„Novogodišnji poklon siročićima“, mislim da se tako zvala prva Rimbaudova pjesma koju je objavio sa šesnaest godina. Riječ je o tužnom spjevu o siročadi koji vape za toplinom doma i roditeljima, prije svega, majkom:
A danas je prazna soba roditelja,
Svjetlost ispod vrata tek je pusta želja,
Otišli su, kamin hladan je, bez sjaja;
Nema slatkih tajni, nema zagrljaja!
Tužnog li praznika za njih
Utonuvši u san uplakana lica, dolazi im „anđeo čuvar“ i briše suze „radosnim snom“ da bi otjerao njihov „san pun gorčine“. Djeca su potom usnula „prekrasni trenutak buđenja“, „lijepo plavo nebo“, prirodu koja se „budi i opija sjajem“, sunce koje „budi zemlju“ i naposljetku majku „polugolu“ koja „cvate od novog života“:
Djeca od radosti kliknuše… jer eno,
Kraj kreveta majke, na ćilimu starom,
Nešto se u suncu sjaji čudnim žarom…
Medaljoni bijeli, medaljoni crni,
Tu je tamni jantar, sedef se srebrni,
Iz stakla, iz crnih rama, u toj bajci
Blistaju se slova zlatna: “NAŠOJ MAJCI!”
Rimbaud je vrlo rano naslutio prokletstvo i moć lirskog jezika, a ona leži u tome da gradi (ali ne izgrađuje), kreće se (ali ne pristiže), govori (ali ne ustvrđuje). Upravo majka je tako pokrenula, po mnogima, prajezik moderne lirike, sinesteziju boja, mirisa i zvukova, „nagonski ritam stiha“, poigravanje samoglasnicima i suglasnicima – magiju jezika. Julija Kristeva u čuvenom eseju “La Révolution Du Langage Poétique” također smatra da pjesnički jezik pripada „majčinskom poretku“. À propos toga Milan Kundera ističe u jednom romanu da su liričari uvijek imali jake žene pored sebe. Za primjer navodi sestre Jesenjina, Majakovskog i Trakla, Puškinovu dadilju, Ljermontovljevu baku itd.
Rimbaud je vrlo rano naslutio prokletstvo i moć lirskog jezika, a ona leži u tome da gradi (ali ne izgrađuje), kreće se (ali ne pristiže), govori (ali ne ustvrđuje). Upravo majka je tako pokrenula, po mnogima, prajezik moderne lirike, sinesteziju boja, mirisa i zvukova, „nagonski ritam stiha“, poigravanje samoglasnicima i suglasnicima – magiju jezika
Temeljni motiv
Pišem ovaj tekst na prijelomu godine nadajući se poput Rimbaudove siročadi novogodišnjem poklonu, odnosno da će mi zbirka poezije Kuća na otoku laureatkinje Goranova proljeća Silbe Ljutak dati mnogo aporija i zanimljivih strateških rješenja, toplu čitateljsku širinu. Zašto sam otpočeo s Rimbaudom? Upravo zato jer sam dojma da je motiv majke u novijoj pjesničkoj praksi gdjekad temeljni motiv konceptualne strukture, a gdjekad vrlo frekventan ili važan motiv u prikazu različitih tematskih svjetova. Sve u svemu, njezina učestala pojavnost u pjesničkim tekstovima polako počinje formirati neki tip majčinske poetike u književnome polju. Silbina zbirka je jedna u nizu takvih pjesničkih projekata. Čitajući knjigu sjetih se jedne od svojih prvih recenzija, zbirke Suho mjesto (SKUD „Ivan Goran Kovačić“, 2021), tadašnje dobitnice Gorana za mlade pjesnike Vide Sever. U njoj majka pleše na razmeđi osnovnog leksičkog značenja (člana obitelji) i raznolikog metaforičkog potencijala. Lirska protagonistica u svojem radijusu kretanja oko majke mijenja govorne registre i uloge, nerijetko stapajući vlastiti i