I ja sam Jadranku Klekar ugledao prvi put na fotografiji. Nasmiješenu, kako sjedi u predvorju trešnjevačkog hotela Laguna između Olje Savičević Ivančević i Božene Končić Badurine, još dvije koautorice knjige „Jadrankin prvi život“. Tri autorice gledaju me u oči i bude u meni želju da uđem u morskoplavom bojom retuširanu fotografiju i sjednem pored njih. Njihov pogled zrači autoritetom koji me grije, ali i zbunjuje. Umjesto da zarijem sve svoje analitičke pipce u tekst, najradije bih zaboravio da čitam knjigu o kojoj ću pisati svoju prvu književnu kritiku i samo se zavalio u hotelsku fotelju, kao u luftmadrac oblika torusa u kakvoj pravoj laguni, i slušao priču o Jadrankinom prvom životu.

Priča o Jadrankinom životu između rođenja 1954. i štrajka u hotelu Laguna 2000. godine ispjevana je u Oljinoj poemi i iscrtana u Boženinim crtežima. One su Jadranku Klekar ugledale prvi put na fotografiji na kojoj kao šesnaestogodišnjakinja prodaje cvijeće na Trešnjevačkom placu. Na fotografiju su naišle kada su zajedno držale radionice na kojima su sa svojim polaznicama obrađivale materijale iz virtualnog fundusa Muzeja susjedstva Trešnjevka. Sve su ih zaintrigirale Jadrankine „oči koje se lako otvaraju srcu“. Nakon što je svaka izmislila vlastitu priču o životu djevojke s fotografije, odlučile su upoznati Jadranku Klekar i doznati stvarnu priču – njezin prvi život. Jadranka je čitav život provela na Trešnjevki, radeći od petnaeste godine, sanjajući i boreći se za svoje obrazovanje, stan od 54 kvadrata, bolji život za sebe i svoga sina, a kao sindikalna povjerenica hotela Laguna predvodila je 2000. godine štrajk zbog neisplaćenih plaća. Ta suradnja rezultirala je knjigom Jadrankin prvi život, u izdanju udruge BLOK, s Oljom, Boženom i Jadrankom kao glavnim autoricama.

Knjiga-kutija

Ova neobična knjiga lista se kao što se prebiru predmeti pažljivo posloženi u kutiju. U knjizi-kutiji između esejskog predgovora Ane Kutleše na vrhu i fotografije autorica na dnu, one na kojoj sam ja prvi put ugledao Jadranku, izmjenjuju se dijelovi Oljine poeme, njezina engleskog prijevoda koji je sačinila Andrea Jurjević i Boženini crteži. Velik broj crteža zapravo su stripovske obrade Jadrankinih fotografija u kojima ljudi na fotografijama dobivaju glas udahnut Jadrankinim iskazima, a epska poema, riječima autorice, teče uz ilustracije, prati ih i nadopunjuje. Sklonost dokumentarnome, što nije ništa drugo nego poriv za kopanjem po kojekakvim kutijama, i zanimanje za „žensku“ mikropovijest i inače povezuju recentnije dijelove opusa vizualne umjetnice Božene Končić Badurine i spisateljice Olje Savičević Ivančević.

Zaronile su tako i u Jadrankinu kutiju osobnih sjećanja i zajedno su je, svaka svojim alatima, diskretno rastvorile u mapu kolektivnih povijesti. To su povijest Trešnjevke od pedesetih naovamo, jednako radnika i štrajkaša hotela Laguna, kao i svih onih žena siromašnog podrijetla, primoranih rano odustati od školovanja, samohranih majki u stanovima bez vode, desetljećima bez stalne nekretnine. Raspon umjetničkih metoda kojima autorice detalje osobnog života razvijaju u kolektivne istine bogat je i kreće se od pribranih Boženinih crteža interijera Jadrankinih stanova do zanesenih Oljinih lirskih raspredanja maritimne metaforike koju nude imena Jadranka i Laguna.

