„Aspekte literarnosti i atraktivnosti treba tražiti u drugim slojevima teksta“, „razina iskaza je referencijalna, ali na razini iskazivanja propituje svojim postupcima ono jednostavno i izravno rečeno“, taj „najmanje artificijelan izbor stiha čuva tragove svoje nekadašnje subverzivnosti i pripadnosti arealu visoke umjetnosti naklonjene eksperimentu“. Tako glase napomene i tvrdnje Slavena Jurića o pjesničkome „pravcu“ nastalom devedesetih i nultih godina koji ima svoje korijene u Šoljanovu modelu komunikacijske poezije. Riječ je o „stvarnosnoj“ poeziji čiji je naziv skovao Robert Perišić pišući o zbirci Nešto nije u redu (2000.) Tatjane Gromače. Nedavno je Jurić objavio izbor iz narativnog pjesništva (1994. – 2024.) Pjevači priča, zaokruživši ranije vlastite priloge o toj poetici, dok je Branislav Oblučar u članku „U velikim potezima – osvrt na dugu pjesničku suvremenost“ stvarnosnu poetiku nastojao sagledati izvan uspostavljenih dihotomija koje su prisutne u Šoljana („komunikacijski kanal“ – (hiper)metaforična i „sentimentalna“), Branka Maleša („jezik – smisao“), Damira Šodana („semiotička modelativna matrica“ – „metonimijska“) i Tvrtka Vukovića („čitljivo“ – „nečitljivo“). Oblučarova revalorizacija pravca polazi, prije svega, od ublažavanja granice među tim dvjema poetikama, pronalazeći i u jednoj i u drugoj subverzivnu silu koja se projicira na „drukčije“ načine: „Dok je u (post)modernističkim poetikama riječ o redukciji smisla na materijalnu, označiteljsku razinu jezičnog znaka, u stvarnosnoj poeziji jezik se ogoljuje u svojoj komunikacijskoj ili kolokvijalnoj neizbrušenosti.“ Jurić novitet toga pravca zamjećuje u specifičnom sudaru postupaka proznih žanrova i stiha, odnosno u „preotimanju sredstava popularnijim žanrovima“ unutar „elitnog areala“. Narativnost kao oblikotvorno načelo teksta, kako ističe, „proširuje intersubjektivne svjetove“, pa lirski subjekti poprimaju istodobno izvandijegetičke i autodijegetičke karakteristike (za primjer takvih izdvaja pjesme Drage Glamuzine). Taj sudar također čini „dvostruku igru“ demantiranja i potvrđivanja „socijalnih i estetskih“ očekivanja. O sličnoj strategiji detaljno je pisala Andrea Milanko u članku „Car je gol: Dezintegracija lirskog subjekta u pjesništvu Ivana Slamniga“, govoreći o „raskoraku između glasa i tijela – kako grafičkog tijela pjesme i fikcionalnog ljudskog tijela – tj. razdvojenosti iskazivanja od iskaza“. Ipak, po mojem mišljenju, Slamnigovo poigravanje lirskim subjektom daleko je zanimljivije i inovativnije od spomenute udvojenosti koja se stvara uvlačenjem narativnih postupaka u tijelo teksta.
Ponovljeni paradoks
Na tragu toga, narativni postupci (montaža, fokalizacija, polifonizacija, elipsa, redukcija, anegdotalnost itd.) u sudaru sa stihom ne pregibaju (na razini kako) diskurs koji je u stvarnosnih pjesnikinja i pjesnika primaran u prikazu zbilje. Nisam zamijetio dovoljno podvrgavanje ili dovođenje u pitanje njihove prve fronte obrane – a to je referencijalna uloga jezika koja se iscrpljuje u kolokvijalnosti. Preciznije, nisam zamijetio dovoljno ono Jakobsonovo načelo – poetska funkcija ne briše referencijalnu funkciju, već je čini dvosmislenom. Lirski subjekti mogu biti kritični prema poeziji, ideji o genijalnom, demijurškom subjektu, patetičnoj poeziji, jezičnoj poeziji, raznim društvenim konvencijama, kapitalizmu, antropocentrizmu, patrijarhatu itd., ali se u mnogim takvim pjesmama ne prepoznaje dovoljno (na razini kako) kritika onog tipa jezika koji je njima samima dominantno oruđe. Smatram da bi u takvim situacijama i dalje taj dominantni diskurs ostao njezinim zaštitnim znakom, ali bi taj jezik istodobno ukazivao i na svoje manjkavosti (ne tematski, fingiranjem kakva antiliričara, antitrubadura, marginalca, osuvremenjenog antiheroja) već pravljenjem određenih procjepa unutar koherentnog stiha čiji kraj uglavnom prati pravilnu gramatičko uspostavljenu sintaktičku strukturu.
