Je li moguće da to beše naš život?! Moguće je.
O.T.

Vijesti danas putuju brzo, kao svjetlost i glasine. Sve više su k tome nevažne ili do kraja fatalne: meniji manekenki i ljetovališta nogometaša magle genocid nad cijelim narodom, odavno porobljenim. Pa u takvim uvjetima istovremeno čudi i ne iznenađuje da je vijesti o smrti Otta Tolnaija, jednog od najvećih mađarskih i jugoslavenskih pjesnika, trebalo više od dva mjeseca da doplavi do mene, da se, poput pjesme zapečaćene u boci, nasuče na ovu poroznu obalu, izmještenu, plutajući u nekom nadmorskom eteru kao pjena nad plimom, sve otkako je pjesnik, 27. marta tekuće godine, u osamdeset i petoj godini umro.

Kada je vijest u moj elektronski sandučić ipak sletjela, ja sam se već neke tri sedmice s Tolnaijem, tada već dakle mrtvim, veoma intenzivno družio, spremajući se, između ostalog, da mu napišem pismo. To vrijeme proveo sam potopljen u njegovu knjigu Pesnik od svinjske masti, jedan mutirani radio-intervju koji je prerastao u raskošni memoarski roman-esej, a koji sam, u odličnom prijevodu Marka Čudića, pred dosta godina od Otta dobio na jednom salašu u Malom Iđošu i otad više puta na različitim mjestima u njega ulazio, ali tek sada, nakon što je njegov protagonist bez mog znanja napustio ovaj svijet, zapalo me da ga temeljito, od korica do korica konačno u potpunosti iščitam. I ova crno obrubljena razglednica mora, dakle, umjesto pisma sad biti poslana prema Paliću, prema mitskoj Kući od peska, pod kućnim brojem 13.

Morska školjka

Taj Pesnik, za Otta uobičajeno akribično, širokopotezno, ali uz tihu skromnost izborene erudicije i karakterističnu, razigranu i pulsirajuću, razvedenu modernističku rečenicu što poput Tise meandrira krajolicima djetinjstva, simbola, mašte i vremena, iscrtava kompleksan pejzaž jednog života i jedne povijesti, naročito lične; povijesti sačinjene od malih priča o jednom prostoru i njegovim ljudima viđenim teleskopskim kiklopskim okom, približenim, zatim često mikroskopski detaljiziranim, i u izvjesnoj mističnoj petrijevoj zdjelici stopljenim s protagonistom u primordijalnu juhu rafiniranog i istovremeno divljeg, prgavog pjesničkog jezika. Jezik Tolnaijeve proze, pogotovo kasnijih, na formalni eksperiment manje oslonjenih knjiga, ne razlikuje se suštinski od jezika njegovih pjesama. On je, što na prvu može djelovati kontraintuitivno, tek nešto mekši, moguće nježniji, zastrt melankoličnom koprenom sjećanja, koje je temeljni motor i materijal tih proza. Tako je to u mnogim njegovim novelama, ili u uvelike autobiografskom kratkom romanu Morska školjka, tako je to i u Pesniku, koji je i jedna priručna, intimna povijest mađarske književnosti, napose one vojvođanskih Mađara, te velike, prije svega pjesničke generacije od koje su, s Ottóvim odlaskom, ostali još samo Katalin Ladik i László Végel, jer Judite Šalgo odavno nema, a umro je pred pola godine i István Domonkos, najbliži njegov prijatelj, džezer i teniser, i još neki drugi; sva ta, dakle, iznimna lica okupljena oko danas kultnog časopisa Új Symposion, generacija u koju spadaju i mnogi drugi pisci, slikari, muzičari, kompozitori, režiseri, kipari i koreografi tada razbacani između Novog Sada, Kanjiže, Sente i Subotice, generacija koja, u ostalom, nije bila ni bez svojih nasljednika. Tretiranje, u najmanju ruku implicitno, potonjih kao za jugoslavensku kulturu marginalnih i manjinskih manijakalno je, štetočinski, jer je riječ o imenima i opusima za nju upravo od ključne važnosti, centralnim.

Materijal pjesama: goli pesnički materijali – brašno, gips, morska sol, slatina, azur, olovo… Stamenost je tih stihova ipak drugog porijekla, dolazi iznutra, iz samog njihovog jezika, opipljivo libidalnog njegova naboja. Prevodio ih je, uz mnoge druge, Danilo Kiš, a knjigu Krik ruže napisao je Ottó na srpskohrvatskom. Novosadski i zagrebački student, zaljubljenik u primorje i more o kojem je posebno strasno pisao, u Istru, Dalmaciju, bio je i u tom jeziku u svakom smislu kod kuće. One lijepe i drske knjige, kakve su na primjer Da budem karfiol (1973), Prašina sveta (1980), Žderač korenja (1986), siročat (1992), Balkanski lovor (2021) ili Kišnjevska ruža (2010), ostaju da budu detaljnije pobrojane i razložene gdje drugdje, i prije svega, da budu čitane. Iz svih njih, ali na različite načine, kulja i vrije prevratnička snaga metafore, koja iz mikromitologije osobnog i postrevolucionarne melankolije čovjeku izmaknutog vremena ispreda meki bič poezije, jedan Atila-korbač koji stihove utiskuje u kožu, s frajerskim gardom i mondenom gestom, ali oprezno, milujući je, ispisujući na poleđini razglednice s onog sveta: kad bih mogao sve ispočetka / voleo bih jednog malog morskog konjica / samo jednog malog morskog konjica.

Balkanski lovor

Ima ta dirljiva pjesma s naslovom „Kao“, koja stihuje događaj ispričan na drugom mjestu i memoarsko-esejističkim diskursom, kada Haša, supruga Vaska Pope, tražeći lovor luta / već ratnim beogradom, lovor od kojega bi da učini jedan mali vijenac za Vaskov grob, a u gradu susreće samo ovakve i onakve aveti, i više ne dopremaju u beograd / lovor iz dalmacije. Ostaje nada da je Ottóvoj Jutki, koja se pojavljuje i u tolikim njegovim tekstovima, što slično bilo lakše da učini, u ovo sivo nekome svane-nekome smrkne, a opet sasvim gubavo, olujno vrijeme kada se, barem privremeno, ratuje drugdje. Jedan vijenac od najmirišljavijeg lovora, rovinjskog, dalmatinskog, zaslužio je Ottó svakako i odavde, od nas, nekakvom golubljom poštom, (Puškin) ekspresno, na onaj svijet. A kakva tamo eshatologija i ontologija vlada jasno je iz njegovih stihova koji su odavno i uvijek sa mnom, oni iz pjesme „Bojim se da ćeš sa mnom učiniti iznimku“, koji glase: nemoj me spasiti / znam nisi nikada nikog ni spasio / ali bojim se da ćeš sa mnom učiniti iznimku / nemoj me molim te spasiti / nemoj me molim te spasiti bože.

Tako putuje, umjesto pisma, ova crno obrubljena razglednica na Palić, u Kuću od peska na broju 13, sa šakom mirisnih listova umjesto pečata. Ostaju pjesme.