Portal za književnost i kritiku

Sezona čitanja

Ljeto kad ću čitati književnost za mlade (što god to bilo)

Je li žanr adolescentskog romana iščezao iz javnog diskursa, bez obzira na svoju presudnu važnost u čitateljskom vijeku svake čitajuće osobe? I ako jest tako, je li to zbog unutarknjiževnih ili izvanknjiževnih razloga? Jesu li ti romani nepostojeći u knjiškoj javnosti zato što nisu dobri romani, ili zato što – time što jesu za djecu i mlade – automatski nisu za nas ozbiljne odrasle koji se književnošću bavimo?
Foto: Djevojka čita
Foto: Ed Yourdon. Izvor: Wikimedia common
Iz apsurdnog razloga – u nedostatku književne kritike i odraslog interesa – recepciju književnosti za mlade izgleda diktira lektirni kanon. Kvalitetni novi naslovi koji se obraćaju mladoj, ali i široj publici, nemaju šanse ako nisu ovjereni autoritetom lektire (a ako jesu lektira, to im je minus). Sve što ima etiketu „za mlade“ upadne u neki procjep jer ne zna se tko je za to zadužen – kuća (više ne), škola (što to uopće podrazumijeva?), knjižnica (nemaju posebnog odjele za mlade)

 

Ljeto je, dakle, doba godine kad svi koji inače ne čitaju misle da sad sigurno hoće. Misle to toliko snažno da snaga njihovih misli šalje signale onima koji pišu. I tako nastaju ljetne liste. Nisu to liste strašnih bolesti i najboljih nogometaša svih vremena ni liste mrskih kućanskih poslova i malih krilatih kukaca, koje u genijalnoj slikovnici Lisztovi  (Kyo Maclear, Júlia Sardà, u prijevodu Andree Bagović), kao što im prezime nalaže, sastavljaju mama, tata i ostali članovi uvrnute obitelji Liszt. Ljetne liste o kojima govorim liste su knjiga. Iz njih ne možete pretjerano mnogo doznati o preporučiteljicama i preporučiteljima, osim da svi od 21. lipnja naovamo vole čitati isključivo najnovije objavljene knjige hrvatskih nakladnika, 85% prozu, i 90% od toga – romane.

Mada čitam i u proljeće, jesen i zimu, pregledala sam te liszte po portalima i časopisima, i nisu mi pomogle, kao što ni vama ne bi pomogla lista Edvarda Liszta iz rečene slikovnice (koji je sastavljao liste koje su imale po 31 stranicu i njima je umirivao komešanje svojih ponoćnih misli). Naime, moj je plan za ovo ljeto čitati romane za mlade, a nitko da mi ih preporuči. A kad nekih knjiga nema na popisima ljeti, pred Interliber ni oko Božića, onda one kao da ni ne postoje.

Doista, romani za mlade ne postoje izvan lektire i škole, a i jedna i druga zatvorene su do… Tjedan dana kasnije u rujnu negoli su svi roditelji školske djece prvotno planirali. Znači li to da je žanr adolescentskog romana iščezao iz javnog diskursa, bez obzira na svoju presudnu važnost u čitateljskom vijeku svake čitajuće osobe? I ako jest tako, je li to zbog unutarknjiževnih ili izvanknjiževnih razloga? Hoću reći, jesu li ti romani nepostojeći u knjiškoj javnosti zato što nisu dobri romani, ili zato što – time što jesu za djecu i mlade – automatski nisu za nas ozbiljne odrasle koji se književnošću bavimo? Ali prije nego se upustim u čitanje, da ponovim i podijelim ono što već sada iz teorije i prakse znam.