Slažem se s Jurićevom i Oblučarovom konstatacijom da stvarnosna poetika na „drukčije načine“ osporava i potvrđuje tradiciju lirike, odnosno da jednim dijelom potvrđuje, a drugim demantira neke očekivane estetske obrasce. Međutim, čini li to bez naplate duga? Kao i modernistička poezija, ona stvarnosna također gubi povjerenje u subjektivnu moć i stabilnost. U modernističkoj se poeziji to čini, kako kaže Hugo Friedrich, „depersonalizacijom“ lirskog glasa, dok se u „stvarnosnoj“ poeziji jaki lirski subjekt uspostavlja u relaciji spram drugog ili samostalno proizvodeći stabilnu monološku svijest. Spoznajne se moći lirskih subjekata počesto ironiziraju, negativno vrednuju ili dovode u pitanje. Stoga je riječ o „iluziji jake personalizacije“ što dođe kao mimikrična slika modernističke „depersonalizacije“ (ali sa znatno reduciranim patosom, negacijom uzvišenog stila i vjere u „apsolutističko“). U tom činu vidim njezinu, doduše krhku revidaciju modernističke tradicije, dok od one predmoderne preuzima modele izravne komunikacije, govor „licem u lice“, inscenaciju dijaloga ili stabilnu monološku svijest (također bez prizvuka sentimentalnosti i vezanog metra). Od svojih bližih suvremenika ili (post)modernističkih praksi implicira „dehijerarhizaciju“, brisanje granica visokog i niskog. Njezina (post)modernistička gesta, ambivalentni „stav“ prema tradiciji, manje je izvedbene naravi, a više sadržajne što je, po mojem mišljenju, pretvara u suvremenu inačicu davno ispucanih jezičnih modela. Ako su avangarda i (post)avangarda platile svoj dug (o čijem paradoksalnom neuspjehu je govorio Peter Bürger) time što su postale zatvorene i „ekskluzivističke“, onda ga i stvarnosna paradigma plaća postajući dijelom onoga što napada ili spram čega se želi pozicionirati. Stoga ne bih rekao da je posrijedi, kako Jurić ističe, „negiranje prava na estetički izbor“ stvarnosne poezije u književnom polju, već je prije riječ o tome kako je taj „estetički izbor“ (pa čak i interpolacijom narativnih postupaka, što je A. Milanko, parafrazirajući Jurija Tinjanova, prepoznala kao tipični „zakon akcije i reakcije u književnoj evoluciji“), ta poetika zapravo nesvjesno ili svjesno već sama sebi u startu uskratila svrstavajući se se u kupole čvrsto kodiranih jezičnih registara i zauzimajući predvidljive poze, fryjevski rečeno, dominantno „niskomimetskog modusa“. Moj stav je, u tom smislu, blizak onome pjesnika Miroslava Kirina koji je, govoreći o stvarnosnoj poeziji, istaknuo da je riječ o „zaboravu tradicije“. Potvrđujući i iznevjeravajući oba horizonta očekivanja – (post)modernističko ekskluzivistički i romantičko patetični, stvarnosna poezija je zaboravila iznevjeriti (onime kako), vlastiti horizont očekivanja.