U svakom smislu hibridna, knjiga je na jednom predstavljanju neformalno prozvana „lirsko-epskim dokumentarcem“. Budući da ima i izvanjsku svrhu – dostojanstveno zabilježiti priču o životu jedne hrabre žene s kojom će se mnogi moći povezati, žanrovski odabir Olje Savičević Ivančević da njezin obol bude u epskome formatu, prikladnome za iskazivanje digniteta, i nije toliko neobičan. Figa tradiciji jasna je i valja je pozdraviti – ako su uzvišeni epski uradak zaslužili svi ti muškarci plave krvi, zašto ga ne bi dobila i žena radničkog podrijetla. Sačinjena od pet pjevanja, ispjevana ipak u slobodnome stihu, ta epska poema, dakle naglašeno pripovjednog karaktera, kako joj se već i šika, pjeva o hrabrim pothvatima uzorite epske junakinje Jadranke Klekar preko kojih se zrcale povijest i geografija čudnovatoga epskoga svijeta – Trešnjevke, u jednom nam pjevanju dočarava utopijski hotel Laguna u kojem Jadranka provodi trideset i pet godina, a kulminira pjevanjem o velikom sukobu, spomenutom štrajku.

Ova neobična knjiga lista se kao što se prebiru predmeti pažljivo posloženi u kutiju. U knjizi-kutiji između esejskog predgovora Ane Kutleše na vrhu i fotografije autorica na dnu, one na kojoj sam ja prvi put ugledao Jadranku, izmjenjuju se dijelovi Oljine poeme, njezina engleskog prijevoda koji je sačinila Andrea Jurjević i Boženini crteži

Šavovi svijeta

Bez brige, Jadranka nije Judita, ali ako je već književnost sama po sebi laž, suvremenoj bi se čitateljici ovakva recimo staromodna, još i sanjivom lirikom prožeta epska izvedba, pa bila i „temeljena na stvarnim događajima“ i pisana kao dobronamjerna posveta, trebala pričinjavati kao dvostruka laž. No autorica kontinuiranim i pomno osmišljenim rasplitanjima tradicionalnih epskih uzusa umije suvremenu čitateljicu držati u toj „dvostrukoj laži“. Već nam na početku epski svijet pokazuje svoje šavove („Tako bi možda išla ova priča / Kada bi život bio bajka“), za razliku od tradicionalnog, ovaj epski svijet nije jedinstven ni s(a)vršen, svjestan je da je u biti mit. Metatekstualni ključ možemo pronaći i u samoj poemi, shvatimo li Trešnjevku kao njenu metaforu: „Možda te Trešnjevka primi u sebe / Ako povjeruješ u mit / U poeziju kvarta gdje / Prošlost sadašnjost i sve budućnosti žive u isti tren“.

Autorica se na više razina razrješava epskih okova i smjelim lirskim intervencijama, kojima zbližava mikroskopsku objektivnost dokumentarnog, realistični prikaz svakodnevice prisutan primjerice u Boženinim crtežima, s teleskopskom objektivnošću epskog, znanjima i vrijednostima koje se prenose mitom. Jadranka Klekar tako jest slavljena epska junakinja, personifikacija „Trešnjevke koja se ne predaje“, ali je i „samo Jadranka“, „obična“ žena iz susjedstva i svoje generacije; konačno, ona je i od Jadrana jer živi svoje ime ustrajno sanjajući bolji svijet, plavo more u sivoj Trešnjevki. Nije naodmet podsjetiti se kako objektivnost tradicionalne epske poezije leži u mudrosti epskoga kazivača, zbog čega su poruke njegovih kazivanja nepobitne, time i  poštovanju koje neuku publiku drži udaljenu od učenoga kazivača, a njega samoga od jedinstvenoga i zaokruženoga epskoga svijeta te njegova vrloga junaka.