Ako je nešto književnost, trebamo to mjeriti aršinom književnosti – ili cjelinom teorijskog aparata kojim se ozbiljna književnost mjeri. Ovo je književno polje kritičarski silno uzbudljivo zbog svoje nekartiranosti, a koristi bi moglo imati i za teoriju: bavljenje marginalnim žanrovima proširilo bi znanje o književnosti u cjelini i izazvalo ograničenja tradicionalnog kanona

Margina, i ne nužno fina

Nije u redu govoriti paušalno, da, zaboravljena je to vrsta književnog umijeća, kad znamo da ima pisaca i spisateljica, ali i znanstvenika i znanstvenica koji prepoznaju važnost i vrijednost književnosti za mlade. Budimo stoga specifičniji: u Hrvatskoj, u ljeto 2024. g., književnosti za mlade nema u književnoj kritici i medijima, u konkurenciji za nedječje književne nagrade, a i prisutnost u znanosti o književnosti vrlo joj je uvjetovana: od slikovnica do romana, djela književnosti za djecu i mlade neće se naći u silabusu ni na popisu čitanja na književnim kolegijima izvan Učiteljskog fakulteta ili kolegija koji se naslovno bave djetinjstvom, mladošću ili odrastanjem.

Kad to sve uzmemo u obzir, nije preuzetno tvrditi da književnost za djecu i mlade zauzima marginalnu poziciju, kako u općečitateljskoj svijesti, tako i u općem akademskom kanonu. I to je zapravo oduvijek bilo tako: od početaka dječjeg romana. Terminološki gledano, dječji roman nije isto što i roman za mlade, ali dovoljno se često trpa u istu ladicu da ih stavimo bok uz bok, i konstatiramo da se od Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića kod nas dječjem romanu posvećuje pozornost koja je izdvojena od proučavanja romana općenito. A to je fin način da se kaže da se dječji roman više smatra dječjim, nego romanom.

Nema veze što opća znanost o književnosti nije zainteresirana za literaturu za mlade, reklo bi se, jer akademski diskurs ionako ima nemalo Lisztovi naslovnicaproblema da dopre do običnih smrtnika; čitatelji/ce se broje, recepcija je važna. Međutim, ni tu situacija nije blistava, iz apsurdnog razloga što – u nedostatku književne kritike i odraslog interesa – recepciju književnosti za mlade izgleda diktira lektirni kanon. Kvalitetni novi naslovi koji se obraćaju mladoj, ali i široj publici, nemaju šanse ako nisu ovjereni autoritetom lektire (a ako jesu lektira, to im je minus). Sve što ima etiketu „za mlade“ upadne u neki procjep jer ne zna se tko je za to zadužen – kuća (više ne), škola (što to uopće podrazumijeva?), knjižnica (nemaju posebnog odjele za mlade). A pri tome se zna da je upravo dob koja je određujuća za kronološku karakterizaciju književnosti za mlade (12-15 i 15-18) ista ona dob kad u pravilu gubimo čitateljice i čitatelje koje smo dotad imali.

Iz tog začaranog kruga (ne)čitanja uspiju iskočiti (ili svoje čitatelje katapultirati) ne teme, ne žanrovi, ne periodi, već isključivo individualna djela i autori. Harry Potter i J. K. Rowling vlastoručno su stvorili milijune čitatelja i posljedično svoj predmet progurali u akademski diskurs te utrli put ciklusima kao što su Igre gladi Suzanne Collins ili Percy Jackson i bogovi Olimpa Ricka Riordana. Prije Harryja Pottera bili su mnogi, možda ponajviše Holden Caulfield, ali nije bilo toliko etiketa. Čitala sam Lovca u žitu, reći ćete, a ne roman za mlade Lovac u žitu. Uzgred, Salinger se na svoj jedini roman nikad nije referirao kao na štivo za mlade, jednako kao što ni Wolfgang Herrndorf nije smatrao da bi Čika trebali čitati isključivo vršnjaci njegovog četrnaestogodišnjeg pripovjedača Maika Klingenberga. Pisao je roman u kojemu su glavni likovi adolescenti, i prikazao ono što im se događa iskreno, autentično i zabavno.

