Pisanje o romanu Mladenka kostonoga Želimira Periša namjerno sam odgodila na neko vrijeme jer me jako zanimalo kakva će uopće biti njegova početna recepcija. Otkako sam roman pročitala, a ima tome već neko vrijeme, na pameti mi je pomisao kako je riječ o knjizi s kojom nema sredine – ili će izazvati lavinu pohvala ili se čitateljima (a i kritičari su čitatelji) neće svidjeti. Mladenka kostonoga, naime, nije jednostavna knjiga, ni svojom temom, ni formom, a bogme ni brojem stranica koje premašuju brojku 400. Srećom po Periša, a i roman koji to svakako zaslužuje, dogodilo se ovo prvo i to u vrlo kratkom roku od njegova objavljivanja. I stoga sada, kad sam konačno nakanila i sama nešto o Mladenki reći, prijeti novi problem; onaj da će se neke već primjećene činjenice jednostavno morati ponoviti. No, krenimo redom.
Ukoliko se uopće može postaviti nešto kao pitanje prava na temu kojom se neki pisac bavi, onda su u slučaju Periševog romana stvari vrlo logične i jasne. Priča o sudbini Mladenke Gile, zvane kostonoga, devetnaestostoljetne vještice i vidarice koja u romanu postaje simbolom anarhične buntovnice, prkosne žene sklone pobuni, u čemu se, dakako, iščitavaju brojne suvremene i aktualne konotacije jer inače sve skupa ne bi imalo smisla, nastala je negdje na tragu Periševih ranih radova. Njegova prva knjiga, zbirka priča Mučenice (2013), bila je svojevrsna kronologija ženske potlačenosti kroz stoljeća u kojoj su svoj glas dobile poznatije i manje poznate protagonistice, a u izvanknjiževnim vodama autor je edukativne društvene igre “Strašne žene” koja promiče i slavi doprinos žena društvu. Ako se malo našalimo, Periš je, naime, još prije Mladenke zaslužio da ga se nazove feministicom hrvatske književnosti i posve sam sigurna da tu titulu ponosno nosi. Iz ranih radova, također, može se iščitati kako je riječ o piscu koji voli svojevrsne čvrste koncepte od kojih polazi u svome pisanju, te kako mu ambicioznost, kao i neka vrsta angažiranosti i iz nje proizašle kritičnosti, svakako nisu strane. Ono što me, ipak, uspjelo posve iznenaditi u Mladenki jest spremnost na tako velik zamah pripovijedanja kakav je prisutan u ovom romanu, iznimna pripovjedna koncentracija i ‘posloženost’, sklonost predradnjama pisanja (u ovom slučaju istraživanju etnoloških i povijesnih izvora) i što je najvažnije – sklonost eksperimentu. U književnosti koja posljednjih desetljeća, barem u svojoj proznoj dionici, uz manji broj iznimaka koji često (i) zbog toga ostaju izvan radara, bježi od eksperimenta i uglavnom se bazira na linearnoj, stvarnosnoj fabuli, ovakav roman koji suvereno rabi postmodernističke postupke, koji zapravo i jest postmodernistička konstrukcija, zaslužuje pozornost. Da je ovaj tekst nastao ranije, bila bi originalna kad bih spomenula kako me povremeno znao prisjetiti Hazarskog rečnika Milodara Pavića, no čak je i to već spomenuto u nekoj od kritika. Intertekstualni i metafikcijski postupci, parafraze i pastiši, sve to u kombinaciji s deseteračkim distisima (kojima započinje svako poglavlje), pak, za razliku od nekih drugih uradaka koje svrstavamo pod tu, postmodernističku odrednicu, ovdje se koriste na način da iskazuju erudiciju i znalački pristup, ali istovremeno ga i parodiraju, ‘olakšavaju’ neprestanim ludizmom koji nije sam sebi svrha. Kao što to nije ni sam početni konstrukt.
Želimir Periš je još prije Mladenke zaslužio da ga se nazove feministicom hrvatske književnosti
Ludistički katalog žanrova
Parodiji, dakako, nema traga u pristupu glavnoj junakinji koja svo to ‘čudo’ romana, sve te naizgled nespojive dionice, drži na okupu. „Gila kostonoga, Gila stuha i štriga, irudica i vještica. Ali i vilenica i ljekarica. Gila iscjeliteljica, travarka, Gila gatalica, vračarica i bahorica“, doista ‘nosi’ roman. Ona je tajnovita i čudnovata žena koja se u svojoj biti bori za prava malih, običnih ljudi i svi ostali likovi (a njih je, popisanih u dodatku na kraju knjige, preko dvjesta) neposredno su ili posredno vezani uz nju i njezinu sudbinu. Neki, poput Anke Revolucionarke ili učitelja-saveznika, gotovo da zaslužuju svoj roman i svakako nisu samo sporedni. Devetnaesto stoljeće i prostor kojim se ona kreće (Dalmacija, Istra, Beč…), pozornica su na kojoj je moguće doista sve i svašta i to Periš obilato koristi. Roman započinje uvodnim poigravanjem, informacijom kako je u Beču 1882. priveden i pretučen guslar koji s autorom romana dijeli isto ime i prezime jer je spjevao ep o vještici Gili, nakon čega slijede poglavlja, od kojih je svako sadržajno i formalno drukčije od drugih, kojima se mozaično sklapa priča o nesretnom životu progonjene žene i njezina djeteta. U žanrovskom smislu uzoran je to katalog svega i svačega, od krimića do povijesnog romana i horora, od zapisnika i propovijedi, enciklopedijskih natuknica, recepata, znanstvenih zapisa, bajke, pastorale a la Zoranić, drame, sve do svojevrsne interaktivne igre u kojoj čitatelj sam bira završetke. Istovremeno korištenje raznih i pomno osmišljenih žanrova i njihove povremene parodizacije, iskazuje visok stupanj autorove osviještenosti, ali i omogućava kritičnost i političnost koje nisu samo parola nakalemljena na literarni tekst. Tom poigravanju tradicijom valja dodati i lingvističko-kulturološki aspekt romana jer su pojedina poglavlja pisana raznim lokalnim dijalektima za koje je Periš očito imao dobre savjetnike. Zapravo, kao u svim dobrim postmodernističkim romanima, cijelo vrijeme osjećamo prisutnost nestašnog pripovjedača koji nam nešto jamči, nešto namjerno krije, ali čak i kad je vrlo ležeran u rukama drži sve konce našeg čitanja, ali nas pri tome ne iritira.
