Portal za književnost i kritiku

Priča Raymonda Carvera

LJETNA ČITANKA: Raymond Carver, “Zašto ne zaplešete?”

Ljetna čitanka donosi nam, kroz sedam najtoplijih ljetnih petaka, kratke proze majstora i majstorica žanra. Uživajte u čitanju na plažama, u gužvama i na radnim mjestima, ili tekst isprintajte i iskoristite kao lepezu!
S engleskoga preveo Petar Vujači
Max je išao pločnikom noseći vrećicu iz supermarketa. Nosio je sendviče, pivu i viski. Nastavio je piti i popodne i onda je došao onaj čas kad mu se učinilo da ga piće ustvari trijezni. No, bilo je tu rupa. Zastao je u bircu pokraj supermarketa, poslušao pjesmu iz džuboksa i nekako se smračilo prije nego što se sjetio stvari na dvorištu. Ugledao je auto na prilazu i djevojku na krevetu. Televizor je bio upaljen. Zatim je spazio mladića na trijemu. Pošao je preko dvorišta.

U kuhinji si je natočio još jedno piće i zatim promatrao namještaj spavaće sobe na dvorištu. Madrac je bio gol, a prugaste plahte pastelnih boja ležale su pokraj dva jastuka na komodi. Inače je sve drugo izgledalo baš kao u spavaćoj sobi – noćni stolić i svjetiljka na njegovoj strani kreveta, noćni stolić i svjetiljka na njezinoj strani kreveta. Njegova strana, njezina strana. Razmišljao je o tome i pijuckao viski. Komoda je stajala nekoliko stopa od podnožja postelje. Ladice je ispraznio i sadržaj prebacio u kutije još jutros; a ove ostavio u dnevnoj sobi. Pokraj komode stajala je grijalica. Naslonjač od ratana s dekorativnim jastukom uz podnožje kreveta. Dio prilaza zauzela je aluminijska kuhinja bež boje. Žuti, muslinski stoljnjak, svakako prevelik – dar – prekrivao je stol i visio sa strana. Na stolu je stajala paprat u loncu, pokraj kutije sa srebrninom – također dar. Na stoliću za kavu stajao je veliki televizor, a nekoliko stopa od njih sofa, naslonjač i stojeća svjetiljka. Iz kuće je povukao produžni kabel i spojio sve, sve je radilo. Radni stol nagurao je pred garažna vrata. Na stolu nekoliko sitnica, zidni sat i dvije uramljene grafike. Na prilazu je stajala i kartonska kutija sa šalicama, čašama i tanjurima umotanima u novine. Tog jutra ispraznio je ormare i, osim one tri kutije u dnevnoj sobi, sve iznio iz kuće. Povremeno bi neki auto usporio i ljudi bi zurili. Nitko nije stao. Vjerojatno ne bi ni on.

„Za boga miloga, sigurno netko prodaje stvari“, rekao je mladić djevojci.
„Idemo vidjeti koliko traže za krevet“, rekla je djevojka.
„Pitam se pošto je televizor“, rekao je mladić.

Skrenuo je na prilaz i zaustavio se pred kuhinjskim stolom.

Izišli su iz auta i počeli razgledavati stvari. Djevojka je opipala muslinsko platno. Mladić je ukopčao mikser u struju i ubacio ga u najvišu brzinu. Ona je podigla banju mariju. On je uključio televizor i oprezno namještao sliku. Sjeo na sofu da gleda. Zapalio je cigaretu, osvrnuo se oko sebe i šibicu odbacio u travu. Djevojka je sjela na krevet. Izula je cipele i zavalila se. Ugledala je Večernjicu.

„Jack, dođi ovamo. Isprobaj krevet. Donesi one jastuke“, rekla je.
„Kakav je?“, upitao je.
„Probaj sam“, rekla je.
Osvrnuo se oko sebe. Kuća je bila mračna.
„Osjećam se glupo“, rekao je. „Bolje da provjerim je li tko doma.“
Ona je poskakivala na krevetu.
„Prvo ga isprobaj“, rekla je.
Ispružio se na krevetu i strpao jastuk pod glavu.
„Kako ti se čini?“, upitala je.
„Ustanimo radije“, rekao je.
„Poljubi me. Dušo, poljubi me“, rekla je.
I sklopila oči. Zagrlila ga. Morao joj je silom rastvoriti prste.
Rekao je: „Idem vidjeti je li tko doma.“ I ostao sjediti.
Televizor je još radio. U kućama niz ulicu palila su se svjetla. Sjedio je na rubu postelje.
„Zar ne bi bilo smiješno da…“, rekla je, zakikotala se i nije dovršila.
Nasmijao se. Upalio je stolnu svjetiljku.
Ona je otjerala komarca.
On je ustao i ugurao košulju u hlače.
„Idem vidjeti je li tko doma“, rekao je. „Mislim da nema nikoga. Ali ako je netko tamo, idem vidjeti koliko traže.“
„Što god da zacijene, ponudi dolar manje“, rekla je. „Sigurno su očajni ili tako nešto.“
Sjedila je na krevetu i gledala televiziju.
„Možeš malo pojačati“, rekla je i zakikotala se.
„Sasvim dobra televizija“, rekao je.
„Pitaj koliko traže“, rekla je.

