Tehnika spisateljskog zanata

Fotografija Šklovski i Majakovski
Viktor Šklovski i Vladimir Majakovski
Savjeti profesionalnom piscu

Tehnika spisateljskog zanata

Donosimo ulomak iz kod nas još neprevedenog teksta najpoznatijeg ruskog formalista, koji će se uskoro, u knjiškom formatu, pojaviti u izdanju Sandorfa
S ruskoga preveo Ivo Alebić
Neki se mladi pisci boje čitati druge pisce da ih ne bi počeli oponašati – to je, naravno, u potpunosti nepravilno, zato što je apsolutno nemoguće pisati bez forme. Svaki početak književnog djela rezultat je iskustva tisuće ljudi prije nas

Danas postoji nekoliko tisuća pisaca. To je zaista puno.
Suvremeni pisac želi postati profesionalcem čim postane punoljetan i ne želi imati nijednu drugu profesiju osim književnosti. To nije baš ugodna situacija jer pritom nema od čega živjeti. U Moskvi živi kod poznanika ili u Domu Hercena[1] na stubištu. No Dom Hercena ne može smjestiti sve ljude koji bi htjeli tamo živjeti jer ih ima, kako sam rekao, na tisuće. To samo po sebi ne bi bio najveći problem jer se mogu izgraditi specijalne zgrade za pisce – kao što se nađe mjesta za vojničke novake. No radi se o tome da pisci u tim zgradama ne bi imali o čemu pisati. Da bi se pisalo, potrebno je, osim književnosti, imati i neki drugi zanat jer profesionalac – osoba od struke opisuje stvari na svoj način, i to je zanimljivo. Kod Gogolja kovač Vakula promatra Katarinin dvorac s gledišta kovača i soboslikara, što je pružilo Gogolju mogućnost da ga opiše na takav način. Prikazujući Rimski forum, Bunjin ga opisuje s gledišta ruskog čovjeka sa sela.

O tome kako se Lav Tolstoj držao masa

Lav Nikolajevič Tolstoj pisao je kao profesionalni topnik i kao profesionalni zemljoposjednik; dok je stvarao umjetnička djela, on je pratio svoje profesionalne i klasne interese. Recimo, priču „Gospodar i sluga“ napisao je kao tadašnji upravitelj i da je tad postojalo upravničko vijeće, ona bi se zasigurno mogla pročitati na tom skupu. Ako pročitamo korespondenciju između Tolstoja i Feta, još se jasnije vidi da je Tolstoj sitni vlastelin, koji se zanima za svoje maleno gospodarstvo (premda zapravo nije bio pravi vlastelin i njegove su svinje stalno ugibale). No zbog njega promijenio je forme svoje umjetnosti. Da je Lav Nikolajevič Tolstoj kao osamnaestogodišnjak otišao živjeti u Dom Hercena, ne bi nikad postao Tolstojem, zato što ne bi imao o čemu pisati.

Tolstoj se počeo osjećati kao profesionalni pisac tek u svojim kasnim tridesetima, kad je već napisao nekoliko svezaka. Evo odlomka iz njegovog pisma Fetu:

„Dopustite da vam kažem nešto iznenađujuće o sebi: kad me konj zbacio i kad zadobih prijelom ruke, rekoh si, došavši k sebi od lijekova, da sam književnik. I ja jesam književnik usprkos mojem polaganom i usamljenom književnom radu. Ovih dana izaći će prva polovina prvog dijela 1805. godine (Rat i mir).“
Jasna Poljana, 23. siječnja, 1865.

I kad je čuo da je Fet doživio neuspjeh kao upravitelj imanja, savjetovao ga je da mu književnost postane glavni način zarade te da se ostavi seoskog gospodarstva. 

„Kakva zla sudbina. Iz naših razgovora vidim da postoji samo jedan aspekt u vođenju imanja koji ste jako voljeli i za koji ste davali čitavog sebe – to je konjarstvo, i na njega se sad sručila nesreća. Morat ćete ponovno upregnuti svoja kola, književnost učiniti svojim središnjim konjem, a gospodarstvo pobočnima[2]: misao i umjetnost već su neizmjerno puno učinile za vas. Ja sam zamijenio svoje konje i sad puno mirnije jašem.“ 
Jasna Poljana, 16. svibnja, 1860.