Spoj potresne priče o položaju žene i njezinim nametnutim ulogama i socijalnim, nacionalnim i svjetonazorskim potresima jednog stoljeća koje u svojem svjetonazorskom, većinski patrijarhalnom i licemjernom smislu nije tako daleko kako nam se po godinama čini, zapravo je skoro pa grandiozno djelo o povijesti stvarne vidarice koja je prakticirala travarenje u Sjevernoj Dalmaciji toga vremena, a puk je fascinirala i svojim izgledom, koji je dodatno naglašavao njezinu poziciju drukčije, različite. Imala je, naime, potpuno bijelu kosu. Koja je, a tu registru postupaka valja dodati i one fantastične, mijenjala boju zavisno od toga što se s Gilom događalo. I dok je ona ismijavala vlast i svećenstvo, potkopavala autoritete, rješavala zločine, spašavala ljude, brinula o ženama, paralelno sa svim tim događajima koturalo se jedno nesretno stoljeće, zadrto i okrutno, bogobojazno i prepuno predrasuda, osobito u svome hrvatskom zakutku kojim se Gila kreće. S druge strane, izleti u Beč omogućuju skretanja u smjeru trilerske fabule, vezane uz urotu oko nasljednika na habsburškom dvoru, a ta je dionica usko vezana uz temu majčinstva, koja uz sve skokove kroz povijest, magiju i postmoderne začkoljice, dominira romanom. Kad se smire sve bure kažnjavanja ‘vještica’, bježanja, predrasuda i dvorskih spletki, ostaje, naime, taj komplicirani emotivni odnos, sveden na rečenice: „Savršeno dijete odgojeno u svijetu koji poznaje samo ljubav. To je sve što sam ikada željela, stvoriti malo, ali nježno carstvo za nas dvoje.“
Kao u svim dobrim postmodernističkim romanima, cijelo vrijeme osjećamo prisutnost nestašnog pripovjedača koji nam nešto jamči, nešto namjerno krije, ali čak i kad je vrlo ležeran u rukama drži sve konce našeg čitanja, ali nas pri tome ne iritira
Gila, privlačna sila
Karakteristika je ovog romana njegova nevjerojatna razvedenost, što posljedično omogućava njegovo funkcioniranje kao kataloga koječega, što je vrlo sklizak teren jer slični pokušaji često znaju završiti kao katalog ničega. Kod Periša to nije slučaj, jer njime upravlja snažna privlačna sila (u liku Gile) koja sve digresivne epizode, udaljavanja od glavne teme, drži na okupu. Svjedoci smo kako se sloj po sloj, jedan na drugi, lijepe elementi hrvatske tradicije, epizode u kojima se tematizira mržnja i nasilje prema ženama, korupcija na devetnaestostoljetni način, pitanje slobode, pa i samog pisanja/zapisivanja. „Magija se stvara tek kad se zapiše. Nema magije bez riječi, a nema jače riječi od one zapisane“, zvuči dosta pretenciozno ali ne brinite, ubrzo slijedi i relativizacija, u skladu s Periševim postmodernističkim pristupom povijesti, tradiciji, istini, pa i književnosti – „Baš zato što je zapisano, znači da nije istina“.
Mladenka kostonoga, kao ni svaki drugi ovako kompleksan roman nije bez svake mane; ima u njemu mjesta na kojima pomislimo – ovo nije trebalo, ima tu poetike pretjerivanja koje na kraju ostaje samo pretjerivanje, duhovitosti koja je pomalo navučena, ali Mladenka kostonoga je svakako jedan od važnijih romana koje smo u posljednje vrijeme čitali. Iz jednostavnog razloga što zna i što i kako. Progovoriti o temi o kojoj je, na žalost, danas važnije nego ikad progovoriti – o nezaštićenoj ženi s djetetom koja se kako zna i umije bori za opstanak – a pri tome spajati uzorke visokog i niskog, nacionalni folklor i njegovu parodiju. Forma puzzlea savršen je okvir za tu ideju, čime se istovremeno bježi od svake pretencioznosti koju bi mogla povući ovakva tema, jer na kraju – sve je jedna velika igra. Ali i vrlo subverzivna podvala, građena od onoga što je u romantičnoj predodžbi nacionalnih mitova gotovo sveto mjesto – tradicije i povijesti. U jednom intervjuu Periš izražava žaljenje što punk nije više iskoristio gusle, dodala bih tome kako je dobro da on jest. Feministički, guslarski punker, eto to je on!
