) pobuđuju divljenje i u stanju su pružiti posve izuzetno iskustvo: osjećaj da smo u uzbudljivom romanu koji se nekom čudnom eksplozijom raspršio u stihove, da gledamo crno-bijeli film u kinu dok istodobno u njemu sami glumimo ili da zirkamo na kakav intrigantan ljubavni par kad u nekom američkom baru pijuckamo aromatično piće i slušamo, recimo, „Lilac Wine“ Nine Simone. Nažalost, s obzirom na kvantitetu pjesama (knjiga je, zapravo, opsega četiri do pet prosječnih pjesničkih zbirki), odličnih je pjesama ipak premalo, a zbirka, kao i ranije autoričine, pati od nedostatka uredničkog probira i drugih poželjnih rješenja. Bulevarom Bovary, koji kvalitetom značajno odskače od prethodnih pjesnikinjinih zbirki, Valentić je, međutim, pokazala da je spisateljica britke misli i jezika, oslobođena bilo kakvih samorazumljivih okvira te da je na nju odsada potrebno ozbiljno računati.
