Lani sam u obiteljskoj kući, u Gospino vrijeme, iznova čitao Genetovu Gospu od cvijeća. Ove godine iskopao sam Baldwinovu Giovannijevu sobu. Kako sam je nekad čitao, uzbuđen snažnije od prvih erotskih iskušenja. Došla je nakon Faulknera i u meni našla svog tajnog štovatelja. Čitao sam Giovannija od slova do slova, sporo i pobožno. Roman je objavljen osamdeset i pete u Zagrebu, u ediciji Hit urednika Zlatka Crnkovića. Samo par godina kasnije u istoj biblioteci pojavila se Gospa od cvijeća.

Metafora društvene tjeskobe

Giovannijevu sobu napisao je Baldwin 1956. kao jedno od rijetkih djela američke književnosti sredine 20. stoljeća koje tematizira homoseksualnu ljubav bez „zaštitne“ zavjese metafore, subteksta ili eufemizma, kao što su do tada radili Williams, Vidal, Capote, Inge. Baldwin, kojeg danas mnogo bolje poznajem, promatrao je rasu kao političku i egzistencijalnu kategoriju. U ovom svom najpoznatijem romanu namjerno ju je uklonio. Junak David je bijeli Amerikanac u Parizu. Njegova je drama usmjerena na seksualni identitet, intimne odnose i unutarnji sukob između želje i normativnog poretka. U prvom čitanju nisam ni pomislio da bi David možda trebao biti Afroamerikanac. Više od rasnog, zanimao me melodramatski rasplet i patio sam zbog Giovannijeva smaknuća. Današnji baldwinolozi na čelu s Garthom Greenwellom možda mogu zamjerati da je roman napisan „bez rase“. Bijelost u romanu ipak ne shvaćam kao neutralnu pozadinu, nego kao heteroseksualnost, dominantnu i normativnu. Ako bijelost predstavlja heteroseksualnost, onda je homoseksualnost uromantičena u crnost, ne samo doslovno, nego i simbolično. Seksualnost i rasa u ovom romanu isprepletene su toliko da se jedna gotovo zamjenjuje drugom.

Davidov unutarnji konflikt, očajničko iščekivanje suđenja Giovanniju u raskošnoj sobi na francuskom jugu i strah od gubitka ljubavi i vlastitih želja, postaje metafora za društvenu tjeskobu. Zidovi tijesne, a strasti pune Giovannijeve sobe u pariškom predgrađu i raskošni prostori fitzgeraldovskog francuskog juga kao raja za američke umjetnike, željne autentičnih evropskih iskustava, postaju tihi svjedoci potisnutog identiteta. Baldwin jasno piše da Davidova tuga nije samo plod ljubavničke krize. Ona je sukob između društvenog identiteta, svetosti tijela i tame koju nosimo u sebi. Pogađa me koliko je bijelost i rascijepljenost između društvenih normi i osobne istine prikazana kroz predstavu o „tami“. U toj tami, homoseksualnost dobiva dodir druge, crne strane, i time se ruši mit o neutralnosti. Rasa tako ovdje nije gurnuta na stranu, već utjelovljena. Ova odluka omogućila je Baldwinovu tekstu da ga (i danas) čitamo kao univerzalnu studiju o potisnutoj žudnji i samouništenju, ali istovremeno otvara prostor za analizu kroz suvremenu queer teoriju. Eve Kosofsky Sedgwick ovu bi prozu prepoznala kao „epistemologiju ormara“ (Epistemology of the Closet, 1990.), a Michel Foucault bi u strukturi moći i samonadzora protagonista prepoznao mehanizme biomoći (Histoire de la sexualité, 1976.).

Današnji baldwinolozi na čelu s Garthom Greenwellom možda mogu zamjerati da je roman napisan „bez rase“. Bijelost u romanu ipak ne shvaćam kao neutralnu pozadinu, nego kao heteroseksualnost, dominantnu i normativnu. Ako bijelost predstavlja heteroseksualnost, onda je homoseksualnost uromantičena u crnost

Intima u mrežama dominacije

Moja lanjska lektira, ponovno pročitani Genet, i ovogodišnja, Baldwin, dijele topografiju Pariza kao pozornice seksualne transgresije. Njihove poetike idu pak u suprotnim smjerovima. Genetova proza estetizira kriminal, prostituciju i izdaju, pretvara ih u liturgiju marginalnosti. Kod njega je erotsko iskustvo ritualno i politički subverzivno. „Zločin je svet“, piše Genet, a njegove uzvišene drag heroine strastveno konzumiraju vlastitu društvenu ekskomunikaciju. Baldwinov David, za razliku od njih, ne prihvaća marginu kao oslobođenje. On je doživljava kao prostor srama i gubitka. Giovanni nije mitski razbojnik, neki pra-Roberto Zucco, lijepi talijanski ubojica bez razloga, nego čovjek koji biva slomljen sudskim aparatom i društvenim moralom. Sedgwick bi rekla da Baldwin ovdje pokazuje ono što „zatvor“ čini želji. Nije nju slomio pravni sistem, nego strah od izlaska iz ormara. On djeluje represivnije od kazne same.