Oljina poema briše ove udaljenosti i strahopoštovanje zamjenjuje povjerenjem. Kao što se likovi na Boženinim crtežima probijajući četvrti zid čine nekako radosnima što mogu s nama podijeliti svoja iskustva, tako i junakinja Jadranka Klekar nije zaleđena u dalekom mitskom svijetu, već je bliska lirsko-epskoj kazivačici. U poemi se to može naročito osjetiti u Jadrankinoj uspjeloj i pamtljivoj cameo-ulozi – izravnim citatima poput „Svaki život zaslužuje priču“ i „Mladost mi je bila teška, ali imala je svojih čari“ – kada kazivačica u ime svoga kolektiva (sudionica radionice?) na njih odgovara „Životi su zanimljivi, složile smo se“ i „Rekla nam je i mi joj vjerujemo“. Ovakvo naizgled čak i slijepo povjerenje između Jadranke i kolektiva kazivačice, između stvarnosti i književnosti reflektira se i na čitateljicu, koja kao da postaje dijelom kolektiva.

Promišljeno povjerenje

Ostvarena bliskost olakšava ne samo Jadranki nego i kazivačici da bude svoja (da, i divlja i tvoja), da se razbrblja i raspusti, ali i pokaže da njezino povjerenje nije slijepo, nego promišljeno. Pa tako starijoj Jadranki iskazuje neskriveno divljenje, ali i propituje njezine dobrohotne sudove o drugim ljudima, a mlađu Jadranku katkad tobože provocira da bi je potom odmah obodrila. Glas kazivačice, zaigran i lucidan, nježan i drčan, duhovit i melankoličan, nestabilan i hrabar, nestašan i samosvjestan, pripada nizu prepoznatljivih ženskih glasova proizašlih iz vrijednoga pera Olje Savičević Ivančević. Međutim, ovakav sav u množini, intermedijalnoga postanka, evocirajući drevnu usmenu književnost uz prisutnost suvremene feminističke svijesti, on taj niz i obnavlja.

Šarm kazivačice osjetio sam, paradoksalno, najsnažnije tamo gdje za moje pojmove pretjera, sentimentalizmom se previše približi patetici, nostalgiji ili nekom društvenom mitu na koji znam zakolutati očima jer me ideološki žulja. Jedan takav je mit o moralno neiskvarenoj djeci koji se nazire u dovitljivom pasažu („Djeca običnih radnika, poput Jadranke / Jesu li ona divljaci?! / Djeca divlje roditelje ne šljive, nikada / Djeca se igraju zajedno, uvijek“) gdje me svojeglava kazivačica „kupila“ naglom zvučnom akrobacijom kojom bez pardona izokreće nepravednu predrasudu. Baš zato što me tekst ipak pridobio za sebe, upravo su ovakva mjesta trenja između mene i teksta razblažila sumnjičavost koja me pratila kroz cijelu poemu – da prikazi stvarnosti koja je često surova i teška, a takvi su i život Jadranke i Trešnjevke, uglavnom jedino funkcioniraju u realističkom ključu, kada su pisani plosnato i trezveno, bez ukrasa. No, sentimentalizam i stilska razigranost na tim se mjestima napinju, poema kao da brani svoj žanr i prosede na kojem je nastala te onda ne samo sadržajem, nego i formom utjelovljuje glavnu Jadrankinu vrlinu – upornu „borbu za san“.

Rekao bih, međutim, da je baš četvrto pjevanje, posvećeno finalnoj borbi – štrajku, manje sugestivno od ostalih. Dok autorica naprimjer u prvom pjevanju s lakoćom povlači suptilnije crte između Jadrankina djetinjstva i socijalne povijesti Jugoslavije, a u trećem glatko ucrtava Jadrankine puteve na kartu dostojno opjevane eklektične Trešnjevke, u četvrtom su pjevanju okolnosti štrajka i Jadrankina uloga u njemu ostale više iskazane negoli pokazane. I sama autorica na jednom predstavljanju priznaje da joj je najteže bilo ispjevati štrajk. Možda je zbog načelnog manjka prikaza kolektivističkih silnica u modernoj književnosti lakše obnoviti epski lik i prostor nego epski događaj, a možda ga je i meni iz istog razloga teže iščitati. Kako god, u iščekivanju daljnjih književnih inovacija, za detalje štrajka i konkretne upute za borbu možda je najbolje pitati Jadranku, kako čitateljici uostalom i sugerira kraj poeme.

