Ovih je dana stvarno dobar osjećaj pročitati domaću zbirku poezije koja ne pretendira na apsolutnu inovativnost, ingenioznost ili revolucionarni angažman, a ipak to djelomično postiže. Kruh za poslije, druga zbirka pomalo samozatajnog pjesnika Gorana Milakovića meni je više sjela kao slatki desert, nimalo ustajao. Ona jamči istraživanje jedne privatne (mentalne i fizičke) biblioteke, šištanje nosnog daha na svakoj dosjetki i otvaranje google karata za mapiranje njezinog zrakastog univerzuma. Na tom tragu, čitanje ove knjige u knjižnici pokazalo se kao dvosjekli mač – ona poziva na prečitavanje još desetak književnih opusa za kojima je privilegija moći odmah posegnuti, dok je s druge strane moje smijanje naglas nažalost moralo ostati prigušeno.
Od teksta tekstu
Kruh za poslije sastoji se od četiri ciklusa („Posvete“, „Dron“, „Ljudi, životinje i problemi“ i „Pisma Biljani“) pri čemu bi se „Dron“ žanrovski mogao smatrati višedijelnom poemom. Iako se ciklusi značajno razlikuju po svojim unutarnjim kompozicijskim i sadržajnim logikama, sve ih povezuje vrlo postojan lirski glas. Pojedine se pjesme ističu svojom narativnošću, naročito one u prvom ciklusu, dok se oblikovanje i izgradnja motivike u ostalim pjesmama zasniva na jezičnim dosjetkama ili asocijativnim konstrukcijama. U nekolicini pjesama impersonalni iskazi tvore jednu pjesničku sliku koja izravno vodi do metaforičkog poentiranja: „na prvom katu/sala za svatove//na drugom katu/hotel za samce//bog vama dušama“. Od ključnih oblikovnih postupaka spomenuti je i apostrofu koja se nameće kao formalna osovina „Drona“ i „Pisama Biljani“.
Lirski se glas u „Posvetama“ nenametljivo ostvaruje u citatnom dijalogu sa šarolikim svjetskim i regionalnim (kontra)kanonom pri čemu se među uvrštenim autorima ne sugerira nikakva hijerarhija. Takva politična demonstracija intertekstualnosti izvire iz istovremene jezične britkosti i stilske nepretencioznosti: „michaux je prestao/jesti tripove u 67. godini/života uzimajući savjet liječnika/kao znak da se umorilo čudo“. Svaka pjesma doista djeluje kao vrlo intimna i razigrana posveta koja nenapadno nadopisuje mali komadić svog univerzuma. Figure pjesnika stilizirane su vrlo plastično, motivski se nadovezujući na njihovu poetiku ili upečatljive dijelove biografije te ih pri tom ne banaliziraju. Tako se u ciklusu između ostalog pojavljuju neologizmi u stilu Ivana Gorana Kovačića, kao što su „jastučiti“ i „zvjezdati“, slika Danijela Dragojevića u bijegu (čovjeka mekog s klapnama) i politička polemika s pjesmom Zbigniewa Herberta. Pri tom koketiranje s provokativnijim političkim angažmanom nikad ne prelazi u prazno moraliziranje, već ostaje na distanci od jednodimenzionalnih ideoloških etiketa, uvijek s imperativom ljubavi prema književnosti.
Posljednji ciklus pjesama (većinom u prozi) također pribjegava sličnim citatnim dovijanjima, iako se radi o (po svemu sudeći) fingiranom skupu pisama upućenih istoj osobi, kontroverznoj srbijanskoj dramatičarki Biljani Srbljanović. Prostor teksta između formulaičnih pozdrava i odzdrava zapravo demonstrira apsurdnu otvorenost svim diskurzivnim razinama, od trivijalnih anegdota do rasprava o filozofiji, često oboje istovremeno: „Foucault kaže da je cigareta medicina živaca. Tako i mi kažemo cigareta, pripalimo, udahnemo, ne tražimo saučešće (…)“. Doista, iako se radi o konstantnoj apostrofi, ovaj se ciklus tematski pretežito dotiče intimne životne filozofije jedne subjektivnosti te, iako je otvoren za dijalog, on a priori od njega odustaje. Makar to mjestimično djelovalo forsirano, poništeni dijalog u „Pismima Biljani“, mislim, vješto ilustrira potencijal i manjkavost dobre književnosti, naročito domaće – ono između teksta i (nepostojećeg) čitatelja svijet je za sebe kojemu se rijetko daje prilika da se otvori.