Lirski subjekti mogu biti kritični prema poeziji, ideji o genijalnom, demijurškom subjektu, patetičnoj poeziji, jezičnoj poeziji, raznim društvenim konvencijama, kapitalizmu, antropocentrizmu, patrijarhatu itd., ali se u mnogim takvim pjesmama ne prepoznaje dovoljno (na razini kako) kritika onog tipa jezika koji je njima samima dominantno oruđe. Smatram da bi u takvim situacijama i dalje taj dominantni diskurs ostao njezinim zaštitnim znakom, ali bi taj jezik istodobno ukazivao i na svoje manjkavosti
Prepoznavanje
„Očaranost je u stvarnosnoj poeziji pak povezana s prepoznavanjem“, navodi Oblučar (preuzimajući termin Rite Felski). Ističe dalje kako „naracija i opipljivi lirski subjekt“ u dodiru s prepoznavanjem „situacija i zgoda“ proizvode (kao i jezična poezija) „sumnju“. Moj stav o kvalitetnoj poeziji popraćen je, isto tako, postkritičkim čitanjem koje se kreće između Althusserove interpelacije i afektivnog prepuštanja tekstu. Užitak i određeni stupanj afektivnosti ne mora biti odvojen od „prepoznavanja“ vlastita „prepoznavanja“ u tekstu. S druge strane, prepoznavanje može stati na mehanizmu: „Pa to sam ja! Upravo se tako osjećam!“. Dakle postkritički pristup, koji bi trebao sjediniti oba modela prepoznavanja, ne osjećam toliko u stvarnosnih pjesnikinja i pjesnika, već prije u onih kod kojih se izravni i fragmentarni govor isprepliću, onih u kojima se tema naizgled čvrsto pozicionira, a zatim zamagljuje, u onih kod kojih čvrsta forma teksta gdjekad razbija očekivanja njegove sadržajnosti i obratno. Primjerice, kada pjesma čitatelju omogući dašak prepoznatljivog svjetla koje će ga naježiti, osvojiti na prvu (dobro konstruiran iskaz, fina eufonija, čudesna slika, prizor, neuobičajeni spoj zvuka i smisla…), da bi ga taj isti dašak svjetlosti odveo negdje gdje se (zavisi o njegovoj volji) strovaljuje nazad na početne postavke s mnogim pitanjima, skepse ili pozitivne zbunjenosti. To jezično štucanje ili trenutak u kojem pjesnički jezik osvijesti da je nedostatan čitatelj može ublažiti dajući mu (ili ne dajući) kakvu god recepcijsku „čašu vode“. Nemam ništa protiv toga da se čitatelj prepozna u tekstovima u kojima se tematiziraju ljubavni trokuti, lutanja gradom, „odmaci od roditeljske kulture“, marginalizirani subjekti itd., jer su time ujedno i interpelirani, postavljeni spram određenih ideologija, međutim zaboravlja se na ono kako je to učinjeno. Ako Felskino geslo glasi, parafraziram, „ne odbacuj ni osjećaj ni kritiku – uzmi oboje“, dodao bih da je stvarnosna poezija ipak pomalo zakazala u onom trećem. Prije bih rekao – ne odbacuj ni osjećaj, ni kritiku, ni jezik – uzmi sve troje u obzir. Kada čitatelj, primjerice, osjeti afektivnu bliskost s lirskim subjektom koji progovara izravnim, komunikacijskim jezikom, prepoznavanje se ne odvija samo na tematskoj, već i na jezičnoj (pa i ideološkoj) razini. U tom trenutku, čitatelj ne pristaje samo na emociju, nego i na estetsku normu, na jezik koji je već povijesno formatiran, konvencionaliziran i ideološki „proziran”. Time se postavlja pitanje – je li afektivna identifikacija u takvom kontekstu ujedno i retrogradna interpelacija, oblik pristanka na olako jezično „servirane” obrasce mišljenja i osjećanja?
Nemam ništa protiv toga da se čitatelj prepozna u tekstovima u kojima se tematiziraju ljubavni trokuti, lutanja gradom, „odmaci od roditeljske kulture“, marginalizirani subjekti itd., jer su time ujedno i interpelirani, postavljeni spram određenih ideologija, međutim zaboravlja se na ono kako je to učinjeno
Preširok model