Prije nego što postanete profesionalni pisac, steknite druge navike i znanja, koje ćete onda unijeti u svoj književni rad.

Puškin je doduše primjer profesionalnog pisca; živio je od književne zarade, no otišao je i korak dalje – odlazeći iz književnosti želio je postati profesionalni povjesničar.

Baviti se samo književnošću nije čak ni tropoljni sustav, nego jednostavno iscrpljivanje zemlje. Književno djelo ne proizlazi neposredno od drugog književnog djela, nego mu je potreban još jedan, drugi otac. Pritisak vremena je progresivna činjenica, bez njega ne može se stvoriti nijedna nova umjetnička forma.  

Dickensov roman Posmrtni spisi Pickwickova kluba napisan je po narudžbi jednih novina, kao smiješni opisi uz ilustracije „Sportski pehovi“. Duljina poglavlja ovisila je o predviđenom mjestu u novinarskom broju. Michelangelo je na sličan način koristio pritisak materijalnih ograničenja: volio je uzimati loše komade mramora jer su oni njegovim skulpturama davali neočekivane poze; tako je napravljen David.    

Kazališna tehnika pritišće dramaturga; Shakespearova tehnika ne može se razumjeti bez znanja o tome kako je organizirana scena u njegovo vrijeme. U filmskoj se umjetnosti čini da je moguće snimiti bilo što, no i ovdje se čovjek mora ograničavati da bi stvorio umjetničko djelo.

Pisac mora imati drugu profesiju ne samo radi toga da ne bi crknuo od gladi, nego i da bi pisao književna djela. Drugu profesiju nikad ne smije zaboraviti, ona mora ostati njegov glavni posao; pisac mora biti kovač, ili liječnik, ili astronom. Pri ulasku u književnost pisac je ne smije ostaviti u predsoblju kao par kaljača. 

Poznavao sam jednog kovača koji mi je donio pjesme; u svojim stihovima „drobio je čekićem željezo tračnica“. Na to sam mu dao sljedeću opasku: kao prvo, tračnice se ne kuju, nego vare; kao drugo, tračnice nisu željezne, nego čelične; kao treće, čekić ne drobi željezo; kao četvrto, on sam je kovač i sve bi to morao znati bolje od mene. Na to mi je odgovorio: "Da, no to je poezija".

Da bi se postalo pjesnikom, potrebno je u svoju poeziju uvući svoju profesiju jer umjetničko djelo počinje od jedinstvene perspektive.

Stvarajući književno djelo, ne bježite od pritiska svojeg vremena, već ga iskoristite onako kako jedrenjak koristi vjetar.

Portret Viktor Šklovski
Viktor Šklovski

Dok suvremeni pisac pokušava što prije ući u književni milje, dok pokušava što prije otići od svojeg drugog posla, dotad ćemo se baviti astrahanjskim ovčarstvom: astrahanjsko krzno se dobije tako da se tuče gravidna ovca sve dok ne pobaci; onda s mrtvog janjeta deru kožu.

Postati profesionalni pisac – učiniti književnost, kao što kaže Lav Tolstoj, svojim središnjim konjem – možete i zapravo trebate tek nakon nekoliko godina pisanja, kad već znate pisati. Tako je Dickens isprva bio paker u tvornici cipela, zatim stenograf, onda novinar pa tek naposljetku prozaist. No i kad se postane pisac, treba znati da i prozaista i pjesnika ponekad čekaju duge godine šutnje. Aleksandr Blok, Fet, Gogolj, Maksim Gorki imali su takve stvaralačke blokade u radu. Organizirajte život tako da možete ne pisati onda kad vam se ne piše.

Pisac mora imati drugu profesiju ne samo radi toga da ne bi crknuo od gladi, nego i da bi pisao književna djela. Drugu profesiju nikad ne smije zaboraviti, ona mora ostati njegov glavni posao; pisac mora biti kovač, ili liječnik, ili astronom. Pri ulasku u književnost pisac je ne smije ostaviti u predsoblju kao par kaljača

Piščevo čitanje

Kako bi pisac trebao čitati?
Mi čitamo brzo, nepažljivo, gotovo nepažljivo kao što jedemo.
Kad čovjek brzo i nepažljivo jede, to je štetno za njegovo zdravlje.
Tako je i s čitanjem.

