Kako je lijepo biti u tekstu bez milosti: zapisati, podcrtati, zaokružiti. Ostavljati te neposlušne busenčiće čitanja na sve strane, biti u stanju stalne napetosti pretraživanja prostora stranice. Tražim nešto s čime se ne mogu nositi – ono črčkavo u tekstu što će me poškakljati, porezati, prisiliti da ga poželim zadržati za sebe i ne zaboraviti. Obuzima me sladostrašće od čitanja koje je istovremeno smušeno, šeprtljavo spoticanje o tekst i zalijetanje u vlastite zadrte predrasude i očekivanja od knjige ili autora. To je stiskanje kad se ne zna kako bi se približilo tekstu ili se ušlo u njegov timbar, ali se unatoč prevrtljivosti u odnosu između knjige i čitateljice uporno nastavlja vraćati.

Inače ili teško ili uopće ne podnosim poetske zbirke i autor(ic)e koji na sva zvona ističu da je motor koji im je pokretao pisanje neka, uglavnom, duboko osobna i intimna tema koju onda trančiraju u knjizi i tupe o njezinoj društvenoj važnosti. Ništa više me ne veseli ni ideja ciljanog pisanja za specifičan profil čitatelj(ic)a. Takvo cjepidlačenje jednim dijelom proizlazi iz mog, ruku na srce, elitističkog stava da pristup poeziji, koji je toliko zaokupljen temom, sadržajem i čitateljstvom, u pravilu sakati, umanjuje integritet i devijantnost poetskog diskursa, time vrlo lako lomi njegove složene zakonitosti oblikovanja. Drugim dijelom, sve to, sudeći prema aktualnoj i živoj hrvatskoj pjesničkoj produkciji, ispadne iznimno pamfletistički, aljkavo i dosadno.

Rezultat borbe

Među takve se autore može ubrojiti i Mak Maslać, u čijem opusu, uz poetski prvijenac Kako se razbijaju tanjurići, stoji i roman Junak ili čudovište (Durieux, 2018). Maslać piše i kratku prozu, a najaktivniji je kao urednik i autor eseja, kritike, teorijskih tekstova. U zahvali na kraju spomenute pjesničke zbirke napominje da je ona nastala kao rezultat njegove borbe protiv srama i želje da ga ne prešućuje. Uz to je i nadodano da je, prije svega, upućuje zajednici kojoj osjeća najveću pripadnost; lezbama i nebinarnim osobama. Iako se odlučio za taj, meni inače beskrajno iritantan i suvišan potez, svaka se od tih post scriptum riječi ipak pokazala kao nužna i dobrodošla (joke’s on me).

Svezak sadrži trideset osam pjesama i podijeljen je na više-manje ujednačena četiri ciklusa – „O primarnim i sekundarnim karakteristikama“, „Lezbijske“, „Sinko“, „Kroz usta iz usta“. Zbirka je to puna malih, nenametljivih iznenađenja. Gledajući suho i površno, zastupljen je već toliko izgrižen, ustajao i dosadan sendvič tema; tu je splet obiteljskih i ljubavnih odnosa, pitanja identiteta, tjelesnosti i seksualnosti. Međutim, ono što uzbudljivo napinje i trza u čitanju autorski je glas koji njeguje specifičan tip dovitljivosti spajajući nepretencioznu bedastoću, dojmljiv i blesav krindž, pritom inzistirajući na prevrtljivosti između otvorenosti i suzdržanosti u iskazu.

Konstantna je igra između, gotovo bipolarnih, krajnosti u tekstu: euforije, hrabrosti i ogromne želje za iskorakom, ogoljavanjem i osvajanjem prostora, odnosa i tijela, te naglih, paralizirajućih, prestrašenih povlačenja natrag u sebe. To se manifestira u obliku skrivanja, opetovanih zapinjanja, stiskanja lirskog subjekta. Prva pjesma, koja nosi i sam naslov zbirke, zasigurno se može čitati kao programatska jer, na tematskoj razini, zahvaća tri sloja knjige – tijelo, prostor, odnose – koji u svojoj međuigri čine vezivno tkivo cjeline. Pomoću spretno izvedene metafore razbijanja tanjurića uvodi provodne motive tranzicije, rodne disforije, (auto)destrukcije i poriva da se ona suzbije.

Na razini forme očituje se velika sklonost kreiranju pjesme kao dinamičnog, polifonog, gotovo kolektivnog, prostora koji se ostvaruje bujnom intertekstualnom igrom, distribuiranjem glasova umetanjem govora lika (navodi) ili organizacijom teksta na način da se kombinira prozna rečenica i stih. Gibak jezik nenametljivo i funkcionalno vrluda između standarda, dijalekta i slenga, a već se spomenute reference granaju od suptilnijih do eksplicitnijih, najstrejt književnog kanona do lezbijskog, djevojačkog parakanona – tu su Ježeva kućica, Marko Marulić, Vesna Parun, Antun Gustav Matoš, ali i Frank-N-Furter, Judith Butler, Taylor Swift, L Word, Sylvia Plath… Ti se intertekstualni migovi pritom izvrću i uklapaju u tip šale ili dosjetke u stihu: „Bila sam u nevolji s rodom, / ali je odletjela na jug.“ Na taj je način postignut sretan spoj komunikativnosti i prijemčivosti izraza, a da su uz to promišljeno prodrmani i demistificirani izvori moći – kanonski tekstovi, diskursi autoriteta i patrijarhalne kontrole. I ono najzanimljivije – iz pjesama, koje to naizgled uopće ne obećavaju, na sve strane šiklja vitalizam.

