Vjerovali ili ne, ali postoje knjige u kojima jezik traži spas. Ne bi bilo loše, među brojnim angažmanima protiv nasilja u društvu, založiti se za jednu dobru borbu protiv nasilja nad jezikom. Dobra pjesma sadrži mjeru, lucidno raspoređen broj ulaznih i izlaznih vrata, usklađeni magijski ples horizontale i vertikale. Horizontalnu liniju čine jezična svojstva, njegova sila, duh koji lebdi od glasa do semantike, dok pod vertikalom smatram utjelovljenje kakva god smisla, radosni ili krvavi potpis čitaočeva ugovora što mu ga je jezik između redaka položio. Trenutno u pjesničkom polju svjedočimo sve većoj naplavini lirskih poema, međutim rijetke su one koje u samoj strukturi uspijevaju održati specifičnu senzibilnost koja izvire iz sudara emotivno-refleksnih i narativnih segmenata. Primjer jedne uspjele, ne tako davno objavljene, jest Špaga Patrika Gregurca, čije su spomenute horizontalne i vertikalne ravni u čitatelju mogle proizvesti onaj osjećaj skladno izbrušenog pjesničkog kamena. Drugi primjer jest Smiljko i ja si mahnemo, balada na mahove Eveline Rudan, čija se napetost očitovala u vremenskim skokovima, lucidnim dramskim situacijama i magijskim bljeskovima, pazeći brižno da se jezik ne izgubi u Danteovoj šumi. Ovoga puta, nažalost, knjiga Demiurg guši muhe, mrave, crve i vodu Dorotee Šušak, inače već dvjema nagradama ovjenčana (Goran za mlade pjesnike i Stjepan Gulin), nije u meni izazvala ono staro zadovoljstvo (ne Barthesovo), kako kaže Marko Gregorić govoreći o J. C. Powysu, koje je „ostatak proživljene i doživljajne realnosti u zapisu, dah živog duha u mrtvilu slova“. Autorica je također i nagrađivana dramaturginja, feministica, aktivistica i doktorandica. Nekoliko je stvari u njezinom prvijencu za pohvaliti, ali nedovoljno da bih ga uspio smjestiti u vlastitu „antologiju humana“.

Poezija kao klinički nalaz

Početak knjige ne skriva žanrovske pretenzije i vezu s korijenima zapadne književnosti, mitologije, filozofije i kulture: „Ova poema slavi dijalog između Erinija i Manija, dok ih iz prikrajka motre voajeri u koru. Ovo je spjev Urana i Geje. Iza njih sjena. Neki je zovu smrt.“ Knjiga započinje tekstom „Demiurg“, koji postavlja idejni okvir knjige, bolje reći, njezinu ontološku matricu. Već se u prvim stihovima razotkriva gnostički impuls: svijet nije stvoren kao čin ljubavi, nego kao tehnički zahvat. Stvaranje teksta/Zemlje izjednačeno je tako s kirurškim zahvatom, a Deimurg nije božanski zakonodavac već figura autoriteta koji proizvodi iluziju smisla. Ključni stihovi ciklusa, „autor iluzije / koja halapljivo ždere / i tebe i mene“, postavlja tezu o svijetu kao zamci. Na početku se uspostavlja središnji motiv knjige – tijelo kao mjesto upisa nasilja, bilo kozmičkog, povijesnog ili biološkog. Stvaranje i razaranje tako postaju istodobni procesi. Knjiga se potom sve više okreće tijelu u njegovoj konkretnosti. U pjesmama se počinju tematizirati bolest, bolnica, palijativna skrb i starost, lirika poprima obilježja medicinskog diskursa, dokumentarističkog izvještaja. Tijelo se više ne opisuje iznutra, nego izvana: kroz cijevi, katetere, sonde, rane, sluz i raspad. Također, granice između skrbi i nasilja se brišu, dok se produženje života prikazuje kao tehnički automatizam koji ignorira subjektivno iskustvo umirućeg.

