Odmah na početku knjige Zbogom postjugoslavenstvu! Mirjana Kasapović nas podsjeća na prošlogodišnji uspjeh svog istoimenog znanstvenog rada iz kojeg je studija i nastala. Samo u prvih 15-ak dana otkako je objavljen na internetu, kaže, taj članak je pregledan skoro šest i po hiljada puta uz preko četiri i po hiljade downloada. Goleme su to brojke za znanstvene tekstove. Usput ga je, doduše – o čemu Kasapović govori nešto suzdržanije – kontraargumentima iz različitih rakursa sasjekao niz medijskih autora, od Jurice Pavičića preko Viktora Ivančića i Dragana Markovine do Luje Parežanina. Ničija kritika, međutim, nije ga pogodila toliko koliko mu je naštetio vlastiti uspjeh. Samim time što je zainteresirao široku publiku, Kasapovićin poziv da postjugoslavenstvu napokon kažemo zbogom spektakularno je promašio svoju svrhu: umjesto da postjugoslavenstvo otpravi u vječna lovišta, vratio ga je u fokus javnih polemika. Odnosno, ako smijem neskromno citirati vlastitu nedavnu kritiku jedne druge, neusporedivo suvislije knjige posvećene Jugoslaviji nego što je to ova: „’Zbogom postjugoslavenstvu!’ postao je tako raritetan primjer argumentacijskog suicida: tekst koji samim svojim uspjehom i medijskim odjekom dokazuje koliko je u krivu.“
Znanost, politika, etika
Sada, kada je na valu poražavajućeg uspjeha došao red i na prošireno, ukoričeno izdanje posljednjeg akademskog pozdrava postjugoslavenstvu, Kasapović se zato našla pred bizarnim zadatkom: kako opravdati činjenicu da publiku nažalost ipak zanima to o čemu ona piše? Evo kako zadatak rješava: „Prvorazredan je problem bio to što je jedan članak istrgnut iz svojega prirodnog okružja, akademske i znanstvene sredine, i ‘bačen’ u političku arenu.“ Tu smo dakle: dok Kasapović operira u akademskim visinama nedohvatljivim običnim smrtnicima, dolje, u političkoj areni, rulja se zabavlja istrgnuvši jedan znanstveni članak iz njegovog prirodnog okružja. Knjiga koja je pred nama trebala bi, valjda, ispraviti ovu nepravdu pa nestrpljivo čekamo da saznamo u čemu se točno sastoji ta znanstvenost koja je izgubljena onda kada su autoričine teze bačene u prašinu političke arene. Ne moramo, na sreću, čekati predugo: već pet-šest rečenica kasnije obaviješteni smo da je „prvi dio članka o Jugoslaviji (…) trebao služiti kao propedeutički uvod koji, pojednostavnjeno rečeno, želi pokazati kako nema političkih i etičkih razloga da se ime Jugoslavije ‘čuva’ u postjugoslavenskim studijama“. To jest, ako smo dobro shvatili, problem s recepcijom znanstvenog rada „Zbogom postjugoslavenstvu!“ – štoviše, „prvorazredan problem“ – bio je u tome što je on izvučen iz znanstvenog konteksta i prepušten političkim obračunima; onda kada ga vratimo u njegovo prirodno znanstveno i akademsko okružje, međutim, najednom doznajemo da je zadaća znanosti utvrđivanje političkih i etičkih razloga koji nalažu da zauvijek odustanemo od postjugoslavenskih studija. Ne dakle da se bavimo kojekakvim pseudoznanstvenim tricama – metodologijom, eksplanatornim modelima, autonomnim istraživanjem i sličnim glupostima – nego da provedemo u djelo političko-etičku direktivu konačne zabrane Jugoslavije, zgražajući se ako netko potom naše tekstove baci u „političku arenu“.
Na ovom mjestu – a riječ je o drugoj stranici predgovora – možemo tako zaboraviti na pretpostavku da knjiga pred nama ima bilo kakve veze sa znanošću ili barem s malo pribranijom argumentacijom pa je čitati kao ono što ona uistinu jest: neka vrsta humorističkog priloga opremljenog bibliografijom i fusnotama.
Sada, kada je na valu poražavajućeg uspjeha došao red i na prošireno, ukoričeno izdanje posljednjeg akademskog pozdrava postjugoslavenstvu, Kasapović se našla pred bizarnim zadatkom: kako opravdati činjenicu da publiku nažalost ipak zanima to o čemu ona piše?
