Portal za književnost i kritiku

Jergovićev „Rat“

Pitanje (poludjela?) načina gledanja

Jergović je formom i načinom obrade sadržaja zahvatio u srž rata, prikazavši njegovu stvarnost i utjelovljujući ju u iskustvo čitanja, a ne opisujući (stvarne) ratne događaje i doživljaje
Miljenko Jergović: „Rat“, Fraktura, Zaprešić, 2024.
Kao i svaka dobra književnost, i „Rat“ postavlja više pitanja, nego što daje odgovora, a najvažnije od njih tiče se uspostavljanja i rušenja uobičajenih konvencija perspektive te propitivanje onoga što (mislimo da) znamo

 

Ugledavši svjetlo dana početkom ove godine, posljednja objavljena Jergovićeva knjiga pripada nekonvencionalnoj liniji ratne proze (i poezije) jer se već na prvim stranicama očituju smjeli pripovjedački postupci za, barem na ovim prostorima, toliko očekivanu temu koliko bi bilo očekivano da nas njezin naslov isprva odbije, umjesto privuče. Izokretanje perspektive, neprestano očuđivanje, zadiranje u pjesničko, poludjelo kolažiranje, neočekivani su načini konstituiranja pripovjedača Rata.

Spomenuta se nekonvencionalnost u ovom slučaju dotiče definicije sveprisutnog jaza između gledanja i riječi o kojoj piše likovni kritičar John Berger u svojoj poznatoj zbirci eseja Načini gledanja: „Naime, upravo gledanje uspostavlja naše mjesto u svijetu koji nas okružuje (…) Odnos između onoga što vidimo i onoga što znamo nikada ne može biti razriješen.“ Jergovićeva knjiga tematizira upravo ovaj jaz, stavljajući nas u središte opisane nerazrješivosti jer ono što čitanjem o ratu vidimo odudara od onoga što o ratu znamo, ili mislimo da znamo. „Književnost je glupost, pisci su loši slikari“, reći će kunsthistorik u Ratu. Naglašena vizualnost i korištenje fotografskih postupaka u narativu razlozi su zbog kojih mi se činilo opravdanim pri čitanju analizirati specifične načine gledanja pripovjedača, a ne samo njegova govora u tekstu.

Slično tome, a također vrlo neočekivano, moj je kritičarski ulaz u tekst vrlo snažno oblikovao još jedan jaz, i to onaj o kojemu piše sam autor u bilješci o piscu na kraju ove knjige. Moje je čitanje u nekim trenucima poprimalo oblik zahtjevna eksperimenta jer sam knjizi bila primorana pristupiti kao zbirci poezije, ne sasvim, a još manje sasvim jasno, razdvojene od proze, pa sam ovaj hibridni (iz)međužanr interpretirala maločas pjesničko-poetičkim, maločas naratološkim inventarom, a maločas i vizualno-kritičkim. Ni ja, kao ni autor uostalom (je li bilješka o piscu autorova ili pripovjedačeva?), nisam osjetila strepnju da bi se ti načini (gledanja) mogli sasvim razdvojiti, no u pisanju sam se ipak odlučila za ulogu pripovjedača, a ne pjesnika. Imajući pak na umu da je dijete „napisalo svu fikciju, proznu i pjesničku“, svjesna sam da ostajem na granici i da je i ova druga uloga također moguća.

Kao i svaka dobra književnost, i Rat postavlja više pitanja, nego što daje odgovora, a najvažnije od njih tiče se uspostavljanja i rušenja uobičajenih konvencija perspektive te propitivanje onoga što (mislimo da) znamo. U mojoj su se potrazi za odgovorima na pitanje različitih načina gledanja pripovjedača oblikovale tri ključne riječi: fragment, između i kontekst, sve tri prepletene simultanošću vremena kao kohezivnim momentom mozaičnog ustrojstva ovog, po svemu do sad rečenom, neobičnog i oneobičavajućeg književnog ostvarenja.

Jergovićeva knjiga tematizira upravo ovaj jaz, stavljajući nas u središte opisane nerazrješivosti jer ono što čitanjem o ratu vidimo odudara od onoga što o ratu znamo, ili mislimo da znamo

Fragment: puzzle ili kolažiranje?