Stvaranje teksta/Zemlje izjednačeno je tako s kirurškim zahvatom, a Deimurg nije božanski zakonodavac već figura autoriteta koji proizvodi iluziju smisla

Apstraktno i konkretno

U središnjem dijelu zbirke mogu se pronaći emotivni dijelovi koji se vezuju uz teme demencije i umiranja bliske osobe, apstrakcija malo popušta i ustupa mjesto konkretnom odnosu. Ali čak ni na tim mjestima tekst ne dopušta predah. Svaki intimni trenutak ubrzo se vraća u opći diskurs raspada, čime se gubi mogućnost dobrog kontrapunkta. Također, tu su i mitološki motivi poput Tantala, Krona, ili Atreja koji simboliziraju rat i kolektivno nasilje. Mit se koristi kao potvrda teze da je nasilje strukturalno ugrađeno u ljudsku povijest: „fatum ljudski / svjedoči svijetu / koji se rađa iz nasilja“. U tim su pjesmama djeca često žrtve, roditelji krvnici, a obitelj postaje mikrokozmos povijesnog zla. Ipak, mitološki materijal ne pronalazi dubinsku reinterpretaciju, on služi kao ilustracija već izgrađene slike svijeta. Povijest i mit stapaju se u jednu amorfnu masu patnje, bez jasne razlike. Završni i najopsežniji simbolički sklop zbirke čini tekst posvećen muhama. Muha se u knjizi pojavljuje kao ključna metafora kruženja materije, ali i kao biće koje povezuje život i smrt, trulež i obnovu: „U početku svijeta bijaše / jedan kaos molekula“. Čitatelj dobiva detaljan opis njihova životnog ciklusa, anatomije, prehrane i uloge u prijenosu bolesti. Kolo muha postaje slika svijeta koji jest iz kojeg nema izlaska. Smrt je povratak u zemlju. Završetak knjige vraća se zemlji, glini, krvi i tami, čime se struktura zatvara u potpunu kružnicu. Linearno je vrijeme ukinuto, ostaje samo vječno ponavljanje.

U tim su pjesmama djeca često žrtve, roditelji krvnici, a obitelj postaje mikrokozmos povijesnog zla. Ipak, mitološki materijal ne pronalazi dubinsku reinterpretaciju, on služi kao ilustracija već izgrađene slike svijeta

Želja za kisikom

Što smatram problematičnim? Previsok intenzitet govora koji ne opada, što je doduše u tekstu i naznačeno („Ovo je spjev / bez zareza /(…)/ i zato se udah / kao i u ronjenju / uzima samo na početku“). Fali tišine, lakših dijelova, možda ironijskog odmaka. Glavni problem knjige vidim u pretjeranoj deskriptivnosti i preopterećenosti detaljima. To gomilanje stvara osjećaj intelektualne redundantnosti, pri čemu čitatelj gubi sposobnost uspostavljanja vlastite hermeneutike teksta. Iako stilska snaga ove zbirke leži u već viđenoj radikalnoj materijalnosti jezika koja se iscrpljuje u jakom sudaru različitih jezičnih registara i govornih perspektiva (prvo lice – svjedok/prevoditelj, 2. lice – mrtvi, tišina, 3. lice – mitološki, znanstveni diskurs), neumornom asocijativnošću koja plete sintaktičke enumeracijske gigante, njezina glavna mana jest u manjku jezičnog kisika, nedovoljno semantičke bistrine ili svjetla koje bi prenaglašenu stilsku bazu učinilo manje monotonom. Figure ponavljanja i sintaktički paralelizmi igraju važnu ulogu u izgradnji tog ritma čija kataloška narav poprima na momente litanijski ili ritualni karakter. Jezik svoju radikalizaciju ne skriva, rado ju objelodanjuje u spomenutim ključnim tematskim slojevima. Tako pojedini glasovi i glasovne skupine „imitiraju“ gušenje, grgljanje, hroptanje, smrt, gotovo fiziološki zvuk tijela u raspadu (g, gr, gu, h, uh, puh). Stih tako postaje produženi izdah, a pauze metajezični signali disanja. Njezin jezik kao da traži predah, spas u blažoj ruci, veću pauzu od intelektualnog operacijskog kasapljenja. Ali nema mu spasa, otpočetka je bilo jasno da će biti podvrgnut kirurškim zahvatima, grubim rezovima, slabim šavovima, koncima koji pucaju pri pokušaju sjedinjenja s tekstom.

S obzirom na prenaglašenu temeljitost koja izvire iz jake retoričke kondicije, ostaje mi za nadati se da će u budućnosti ista biti skladnije utrošena i jeziku omogućiti kreaciju magijskog vrtloga gustoće, predaha i topline koji će raznijeti najvažnija, ulazna vrata knjige kroz koja se isključivo ulazi gol, bacajući se među njezine začudne slojeve.