Rekao bih, međutim, da je baš četvrto pjevanje, posvećeno finalnoj borbi – štrajku, manje sugestivno od ostalih. Dok autorica naprimjer u prvom pjevanju s lakoćom povlači suptilnije crte između Jadrankina djetinjstva i socijalne povijesti Jugoslavije, a u trećem glatko ucrtava Jadrankine puteve na kartu dostojno opjevane eklektične Trešnjevke, u četvrtom su pjevanju okolnosti štrajka i Jadrankina uloga u njemu ostale više iskazane negoli pokazane

Doprinos zajedničkom projektu

Držim da ovakvo pružanje ruku čitateljici i pristupačnost koja isijava iz cijele knjige mogu objasniti moj početni(čki) otpor da knjizi pristupim s kritičke distance. Lokalne, kolektivne, komorne i gotovo intimne okolnosti njezina nastanka kao da se kvalitetnim rezultatom proširuju na čitateljicu, stoga se i pisanje književne kritike nadaje kao jedan rubni – dijelom izvanjski, dijelom unutrašnji – doprinos zajedničkom projektu. Naizgled možda neprihvatljivo podlijeganje autoritetu autorica zasigurno ima i svoj nesvjesni krak – autorice su priznate, a neke Oljine tekstove već sam bio čitao i zavolio. Međutim, mislim da su od njega dominantniji dokumentarni, epski i lirski krak: autoritet fotografije, onaj moment „aha, to se stvarno zbilo“ kojeg ima svako dokumentarno djelo, zbog kojeg sam htio doznati priču, feministički restauriran epski autoritet, utemeljen na povjerenju i blizini, zbog kojeg sam želio čuti priču od autorica, i naposljetku zanatska lirska obrada zbog koje sam se zavalio u fotelju i zbog koje bi, kontradiktorno, tekst bio dobar i u odsustvu autor(itet)a.

Olja u jednoj pjesmi kaže „ne želim veliku knjigu, želim lijepu kutiju.“ I ovdje, zajedno s drugim autoricama, ispunjava tu želju. Netko bi lijepu kutiju Jadrankin prvi život danas još mogao ocijeniti kao isforsirani postmodernistički ćušpajz, netko kao puki hommage zaslužnoj ženi i kultnom kvartu, a netko čak i kao nekakav kreativni pamflet ljevičarske udruge. Ona jest i ćušpajz, i hommage; da, pomodna je i ne bježi od angažiranosti time što je dijelom mode feminističkih i inih preinaka žanrova, i neka je, ta moda je, piše mudro u poemi, “luksuz siromašnih”, dodajmo i svih prezrenih. Uz to nekako neopterećena potrebom da postane velikom knjigom, ali lišena straha od velike priče, uvjerljivo i nepretenciozno stvara samosvojan svijet u kojemu biti budan znači sanjati. Poema Olje Savičević Ivančević više je majstorski produžetak nego iskorak u njezinome opusu, no knjiga-kutija Jadrankin prvi život u cjelini doista nam otkriva jednu novu pozu u plesu stvarnosti i književnosti. Pritom gradi, da kažem još i to, usred prodora crnih, jednu drugačiju, i plavu i sivu, svjesnu i prisnu, danas itekako dobrodošlu epiku.

* Tekst je nastao u sklopu radionica „Književna kritika u tekstu i kontekstu“, a financiran je iz Fonda za kulturu Društva hrvatskih književnika.