Prva, Druga, Treća
„Jugoslavija je bila najneuspješnija europska država 20. stoljeća. Nema države u Europi koja je u sedamdesetak godina postojanja, od prosinca 1918. do siječnja 1992., dva puta nastala i dva se puta raspala u morima krvi svojih stanovnika“, tuče Kasapović iz najjačih oružja odmah pri početku prvog poglavlja. I tvrdnja, ako ništa drugo, zvuči upečatljivo. Doduše, prema kriterijima koje je autorica ovdje uvela, Njemačka bi bila daleko neuspješnija država od, na primjer, Albanije – raspala se i ponovno sastavila jednom, s tim da su mora krvi koja je širom svijeta prolila bila neusporedivo veća od onih jugoslavenskih – ali pustimo sada to po strani, rekli smo već da od argumentacijske logike ovdje nećemo očekivati previše. Mnogo zabavnije je to što Kasapović odmah nakon eksplozivne tvrdnje o najneuspješnijoj državi Evrope, koja je dvaput nastala i dvaput se raspala, potpuno zaboravlja na Prvu Jugoslaviju i do kraja poglavlja – koje se, da stvar bude bolja, zove „Što je bila Jugoslavija?“ – skoro da je više i ne spominje, pišući isključivo o onoj Drugoj, socijalističkoj. A da stvar bude još bolja od bolje, nešto kasnije, potpuno zaboravivši da je prethodno potpuno zaboravila na Prvu Jugoslaviju, zagovornicima postjugoslavenskog rakursa zamjera to što u svojim istraživanjima zanemaruju onu sakatu, Treću, koja je pod imenom Savezna Republika Jugoslavija povezivala Srbiju i Crnu Goru od 1992. do 2002. godine. Ono što pritom ne spominje jest da isključivanje treće (per)verzije Jugoslavije iz kasnijih istraživanja spada u svojevrsni „antinominalistički“ historiografski konsenzus: kao što nitko početak jugoslavenske povijesti ne datira u 1929. godinu, kada je dotadašnja Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca promijenila ime u Kraljevina Jugoslavija, nego ga računa od osnivanja SHS-a 1918. godine – vidjeli smo uostalom da tako postupa i sama autorica – tako malo tko znanstveno relevantan promatra treću iteraciju Jugoslavije u kontinuitetu s prethodne dvije. Na kraju krajeva, kao ekskluzivnu nasljednicu SFRJ nije je prepoznala ni međunarodna zajednica. Ali dok za konsenzualno stavljanje Treće Jugoslavije u zagrade postoje čvrsti razlozi, Kasapovićino sustavno zaobilaženje Prve u prikazu i analizi jugoslavenske povijesti sasvim je neobjašnjivo.
Osim ako, doduše, ne pretpostavimo da bi osvrt na Prvu Jugoslaviju nužno pokvario njen osnovni cilj da do kraja demonizira onu Drugu, koja je pod istim imenom monarhiju zamijenila republikom, rudimentarni periferni kapitalizam globalno unikatnim socijalističkim modelom, a centralizam Beograda federacijom. U usporedbi s Prvom Jugoslavijom – nerazvijenom, siromašnom, okovanom srpskom hegemonijom – SFRJ, hoćeš-nećeš, izgleda poput ozbiljne svjetske države. A Kasapović se neobično trudi da nam dokaže kako u njoj baš ništa nije valjalo. Tako je, redom, Josip Broz Tito u Drugoj Jugoslaviji razvio „sociopatske poremećaje ličnosti“, hrvatska obala je nalikovala na „arhipelag Gulag“, Goli Otok bio je usporediv s ukrajinskim Holodomorom, samoupravni socijalizam bio je „oblik totalitarne ideologije“, pokret nesvrstanih bio je društvo antisemita i koljača, dok primjerice zdvajanju nad postjugoslavenskim „planiranim akcijama uklanjanja (antifašističkih, op. B.P.) spomenika trebali bi prethoditi odgovori na pitanja: čemu su, ipak, služili toliki spomenici?“. I tako dalje, i tako dalje: stekli ste generalni dojam.
