Nakon pauze od sedam godina, koliko je prošlo od njegove posljednje, poprilično zapažene pjesničke zbirke Doba bršljana (2018), Davor Ivankovac objavio je novu pjesničku knjigu naslova Sabrana pjesma. U tom sedmogodišnjem razdoblju, međutim, autor nije mirovao, samo je svoj spisateljski interes usmjerio drugim formama i žanrovima – jednom romanu, knjizi kritika i eseja te jednoj knjizi priča, kronika i reportaža. Povratak poetskim vodama tako dolazi pravovremeno − taman da nam osvježi sjećanje na mladog pjesnika Ivankovca ovjenčanog nagradom Goran za mlade pjesnike (Freud na Facebooku, 2013.) ili onog koji pjesnički prokazuje doba bršljana panonske ravnice, ali i obršljanjavanje humanističkih kontura naših života generalno u novomilenijskom društveno-medijskom okolišu. Ujedno i još važnije − dolazi na najbolji mogući način: istodobno kao prepoznatljiv nastavak prethodnih autorovih pjesničkih praksi, ali i kao njihova nova, drugačija i samosvojna nadogradnja.
Nepotrošena dosjetka
Lucidan i autoironičan naslov Sabrana pjesma nije samo nepotrošena dosjetka, već odlično korespondira s prirodom zbirke, njenim simfonijskim karakterom koji nagoviješta i gramatička jednina naslovne sintagme. Kada se pročita, knjiga doista djeluje sintetski, ujedinjena duhom i karakterom, iako je strukturalno višedijelna i stilski raznorodna. Podijeljena na pet ciklusa od kojih svaki nosi isti naslov kao i zbirka u cjelini − Sabrana pjesma − dala bi se metaforički slikovito usporediti s kakvim rascvjetanim cvijetom čije latice nisu istobojne, ali odašilju isti, zajednički miris u lice putnika-namjernika ili pak metonimijski predočiti nekom sabranom pjesmom čija je svaka strofa skladana na drugi način, ali svejednako doprinose dojmu i značenju pjesme, sabrane cjeline. Ta pak je cjelina, po mome dojmu i mišljenju, najzrelija i najuspjelija od svega što je Ivankovac do sada u poeziji napisao, a riječ je o pjesniku čiji dometi ni ranije nisu bili neznatni.
Kako se naslovi pojedinih ciklusa ponavljaju, ponavljaju se i temeljni motivi, atmosfere i značenja: motivi zapreka i granica („Kamo god krenem, zapreka i granica, podozrenje“), nemoći („Neminovno je da ću skončati siromašan i ponižen“), propadanja („Pomalo mrtav i naivan, otvoren u sebe“; „Topi se led, tone Mediteran, patologija ruba“) te, osobito, motivi i teme odustajanja, trajanja bez angažmana i promjene, kojem se ne nazire kraj. Potonje je možda najdojmljivije izraženo u gotovo ikoničkoj slici vječno raspetoga Krista: „Promatramo golemog Krista nad oltarom, vječno raspetog / i niz svetaca zaustavljenih u pokretu, kao da je to / normalno, tako stajati i trajati nepovratno raspet.“ Ljepota i majstorstvo Ivankovčeve zbirke krije se upravo u toj vještoj, gotovo minucioznoj orkestraciji gdje različiti tonovi sviraju istu, sjetnu i melankoličnu melodiju, koja međutim nikada nije patetična, overdozirana emocijama ili izrečena na isti način. Raspoloženja su srodna, srodni su i motivi i značenja koja iz njih proizlaze, no načini su svaki put drugačiji, od ciklusa do ciklusa, od pjesme do pjesme. Lirski subjekt – najčešće, ali ne i uvijek, izražen u prvom licu jednine – ostavlja dojam nekoga s kim se lako poistovjetiti, nekoga tko može biti gotovo svatko od nas: rezigniran pojedinac zapeo u egzistencijalnoj pustoši srednjih godina, ali i u dubljem, beznadežnijem glibu vremena, prostora i društva dobro nam poznatih geografskih koordinata (koje nisu prenaglašene, ali se ipak jasno ocrtavaju mahom slavonsko-srijemski, a ponekad i šire balkanski, pa i mediteranski krajolici). Mjestimice, što je bio slučaj i s ranijom Ivankovčevom poezijom, nailazimo i vrlo eksplicitnu generacijsku identifikaciju („Nismo bili generacija koja slijedi drugu, / zapeli u dimu panonskih predgrađa i šuma / svjedočili smo: / nesrazmjeru između ponude i potražnje / svega što se ovdje, u dubini /dvadeset i prvog stoljeća nakon Krista / može tražiti, nuditi / uskratiti“), no takva su mjesta više iznimka, nego pravilo. Lirski subjekt ponajviše je sam, izdvojen, bez čvrste kohezije s bilo kojim drugim pojedincem ili grupom. Snaga ove poezije, između ostalog, upravo je u lakoći kojom se gotovo svatko uronjen u dugotrajnu duhovno-kulturnu i materijalnu devastaciju naših prostora može povezati s pojedinim osjetilnim točkama Ivankovčeva subjekta, prije svega s njegovom suzdržanom melankolijom i nekom dirljivom, gotovo stoičkom otpornošću.