„Ne mogu sad, dok ne dovršim Dubrovnik od pet hiljada fragmenata“, riječi su kirurga s početka knjige dok slaže puzzle sa slikama gradova koje kao turist nije stigao obići, ne želeći napustiti grad u kojemu traje rat. Analogija forme slagalice i postupka spajanja dijelova preslikava se na Rat, a iščitala sam ih u nekoliko slojeva knjige. Prvi, formalni sloj, čini mnoštvo zapisa, točnije pripovjedno-poetskih minijatura koje čitatelj polako skuplja, i koje su svaka za sebe po jedan komadić šire slike. Žanrovski gledano dakle, Rat je skup fragmenata povezanih istom logikom strukturiranja (treće lice, uglavnom sveznajući pripovjedač, podnaslovi po profesijama likova) koja raspršene dijelove drži na okupu, dovoljno čvrsto da ih povezuje u smislenu cjelinu, ali i dovoljno labavo da ih se ne može smjestiti u samo jednu točno određenu generičku ladicu. Žanr je, osim toga, teško odrediti i zbog neuhvatljive i neprestano fluktuirajuće pozicije pripovjedača.

Jednako je kompleksan i sloj komunikacije između forme i izraza, tj. spoj pripovjedno–poetsko u kojem se pripovjedno očituje u (prividnoj) narativnosti strukture, dok poetsko označava pjesničku simboličnost, metaforičnost, vizualnost i slikovitost pripovjedačeva izraza. U pojedinim trenucima dolazi do izražaja dijete-autor iz bilješke o piscu, kojemu je rat (još) uvijek strano iskustvo jer se doima kao da pripovjedač neke događaje vidi, doživljava i opisuje po prvi put. Rat u Ratu nije samo očuđen, on je ostranjen (ostranienie) tj. učinjen stranim, (o)tuđ(en)im iskustvom. U knjizi je ostranjena i kauzalnost, prošlost i budućnost; tuđi smo jedni drugima, ali i samima sebi „tako da više ni sami ne znamo jesmo li ili nismo. I kad jesmo, a kad nismo.“

Raskomadanost tijela, pomiješanost zbilje zbiljskije i izmišljenog, rascijepljenost materije postupci su fragmentarizacije na razini trećeg, sadržajnog sloja koji se, s druge strane, zrcale u poliperspektivnosti likova i njihovih preklapajućih priča. Fragmentarizacija rezultira kaleidoskopskom istovremenom razlomljenošću jer se sve odvija u isto vrijeme – irealno, nadrealno, oniričko, imaginarno i imaginirano, izvrnuto i obrnuto. U knjizi je moguće da dođe san u san, da smrt ide protivno sili teži, da u jednome budu dvojica „… i tako devedeset i devet puta, iz sna u zbilju, pa u san, u zbilju, pa u san, u zbilju …“ Ovakva je situacija omogućena simultanošću vremena, a međusobno preplitanje svih slojeva uzrokuje i simultanost proizvodnje značenja. Zato bih, prije nego o puzzleu, rekla da je riječ o apstraktnom (poludjelom?) kubističkom kolažu u kojemu su raspršeni i raznorodni fragmenti slijepljeni zajedno: „Najprije snažan bljesak, pa nevidljive sjajne oštrice, koje režu dječake na fragmente, kao da su od papira, i kao da ih režu škare poludjelog kolažista, i odrezane fragmente lijepe uz još sitnije fragmente muškarca koji je aktivirao bombu.“ Završena slagalica daje jasnu sliku, no završeni kolaž nas uvijek ostavlja u nedoumici odabira načina gledanja.

Jergovićeva je knjiga slična ovoj bombi jer čitanje aktivira škare pripovjedača kao poludjelog kolažista koji komada i našu perspektivu pa više nismo sigurni je li naše subjektivno pripovjedačevo objektivno ili je pripovjedačevo subjektivno naše objektivno? Ili oboje? Ili nijedno od toga? „Konvencija perspektive“, piše Berger, „usmjerava sve na pogled promatrača. (…) Perspektiva čini jedno oko središtem svijeta. Sve konvergira prema oku kao prema točki u kojoj prestaje beskonačnost.“ Rušenje konvencionalnog govora u Ratu onemogućuje usredištenje, a bez središta beskonačnost je i sada i uvijek, ostajući na granici dviju mogućih stvarnosti od kojih je jedna uvijek obrnuta, a problem je u tome što ne možemo sa sigurnošću ustvrditi koja. Zaista, „lud čovjek, čudo da svi nismo od ovog rata poludjeli.“ Ili?