Max je išao pločnikom noseći vrećicu iz supermarketa. Nosio je sendviče, pivu i viski. Nastavio je piti i popodne i onda je došao onaj čas kad mu se učinilo da ga piće ustvari trijezni. No, bilo je tu rupa. Zastao je u bircu pokraj supermarketa, poslušao pjesmu iz džuboksa i nekako se smračilo prije nego što se sjetio stvari na dvorištu.

Ugledao je auto na prilazu i djevojku na krevetu. Televizor je bio upaljen. Zatim je spazio mladića na trijemu. Pošao je preko dvorišta.

„Zdravo“, rekao je djevojci. „Pronašli ste krevet. Dobro.“
„Zdravo“, rekla je djevojka i ustala. „Samo sam isprobavala.“ Potapšala je krevet.
„Prilično dobar krevet.“
„Dobar je krevet“, rekao je Max. „Što da sad kažem?“
Znao je da bi sad morao nešto reći. Spustio je vrećicu i izvukao pivu i viski.
„Mislili smo da nema nikoga“, rekao je mladić. „Zanimali smo se za krevet i možda televizor. Možda i radni stol. Koliko tražite za krevet?“
„Pa, rekao bih, pedeset dolara za krevet“, rekao je Max.
„Može četrdeset?“ upitala je djevojka.
„Dobro, može četrdeset“, rekao je Max.
Iz kutije je izvukao čašu, skinuo novine i otvorio viski.
„A televizor?“, rekao je mladić.
„Dvadeset pet.“
„Može dvadeset?“, rekla je djevojka.
„Dvadeset je u redu. Mogao bih pristati na dvadeset“, rekao je Max.
Djevojka je pogledala mladića.
„Djeco, jeste li za piće?“, upitao je Max. „Čaše su u onoj kutiji. Ja ću sjesti. Sjest ću na sofu.“
Sjeo je na sofu, zavalio se i promatrao ih.
Mladić je pronašao dvije čaše i natočio viski.
„Koliko hoćeš?“, upitao je djevojku. Djevojci i mladiću bilo je tek dvadeset godina, otprilike mjesec dana razmaka.
„To je dosta“, rekla je. „Mislim da bih mogla s vodom.“
Izvukla je stolac i smjestila se za kuhinjski stol.
„Vode ima u onoj slavini“, rekao je Max. „Samo je odvrni.“

Mladić je u viski dodao vodu – i sebi i njoj. Nakašljao se prije nego što se i sam smjestio za kuhinjskim stolom. Onda se nacerio. Ponad glava ptice su ganjale insekte.

Max se zabuljio u televizor. Ispio je. Posegnuo je da uključi podnu svjetiljku i ispustio cigaretu među jastuke. Djevojka je ustala da mu je pomogne pronaći.

„Dušo, hoćeš još nešto?“, rekao je mladić.
Izvukao je čekovnu knjižicu. Sebi i djevojci natočio je još viskija.
„Da, hoću pisaći stol“, rekla je. „Koliko za pisaći stol?“
Max je samo odmahnuo na to smiješno pitanje.
„Recite sami“, rekao je.
Gledao ih je kako sjede za stolom. U svjetlu svjetiljke izrazi njihovih lica izgledali su nekako neobično. Na trenutak su se činili zavjereničkima, a zatim postali nježni – prikladnija riječ nije postojala. Mladić joj je dodirnuo ruku.
„Ugasit ću televizor i staviti ploču“, objavio je Max. „I gramofon je na prodaju. Jeftino. Recite cijenu.“
Djevojka je ispružila ruku s čašom i Max joj je ulio još viskija.
„Hvala“, rekla je.
„Udara u glavu“, rekao je mladić. „Već mi zuji.“
Ispio je i natočio još. Ispisivao je ček kad je Max pronašao ploče.
„Odaberite što volite“, rekao je Max djevojci, držeći ploče pred njom.
Mladić je i dalje ispisivao ček.
„Ovu“, rekla je djevojka i pokazala. Nije poznavala imena na pločama, ali to nije smetalo. Ovo je pustolovina. Ustala je od stola i ponovno sjela. Nije željela mirno sjediti.
„Napisat ću vam gotovinski“, rekao je mladić i dalje pišući.
„Može“, rekao je Max. Ispio je viski i prebacio se na pivu. Ponovno je sjeo na sofu i prekrižio noge.
Pili su. Slušali su sve dok ploča nije došla do kraja. Max je zatim pustio drugu.
„Djeco, zašto ne zaplešete?“, rekao je Max. „To vam je dobra ideja. Zašto ne plešete?“
„Ne, mislim da ne bih“, rekao je mladić. „Carla, jesi za ples?“
„Samo dajte“, rekao je Max. „Prilaz je moj. Možete plesati.“
Obujmivši se rukama, tijela stisnutih jedno o drugo, mladić i djevojka išli su gore-dolje prilazom. Plesali su.
Kad je ploča završila, djevojka je Maxa zamolila za ples. Još nije obula cipele.
„Pijan sam“, rekao je.
„Niste pijani“, rekla je djevojka.
„E, ja jesam pijan“, rekao je mladić.
Max je pustio drugu stranu ploče, djevojka mu je prišla. Zaplesali su.
„Oni ljudi tamo. Gledaju“, rekla je. „To je u redu?“
„U redu je“, rekao je Max. „Prilaz je moj. Možemo plesati. Bili su sigurni da su vidjeli sve, ali ovo još nisu“, rekao je.
Minutu kasnije, osjetio je njezin topli dah na svom vratu i rekao: „Nadam se da će vam se krevet svidjeti.“
„Hoće“, rekla je djevojka.
„Nadam se da će vam se sviđati oboma“, rekao je Max.
„Jack!“, rekla je djevojka. „Budi se!“
Jack je podbočio bradu i sneno ih promatrao.
„Jack“, rekla je djevojka.
Sklopila je oči, otvorila je oči. Zarila lice u Maxovo rame. Privukla ga je bliže.
„Jack“, mrmljala je djevojka.
Pogledala je krevet i nije mogla razumjeti što radi na dvorištu. Preko Maxovog ramena pogledala je prema nebu. Pripila se uz Maxa. Ispunila ju je neopisiva sreća.