Problematičan žanr

Ako ćemo književnost za mlade svesti pod jedinstven žanr, onda je taj žanr problematičan na najmanje dvije razine. Prvo je tu terminološka zbrka: ako je etiketa „za mlade“ restriktivna i neadekvatna, kako bismo onda to nešto onda trebali nazvati? Ako biramo između adolescentske i tinejdžerske književnosti, ili omladinske i književnosti za mladež, naći ćemo se na kulturološki, možda i ideološki skliskom terenu. Ako kažemo da su Charliejev svijet Stephena Chboskog (u prijevodu Nike Antunac) ili Iva, do Mjeseca i natrag Romana Simića ili Život i snoviđenja neustrašivog žohara Zaštomira Borisa Dežulovića dječji romani, odraslima će takva klasifikacija biti prihvatljiva, ali ‚mladi’ se u toj podjeli vjerojatno neće prepoznati. Dakle, za njih bismo možda mogli reći adolescentski roman, ali – osim što mi taj pridjev oduvijek zvuči nekako medicinski – isključit ćemo odrasle koji su davno bili adolescenti, i koji onda lako mogu ustvrditi da ih se takva književnost ne tiče.

Čini mi se da su terminološki prijepori preuzeli kompletnu diskusiju o književnosti za djecu i mlade – toliko da su književni kritičari/ke, ako nisu bili ravnodušni u startu, potencijalno obeshrabreni i prije nego stupe na to područje. Termini su uvijek prijeporni jer su povijesno i politički uvjetovani, ali trebaju nam, jer su praktični. Kao i žanrovske odrednice. Osvijetlimo, stoga, književnost za mlade kao klasifikaciju, ali problematičnu i pomičnu, i krenimo odatle dalje pregovarati, na bazi pojedinačne knjige, pojedinačnog slučaja. Ako se već nekako treba kategorizirati – a da se izbjegnu okovi polja i žanrova – probajmo onda možda prema tematskom horizontu: uvijek bih se zalagala za to da se kategorije za uspostavu sustava traže unutar, a ne izvan književnog djela.

naslovnicaIli potražimo definicije kod samih autora koji taj žanr žive i pišu. U sjajnoj dvotomnoj antologiji hrvatske proze za mlade Glavni junak – tinejdžer (ur. Ana Đokić i Ratko Bjelčić), u kojoj su, osim tekstovima, autori i autorice predstavljeni intervjuima, svi su odgovarali na isto pitanje: Kako biste definirali književnost za mlade? I većina ih je i odgovorila suštinski isto: kao književnost, a jedina podjela koja dolazi u obzir je na dobru i lošu.

Kad smo već u zoni termina, moram spomenuti jedan koji ne simpatiziram, a to je crossover književnost. Crossover bi se odnosio na  imaginarni kapacitet teksta da se istovremeno obraća dvjema publikama, u ovome slučaju mladima i odraslima. Čini mi se da se time samo perpetuira spomenuti terminološki prijepor, jer i dalje se inzistira da ipak postoji književnost koja se ne obraća svima, već samo onima od 12 do 15 ili od 15 do 18. U već spomenutom intervjuu koji je dio antologije Glavni junak – tinejdžer, dio 1., Zvonimir Balog kaže ovako: „Knjiga bi trebala biti univerzalna. Nema posebne vode i Sunca za djecu, a posebno za odrasle. Svojedobno sam književno djelo usporedio sa stablom, neka se čitatelji po njemu veru dokle tko može. Jedni će jedva stići do prvih grana, drugi će se popeti na sam vrh s kojega će dodirivati zvijezde.“ Na sličnom je tragu i Predrag Raos, koji književnost za djecu uspoređuje s hranom: ne smije biti takva da se ne bi svidjela odraslima, nego takva da se sviđa i djeci. I dodaje: „Književnost samo za mlade treba maknuti s polica. Što nije za odrasle, još je manje za djecu.“

Književnost za djecu i mlade zauzima marginalnu poziciju, kako u općečitateljskoj svijesti, tako i u općem akademskom kanonu

Književnost je književnost je književnost

Direktnije rečeno: bez odraslih nema književnosti ni za djecu ni za mlade. I tu je, još i više od pisanja, važno – čitanje. Ako niste čitatelji/ce romana za mlade, teško možete napisati dobar roman za mlade, a odgovorno tvrdim i da roman za mlade ne možete dobro ni prevesti. Ako vam romani za mlade nisu važni niti ih cijenite, teško možete postići da nekom drugom budu važni, bilo u obliku lektire ili fakultativnog čitanja.

