Najbolji uvod u knjigu Kraćenje razlomaka Marije Skočibušić bile su autoričine pjesme objavljivane na društvenim mrežama, na portalima i u tiskanim časopisima u Hrvatskoj i regiji.
Pjesnikinja je stvorila svoju publiku i prije prve zbirke, zahvaljujući apartnosti svojeg pjesničkog pisma i dojmu neobične zrelosti (isticanom uz autoričinu srednjoškolsku dob) u ritmički i zvučno usklađenim pjesmama koje razrađuju „tamne“ teme. Za svoj je rukopis Marija Skočibušić nagrađena nagradom Na vrh jezika koja podrazumijeva objavu knjige, a koja je u svibnju 2021. izašla u izdanju Naklade Jesenski i Turk, uz urednički potpis Marka Pogačara i Krune Lokotara.
Ma-ma
Zbirka pjesama Kraćenje razlomaka sadrži četrdeset i tri pjesme, pažljivo raspoređene u tri ciklusa, iz kojih je izdvojena prva pjesma, a ispred koje stoji uvodna rečenica u zbirku. Pitanja koja otvara ova knjiga kontekstualno su omeđena (i vođena) tom uvodnom rečenicom – citatom koji glasi „iz doma sam izbacila vlastiti stav samo da bi tvoj imao dovoljno mjesta za igru“, ali i načinom na koji je izveden potpis pod citirani iskaz: ma-ma, potpis riječju razdvojenom na slogove što sugerira dječji izgovor, s naglascima na oba sloga. Na tom mjestu dobivamo prve indicije o položaju lirske kazivačice i njezinom odnosu s okolnim svijetom – navedena rečenica nosi negativan, prijeteći ton, pasivno-agresivan glas majke, koji kći bilježi (još) dječjim glasom.
Kakvo je to mjesto za igru iz kojeg se ma-ma mora povući (ili izbaciti), kakav to glas reproducira ovu prijeteću rečenicu i uspijeva li doista osvojiti mjesto za igru u (već) „vlastitim stavom“ zaposjednutom simboličkom prostoru? – pitanja su koja u početku pokreću zupčanike ove zbirke i otkrivaju perspektivu lirske junakinje: s jedne strane to je perspektiva djeteta, s druge pogled aktivne promatračice, perspektiva „odozgo“. Dom je, kako ćemo uskoro doznati, konkretan prostorni okvir mjesta za igru, no to je mjesto za igru u fazi prelaska s jedne na drugu razinu, s razine dječje igre na razinu artikuliranja novog prostora (i ujedno simboličkog poretka) kroz igru.
U uvodnoj pjesmi Dom mama više ne govori, u tijeku je nedjeljni ručak koji se predstavlja kao simbol privida obiteljskog sklada. Osim mame, drugi likovi u toj su pjesmi tek u naznakama (skriveni u „mi“ obitelji), a oko svih je zategnuta šutnja. Umjesto govora, iz pjesme dopiru zvukovi koji su uvećani i djeluju prijeteće („lupkanje žlica o dno tanjura“), gluhe slike poput „ključ ispuni bravu“ i grube geste („Mama mi ispod stola gura koljeno iz čašice“) koje samo pojačavaju dojam odsustva komunikacije ili odsustva uopće. Nizanjem dojmljivih slika, „hodanjem na vršcima prstiju“ u tekstu, izbjegavanjem značenjski dovršenog, finim konturiranjem tišine i stanke u tekstu, autorica čvrsto svezuje ovaj aluzivno ocrtani svijet u početno očište zbirke i usmjerava čitanje koje slijedi.
U uvodnoj pjesmi Dom mama više ne govori, u tijeku je nedjeljni ručak koji se predstavlja kao simbol privida obiteljskog sklada. Osim mame, drugi likovi u toj su pjesmi tek u naznakama (skriveni u „mi“ obitelji), a oko svih je zategnuta šutnja
Lociranje mliječnog jezika
Kašalj, kao naslov prvog ciklusa, aludira na zvuk koji je u suprotnosti s govorom i tom se riječju, koja znači upad fiziološkog u područje glasa, uvodi u ovdje pozorno obrađenu temu odnosa tijela i jezika. U pjesmi Pravilni kut lirska junakinja najavljuje: „Istražila bih tijela“, a svoj pjesnički projekt sažima u autopoetičkim stihovima „Moje je tijelo hranjiva površina; / Nizanje rečenica / Već / Kratim škarama za nokte.“ Tim se stihovima također odgovara na već uvodnim citatom nagoviješten „zahtjev“ zaposjedanja novog simboličkog prostora kroz igru – tijela u jeziku i obrnuto, ali i kroz posao kultiviranja tijela-jezika.