U još jednoj lektiri iz davnih godina, Ljubavniku Marguerite Duras, kao u Giovannijevoj sobi, tijelo je prostor na kojem se prelamaju osobna žudnja i društvena pravila. Pripovjedačica, mlada Francuskinja u kolonijalnom Vijetnamu, ulazi u vezu s kineskim ljubavnikom, kao što Baldwinov Amerikanac David, iz više srednje klase, ulazi u vezu s talijanskim imigrantom i druži se s pariškim feminiziranim boemima. Baldwin i Duras koriste fragmentarnu naraciju, fleševe u prošlost i ispovjedni ton. U oba romana glavna je tema nemogućnost pripadanja. Ljubavnici nisu samo „drugi“ po rasi ili klasi, nego i projekcije koje služe protagonistici/istu da bi se suočila/io (ili izbjegla/o suočiti) s vlastitim identitetom. Foucault bi ovu dinamiku čitao kao „mikrofiziku moći“. Intimni odnosi uokvireni su mrežama kolonijalne, rasne i seksualne dominacije.

Giovanni nije mitski razbojnik, neki pra-Roberto Zucco, lijepi talijanski ubojica bez razloga, nego čovjek koji biva slomljen sudskim aparatom i društvenim moralom. Sedgwick bi rekla da Baldwin ovdje pokazuje ono što „zatvor“ čini želji. Nije nju slomio pravni sistem, nego strah od izlaska iz ormara. On djeluje represivnije od kazne same

Dvostruki eros

Roman Swiming in the Dark iz 2020., američko-poljskog pisca Tomasza Jedrowskog, uzima Giovannijevu sobu kao metatekst. Mladi student Ludwik, upoznaje na radnoj akciji nešto starijeg komunističkog aktivista Janusza, i njih dvoje započinju intenzivnu seksualnu vezu u Varšavi 1980-ih, tijekom sindikalnih pobuna i vladinih represija. Ludwik Januszu posuđuje Baldwinovu knjigu, u Poljskoj zabranjenu, koja vrlo točno opisuje budući rasplet njihove veze. Janusz će oženiti kćer visokog partijskog sekretara, a Ludwik emigrirati u Ameriku. Za razliku od Baldwina, Jedrowski ne uklanja politički kontekst. Njegova queer priča neraskidivo je povezana s cenzurom, nadzorom i državnim nasiljem. Dok je Baldwinov David paraliziran sramom i samoprezirom, Ludwik pokušava spojiti želju s političkim djelovanjem, makar kroz riskantnu privatnu gestu. Jedrowskijeva proza pokazuje koliko je Baldwinov koncept „unutarnjeg egzila“ i dalje prisutan, ali i kako se queer narativi danas premještaju iz čiste introspekcije u otvorenu političku konfrontaciju. Ipak, u oba romana ostaje ono što Sedgwick naziva „strukturom skrivanja/otkrivanja“, dramaturgija ormara koja ne nestaje ni u liberalnijim epohama, nego samo mijenja oblik. Giovannijeva soba je paradigmatski roman potisnute intime. Baldwin bira bijelog američkog muškarca kako bi čitatelja lišio „alibija“ da ovo čita kao priču o Drugome, prisiljavajući ga da se suoči sa strukturom želje i njezine društvene regulacije. U usporedbi sa Genetom, Duras i Jedrowskim, vidimo kako se queer narativi razvijaju od estetizirane transgresije, preko introspektivne nostalgije, do otvorene političke artikulacije. U terminima queer teorije, Baldwinova gesta je dvostruka, ona afirmira privatni eros kao temeljni politički čin (Foucault), ali i pokazuje kako taj eros može biti potpuno razoren strahom i unutarnjim nadzorom (Sedgwick).

Film Queer (2024.) redatelja Luce Guadagnina donosi ekranizaciju Burroughsovog istoimenog romana. U Queer, kao i u Giovannijevoj sobi, riječ je o Amerikancu u egzilu, izgubljenom u žudnji, koji propituje vlastitu poziciju. Meksiko 1950-ih, barovi i noćni život, idealna su pozornica za istraživanje želje, baš poput Baldwinovog Pariza. Burroughsov junak Lee opsesivno traži ljubav i transcendenciju kroz drogu i seks, premda je njegov osjećaj uniženja i izgubljenosti sličan Davidovom. Sedgwick i Bersani prepoznali bi u Leejevim ritualima blatne želje političku prijetnju hegemoniji subjekta.

Zaključujem da povratak Baldwinovoj prozi nije samo povratak u lektiru mladosti, nego ponovno čitanje queer klasika u svjetlu nove političke i teorijske osjetljivosti. Giovannijeva soba danas djeluje kao most između književne prošlosti i suvremenog queer pisma, roman koji, kako kaže José Esteban Muñoz, „još uvijek sanja budućnost koja nije došla“.