Ono što uzbudljivo napinje i trza u čitanju autorski je glas koji njeguje specifičan tip dovitljivosti spajajući nepretencioznu bedastoću, dojmljiv i blesav krindž, pritom inzistirajući na prevrtljivosti između otvorenosti i suzdržanosti u iskazu

Figura podrške

Lakoća kojom se slama izričajna dinamika može se objasniti na primjeru srastanja izraza koji naglašavaju i obećavaju kontrolu, red, posloženost i odlučnost, pri čemu ih se destabilizira virenjem onih koji se podmuklo otimaju i tako otkrivaju da je ono što se ispisuje samo privremen i kolebljiv pokušaj geslajtanja, potiskivanja i obuzdavanja: „Razbila sam gramofonske ploče da ne razbijem sebe. (…) Kao frizbije. Čajkovski, Liszt i Schubert, to nikad nisam ni slušala. Na kraju sam pomela dvorište, zadovoljno.“ Dakle, stiskanjem kočnice u sebi, lirski subjekt pretvara jezik pjesme u jezik sprezanja ili arhiv pokušaja koje pjesma pamti: „Sigurno sam ih dosad razbila puno, ali razbijanje posuđa ne ide u dio mozga koji pamti. Tamo spremam dječje pokušaje da četkom za kosu razbijem mali prozor iznad kreveta. Ali nisam bila dovoljno odlučna. Sustegnuta snaga mišića i kontrola kostiju u tome me sprečava.“

U tom se kontekstu razvija uznemirujuća, ali upečatljiva dihotomija između slika blagog, mekog i nasilnog, grčevitog („staklo je probilo spužvicu“). Lirski subjekt mogao bi se zamisliti kao stidljivo dijete koje rukama obavija nogu pjesme, stavlja ruku preko lica ili ne uspijeva podići pogled; ne pije kavu, pun je iracionalnih strahova i intruzivnih misli („/ ‘ali veliki bi pauci ušli kroz rupu u staklu’ / ‘ali mogu razbit da baš hoću’ / ‘kaj je to bilo, mirta?’ / ‘niš’“). Partnerica pak preuzima funkciju one nemarnije i opuštenije koja kad je lirski subjekt pita „(…) ‘sigurna si da komadići stakla nisu upali u ručak?’“, metaforički, pazi da se ono ne pojede. Dakle, moglo bi se zaključiti da se uspostavlja se kao figura oslonca i podrške.

Spomenuto razbijanje proteže se na sam princip konstrukcije tijela i rodnog identiteta u tekstu – oni se komadaju na fragmente, preslaguju poput igračke iz Kinder jaja ili transformiraju poput sirene Ariele. Stoga se baratanje tom strategijom ne može samo prvoloptaški tumačiti kao čin destrukcije, nego i (simbolične) tranzicije. Lirski subjekt pokušava preuzeti kontrolu nad rodnom disforijom i mentalnim poteškoćama, pa tijelo postaje mjesto borbe i otpora, i to na iznimno svjež, produktivan način: jezikom velike zaigranosti i vedrine. Lirski se iskaz ukazuje usred suhog, stručnog registra tako što Maslać unosi i izvitoperava distancirani, racionalni jezik znanosti (uglavnom biologije, matematike). Takav tretman tijelo i emocije na neki način „utvrđuje“, analizira, opisuje i izriče im dijagnozu, a kako ih se ne bi oštro ucrtalo, tiskaju se u sipljiv spoj s registrom dječji vrckavih, često i gastronomskih, usporedbi. Građa pjesme se ne odalečuje ili apstrahira, nego ju se nježno približava i pažljivo omekšava: „Na moždane hemisfere neuroni naskaču / kao na trampolin“, „Gulilicom za krumpire ostrugala bih bedra, grudi i bokove, / da vidim što je ispod, / da saznam što je ispod, / znam što je ispod.“, „ništa ti ne znači / što mi noge izrastaju iz hrskavog mraza kao mrkve, / što su mi ruke klipovi zrelog kukuruza / što kokice prskaju iz vrućeg znoja.“