Rat je skup fragmenata povezanih istom logikom strukturiranja (treće lice, uglavnom sveznajući pripovjedač, podnaslovi po profesijama likova) koja raspršene dijelove drži na okupu, dovoljno čvrsto da ih povezuje u smislenu cjelinu, ali i dovoljno labavo da ih se ne može smjestiti u samo jednu točno određenu generičku ladicu

Između: mimikrija pripovjedača

Generička izmještenost Jergovićeve knjige u narativnu se organizaciju preslikava ne kao pomaknutost iz-mjesta, već kao ne-mjesto. Pripovjedač Rata već na početku nagovještava vlastitu neuhvatljivu i pulsirajuću poziciju oko granice, uvijek s ove ili one strane, uvijek zamućujući jesu li naši ili njihovi, ali nikad ne zauzimajući točno odredivu perspektivu pripovijedanja. Ne-mjesto je ujedno i neki izvan prostor, svaki prostor koji je ovdje, kao što je i vrijeme, svako vrijeme koje je sada. Filozofija je pripovijedanja minuciozno razrađena „tako dobro da se više nije moglo znati što je tu unutra, a što van“, poput zidareve kuće u obliku neba iz jednoga od prvih zapisa ili dječaka „koji je bio ni živ ni mrtav“.

Izostanak bilo kakvih određenijih prostorno-vremenskih koordinata apstrahira svijet Rata do te mjere da ne-mjesto i ne-vrijeme postaju izvanprostornost i izvanvremenjenost: „Tako se dogodio čudan fenomen, o kojemu će izvijestiti neki nama nepoznati kroničari i izvjestitelji iz budućnosti: kako je raketa raznijela zgradu, tako je prva sunčeva zraka prošla dalje, umjesto da se na njoj zaustavi i tu ostane, izvanvremenjena.“ Ostati tu za pripovjedača znači biti izvan prostora u neutvrdivom djeliću vremena. Čudan fenomen igranja vremenom rezultira nedoumicom „teče li vrijeme prema kraju rata ili se vraća do njegova početka?“ Zbog te se vremenske (i prostorne) anomalije ne bih u potpunosti složila s blurbom u kojemu piše da dramaturgija knjige proizlazi iz kronologije jer kronologije u Ratu zapravo nema. Vrijeme je, zanimljivo, stalo već u prvom zapisu i pretvorilo se odmah na početku u trajanje, koje je poremećena (poludjela?) kronologija, a ne protjecanje vremena, i koje do kraja knjige postaje klaustrofobično (poludjelo?) životarenje. Zvuk jednoličnog udaranja postolarskog čekića na početku pretvara se u jednoličnu skladbu pijanista u glazbenoj kutiji na kraju knjige, simbolično opisujući paradoksalnu poziciju u kojoj „je bilo lakše umrijeti u ratu, nego u miru provoditi vječnost, kad svaki sljedeći dan je nedjelja, a melodija uvijek ista.“

Možda bi u tekstu čvršće narativne strukture i stabilnije fabule dokumentarizacija (ratnih) događaja bila jedna od pretpostavki, no u ovome je slučaju ona zamijenjena izokretanjem očekivane perspektive i očuđivanjem kao postupcima koji produljuju, a i propituju, našu percepciju i njezinu stalnost i stvarnost. U stvarnosti Rata vrijeme nije poteklo ili je poteklo unatrag, zbog čega je ustvari nemoguće odrediti što je stvarno, a što izmišljeno, kao što se ni jedan od sanjača nije mogao utvrditi „ …kada je počeo, a kada prestao sanjati? Ili i dalje sanja?“ Posljedično, stanje između i podvojenost uzrokuje prikrivanje i zamagljivanje jasne pripovjedačeve pozicije. Osim uloge poludjelog kolažista, pripovjedač uskače iz uloge u ulogu, a njegova mimikrija utječe i na koncepciju narativa – ponekad je memorist za kojeg ne znamo stvara li pisanjem u nama nova sjećanja ili čuva već postojeća, ponekad kroničar koji postavlja pitanje „Što je to u nama?“ premda se cijeli svijet na to oglušio, zatim je fotograf arhivist, a knjiga obiteljski album, te naposljetku i kunsthistorik koji nam nudi katalog slika sloma čovjekove duše.

Pripovjedač već na početku nagovještava vlastitu neuhvatljivu i pulsirajuću poziciju oko granice, uvijek s ove ili one strane, uvijek zamućujući jesu li naši ili njihovi, ali nikad ne zauzimajući točno odredivu perspektivu pripovijedanja

Kontekst: tko je ovdje (po)lud(io)?  

Od brojnih između koji se ostvaruju u različitim slojevima povezujući, razdjeljujući i zahvaćajući različite instance strukture i sadržaja knjige, čitateljeva je pozicija između ipak najzahtjevniji i najveći izazov jer nam čitanje neprestano osvješćuje činjenicu da smo usred jaza između gledanja i riječi te da ponekad krivo vidiš. Ostavljen između s namjerom da bira kontekst tumačenja, što posljedično utječe na značenje koje će ova knjiga imati, čitatelj je pozvan da se s njom upusti u dijalog, točnije labirint traženja odgovora na pitanje „ … koji si ako nisi ja?“ Pripovjedač namjerno ostavlja pitanje koncepcije rata neodgovorenim: je li rat strah od zaboravljanja ili strah od sjećanja? Hoćemo li kao čitatelji odabrati biti oni koji se svega sjećaju ili oni koji su jedini uspjeli sve da zaborave poput mudraca iz knjige?

