Problem sa životinjama u alegorijskim prikazima – i općenito u žanrovima gdje su one na razne načine poligoni za vježbu ljudskoga – jest što promiču određeni esencijalizam, odnosno specizam. Međutim, granice esencijalističkih teza oduvijek se vrlo uspješno probijaju u poroznim svjetovima slikovnica, žanru koji živi od dvojnosti, od nelagode smjestivosti ili lagodne nesmjestivosti: imamo Ferdinanda, bika koji voli mirisati cvijeće, Vuka koji se boji šume, šišmiša koji se boji mraka, a i jednoga koji se boji letjeti – piše Anda Bukvić Pažin u tekstu o prikazima životinja u dječjoj književnosti