Humor kao mamac
Najsvježiji aspekt Kruha za poslije zasigurno je suptilan i neopterećen humor. Njegova razigranost, konstantno na rubu ironije, balkanske sjete, apsurda i angažmana, kohezivni je element zbirke. Posebno se veže uz narativne pjesme gdje je lirski subjekt intoniran uličnim, razgovornim glasom. Većinom se radi o naglašavanju svakodnevnih začudnosti na razini dosjetke, što pomalo podsjeća na jezično razigraniji oblik stvarnosne poezije ranih dvijetisućitih: „ma šta ćeš ti/mislim si toliki//kad padne mi na pamet lenjin/metar šezdeset pet/staljin ne zna se tu negdje/žukov metar šezdeset četiri/gimli metar trideset sedam ajmo mi bolje“.
Također, humor načelno odlično funkcionira u okviru poetike na razini jezične igre ili jednostavne rime: „mrave jede mravojed/a mravojeda jede/mravojedojed“, ili „kroz planinu koza roni/protejski je koza poni“. Ipak, pjesme koje se u potpunosti oslanjaju na takvo oblikovanje, kao što su „skica za 21. stoljeće“, „jana“ i „netočna briga“, iako zasebno korektno funkcioniraju, oslabljuju inače preciznu maštovitost zbirke i otupljuju njezin intenzitet. Svejedno, ovakav tip toplog, prizemnog ali inteligentnog humora odličan je mamac za čitatelja nesklonog hermetičnom izrazu, koji bi ga mogao privući da se uhvati u koštac s apstraktnijim i kompleksnijim aspektima zbirke.
Dron je mrtav
Spomenuta poema „Dron“, najhermetičniji ciklus knjige, sastoji se od trinaest dijelova te predstavlja, prije svega u oblikovnom smislu, sinegdohalno reprezentativnu cjelinu zbirke. Dijelovi poeme povezani su obraćanjem dronu, bogu napola prizemljenom apostrofom, koji je puno prisniji lirskom subjektu te intimniji adresat od Biljane, od njega se zapravo očekuje neka vrsta čitanja, razumijevanja, no ne i odgovora. To je i najuspjelija cjelina zbirke, u kojoj se spajaju decentrirana ranjivost lirskog glasa u metaforici svakodnevice i napola ironična stilizacija transcendentalnog: „a ja imam pola tumora na mozgu/i kolut selotejpa na plućima//i posvuda u papučama hodam/kao ivo pogorelić//drone moj zašto si me ostavio“. Motivski pastiš odlično funkcionira u ovoj poemi s obzirom na to da mu apostrofa otvara prostor za pseudomolitvu u kojoj se lirski subjekt ostvaruje u procjepu između ekstremne intime i kompulzivnog brbljanja. Takva retorika nikada ne prelazi u izlizanu repeticiju – svako je obraćanje tu s razlogom te svaki dio poeme dobro funkcionira i sam za sebe. Jezik ni u ovome dijelu ne podbacuje – kombinacija zakučastog stila, jezične razigranosti, neologizama i regionalizama doprinosi autentičnosti izraza i plastičnosti lirskog glasa.
Neposrednost i jednostavnost životnih mrvica Kruha za poslije svojom se pristupačnošću otvara čitatelju i poziva ga da iščita i ono hermetično, eruditno i skriveno. Zamke pretencioznog demonstriranja načitanosti vrlo su vješto izbjegnute, svaka je referenca prostor intimne veze s različitim tekstovima, a humor i ironija spretno pružaju ruku čitatelju izmorenom ustajalim i ozbiljnim poetikama. Potencijal političkog i političnog angažmana ne leži samo u motivici već i u retoričnosti koja dijaloški otvara prostor pjesme onome tko čita, onome tko će možda jednom i odgovoriti.
*Tekst je nastao u sklopu radionica „Književna kritika u tekstu i kontekstu“, a financiran je iz Fonda za kulturu Društva hrvatskih književnika.