Ima jako malo dobrih knjiga, onih koje se obavezno moraju pročitati; čitamo ih jako površno i zatim imamo dojam kao da smo ih već čitali. Kvarimo naše čitanje. Čitajte polagano, u miru, ništa ne preskačite i radite pauze.

Ako želite postati piscem, proučavajte knjigu onako pažljivo kao što urar proučava sat ili vozač automobil.

Automobile promatraju na nekoliko načina: oni najgluplji prilaze automobilu i stišću trubu – to je na razini najveće gluposti. Drugi, koji znaju ponešto o automobilima, no koji precjenjuju svoja znanja, prilaze automobilu i prebacuju mjenjač brzine. To je također glupo i štetno: diraju nečiju tuđu stvar za koju odgovara drugi radnik. 

Čovjek koji se razumije gleda automobil mirno i shvaća „što je za što“, zašto auto ima mnogo cilindara i velike kotače, kako funkcionira, i zašto auto ima istaknuti zadnji dio i nefriziran sustav za hlađenje. 

Tako bi trebalo čitati.

Za početak naučite rastavljati djela. Prvo, jednostavno odvojiti opis prirode od junakovih karakteristika, zatim proučiti kako govore junaci: monolozima (odnosno govori li jedan dugo) ili likovi razmjenjuju kratke fraze, i također proučiti kako je pojedini junak okarakteriziran svojim govorom. Vidjeti kakav je zaplet romana, kako priča započinje i kako se, poput opruge, širi kroz čitavo djelo. Pogledati počinje li ta priča odmah. Vidjeti postoje li umetnute priče i kako je napravljen rasplet. Takav istraživački rad nad tuđim djelom jako je važan za one pisce koji žele sačuvati svoju neovisnost. Neki se mladi pisci boje čitati druge pisce da ih ne bi počeli oponašati – to je, naravno, u potpunosti nepravilno zato što je apsolutno nemoguće pisati bez forme.

Svaki početak književnog djela rezultat je iskustva tisuće ljudi prije nas.

Naslovnica ruskog originala
Naslovnica originalnog izdanja

Postoji legenda da je jedan car želio saznati koji jezik je najstariji. Uzeo je dvoje djece i odvojio ih od ljudi, samo im je jedan pastir donosio kruh. Kad su djeca malo narasla, dočekivala su ga uzvicima: „Begos, begos“, što na tračanskom znači „kruh“. Tad je odlučeno da je tračanski najstariji jezik. Međutim, ako je do njih dolazio pastir, onda je očito da su nedaleko bile koze, i možda djeca nisu vikala riječ „kruh“, već su samo imitirala glasanje koza. 

Tako glasanje koza imitira onaj pisac koji se želi odvojiti od svih drugih pisaca i pisati samostalno; on također imitira, ali na loš način.

Pisac koji ne čita s razumijevanjem druge pisce, koji ih ne rastavlja, neće moći izbjeći imitiranje; štoviše, on neće ni primijetiti da imitira. Rukopisi, koje u uredništvu bacaju u smeće, više nalikuju na tuđa književna djela nego oni koje će se objaviti.

Svaki početak književnog djela rezultat je iskustva tisuće ljudi prije nas

Bicikle proizvode u serijama, oni su identični. Književna djela razmnožavaju se tiskanjem, no svako zasebno književno djelo mora biti izum – novi bicikl, bicikl drugog tipa. Stvarajući taj bicikl, moramo znati što će nam na njemu kotači, što će nam volan. Jasna ideja o radu drugog pisca omogućava nam da ga ne prepisujemo, što je u književnosti zabranjeno te se naziva plagijatom, već da koristimo njegovu metodu za obradu novog materijala.