„Nismo bili generacija koja slijedi drugu, / zapeli u dimu panonskih predgrađa i šuma / svjedočili smo: / nesrazmjeru između ponude i potražnje / svega što se ovdje, u dubini /dvadeset i prvog stoljeća nakon Krista / može tražiti, nuditi / uskratiti“
Svjesna nemoć
Prvi ciklus zbirke sastoji se od deset pjesama koje u naslovu imaju složenicu čiji drugi dio glasi „punk“ („DIESELPUNK“, „STEAMPUNK“, „BIOPUNK“, „SOLARPUNK“, „MAGICPUNK“, „ATOMPUNK“, „CYBERPUNK“, „OCEANPUNK“, „DESERTPUNK“, „LUNARPUNK“. Pjesme toga ciklusa uglavnom su brze, eksplozivne, sinkopičnog ritma, a takav im je i subjekt: opor, budan, uronjen u trenutak. Kroz ciklus promiču prizori ravnica „u zalasku industrijske epohe“, benzinskih crpki, polomljenih smjerokaza, mirisi benzina i ulja, „omamljujući mirisi politike, žurnalizma, krvi krvi“, ali i amblemi opustošenog života okorjelog kapitalizma − potrošačke kartice, svijet digitalne tehnologije, plastični supstituti. U svemu tome i kroz sve to kao kroz neku jezičnu pustopoljinu juri i vrluda, ubrzava i koči, lirski subjekt: prisutan, svjestan, fokusiran, ali suštinski nemoćan da išta promijeni („Umjetnost je u korijenu umjetna, a ljudi panično / trube, iskušavaju digitalnu besmrtnost i zaborav: / jednadžbe ništavila, instaliraju jabuke na grane; / instaliraju bebe u trbuhe u kolijevke u demokraciju // Nisam zabrinut, ne idem ako ne moram, nebo zvoni.“). Drugim riječima, subjekt koji izranja iz tih pjesama istodobno je spojen sa svijetom, ali i odvojen od njega i ta ga dijalektika vrti u začaranom krugu svjesne nemoći i nemoćne svjesnosti („Netom se uključim: gradovi bliješte, sela gasnu, / navire Balkan, pucaju linije. Rastu sniženja, / raste nervoza, antene odašilju i primaju dobrotu, / isključim se, ne znam: gdje s tolikom srećom.“). Riječ je vrlo dojmljivom ciklusu koji udarnički otvara zbirku i donosi neke od njezinih najboljih pjesama (npr. „MAGICPUNK“), kao i stihova koji tematske izohipse zbirke odmiču vrlo široko, sve do globalno prepoznatljivih motiva kao što su aktualni ratovi i njihove reperkusije („Uskrata ruskog plina poljuljat će mnoge / tople domove ili neće, poljuljat će ih / seizmički aktivni rasjed, vulkan, dodir slojeva“). Ipak, ništa od toga nije u fokusu, sve je istodobno važno i nevažno, raspršeno i skupljeno, i u toj organskoj dinamici također leži privlačnost Sabrane pjesme.