Kasapović odmah nakon eksplozivne tvrdnje o najneuspješnijoj državi Evrope, koja je dvaput nastala i dvaput se raspala, potpuno zaboravlja na Prvu Jugoslaviju i do kraja poglavlja – koje se, da stvar bude bolja, zove „Što je bila Jugoslavija?“ – skoro da je više i ne spominje, pišući isključivo o onoj Drugoj, socijalističkoj
Karijerizam i marksizam
Nakon što je na 131. stranici knjige koja broji 196 stranica osnovnog teksta završila, prema vlastitim riječima, „uvodno razmatranje“ o Jugoslaviji – pri čemu nije jasno ni zašto na „uvod“ otpada više od dvije trećine sadržaja, ni zašto se dvije trećine sadržaja knjige posvećene postjugoslavenstvu zapravo bave Jugoslavijom, ni zašto dok se bave Jugoslavijom preskaču čitavu prvu polovicu njene povijesti – Kasapović se napokon okreće naslovnoj temi. Da odmah eliminiramo eventualne dileme: tko god se, makar marginalno, zainteresirao za područje koje ona naziva postjugoslavenskim studijama – bilo za postjugoslavenski film, književnost, sociologiju ili nešto četvrto – neće tu pronaći ništa posebno zanimljivo. Nižu se odavno poznati, izlizani akcenti kritike postjugoslavenske optike. Za Kasapović, postjugoslavenski pristup svodi se na „ideološku i političku mitologizaciju Jugoslavije“ i „čuvanje sjećanja na bivšu jugoslavensku državu“, a pritom joj ne pada na pamet da objasni što onda u njima točno znači ono „post“ koje, usporedno s prizivanjem Jugoslavije, očito označava i nekakav diskontinuitet.
Postjugoslavenstvo zatim proskribira kao teorijsku robu iz uvoza, izmišljotinu stranih teoretičara i ovdašnjih disidenata u kojoj nema ničeg autentično „našeg“. Kako na to pomodno kopiranje inozemnih uzora sama autentično odgovara? Tako što naslovom svoje studije, prema vlastitom priznanju, parafrazira kritike koncepta postkomunizma francuskog politologa Jacquesa Rupnika i harvardskog profesora Grzegorza Ekierta, kao i naslov programatskog teksta „Goodbye, Postsocialism!“ Martina Müllera. Bolno nesvjesna vlastitih kontradikcija, a istodobno izolirana perspektivom akademskog polja, Kasapović zatim zastupnike tzv. postjugoslavenskih studija optužuje da su formirali neku vrstu ideološkog „citatnog kluba“ u kojem, citirajući jedni druge, međusobno podižu rejting na internacionalnom akademskom tržištu i to isključivo iz „karijernih motiva“. Nekoga tko se pokušava ozbiljnije baviti tzv. postjugoslavenskim studijama ovakva bi maliciozna podmetanja mogla razljutiti, ali zaista nema razloga: optužbu, podsjetimo se, upućuje osoba koja je osamdesetih u Jugoslaviji vlastitu znanstvenu karijeru gradila na defoltnim marksističkim pozicijama, e da bi danas, kada Jugoslavije više nema, po toj državi pljuvala, a marksizam, skupa s prvom polovicom svog života, naprosto zaboravila.
I moglo bi se po knjižurku Zbogom postjugoslavenstvu! čeprkati unedogled, rastavljajući bez velikog truda jednu po jednu kontradikciju i jedan po jedan rasklimani argument, ali već je i ovo bilo više nego što taj tekst zaslužuje. Nažalost, Kasapović je u pohodu na postjugoslavenske karijeriste usput dokačila i nekoliko mojih tekstova o postjugoslavenskoj književnosti, što me stavlja u nezgodan položaj. S jedne strane, kada sam već prozvan, tipkovnica vuče prema polemici. S druge strane, stvarno ne znam kako polemizirati s nekim čija me argumentacija uglavnom nasmijava. Evo zato srednjeg rješenja: pošto profesorica Kasapović toliko insistira na vlastitom znanstvenom pedigreu, u idućim pasusima nabrojat ću samo elementarne faktografske greške, bazične propuste i nelogičnosti o koje se sapleće dok pokušava pisati o mojim tekstovima.
