Kao i modernistička poezija, ona stvarnosna također gubi povjerenje u subjektivnu moć i stabilnost. U modernističkoj poeziji to se postiže „depersonalizacijom“ lirskog glasa, dok se u „stvarnosnoj“ poeziji jaki lirski subjekt uspostavlja u relaciji spram drugog ili samostalno proizvodeći stabilnu monološku svijest. Spoznajne se moći lirskih subjekata počesto ironiziraju, negativno vrednuju ili dovode u pitanje. Stoga je riječ o „iluziji jake personalizacije“ što dođe kao mimikrična slika modernističke „depersonalizacije“