Odnos s drugim zasniva se preko tijela, preko majčinog mlijeka i bradavice, nicanja i čupanja mliječnih zubi, lociranja mliječnog jezika, a u tom se odnosu u pjesmama sluti nasilje, grubost i zapovijedi (osobito u pjesmi Susret tijela). Glas je, pak, bogalj i „samo mu olovka može ugraditi noge“ (Sve je potrošivo osim jezika) – samo, dakle, pismo/riječ, može potvrditi cjelovitost glasa, privesti ga označitelju, sagraditi nosivi smisao.
Uz temu tjelesnosti jezika i invalidnosti glasa, koji u riječi/pisanju traži svoju protezu, autorica se u knjizi ekstenzivno bavi osjetilom dodira („Dodir je / Između“). Potraga za dodirom i bliskosti odvija se kroz ispitivanje opipnosti teksta, mogućnosti da ga se dodiruje, da se u nj prodre tijelom i da se tijelo ostvari u pismu. Potraga je to za, moglo bi se reći, drugom bliskosti, nakon što je prva (obiteljska, naravna) iznevjerila. U pjesmi Teme su unutar četiri zida, dosljedno se razvija pojam dodira preko pisanja, doslovce duktusa, vođenja olovke – „Pisanje se naglo prelama / U zavojima olovke, / Natapa strmi vrh rečenice; / Usporedne linije odsutno miluju bedra“ – što vodi k vrhuncu u jezgrovitoj strofi „Lijevu polutku srama / Skrivam između nogu, / A desnu ispod jezika“.
Što je tema poezije?, pitanje je koje se opetovano postavlja u ovoj knjizi, a kojim se dotiče i odnos poezije i zbilje, i status pjesničke tradicije, i vlastiti odnos prema njoj – pitanje je kojim se, na koncu, i vlastitom pisanju otvara mogućnost i izazov.
Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Rukopis Kraćenje razlomaka dobio je nagradu Na vrh jezika 2019.
Teme su u dlakama
“Teme su ispod tepiha”, „Teme su u dlakama“ – tema je dakle izazov, provokacija, nelagoda, sram, a dužnost poezije je da se suočava s nelagodom i boli, da im pronađe odgovarajuć oblik, tijelo, glas, odušak u potrazi za vlastitim pismom, pri čemu je jasan feministički, emancipacijski angažman u toj potrazi.
Postupak ironije koristi autorici u suptilnom obračunavanju s opresijskim autoritetom – dobar primjer su stihovi „Imaš premalo godina / Za napisati pjesmu“: glas zabrane uhvaćen je u temu i tim mu je obratom – stihovima koji su napisani, glasom koji je izložen – oduzeta djelotvorna moć. Drugim riječima, tako izvedenim iskazom, postavljanjem ironijskog zrcala između „neadekvatnog“ ja i izgovorene zabrane, postiže se učinak mirnog, hladnog i učinkovitog otpora lirske junakinje.
Valja dakle pisati o stidu, nelagodi, dlakama, nasilju, tjeskobi, ušutkivanju – o svemu prešućenom – ali da bi se doista moglo zagrabiti u temu mora se pronaći odgovarajući jezik. Stoga je sva knjiga Kraćenje razlomaka u toj potrazi – u ispipavanju nove dikcije, novog tona, novog ritma i novih semantičkih spojeva – u potrazi za sredstvima koja će temi dati pravo, odgovarajuće tijelo. Tako pjesme u zbirci o represiji govore češće aluzivno, čime se pojačava dojam napetosti i nelagode. Odličan je primjer pjesma Drugi prvi dvije tisuće treće u kojoj se pojavljuje otac, a tekst se gradi oko napetosti između nježnosti i nasilja – napetosti koja ostaje nerazrješiva, neotkrivena i potresna.
