Nakon Junaka i zmajeva u zalasku (Mala zvona, 2022.) i Dječaka pred žetvu (Jesenski i Turk, 2023.), pristojnog jezičnog žongliranja gustoćom i protočnosti (ova potonja kategorija jest u Dječaku, kombiniranjem pripovijedanja i pjevanja, jače istaknutija) koje stvara „stvarnosnu“ arkadiju, mahom ruralni ambijent simboličko bajkovitog svijeta u kojem razgranati glasovi lirskog subjekta, zmajevi, vile, Regoč, šumska djeca te brojni imaginarni i „stvarni“ drugi dijele istu tekstualnu pozornicu, treća zbirka Josipa Čekolja, Doba beskorisnih umnjaka, predstavlja značajni jezični i ambijentalni pomak. Ostajući dosljedan formi ciklusa, čvrstih paratekstualnih „nagovještaja“ ili recepcijskih inventura koji se pjesnički proširuju, Čekolj ovoga puta zaranja u mediteranske i dominantno urbane horizonte iz čijih gradskih betona povremeno izbijaju već poznati (i očekivani) motivi okolišne imaginacije njegovih lirskih subjekata (plavo nebo, srebrne ribe, šuma, zvijezde, sirene, patuljci, čarobnjaci, zmajevi, jednorog, likovi iz raznih legendi, svetci itd.). Smješteni u gradski prostor s čvrstim pozicioniranjem subjekta u zbiljsko, potonji djeluju poput nadrealnih umetaka, katkad fragmentarnih digresija ili vremensko-prostornih prolepsi. Njihov semantički predznak slijedi emociju lirskog subjekta koja se prelijeva od apatije i razočarenja do „nostalgičnih“ čeznuća.
Autoironija i skepsa
Zbirka sadrži tri ciklusa, od kojih je svaki uokviren malom imagološkom riznicom o Zagrebu, domu, prilagodbi, odrastanju i djetinjstvu, strahu i slobodi te jednom pjesmom Frana Galovića. Ti se paratekstualni rubovi ciklusa u njihovim unutrašnjostima pjesnički razvezuju. Teme jezika, straha, obitelji, traume, djetinjstva, identiteta i doma te poznate pjesničke poze poput preispisivanja usmene i pisane književne tradicije, skromne intertekstualnosti, umetnutih govora i nadrealnih slika prenose se i u ovu zbirku s pridodanom autoironijom, sarkazmom i skepsom prema učincima pjesničkog jezika. Nažalost, gustoća, različite metaforičke kombinacije, bogata okolišna imaginacija, vješto konstruirana simbioza jezika, tijela i prirode, sada su gotovo isparile u dominantno neposrednijoj i predvidljivoj izvedbi s jakim usidrenjem lirskog subjekta u gradski prostor rešetan negativnom aksiologijom: „prljavi pisoar, nepromišljeno / pozvani taksiji / (…) / žvakaće polijepljene za đonove, iskidani / kazališni plakati, / biciklistički padovi, krastava koljena, / hrapavi dlanovi…“, „prenatrpani tramvaji, znojni / biciklisti i prašnjavi automobili…“, „ovaj grad je habsburški dosadan“, „otkad su teretane postale svetišta, / ovaj protresen grad sve mi se više gadi“, „tramvaji voze mračne jazbine dok se / putnici predaju / svevišnjim redovima i staležima“ „veliki gradovi više ničemu ne služe, / osim gomilanju smeća i tiskanju knjiga“ itd. Takvi ispadi znatno osiromašuju okolišnu imaginaciju, odnosno reduciraju lirski prostor zbog čega govor katkada sklizne u patetiku: „Zagrebe, ne volim te dovoljno / da tobom hodam gol i da ti ljubim / betonsku kožu, / ali rado bih ostao još neko vrijeme, / ako mi dopustiš, / da pronađem sebe između tebe i sjeverne / strane Medvednice“. Velegrad se tako u knjizi sveden na hladnoću, izoliranost, prometalije i infrastrukturu koja guši, neugodan miris, prljavost, užurbanost, pohlepu i glad i slično.
Nažalost, gustoća, različite metaforičke kombinacije, bogata okolišna imaginacija, vješto konstruirana simbioza jezika, tijela i prirode, sada su gotovo isparile u dominantno neposrednijoj i predvidljivoj izvedbi s jakim usidrenjem lirskog subjekta u gradski prostor rešetan negativnom aksiologijom
Tematizacija nesigurnosti
Na planu dosadašnjeg opusa kao da svjedočimo izoštravaju granica između velegrada, manjeg grada i sela, a ne njihovu razbijanju kakvo se primjećuje recimo u okolišnoj imaginaciji Danijela Dragojevića. Njegove ptice podjednako cvrkuću na otoku i Cvjetnom trgu, jezičnu zavodljivost, aporiju, savršeno provociranje asimptomatične granice jezika i prirode (ako ćemo o Orlandovoj „muci“ čiji citati predstavljaju krovni paratekstualni sloj ove zbirke), primjećujemo jednako u Dežmanovom prolazu u Zagrebu, gdje lirski kazivač sanjarski uranja u izlog jednog dućana, i na Mediteranu, gdje zadivljeno gleda u jato riba ili brodsko veslo.