***

Djevojka je kasnije pričala: „Tip je bio nekako sredovječan. Sve što je imao ležalo je na dvorištu. Stvarno, ozbiljno. Napili smo se i plesali. Na prilazu. O, Bože. Ne smijte se. Puštao je ploče. Pogledajte gramofon. Poklonio nam ga je. I stare ploče. Jack i ja zaspali smo u krevetu. Jack je bio mamuran i ujutro je morao otići unajmiti prikolicu. Da prebaci stvari. Kad se konačno probudim. A tip nas je pokrio dekom. Ovom dekom. Samo opipajte“.

Govorila je dalje. Govorila je svima. Znala je da to nije sve, ali nije uspijevala sve to pretočiti u riječi. Nakon nekog vremena prestala je govoriti o tome.

 

Priča je na hrvatskom izvorno objavljena u knjizi „Početnici“ (2010.) u izdanju VBZ-a.

Raymond Carver (1938. – 1988.) kultni je američki autor kratkih priča i pjesnik. Snažno je utjecao i na više generacija domaćih pisaca.

Danas

Natječaj za izbor tri nova dramska teksta: Shadow Pandemic: Hidden Voices / Sjene pandemije: Skriveni glasovi

Zagrebačko kazalište mladih, Hrvatska, Slovensko narodno kazalište Maribor - Festival Boršnikovo srečanje, Slovenija, i Beogradsko dramsko kazalište, Srbija, kao partneri i producenti raspisuju: natječaj za izbor tri nova / neobjavljena dramska teksta u okviru kazališnog projekta Shadow Pandemic: Hidden Voices / Sjene pandemije: Skriveni glasovi. Rok predaje je 18. siječnja 2023. godine!

Natječaji Goethe instituta: prevođenje i književnost

Goethe-Institut promovira umjetnost i kulturu u svim područjima. Podržavaju profesionalce, ali i mlade i amatere u realizaciji projekata u zemlji i inozemstvu. To se odnosi i na grupe i na pojedince. Osim financiranja projekata i prijevoda, nude i stipendije, nagrade te istraživačke stipendije. Kriteriji financiranja, rok prijave i vrsta financiranja ovise o pojedinom natječaju, a trenutno otvorene natječaje iz područja književnosti možete naći dalje u tekstu

Objavljen javni poziv za dodjelu Nagrade za dramsko djelo „Marin Držić“ za 2022.

Ministarstvo kulture Republike Hrvatske raspisalo je Javni poziv za dodjelu Nagrade za dramsko djelo „Marin Držić“ za 2022. godinu, na koji se mogu prijaviti autori s novim dramskim djelima na hrvatskom jeziku, a koja do objave odluke Stručnoga povjerenstva, nisu izvedena ni objavljena u bilo kojem obliku. Svaki autor može prijaviti jedno djelo neovisno o vrsti i tematici djela. Rok za slanje je 45 dana od objave poziva u Narodnim novinama

28. Sa(n)jam knjige u Istri

Dvadeset osmi Sa(n)jam knjige u Istri održava se od 25. studenog do 4. prosinca 2022. godine te će ugostiti inozemne goste, nagrađivane spisateljice, imati premijere s domaće i regionalne scene kao i program za djecu. Dalje o programu možete pročitati u nastavku

Izdvojeno

  • O(ko) književnosti
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

Skip to content