Osim informirane, javnije diskusije o polju dječje književnosti u koju bi bilo nužno uključiti pisce i spisateljice, važna je kritika. Čini mi se da književna kritika tu ima najveći prostor slobode da mijenja situaciju, jer ona oblikuje književni ukus i može zahvatiti najšire: od mozaičnih emisija u kojima se predstavljaju knjige do znanstvenih rasprava. Ako književna kritika postoji kako bi tumačila, smještala, opisivala i težila nekim visokim standardima, a ponajviše, rekla bih, bila tu da promovira uvažavanje, proučavanje i, u konačnici, užitak u književnosti – onda nema razloga da kritičari/ke češće ne pišu o tekstovima „za mlade“. Nema razloga da ih ne provuku kroz jednaku kritičku aparaturu kroz koju provlače tekstove za odrasle te se pozabave jezikom i reprezentacijom, i ulogom roda, i prouče široku lepezu diskurzivnih praksi u takvim tekstovima, osvjetljavajući u strukturi književnosti za mlade goruće probleme strukture našeg svijeta. (To je zapravo ono što bi i sporni rodni studiji htjeli, samo to nažalost nisu znali široj javnosti baš dobro objasniti.)

Osim književnih kritičara/ki, koji su tu da ukažu na ono što u komercijalnim, odnosno didaktičkim čitanjima prolazi ispod radara, treba književne prevoditelje/ice pozvati za stol. Važno je da prevoditelji/ce budu što glasniji u svojim privilegiranim čitanjima: da pišu predgovore i pogovore i kritički se osvrću na tekstove koje prevode jer smo upravo mi čitatelji/ce koji tekst čitaju beskonačno mnogo puta i izljušte sve njegove slojeve. Harold Bloom je o književnoj kritici rekao da ona mora biti iskustvena i pragmatična, prije negoli teorijska – s prevođenjem je isto, i po tome su književni prevoditelji nalik književnim kritičarima. To su umijeća i umjetnosti koja ekspliciraju ono što je u tekstu implicitno.

Književna kritika ima najveći prostor slobode da mijenja situaciju, jer ona oblikuje književni ukus i može zahvatiti najšire: od mozaičnih emisija u kojima se predstavljaju knjige do znanstvenih rasprava. Ako književna kritika postoji kako bi tumačila, smještala, opisivala i težila nekim visokim standardima, a ponajviše, rekla bih, bila tu da promovira uvažavanje, proučavanje i užitak u književnosti – onda nema razloga da kritičari/ke češće ne pišu o tekstovima „za mlade“

Upute za rukovanje

Moj je plan stoga, kao i uvijek kad je situacije problematična i kaotična, čitati: hrvatske autorice i autore koji pišu književnost u kojima su mladi glavni likovi, i isto takvu književnost u prijevodu. Komparativna analiza čudesna je metoda: cijela se slika bolje vidi kad se elementi primaknu u vremenu i prostoru. Kad nešto srodno i po odabranom kriteriju čitaš u kontinuitetu, tendencije su jasnije, kao i njihov izostanak: obrasci, teme, motivi, apsurdi i genijalnosti.

Protivno popularnom mišljenju, kriteriji nisu monoliti, više su agregati koji se stalno iznova moraju uspostavljati i propitivati, a objektivnost je vrlo subjektivna. Pa da vidim s kojim kriterijima raspolažem, i trebam li ih i mogu li ih nekako – komprimirati, precizirati, ažurirati? Kako znamo da je nešto (dobra ili loša) književnost? Što čitamo u tim knjigama, što tražimo, koja pitanja postavljamo?