Pitam se, bi li ovakva knjiga mogla biti nečija prva knjiga o ratu, ili barem dio piščeva ranijeg opusa? Sklonija sam misliti da ne, inače bismo ovakvih knjiga već imali, svakako bismo ovakvih Jergovićevih knjiga već imali. Ali nemamo. Jer ovo nije knjiga o ratu, ovo je knjiga o perspektivi rata, o našem načinu gledanja na rat. Štoviše, Rat govori više o našem shvaćanju mira jer je svaki mir u knjizi prividan mir, obilježen strahom od uvijek novog i još jednog rata. Promjena perspektive rezultat je dugog promatranja, kao kad dugo promatramo sliku pa odjednom na njoj vidimo nešto što do tada nismo vidjeli. Nažalost, autorova je perspektiva nastala i zato što već (pre)dugo gleda(mo) rat. Kao da je ratno stanje naša folklorna egzotika, pa priča ni u Jergovićevoj inačici „nije više bila naivna“.  

Ovaj naš rat je rat u knjizi koji traje iz priče u priču, kojemu nema kraja, rat u kojem sudjeluju pripovjedač i čitatelj, rat sačinjen od različitih likova i događaja, pa ostaje pitanje hoće li čitatelj ikada uspjeti složiti slagalicu da vidi cijelu sliku? Je li to uopće moguće? Takav je učinak na čitatelja, čim pomislimo da smo nešto shvatili ili povezali u cjelinu, pojavi se novi komadić i gledamo drugačije. Jergović je ustvari formom i načinom obrade sadržaja zahvatio u srž rata, prikazavši njegovu stvarnost i utjelovljujući ju u iskustvo čitanja, a ne opisujući (stvarne) ratne događaje i doživljaje. Neodlučivost i guranje do ruba ludila konstanta je iz zapisa u zapis, trajno stanje u kojem je čitatelj prisiljen gledati, „premda zna da će od gledanja na koncu sići s pameti“. Ili? Nudi li nam Rat neku drugu mogućnost?

Točno je da se Rat može univerzalno primijeniti i odnositi na mnoge jer svaki je rat u suštini isti, ali mislim da ova knjiga nije napisana zato da bismo ponovno čitali o banalnosti zla. U ovom je slučaju važniji odgovor, nego postavljeno pitanje: „Jesam li s uma sišao ja, ili je u međuvremenu poludio svijet?“ Ova knjiga više od bilo čega drugoga govori o nama, o promatračima, ne samo o promatranome, postavljajući pitanje za koje ćemo se tumačenje odlučiti, koja će biti naša polovica: „I jedna polovica ode na jednu stranu kuće, smije se i ruga. A druga polovica ode na drugu, plače i pati, jer ne može pomoći svome narodu, a ovome ratu nema kraja, niti će ga ikad biti. Jedino što nikad ne znamo je li lijeva ili desna strana pošla k nama, pa ne možemo znati kome ide Ikarovo srce.“

Dok slažemo slagalicu ili promatramo poludjeli svijet (kolaž?), mogli bismo tražiti odgovor u Jergovićevoj poetici, poetici rata u Ratu – prihvatiti da „ono najvažnije nikad ne može biti izgovoreno“ i da nas od ludnice (svijeta) može spasiti dobra književnost, dobro slikarstvo, dobra umjetnost. Prihvatiti izazov da budemo (poludjeli) idealisti i da i dalje vjerujemo da pravog mira ima. Ili?

 

*Tekst je dio programa „Suvremeni književni kanon – kritički pogled, 2. dio“ i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija temeljem natječaja Agencije za elektroničke medije.

Tea Sesar je književna kritičarka i esejistica. Zaposlena je na Katedri za književnost, scensku i medijsku kulturu Učiteljskog fakulteta u Zagrebu. Objavljuje kritike s područja suvremene književnosti za djecu i odrasle.

Today

Izdvojeno

  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Kritika
  • Publicistika
  • Izdvojeno
  • Kritika
  • Poezija
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

  • Kritika
  • Proza
  • Glavne vijesti
  • Kritika
  • Strip
  • Glavne vijesti
  • Kritika
  • Proza
  • Glavne vijesti
  • Kritika
  • Publicistika
Skip to content