Predmet pjesničkog istraživanja proširen je na složeni sustav tijela; lirsko lice pridaje veliku važnost osjećaju u prostoru pa tako označiteljski reljef zbirke čine različita područja njegovog prebivanja ili prolaska (plaža, more, soba, kupaonica, cvjetnjak…) U intenzivnom bijegu od stranih i potencijalno destruirajućih prijetnji javnog prostora, u potrazi za čvrstim mjestom intime i prisnih odnosa, utjeha se pronalazi u zajednici: „oslonit ću se na zajednicu / (…) moram se pouzdati u njih da im neće pasti na pamet da sam samo žena.“

Lirski subjekt pokušava preuzeti kontrolu nad rodnom disforijom i mentalnim poteškoćama, pa tijelo postaje mjesto borbe i otpora, i to na iznimno svjež, produktivan način: jezikom velike zaigranosti i vedrine

Približavanje vanjskom svijetu

Jedno od takvih mjesta je i more, koje se na trenutak pretvara u prostor konačnog i pouzdanog subjektovog pripadanja, stihom „prazno mi je oko prsa / i mokro i hladno i slobodno“ nameće kao kriterij za propitivanje ostalih mjesta, načina na koje se s njima dodiruje i protkiva. U pitanje se dovode uži, zatvoreniji prostori, podrazumijevajuća sigurnost i povlaštenost stana, odnosno sobe i kupaonice. Njihova izolacija i nepropusnost tjeraju na tijesno približavanje sebi, kao što je slučaj u pjesmi „O dalekozoru“, u kojoj dalekozor pokreće metaforički nabijenu igru između istovremene želje za približavanjem vanjskom svijetu i strahu od približavanja sebi, od toga da će ono što je inače drago i sigurno odjednom postati prijetnja: „Bojim se samo da mi pogled kroz njega ne zapne za ogledalo / da budem preblizu ili predaleko / svakako neraspoznatljiva. / (…) i ja neću znati jesam li samo par očiju / ili me ima još.“

S druge strane, tijelo je i točka euforije, užitka, istraživanja, uzbuđenja i slobode. Eros i patos besramno cure iz pjesama, zajedno s mačkama („Mic po mic“), a Maslać o lezbijskoj simpatiji, žudnji i strasti piše iznimno znatiželjno, dobrodošlo treši i s velikom nježnosti: „pala u poljubac, // na glavu, kao što padaju plišanci, / na ruž, kao da kušam pastele, // pa saznala da smo lezbijke“.

Obiteljski se odnosi razrađuju povremenim apostrofiranjem mame i bake, pri čemu njihove figure predstavljaju nametnuti okvir iz kojeg se izlazi, kojeg se savija ili neizbježno izdaje, a pohvalno je što se lirski subjekt u tome kontekstu ne pozicionira kao žrtva, nego ostavlja dojam divlje pomirenosti i prkosa. Navedeno se spretno uglavilo u sljedeće stihove, koji peckaju i zovu na opetovano vraćanje: „dok si u glasovnoj poruci slušala da ti nisam ni kćer ni sin nego dijete, / bez obzira na zapise iz Petrove Petrinjske i zadnje brojeve JMBG-a, / dok još ne znaš da će mi doktor izvaditi mliječne žlijezde i grudi pretvoriti u prsa, / dok piješ nescafé iz šalice na lava koja ti prema zakonima Mjeseca ne pripada, / dok piješ iz nje umjesto iz moje i varaš u natalnim karatama // jesi li rekla zapisala pomislila / bolje da sam rodila crnu zimu nego djevicu.“

Manjkavosti ove zbirke uglavnom su strukturne naravi. Organizacija teksta u tematski jasno zaokružene i odijeljene cikluse djeluje mi kao hod linijom manjeg otpora, općenito dosadnjikav potez koji narušava potencijal razbijanja koji uknjižena materija nosi, a i dovodi do jasnije izražene neujednačenosti kvalitete pojedinih ciklusa i u njima okupljenih pjesama. Na planu izričajne ekonomije, zna dojaditi zasićenost referencama koje gdjegdje prelaze u naporno i suvišno, a i nailazi se na neku odbjeglu, slabiju sintagmu („Množiš se dijeljenjem“) ili pjesmu. Ono što priželjkujem je da se Maslać odrekne stiha „Porezotine svedem na minimum i / ne ostavljam busenčiće na sve strane.“, to jest, da se odmakne od pokušaja čvršće i strože odgojenih koncepata, dopusti da se njegov pjesnički senzibilitet i jezik još više približe svojoj skričavoj, manic-pixie prirodi i podivljaju. Mjestimični propusti značajno ne umanjuju ukupno pozitivan dojam i uzbuđenje koje ova zbirka predstavlja. Maslać je uspio razbiti i tanjuriće i moje tvrdoglave stavove o tome što su opravdani motivi za pisanje ili razlozi za čitanje. Stoga, kad piše „Ja nisam hrvatski pjesnik. / (…) Ja jesam ono čega se bojiš.“, sudeći po živoj dosadi hrvatske pjesničke scene, doista nije u krivu. Svakako se radi o autoru koji je vrijedna, osvježavajuća iznimka od pravila pomodnih pjesničkih strujanja, čiji se potencijali tek počinju zagrijavati – pravi strah i trepet!