Za početak, je li me knjiga zgrabila? Ako ne već od prve rečenice, onda od prvih par stranica, a može i od naslovnice – mlada je publika naslovnica zrcalo noćizahtjevna, starija još zahtjevnija. Ne mora me uvući u svoj svijet temom i sadržajem; može me dohvatiti i nekom formalnom inovacijom: već od pogleda na popis poglavlja romana Ronioci pod ledom Kaśke Bryle (u prijevodu Stjepanke Pranjković) zapet će vam za oko poremećena kronologija (počinje od 9, a završava 10. poglavljem). Kuja za vješanje Zorana Pongrašića grabi pozornost crnom naslovnicom i trakicom na kojoj je upozorenje o scenama eksplicitnog nasilja, a na roman Hahari na dnu mulja Josipa Čekolja i Dominika Vukovića s dobrim vizualnim razlogom upućuje se kao na crvenu knjigu.

Kakav je pejs? Tempo je način na koji vas, nakon što vas je zgrabila, priča vodi dalje. Očekujem različit tempo u Lovcu u žitu J. D. Salingera (u prijevodu Nikole Kršića) i u Zrcalu noći Orjana N. Karlssona (u prijevodu Miše Grundlera), budući da je jedan roman lika, a drugi roman zbivanja, ali bez obzira, želim dobru priču, s lukom koji zadržava čitateljski interes. Idealno je da se sve događa brzo, bez narativnih retardacija karakterističnih za osnovnoškolske zadaćnice; a opet, trebalo bi biti dovoljno prostora za promišljanje. Na tempo utječu i narativni glas i stil – perspektiva, fokalizacija, slikovlje i jezik; jer teško je dobar tempo postići bez ozbiljnog promišljanja, i upotrebe ozbiljnih literarnih postupaka. Kao što se razvija priča, mora biti vidljiv i razvoj likova. Likovi su zaokruženi, ne plošni, po mogućnosti autentični.

Netko je rekao autentičnost? Kao i na društvenim mrežama, i u književnosti će vas privući taj misteriozan i teško u definiciju stavljiv koncept. Ne znamo točno što to jest, ali znamo prepoznati kad je prisutno. U autentičnoj priči s autentičnim likovima nema pretjerivanja koje je samo sebi svrhom. U redu je biti i brutalan i gadan, ali eksplicitnosti moraju proizaći iz logike priče – inače su kič. Nema lažiranja; čak je, usuđujem se reći, prostor za fejkanje uži nego kod knjiga za odrasle. Koliko je autentičan glas protagonistice Marine u Lajanju na svemir Lade Martinac Kralj, a koliko vjerujemo Marti u Olivinom oceanu Kevina Henkesa, u prijevodu Lare Hölbling Matković?

Slojevi, slojevi, slojevi – ili, riječima Zvonimira Baloga, razgranata krošnja. Koliko je priča vaša babuška, potraga za blagom, ono kad Naslovnica Lajanje na mjesecnaiđete na nešto poznato za što se zakačite pa vas to nauči nešto novo – ili podsjeti na nešto što ste nekad znali? Ima li tu posla za detektiva, arheologinju, paleontologinju? Autor raspe svoje omiljenosti po tekstu – ili možda stvari koje mrzi, i pridoda ih likovima koje ne voli, pa vi tražite. Otkrivate novu omiljenu glazbu kroz Charliejeve playliste i pitate se zašto su Čik i Maik na svoj roadtrip ponijeli samo kasetu na kojoj je best of Richarda Claydermana? Što je više slojeva, to je širi i kronološki raznovrsniji raspon implicitnih čitatelja.

Ima li u priči humora? I mislim to u najopćenitijem mogućem smislu. Humor nije nužno ono što vas tjera da se smijete naglas, ili da se smijete uopće. Humor je stav prema životu, živost, optimizam, nagon za pričom, vjera u alternativni kraj – koji ne mora biti smiješan, čak ni sretan, ali ukazuje na mogućnost drugoga i drukčijega. Sva bi književnost trebala imati tako definirani humor, a najviše ona koja je formativna; ona koja pokrene iznutra, otkrije novi osjećaj, dade okus situacije u kojoj nikad prije nismo bili. Kakav je humor u romanu Pekinezer Princ u službi Njezina Veličanstva Krunoslava Mikulana, a kakav u crnohumorno uvrnutom romanu Male šanse nizozemske autorice Marjolijn Hof (u prijevodu Gioie-Ane Ulrich Knežević)? Ako ja umirem od smijeha i prepoznavanja na situacije i likove u romanu Iva do Mjeseca i natrag Romana Simića, kako će na to reagirati mladi/e čitatelji/ce?