Nakon što je na 131. stranici knjige koja broji 196 stranica osnovnog teksta završila, prema vlastitim riječima, „uvodno razmatranje“ o Jugoslaviji – pri čemu nije jasno ni zašto na „uvod“ otpada više od dvije trećine sadržaja, ni zašto se dvije trećine sadržaja knjige posvećene postjugoslavenstvu zapravo bave Jugoslavijom, ni zašto dok se bave Jugoslavijom preskaču čitavu prvu polovicu njene povijesti – Kasapović se napokon okreće naslovnoj temi
Umjesto polemike
Za početak, Kasapović nema ni najosnovnijeg pojma o analizi književnog teksta. Tako, recimo, citira ulomke iz romana Muzej bezuvjetne predaje Dubravke Ugrešić uvjerena da autodijegetičko pripovijedanje „u prvom licu“ znači da je pripovjedna instanca isto što i „stvarna“ autorica teksta. Zbog nerazumijevanja razlike između autorice i pripovjedačice pada se na ispitima iz studija književnosti već nakon prvog semestra i već bi ovo bilo dovoljno da Kasapović diskvalificiramo iz razgovora o književnosti kao takvoj, a da do one postjugoslavenske još nismo ni došli. Ali stisnimo zube, idemo dalje. Kasapović uporno krivo navodi naslov moje knjige Postjugoslavenska književnost?, izbacujući iz njega onaj upitnik s kraja koji, složit ćemo se, naslovu mijenja značenje. Knjigu naziva „zbirkom o postjugoslavenskoj književnosti“ u kojoj sam „objavio uglavnom prozna djela hrvatskih srpskih i crnogorskih pisaca“. Neupućena čitateljica na ovom se mjestu može zapitati što je to točno zbirka proznih djela, jesam li u njoj objavio samo kraće priče ili sam možda ugurao i čitave romane, a ja ću je obavijestiti da knjiga koja se ne zove Postjugoslavenska književnost nije nikakva „zbirka uglavnom proznih djela“ drugih autorica i autora, nego zbirka mojih eseja i kritika tih „uglavnom proznih djela“. E da, još jedna ispravka: djela o kojima tamo pišem nisu „uglavnom“ prozna, nego su isključivo prozna.
Potom Kasapović spominje jedan moj znanstveni rad u kojem se bavim postjugoslavenskom književnošću na primjerima „dvojice pisaca iz Srbije (Danila Kiša i Davida Albaharija) i jedne književnice iz Hrvatske (Daše Drndić)“ kako bi poduprla tezu da se pod „postjugoslavenskom književnošću“ u pravilu misli na književnost iz te dvije države. Pritom svjesno zaobilazi druga dva moja znanstvena članka o postjugoslavenskoj književnosti u kojima se bavim djelima autora iz Slovenije (Andrej Blatnik), BiH (Josip Mlakić, Selvedin Avdić) i Crne Gore (Andrej Nikolaidis). Kako znam da ih svjesno zaobilazi? Tako što se na njih referira na drugim mjestima, ondje gdje joj to odgovara. U jednoj fusnoti, zatim, proglašava me „urednikom“ emisije Pojmovnik postjugoslavenske književnosti koja se emitirala na Trećem programu Hrvatskoga radija sredinom prošle decenije i navodi link na internetsku stranicu te emisije, iako na linku nema nikakvog sadržaja – tadašnja novopostavljena, desničarska uprava HRT-a uklonila je sve snimke odmah nakon što je emisiju ugasila – pa tamo sada stoje samo dvije informacije: da je „urednica“ emisije zapravo Gordana Crnković Raunić, dok ja nisam „urednik“, nego njen „autor“.
Mogao bih nastaviti ovako cjepidlačiti, ali već ste, pretpostavljam, stekli jasan utisak o dometima akribije i preciznosti naše samoproglašene čuvarice visokih znanstvenih vrijednosti. Ništa je, međutim, nije trigeriralo kao to što sam u Postjugoslavenskoj književnosti? prije 12 godina napisao da je „postjugoslavensko književno polje (…) u gorem slučaju akademski parcelizirano granicama nacionalnih filologija, a u boljem tek donekle supstituirano istraživanjem njihove veće ili manje propusnosti“. Kasapović, naravno, ne zna ništa o tome što koncept „književnog polja“ podrazumijeva, niti zna da upravo tim konceptom granice nacionalnih filologija uvjerljivo rasturaju suvremene teoretičarke poput Pascale Casanove, Gisèle Sapiro, Larisse Buchholz, Sarah Brouillette ili Monike Krause. Ako nešto i zna, onda svoje znanje vješto skriva. Moje usputno propitivanje granica nacionalnih filologija toliko je međutim nervira da ubrzo skreće u nepredvidljivom smjeru: „Možda će uklanjanju nepropusnih granica nacionalnih filologija pridonijeti imenovanje ratnog zločinca Dragoslava Bokana, vođe srpske paravojne formacije Beli orlovi koja je harala okupiranim hrvatskim Podunavljem devedesetih godina, u Savjet Filološkoga fakulteta Univerziteta u Beogradu u listopadu 2023.“ Čini mi se da je ovo bio pokušaj ironije, ali ipak: kakvi crni Beli orlovi? Kakav Dragoslav Bokan, kojeg nikad ni u jednom svom tekstu nisam spomenuo? Kakve veze ima imenovanje iz listopada 2023. s tvrdnjom napisanom 11 godina ranije? Što se ovdje točno dogodilo? Profesorice, jeste li dobro?