majčin govor. U neosporivo kvalitetnom prvijencu Početne koordinate (SKUD IGK, 2018) pjesnikinje Monike Herceg, motiv majke zauzima specifičnu ulogu u kontekstu stvaranja „vibrantne simboličke mreže“, suočavanju lirske protagonistice s „utvarama vlastite genealogije“ (Marko Pogačar, Kritika h,d,p). Pjesnikinja Ana Brnardić u sjajnom prikazu pjesničkog prvijenca Kraćenje razlomaka (Jesenski i Turk, 2021) Marije Skočibušić, dobitnice nagrade Na vrh jezika, potvrđuje spomenuti Kristevin nacrt pjesničkog jezika: „Odnos s drugim zasniva se preko tijela, preko majčinog mlijeka i bradavice, nicanja i čupanja mliječnih zubi, lociranja mliječnog jezika, a u tom se odnosu u pjesmama sluti nasilje, grubost i zapovijedi.“, „Dom je (…) konkretan prostorni okvir mjesta za igru, no to je mjesto za igru u fazi prelaska s jedne na drugu razinu, s razine dječje igre na razinu artikuliranja novog prostora (i ujedno simboličkog poretka) kroz igru.“ (Kritika h,d,p). Treba svakako spomenuti i friško objavljenu Krvavu knjigu (Durieux, 2024) pjesnika i kritičara Franje Nagulova o kojoj je u Jutarnjem listu pisala pjesnikinja Marija Dejanović, nazvavši jedno poglavlje „Koncepcija majke“. Autoricu je naime privukla „ambivalentnost“ tog pojma: „(…) ovu knjigu smatram nekom vrstom diskurzivne konstrukcije u kojoj se riječ ‚majka’ koristi kako bi se možda progovorilo o majci – o majci lirskog subjekta, o autorovoj majci, o koncepciji majke u društvu, ali i kako bi se i sigurno progovorilo o nekim drugim fenomenima. Ova me ambivalentnost postojanja same majke u knjizi u kojoj je ‚majka’ najspominjanija imenica poprilično zainteresirala“.
Dvije odiseje
Prosioci na mène navaljuju, da se udadem,
À jā im izvijam varke; bôg mi nȁdahnū pamet,
Veliki u sobi stan da namjestim ì tkat da stanem
(Homer, Odiseja IX, 137-139)
Zbirka Kuća na otoku sadrži 45 pjesama pisanih u slobodnom stihu i sedam kraćih ispisanih u kurzivu koje se mogu čitati kao simbolički putokazi koji nagovještaju daljnji tijek narativne podloge knjige, ali mogu i predstavljati sukus ideje tekstova koji ih okružuju. Možda će nekim čitateljima ti minijaturni komadi predstavljati zasebne, iščašene pjesničke fragmente, pukotine prema nečemu trećem. Riječ je o kompozicijski zaokruženom rukopisu koji opisuje dvije odiseje – majčinu i kćerkinu. Afektivne amplitude čine da distanca katkada postane neprimjetna stvarajući dojam preklapanja njezina i majčina glasa: „ja sam sjecište svih sjemenki / koje postaju slatka navika / Majka smo i Majka i ja“. Prva odiseja opisuje majčin bijeg iz uskogrudne otočke zajednice u čudovišni prostor grada s kojim, uz mnoge izazove, unutrašnje i vanjske promjene, ipak pronalazi zajednički jezik da bi se, na koncu, ponovno vratila na svoju Itaku. Druga odiseja odnosi se na ključnu nositeljicu govora zbirke, njezinu kćer koja govori o sebi iz dva, možda tri rakursa – sjemenke koju je majka povela sa sobom da bi je negdje u središtu zbirke posadila, zatim iz pozicije one tek rođene koja će prolaziti kroz različita transformacijska cvjetanja sve do „konačne“ biljke koju će majka u povratku posaditi u vrtu ispred svoje kuće u znaku oprosta.