Iskače li tekst – iz zadanih kutija i ustaljenih okvira? A ako ne iskače, je li se baš morao dogoditi? László Krasznahorkai rekao je da knjigu vrijedi napisati samo ako ona svijetu jako nedostaje. Je li ta knjiga koju držim, čitam, po nečemu drukčija od svojih prethodnica? Da bi mogli biti drukčiji, pisci i spisateljice moraju poznavati književnu tradiciju iz koje su iznikli. Potom je mogu informirano rušiti, a mogu se na nju i snažno osloniti – dok se ne uruši sama. Kod Wolfganga Herrndorfa vidim da je čitao i promišljao romane odrastanja Goethea i Charlesa Dickensa, ali da mu je, osim tradicije Bildungsromana, dobro poznat i roman putovanja – od Marka Twaina do Cormaca McCarthyja. Kod Daniela Handlera alias Lemony Snicketa prepoznajem obrasce gotičkog romana koje je postavio naglavce i prekrojio ih prema našem fin de siècleu. Dok čitam hrvatske romane za mlade, često se pitam što i koga i kako čitaju njihovi autori/ce?

I na početku i na kraju, a i u sredini književnih bavljenja – jezik! Jezik mora biti tema u svim bavljenjima književnošću; ističem to naslovnica roniocijer se bavljenje tekstovima danas, čak i kod ozbiljnih kritičara, često svede na prepričavanje fabule. Baviti se jezikom treba stalno, i treba ga podučavati eksplicitno, pogotovo kad mislimo da ga znamo, pogotovo kad je materinji. Je li izvorni autor/ica ili prevoditelj/ica romana koji čitam majstor/ica pisane riječi, rasponom vokabulara, novo- i starotvorbi, je li čarobnjak/inja sintakse? Što će nam u ljeto 2024. g., nakon poražavajućih rezultata državne mature iz hrvatskog jezika, više očuditi jezičnu stvarnost, Užasana Igora Rajkija ili Tudumi Roalda Dahla, u prijevodu Lare Hölbling Matković?

Pitanja je puno, nisu ni po čemu drukčija od pitanja kojima se bavi odrasla kritika, i zašto bi i bila? Ako je nešto književnost, trebamo to mjeriti aršinom književnosti – ili cjelinom teorijskog aparata kojim se ozbiljna književnost mjeri. Ovo je književno polje kritičarski silno uzbudljivo zbog svoje nekartiranosti, a koristi bi moglo imati i za teoriju: bavljenje marginalnim žanrovima proširilo bi znanje o književnosti u cjelini i izazvalo ograničenja tradicionalnog kanona. Kako god, književna kritika, kao i književni prijevod, počinje – čitanjem. Pa, krenimo, redom ili napreskokce: mladost je, vidjeli smo, relativna, a i ljeto tek počinje.

 

*Tekst je dio programa „Suvremeni književni kanon – kritički pogled, 2. dio“ i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija temeljem natječaja Agencije za elektroničke medije.

Anda Bukvić Pažin, prevodi prozu, publicistiku i literaturu za djecu s njemačkog i engleskog. Bavi se poticanjem čitanja i literaturom za najmlađe iz teorijske, praktične i traduktološke perspektive.

Today

Izdvojeno

  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Kritika
  • Publicistika
  • Izdvojeno
  • Kritika
  • Poezija
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

  • Kritika
  • Proza
  • Glavne vijesti
  • Kritika
  • Strip
  • Glavne vijesti
  • Kritika
  • Publicistika
  • Kritika
  • Proza
  • Glavne vijesti
Skip to content