Drugi ciklus u naravi je smireniji. Sastoji se od deset pjesama dvodijelnih naslova (npr. „AŽURIRANJE, U TIJEKU“; „NAGOVJEŠTAJ, TLAPNJA“ itd.) i jedne nenaslovljene, posljednje. Tekstovi su tu nešto drugačiji, oblikovno nalik proznim minijaturama ili nekoj vrsti pjesničkih proza. Nesigurnost i besmisao trajanja provlače se gotovo kroz sve pjesničko-prozne fragmente (većina ih je oblikovana u kontinuitetu, bez strofne parcelacije) dominantno obilježene refleksivnošću („Nema daske koja / prianja uz dasku. / Nema vrata koja glatko sjedaju i kliknu.“), ali i društvenom kritikom (“investitori su vodeći filozofi epohe: / gipsu i betonu dosuđen je prah, drvetu pepeo, plastici vječnost.“). Kritičke oštrice uperene su prema različitim pojavama današnjice – od kapitalizma postindustrijskog doba, preko ekološkog nemara pa sve do domaće književne scene („Ali nema profitabilnije poze od pozicije žrtve na hrvatskoj književnoj sceni“). Subjekt ove poezije evidentno je budan, ali nebuntovan – on nema snage ni volje za otpor, ali ima za konstatiranje, pa i vlastitih moralnih propusta („KAPITAL, GAŠENJE“). I ovaj ciklus sadrži odlične radove, s vrhuncem u tekstu „PRESVLAČENJE, TIJESNO“.
„Netom se uključim: gradovi bliješte, sela gasnu, / navire Balkan, pucaju linije. Rastu sniženja, / raste nervoza, antene odašilju i primaju dobrotu, / isključim se, ne znam: gdje s tolikom srećom.“
Bilješka o piscu
Treći ciklus oblikovan je na gotovo potpuno suprotnim principima od drugog: tekstovi su ovdje reducirani, modelirani kratkim stihovima i stakato ritmom s učestalom dvotočkom u funkciji pjesničkog gudala (npr. „Otrovani pas: umire sporo, / umire brže od: knjižničara“). Motivi i ozračja pritom ostaju isti, možda tek s ponešto više osvrta na sferu digitalne stvarnosti i reperkusije njezine sveprisutnosti („Uzmite svoj život: zatim u postavkama / otvorite mapu, žuti mapu kakvu / otvaraju inkasatori / usmjerenog gibanja,“; „Zaboravili ste lozinku? // Morat ćete prizvati u sjećanje / sve znamenke i znamenke / koje ste s vremenom / prepustili: / prostoru“.
Četvrti se ciklus izvedbeno-stilističkim performansama doima kao svojevrsna sinteza drugog i trećeg, no gorčina je ovdje još intenzivnija, pljuske vremenu i društvu još snažnije. Ipak, sve se i dalje odvija u potpuno lirskom mediju i sredstvima poezije – opkoračenjima, ponavljanjima, ritmom, interpunkcijom. Lirski subjekt je i dalje svjestan sebe, unatoč širini vidokruga ne zaboravlja pogled uperiti i u vlastitu nutrinu („Nestajanje u mnoštvu, osjećaj / nepripadanja, gubljenje da bi se / iznova našlo: sebe, sebe, sebe;“).
Zadnji ciklus vraća strofnu organizaciju i prisutnost naslova, pojačava rezignaciju, odustajanja od svakog angažmana. Subjekt pjesničkoga govora ostat će „zaustavljen / u vremenu skupa sa svim svecima, maglama i prosjacima“, znojeći se „prema unutra“ – znakovito je, međutim, da nas zadnji stih zbirke vrlo eksplicitno obavještava da spokoja nema, štoviše, da on splašnjava, a „raste bijes“. Taj, posljednji tekst u knjizi naslovljen je „BILJŠKA O PISCU, PRESLAGIVANJE“ te funkcionira kao dojmljivo i gotovo somnabulno zatvaranje jedne snažne zbirke, najbolje koju je autor do sada napisao, ujedno i njezin metatekstni zaključak.