Prije govora o majci i svim majkama, sučeljavanju s tom nimalo jednostavnom ulogom, „morskim“ i drugim „nemanima“, obiteljskom stablu s čijih se grana prenose „duge“ i „kratke“ boli, krikovima flore i faune, ljudskoj bezosjećajnosti i manjku etičnosti prema okolišu, odnosu grada i otoka, treba reći da „navigaciju“ (lat. navigatio: tehniku ili vještinu plovidbe, vožnje, leta itd.) ove priče determinira majčino tijelo koje lirska protagonistica oslobađa u jeziku da bi se nagrizla ustaljena značenja simboličkog. Zato će se u pjesmi „Krijesnica“ reći da je „navigacija ovdje zbog tijela / a ne tijelo zbog navigacije“ isto kao što je „tkanina“, koju čitanjem dodirujemo (u bliskom odnosu s riječju „tekst“ > lat. textum: tkanje, sastavljanje), „ovdje zbog tijela / a ne tijelo zbog tkanine.“ Treba pohvaliti poman izbor riječi, jer nekoliko stihova iz istoimene pjesme, iznad uporabljene riječi „tkanina“, lirska protagonistica koristi riječ „pokrivač“. Pokrivač se, naravno, semantički razlikuje od riječi „tkanina“, jer ima tendenciju pokriti, prigušiti, zatvoriti, on je slika strogo upravljenog poretka s ciljem pokrivanja majčinog tijela jezika, dok je „tkanina“, u činu majčina „razotkrivanja ramena“ i „neobrijanih pazuha“, rezultat zgužvanog ili preokrenutog „pokrivača“. Upravo ti autopoetički i autoreferencijalni signali podižu estetiku knjige: „moja Mama izgleda kao žena / koja pliva iz sredine prsnog koša / uzvodno s plimom / podiže se iznad razine mora / nizvodno s osekom / spušta sporednim cestama / do mikrokontinenata / gdje se povratak čita u oba smjera“ (Povratak). Mogu reći da je ispunjen minimum one tople čitateljske širine koju sam tražio, jer u citiranoj strofi primjećujem tematizaciju same strukture knjige, ali i potencijale čitateljske „navigacije“. Ako se Penelopino tkanje može tumačiti u vidu otpora, lucidnosti i moći prema rigidnim proscima, onda i tkanje lirske protagonistice ide u smjeru varke, jer očigledno ovdje se ne radi samo o još jednoj i jednostavno ispričanoj obiteljskoj priči.
Upravo ti autopoetički i autoreferencijalni signali podižu estetiku knjige: „moja Mama izgleda kao žena / koja pliva iz sredine prsnog koša / uzvodno s plimom / podiže se iznad razine mora / nizvodno s osekom / spušta sporednim cestama / do mikrokontinenata / gdje se povratak čita u oba smjera“ (Povratak)
Tema preobrazbe
Otočka kultura ju je prozvala
plahim vukodlakom u ljudskim riječima
dobro skrivenom opasnosti („Podlaktice“)
Jezik ove zbirke stvara ambivalentni osjećaj. S jedne strane, osjeća se protočnost, stihovi kao da su izrečeni u dahu: „moja Mama se moli /(…)/ prosto proširenim rečenicama (…) iz trbuha visoke slane građevine“ („Svjetionik“), „smije se iz dubine dijafragme“ („Šiške“). S druge strane, toj se protočnosti nerijetko „potajice“ podmeću noge. To se podmetanje očituje, primjerice, u grafički uvučenim stihovima koji djeluju poput sentencija, aforizama, malih digresija. U njima se učvršćuje idejni sloj teksta, dok je u afektivnom smislu nešto rezigniranija. Protočnost se, osim dugih rečenica razlomljenih u stihove i strofe, osjeća i u enumeraciji istih vrsta riječi: „metamorfozna promjenjiva nestabilna dinamična elastična / varijabilna relativna pokretna prilagodljiva / pretvara se u prugu ispred gradskog haustora“ („Stroj“). Izlišno je govoriti da osjećaj protočnosti dodatno osnažuje izostanak interpunkcije. Kada je riječ o jednoj od ključnih tema ove knjige, a to je tema preobrazbe, valja istaknuti da su one, prije svega, jezične. Tvrtko Vuković u knjizi Tjeram krdo riječi. Retorika preobrazbe, zavođenja i bunta u pjesništvu Vesne Parun (Stilistika.org, 2023) ističe na samom početku da „preobrazba u književnosti nikada nije bila jamstvo sigurnosti“. Kako onda točno odrediti identitet lirske protagonistice kada je u jednom momentu „mamin spremnik za ključeve i izgubljene stvari“, zatim „origami ždral“, „jednogodišnja sadnica“, potom „otočka sramežljivost“, „njezin zimzeleni Bor“, „sol na ulaznim vratima“ itd.? Sasvim sigurno je da nam se ne želi prikazati u jednom značenju, već u samom događaju „tropološke transformacije“ jezika. Upravo je to fundamentalno pogonsko gorivo jezičnog „stroja“ čija se zupčanici značenja ili imena neprekidno in continuo obrću: „ime je tako uobičajena afera“ („Isprave“). Stoga je prema Vukoviću, „lirski subjekt bio i jest ono što u jeziku nema vlastitog imena“: „postale su prijateljice / žena bez lica i moja Mama“ („Grafit“). Upravo je to ono prokletstvo i moć lirskoga jezika koje je Rimbaud bio svjestan. On ne preobražava neprekidno samo značenja u pjesmi, već i čitatelja. U konačnici, stigoh i do govora o trećoj odiseji, u kojoj se moj čitateljski brod neprekidno razbija o valove „tkanine“, ne dajući mu sigurno usidrenje.