Strah se u ovoj poeziji, kao negativna tema, otkriva paradoksalno kao mjesto moći, otkriveno mjesto mogućnosti autentičnog govora. U pjesmi Odgoj, koja počinje upečatljivom svečanom slikom „Stabla su nositelji tradicije“, stihovi „Svi pokušaji roditelja / Da me nauče njegovati / Jezik drvoreda, / Postave izraz / Usporedno s opisima, / Stanu u strah / Koji katkad podvikne / Grumenom pokreta // I gurne koljeno iz čašice“ otkrivaju još jedno sredstvo otpora – pokret, naime, kao ekspresivno sredstvo poezije i sasvim izravan oblik pobune protiv nametanja jezika i poretka koji je njime uspostavljen. Pokretom kao sredstvom iskaza postiže se i zanimljiv učinak na posljednji četverostih zbirke, koji glasi „Mi / Nismo / Naši / Roditelji“, a koji nije, kako bi u prvi mah taj iskaz mogao sugerirati, generacijska parola, jer izvor su ovog iskaza, naime, „musava slova gena“ koja „dižu ruke u zrak“, čime se postiže fina ironija na račun generacijske pobune.
Pjesnikinja se osviješteno postmodernistički poigrava idejom istine u poeziji i autorefleksivno tematizira literarni čin: „Upravljanje riječima / Grmolik je privid: / očišćeno meso pjesme / Spremno za usitnjavanje. / (…) Pjesma je mogućnost, ne i istina.“ (Odbacivanje značenja). Katkad se, tijekom konstantne brige i borbe za vlastitost, otkrije iznenadni odušak, lakoća koja se doima kao izvjesnost novostečene slobode, sigurnosti stjecanja jezika, kao u stihovima pjesme Dnevne sitosti: „Zemlja je počela gutati / Skromnim zalogajima: / Slovo po slovo, crv po crv // Mahala sam joj / Naoštrenim jezikom i umetnutim kvačicama / S izvora gluhe abecede.“ Pjesma postaje poprište transponiranja glasa i pokreta prirode u jezik, iskaz samog stvaralačkog čina.
Odnos s drugim zasniva se preko tijela, preko majčinog mlijeka i bradavice, nicanja i čupanja mliječnih zubi, lociranja mliječnog jezika, a u tom se odnosu u pjesmama sluti nasilje, grubost i zapovijedi
Ljubav u ktoničnim slikama
Kao što sam navela u početku, vrlo je stilski obilježen postupak razdvajanja riječi na slogove spojnicom, čime se ističe njihova zvučna dimenzija i pripisuje im se emfatički naboj. Ovom figurom dikcije pridonosi se u zbirci dosljedno razrađenoj temeljnoj ideji i stavu o poeziji kao govoru o prešućenom ili o izlaganju tabua kao što su a-bor-tus, hi-men, a tom se nizu pridodaje i že-na. Iako ih ovdje izvlačim iz pjesama, jasno je da je taj pojmovni niz izvučen iz „četiri zida“ i „ispod tepiha“ i da te riječi provociraju domaći stav (stav izbačen iz doma da bi te riječi mogle biti izgovorene, jer nema prostora za oboje).