Ah da, umalo sam zaboravio. Sve ovo – pogrešne navode, selektivno citiranje, književno-znanstveni analfabetizam, asocijativna skretanja s one strane zdravog razuma – Kasapović je uspjela utrpati u jedva dvije-tri stranice koje mi je posvetila.
Kasapović, naravno, ne zna ništa o tome što koncept „književnog polja“ podrazumijeva, niti zna da upravo tim konceptom granice nacionalnih filologija uvjerljivo rasturaju suvremene teoretičarke poput Pascale Casanove, Gisèle Sapiro, Larisse Buchholz, Sarah Brouillette ili Monike Krause. Ako nešto i zna, onda svoje znanje vješto skriva
Postjugoslavenski prostor
Na kraju, što da radimo s ovom paraznanstvenom kupusarom koja nas pokušava uvjeriti da je postjugoslavenski rakurs nepotreban, nevažan i neutemeljen konstrukt stranih plaćenika i akademskih karijerista? Možda da – bez pretjeranog truda, skoro nasumično, onako s ruba pamćenja – pobrojimo samo nekoliko epizoda iz prošlih par tjedana, ograničavajući se pritom isključivo na Hrvatsku. Na proslavi 25. maja, nekadašnjeg Dana mladosti, u Kumrovcu se, kao i svake godine, okupilo oko deset hiljada ljudi. Na zagrebačkom Prideu jedna od nekoliko hiljada osoba pojavila se noseći zastavu SFRJ, a ta je zastava onda postala središnja medijska tema: gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević uplašeno se od nje ograđivao, premijer države Andrej Plenković nevoljko je promrsio da mu je isticanje jugoslavenske zastave „nelogično i bizarno“. Vladajući koalicijski partneri HDZ-a iz Domovinskog pokreta odmah su najavili inicijativu za zabranu jugoslavenskih simbola. U kulturnom polju, s nestrpljenjem se očekuje dokumentarna serija povjesničara Hrvoja Klasića o partizanskom pokretu otpora iz kojeg je nastala socijalistička Jugoslavija, a emitirat će je regionalna televizija Al Jazeera Balkans. U zagrebačkom kazalištu Kerempuh održavaju se Dani satire Fadila Hadžića, a na njima, osim hrvatskih, igraju predstave iz, redom, Slovenije, BiH, Srbije i s Kosova. Najavljen je ljetni program Teatra Ulysses, na Brijune dolaze gosti iz Makedonije, Srbije, Crne Gore, BiH i Slovenije. Zatvorena je izložba Emira Šehanovića u malenoj privatnoj Galeriji Trotoar, koja se profilirala kao izložbeni prostor autorica i autora iz tzv. regije. Tradicionalno Ljeto u MSU-u dovodi goste iz Srbije, Slovenije, BiH i Makedonije. Izlaze nove Billboardove liste slušanosti na streaming servisima, a njima i dalje vladaju Senidah, Jala Brat, Buba Corelli, Mimi Mercedez… Sve ovo, da ponovimo, u samo nekoliko tjedana uoči pisanja ovog teksta, skoro sve u malo širem radijusu Zagreba.
Postjugoslavenski prostor, posebno onaj kulturni, itekako dakle živi. Možda će s vremenom utrnuti. Možda će se svesti na prostor zajedničkog jezika. Možda će zajednički prostor pasti u drugi plan pa se ponovno vratiti, kao što se dogodilo na prijelazu iz 19. u 20. vijek. Možda ćemo ga zvati drugim imenom. Možda će ga nova generacija upoznavati isključivo na društvenim mrežama: šifra #Balkan. Možda će opstati još 30 godina: ionako mu je i dosadašnjih 30-ak malo tko previđao. Ali nije na nama da se bavimo gatanjem. Sada je očito tu, a postjugoslavenski rakurs naprosto nam pomaže da vidimo i opišemo važne aspekte vlastitog prezenta. Pomaže i da se odbranimo od revizionističkih lupetanja koja pod krinkom znanosti provode političke direktive prekrajanja prošlosti.
Kao i svaki pristup, onaj postjugoslavenski pritom može značajno profitirati od kritika. Pretpostavka je, međutim, da su kritike minimalno suvisle. Na tom se mjestu pozdravljamo s Mirjanom Kasapović, nadajući se da je ovom knjigom ispunila svoju normu parazitiranja na temi koju sama proglašava nevažnom i da nam se putevi više neće ukrštati.
*Tekst je dio programa „Suvremeni književni kanon – kritički pogled, 2. dio“ i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija temeljem natječaja Agencije za elektroničke medije.