Zamke aktivizma
Međutim, knjiga ima i svojih nedostataka. Lirska protagonistica zna gdjekad igrati na sigurno, iznevjeriti polisemičnost, skliznuti u predvidljivu sliku: „otočka kultura ju je prozvala / plahim vukodlakom u ljudskim riječima / dobro skrivenom opasnosti / za sve one koji zatvaraju svoje životinje“ („Podlaktice“). Započne dakle s vrlo zanimljivom konstrukcijom („plahi vukodlak u ljudskim riječima“) da bi bijes tog vukodlaka bio ublažen slabašnom aktivističkom pozom. Vjerujem da se čovjeka može snažnije privući animalističkom svijetu, osvijestiti brižnost i empatiju govoreći o njima kao zagonetki koja mnogo govori i o našem biću/jeziku. O odnosu bića, lirskog jezika i životinja mnogo su pisali, primjerice, J. Derrida i G. Agamben. Lirski jezik ne smije si dozvoliti skliznuće u diskurs nalik novinskim člancima o pravima životinja ili osnovnoškolskim zadaćnicama s naslovom „čuvajmo okoliš“. Katkad ta mjesta stoje rame uz rame horizontu očekivanja basne: „ti isti mravi nikada ne kradu / oni su jedna poštena vrsta / i uvijek kada uzmu nešto i ostave“ („Mravi“). Slaba mjesta zbirke pojavljuju se, dakle, uglavnom na onim mjestima gdje bi angažirane teme trebale prijeći u izvedbenu snagu lirskog jezika: „moja Mama je svojoj Mami odgovarala / da se ona ne boji / ni morskih nemani / ni tvornica s visokim dimnjacima //(…)// samo onoga što će se dogoditi s krticama / kad ni Otok ni obala / više ne budu imali ni jedno stablo.“ („Pismo“) Primjerice, u pjesmi „Vrana“, koja također ima potencijal postati aporična i začudna, jer se u njoj istodobno tematizira veznik i bliskost „vrane“ i majke“: „najbolja prijateljica moje Mame / je sijeda Vrana“, „vrana ima zvučno ime“, „vrana ima fluidno ime“, „vrana ima linijsko ime“. Međutim, semantika se tog temeljnog motiva guši krhkim dometima personifikacije koja evocira još jednu aktivističku pozu: „vrana ima zvučno ime / pa sama sebi može biti i muškarac i žena“. Više bih volio, u kontekstu cijele pjesme, uočiti asocijativno, anagramsko, zvučno poigravanje tim leksemom koje bi osjećaj uhvaćenog „smisla“ teksta dodatno produbilo. Zbirci općenito fali figura dikcije, a zvuk držim žilom kucavicom lirskog jezika.
Kuća na otoku, zaključno, zaslužuje prolaznu ocjenu te ću je uvrstiti u niz uspjelih prvijenaca posvećenih majci. Treba pohvaliti činjenicu da nije lako osigurati stabilnost narativne logike od prve do posljednje pjesme i iz nje istovremeno artikulirati teme koje je mogu dovesti u pitanje, kao što su one jezika i tijela, književnosti i njezinih učinaka, transgresije značenja/imenovanja. Naravno, nije to još ona optimalna razina balansa uspostave i raspršivanja uspostavljenog koji se može pronaći u vrhunskim suvremenim ostvarenjima, ali treba još jednom naglasiti da se radi o prvim koracima, solidnom „vatrenom krštenju“, kako reče autorica u jednom intervjuu citirajući izrečeno pri dodijeli nagrade Goran za mlade pjesnike, koje budi nadu da će do sljedećeg vatrenog sakramenta izrasti u još bolji rukopis.