Eliptični izrazi, kao jedan od dominatnih postupaka koje pjesnikinja rabi, u funkciji su hermetizacije lirskog govora, ali koja nije cilj ovog pisma, nego posljedica njegove potrage za pravim tonom, odgovarajućim pokretom u jeziku ili opipljivom metaforom. Takve pjesme često se već na prvu lako otvore i s čitateljem/icom komuniciraju u svom zvučno-ritmičkom sloju. Komunikacija s čitateljem uspostavlja se lako i u pjesmama u koje su uvedeni likovi, ma koliko ovlaš bili ocrtani, i zapeti u luku kojim lirska junakinja upravlja. Lirsko ja čas je rastrgano, raskomadano, plutajuće, i lociramo ga u pojedinačnim dijelovima tijela – koljenu, godovima palca – čas je aktivno i trudi se „pronaći red“, iznova uspostaviti svijet, pa i preko negativnih ili zazornih slika (koje se opiru tradicionalnom redu u svijetu i poeziji). Pojam ljubavi spušta se u ktonične slike: „Ljubav je dlakavi crv / kojeg skrivam ispod pupka; / Stoji otvoren danju i noću.“, a o menstruaciji se govori jezikom „između“ − tako što se poetičkom jeziku pridodaje medicinski i matematički, na koncu i gastronomsko-erotični: „Brojevi se razmnožavaju / U organu koji luči / Rađanje, krv i životinju. // Kada skliznu / Na pamuk donjeg rublja / Pokušavam im objasniti / Mehanizam sata i kalendara. (…) Ne uspijevam obujmiti jestivu sredinu.“ Matematička je terminologija u knjizi sveprisutna, počevši od naslova koji također implicira dijelove cjeline, analizu, potrebu da se kaos transgresivnog položaja ako ne uredi onda barem odgovarajuće – bar približno – opiše. Osim matematičkih termina, mnoštvo je motiva koji imaju lutajuću funkciju u zbirci, i kao takvi povezuju razne krajeve ovog pisma i imaju posrednu ulogu u sređivanju cjeline.
Valja dakle pisati o stidu, nelagodi, dlakama, nasilju, tjeskobi, ušutkivanju – o svemu prešućenom – ali da bi se doista moglo zagrabiti u temu mora se pronaći odgovarajući jezik
Prijestupi između tijela i jezika
Iza već spomenutog ciklusa Kašalj – u kojem se uspostavljaju tematske odrednice i amplificira ideja naznačena u uvodnom citatu i pjesmi, raspisuje lirskim govorom tema obitelji, tema mogućnosti govora, tema fluidnosti položaja lirske junakinje te se ističe zvučno-ritmički značenjski sloj pisma – slijedi ciklus Crvi u kojem se govori o odnosu tijela kao propadljive prirode i kulture, i postavljaju se pitanja: što je strah? što je nelagoda? Kroz negativno se potom pokušava sazdati red i uspostaviti subjekt. Posljednji ciklus naslovljen Krastavac sadrži mnogo istaknutih vrhova ove zbirke – riječ je o ciklusu u kojem dobar dio pjesama može stajati i zasebno. Pojedinačne pjesme ovdje su oslobođene (Pupčana vrpca, Prsa dječaka, Bolest uči hodati, Odgoj, Svi mamini rođendani), lete drukčijim letom od onog koji u pjesmama prije upućuje na vrijeme djetinjstva. Lirska junakinja je prošla kroz krizu transgresije (ili ju je, artikulirajući je, dijelom ostavila za sobom) i vlada bolešću koju sada umije odgojiti u pjesmu. U pjesmi Pupčana vrpca (koja bi mogla biti i kompozicijskim vrhuncem zbirke) otkrivamo da je granica između djetinjstva i odraslosti upravo granica u jeziku, a ta se vremenska cezura iskazuje ovako: „Uskoro / moram skinuti krila / Sačinjena od dječjeg kalodonta / I pupčane vrpce; / Vratiti ih u ormar ili baciti u pranje // Postaju premalena; / Vrijeme je prohodalo / I preraslo letenje. Zadnja se pjesma simbolički spaja s početkom knjige: Svi mamini rođendani sjajan je obiteljski portret i vrsta sinteze lirskog zbivanja koja završava jakom gestom, spomenutim četverostihom, koji, pažljivo postavljen na sam kraj, ne znači ujedno kraj i odgovor, jer riječ je o iterativnom činu, neprekinutom radu na osamostaljenju od tradicije represije, od naslijeđene traume, radu na emancipaciji od svake vrste roditelja.
Zbirka pjesama Kraćenje razlomaka uzbudljiv je prvijenac Marije Skočibušić koji svjedoči o pisanju iz prijelaznog/prijestupnog očišta. Ovakvo se pisanje jamačno više neće ponoviti – ovo je tekst koji je uhvatio neponovljiv pokret, stanku između dva doba, dvije različite strukture, tekst koji nastaje kao pripitomljavanje jezika. Ali i tijela – jer u ovoj se poeziji prijestupi odvijaju između tijela i jezika, na razini koja duboko i trajno uznemiruje, jer u času kad otkriva smjesta se povuče, ali povuče i čitatelja za ruku i zatim se udaljava s njim.