Prenošenjem patuljaka, vila, sirena, zmajeva, čarobnjaka i jednoroga u prljave haustore, napunjene kade stambenog prostora ili u vlastite grudi djeluje na prvu loptu zanimljivo, ali na planu izvedbe riječ je ipak o „stihovima koji su (…) sve nespretniji i zabrinutiji“. Tematizacija nesigurnosti lirskog subjekta, borbi da se oživi nakratko (ili miroljubivo napusti) dječja imaginacija, idealizam ili davna pjesnička riječ te traganja za novim domom između „Zagreba i sjeverne strane Medvednice“, stvorili su jezičnu nesigurnost, osjećaj da se „zapelo tamo negdje“, odnosno pretenciozne i patetične prijelaze „stvarnog“ i nadrealnog, unutrašnjeg i vanjskog: „u plavim sam parkovima vidio / lelujave djevojke koje ljube kipove // (…) // grlom mi putuju bijeli patuljci / spuštaju se snježnom stazom kao planinari / da isključe svjetlašca koja mi ometaju san“.
Treći ciklus predstavlja svojevrsni bijeg Mediteranu, pokušaj sagledavanja poljuljanog sebstva s područja nepoznatog: „otoče, ja nisam tvoje dijete // (…) // ali ne znam više iz kojeg sam mjesta“. Kroz čitavu knjigu osjeća se Orlandova aura koja se očituje u „drugačijoj“ ljubavi prema poeziji, mjestimičnoj erotici, preispitivanju vlastita identiteta, pokušaju zaljubljivanja, rodnoj kritici. Međutim, kada je riječ o prvom frontu obrane, a to je pjesnički jezik, Orlandovu „potištenost“ ili razočaranost zbog nesposobnosti da „riješi pitanje što je poezija i što istina“, u Čekoljevoj zbirci (koja bi se trebala očitovati u sudaru prirode i jezika) na planu izvedbe ne primjećujem. Omjer kvalitete i kvantitete još je jedan problem zbirke. Čini mi se da se ovoga puta otišlo preširoko, stare tematske preokupacije su se stanjile jezičnim diktatom naglašenijeg enumeracijskog karaktera, repetitivnim postupcima ponavljanja i paralelizama koja zahtijevaju stanoviti rez. Lirski prostor je ovoga puta dominantno preuzela kamera i deskripcija egzistencijalnog iskustva s blagim refleksivnim pomacima i pejzažnim vedutama, a manje gusta imaginacija: „moje su oči samo kamere, moje su noge / samo koraci.“ Izdvojio bih ipak nekoliko solidnih pjesama: „Kraj je kolovoza“, „Oproštaj“ „Sestre, sestre sprovodimo“ „Na putu prema kraju svijeta“, „U sjeni planine“, „U hladu pod vrbom“ te zanimljivu resemantizaciju ili osuvremenjivanje sakralnog u nizu pjesama o svetcima.
Omjer kvalitete i kvantitete još je jedan problem zbirke. Čini mi se da se ovoga puta otišlo preširoko, stare tematske preokupacije su se stanjile jezičnim diktatom naglašenijeg enumeracijskog karaktera, repetitivnim postupcima ponavljanja i paralelizama koja zahtijevaju stanoviti rez
Nedostatak riječi
Sve u svemu, Doba beskorisnih umnjaka ne dosežu razinu prethodnih zbirki, naročito Junaka i zmajeva, bez obzira na zgodno osmišljeni koncept. Presvlačenje i proširenje je tek mjestimice uspjelo, stoga se nadam da je ova zbirka „zatišje pred buru“. Ako umnjake čitam kao sinegdohu pjesničkog jezika/pjesnika, onda je nažalost ovaj umnjak izbio na površinu uspravno, bez pretjeranog remećenja drugih zuba. Vjerujem da će u budućnosti niknuti zbirka čiji će se umnjaci probiti tek napola, izazivajući „pozitivnu“ recepcijsku nelagodu. Na tragu toga, dozvolit ću si stanoviti epilog: stav o „beskorisnosti pjesništva“, o nemogućnosti da se njime objelodani zamišljeno, prati ga od njegova začetka. Upravo taj stav paradoksalno pogoni pjesničku riječ. Pjesnici su oduvijek govorili o „nedostatku riječi“. Međutim, u njemu uvijek postoje procijepi ili situacije u koje se strovaljuje pri pokušaju prisvajanja određene referentne točke, samo ih treba valjano isprovocirati. To sudaranje o sebe, o vlastitu nemogućnost, njegova je hrana ili plodno tlo na kojem se rađaju čuda.