Jurićev model narativnog pjesništva koji otprilike glasi – anegdota (događaj) + kratkoća (fakultativno) + (slobodni) stih + niskomimetski pripovjedni modus (ironija i autoironija) + svakodnevno iskustvo (na planu sadržaja) – smatram vrlo široko postavljenim, toliko da se u njega bez problema mogu ubaciti i mnogi tekstovi koji pripadaju „suprotnom“ pjesničkom taboru. Narativnost kao temeljno oblikotvorno načelo stvarnosnih pjesnika, od kojeg polazi Jurić, čini mi se da je samo mjestimice sadržano u obrisima anegdotalnosti koja ne mora uvijek činiti kostur pjesme, već njezini tonaliteti mogu biti sporedni u formi teksta kako bi se osnažio dojam različitih „pripovjednih“ glasova. Ako je narativnost (a ne prevaga što nad kako) glavni kriterij u odredbi tog pravca, onda ne čudi Oblučarova intuitivna tipologija „novog lica“ stvarnosne poetike, koja se prepoznaje u drukčijem spoju narativnosti i metafore, u „mozaično-narativnim postupcima“ ili pripovijedanju koje se „rastače u izmjenama govornih perspektiva i retoričkim bujicama“ (Evelina Rudan, Olja Savičević Ivančević, Saška Rojc, Marija Andrijašević). Kod drugih pak, nastavlja Oblučar, „novo lice“ stvarnosne poetike primjećuje se izlaskom izvan okvira njezine temeljne urbanosti (Marija Dejanović, Monika Herceg, Denis Ćosić, Davor Ivankovac, Goran Čolakohodžić i sl.) Prije svega, smatram da je narativnost u stihu izrazito kompleksna formula i trenutno svjedočimo njezinom raznovrsnom tretmanu. Prozni se žanrovi proširuju i izokreću na mnoge načine, dok se dojam narativnosti ostvaruje reverzibilnom kretnjom koja uključuje sferu teksta, ciklusa i zbirke u cjelini. Po mojem mišljenju, navedene pjesnikinje i pjesnike u kojima se osjeća drukčija integracija narativnih segmenata u stihove pripojio bih onima koji više slijede tradiciju fragmentarnosti, gustoće, igre zvuka i smisla. Stoga sam dojma da zbirke poput Smiljko i ja si mahnemo (E. Rudan), Temeljenje kuće (M. Andrijašević), Početne koordinate (M. Herceg), Knjiga praznika (Marko Pogačar), Trg, tržnica, nož (Martina Vidaić), Proces gorenja (Darko Šeparović), Pratišina (Alen Brlek) i sl., podjednako sabiru obje pjesničke tradicije (komunikacijsku i jezičnu/fragmentarnu). Tek u takvim tekstovima zamjećujem onu početnu konstataciju o adekvatnoj transformaciji jezične subverzivnosti ili angažmana. Također, stvarnosnoj poeziji ne bih tako olako prišio atribut „novoga“, pridodavši joj gore navedene pjesnikinje i pjesnike, jer ipak postoji izvjesna razlika u razinama kako, pa i tretiranju narativnog u pjesmama, primjerice, Tatjane Gromače, Drage Glamuzine, Marka Tomaša i s druge strane Eveline Rudan, Monike Herceg, Denisa Ćosića i sl.
Jurićev model narativnog pjesništva koji otprilike glasi – anegdota (događaj) + kratkoća (fakultativno) + (slobodni) stih + niskomimetski pripovjedni modus (ironija i autoironija) + svakodnevno iskustvo (na planu sadržaja) – smatram vrlo široko postavljenim, toliko da se u njega bez problema mogu ubaciti i mnogi tekstovi koji pripadaju „suprotnom“ pjesničkom taboru
Negativna aksiologija
Naravno, slažem se s Jurićevom napomenom da stvarnosnoj poeziji ne bi trebalo u startu aproksimativno osakatiti tijelo negativnom aksiologijom. Postoje momenti gdje se mjestimična gustoća, isprovocirana zvukovnost, vješto postavljena autoreferencijalnost i interetkstualnost sudara s dominantno kolokvijalnim iskazom. Ipak, većinski bih se s složio s Vukovićevom tvrdnjom da je riječ o tekstovima koji nisu u stanju uzdrmati „moralnu uspavanost nezabrinuta čitatelja“. Isto tako, slažem se i s Oblučarovom konstatacijom kako „nečitljiva modernistička poezija ne mora navoditi na mukotrpno razmišljanje ili osnaživati kritičku misao“ kao što ni ona „čitljiva“ ne mora predstavljati „automatski apsolutnu transparentnost i doslovnost koja je dohvatljiva na prvu loptu“. No, u ovu potonju se kategoriju, rekao bih, ne uklapaju one pjesnikinje i pjesnici koji se uglavnom uzimaju kao paradigmatski primjer stvarnosne poezije. Prije bih u tu potonju kategoriju uvrstio one pobrojane pri kraju ovoga teksta koji, po mojem mišljenju, doista sabiru „komunikacijsku“ i „jezičnu“ tradiciju ili (ako ćemo ostati pri terminologiji Rolanda Barthesa koju preuzima Vuković, uzimajući u obzir da Barthes, doduše, u svojoj knjizi S/Z iz 1970. nečitljive tekstove određuje kao ispisive), u čitljivo uvlače nečitljive segmente.