Mladi pisci, čak i oni koji potom postaju dobri, jako su skloni plagiranju, odnosno uzimanju tuđe forme opisa. Prvi Ljermontovljevi dječji radovi su plagijat Puškinovih djela, dijelova Puškinovog Kavkaskog zarobljenika. Mladi provincijski pisci, neznačajno preradivši najpoznatija djela, neprestano šalju svoje tekstove u uredništvo. I to ne zato što su nepošteni, već zato što percipiraju to književno djelo kao cjelinu i, želeći napisati nešto sami, ponavljaju tuđe mijenjajući samo prezimena. Stoga da bi sačuvali svoju spisateljsku originalnost ne čitajte malo, već puno, no čitajte tako da rastavljate tuđe djelo, istražujete ga, pokušavate razumjeti zašto je svaki redak napisan te kakav će on utjecaj ostaviti na čitatelja.

O umijeću pisanja tako da se pronađu karakteristične crte opisane stvari

Najvažnije je za pisca početnika da ima svoj vlastiti odnos prema stvarima, da vidi stvari kao da ih nitko ranije nije opisao i da ih stavi u dotad neopisan odnos[3].

Jako često se u književnim djelima pripovijeda o tome kako je stranac ili neki naivan čovjek stigao u grad u kojem ništa ne razumije. Pisac ne treba biti taj naivan čovjek, no treba biti čovjek koji ponovno vidi stvari. Ono što se događa je zapravo nešto drugo: ljudi ne znaju vidjeti ono što ih okružuje; naš prosječni suvremenik, pisac početnik, nije u stanju napisati običan novinski izvještaj; ispada da pisac članka piše tako kao da izvor informacija nije njegovo vlastito selo već novine – čita novine i koristi ih kao anketu koju potom ispuni događajima iz svojeg sela; ako se u anketi ne spominju takvi događaji, neće ih ni staviti.

Često su identični izvještaji iz pilane, tekstilne industrije, Donbasa: „Moramo podići naš standard, vrijeme je da postavimo ventilaciju, i krov nam prokišnjava“. Ipak, novinar ponekad progovara o zanimljivim detaljima. Jednom sam gledao novinske izvještaje i pronašao sljedeći opis iz Usurijskog kraja[4]: „Tigrovi ometaju prikupljanje sindikalnih plaća; jednom je novinar sjedio u stražarskoj kućici više od jednog dana sve dok tigar nije odlučio da je dosta te otišao svojim putem“. Ne govorim da u izvještajima treba prepričavati anegdote, no novinari ne smiju opisivati jedne te iste stvari, samo u jezičnim omaškama progovarajući o stvarnoj situaciji.

Bicikle proizvode u serijama, oni su identični. Književna djela razmnožavaju se tiskanjem, no svako zasebno književno djelo mora biti izum – novi bicikl, bicikl drugog tipa 

O učenju spisateljskog zanata preko novinarstva

U Americi danas raspravljaju o tome je li novinarski posao dobar za pisce. Kod nas su mnogi pisci počeli u novinama. Tako je, recimo, Leonid Andrejev mnogo godina radio kao sudski izvjestitelj. Isti taj posao imao je i Čehov; Gorki je radio u novinama pod pseudonimom Jegudil Hlamida, isto kao i Dickens mnogo godina. Mnogi suvremeni pisci radili su u novinama i malenim ženskim časopisima, u tipografijama kao grafički urednici itd. Nekad su novinari započinjali tako da bi pisali recenzije u časopisima, što je, naravno, sasvim pogrešno: ne možeš suditi o nečijem djelu ako ni sam ne znaš pisati. No takav je bio običaj, tako sam i ja započeo u Ljetopisu, u časopisu koji je izdavao Gorki. Tek kad se nagomila iskustvo, nakon što se nauči pričati priče onako kako su se one zaista dogodile, može se – preko kratkih priča – doći do pisanja romana. Naravno, pod uvjetom da je pojedinac sposoban pisati romane. Stoga je prava književna škola u tome da naučite opisivati stvari, procese; recimo, jako je teško opisati riječima, bez pomoći crtanja, kako da se zaveže čvor na užetu. Stvari se trebaju opisivati točno tako da se one zatim mogu zamisliti, i to na onaj jedini način kojim su opisane. Ne trebate se truditi da uđete ili prokrčite svoj put u "veliku književnost"; ona će se pojaviti baš tamo gdje mi stojimo i mirno inzistiramo da je to najvažnije mjesto. Zamislite što bi se dogodilo da je Buđoni želio napraviti karijeru u carskoj vojsci – dogurao bi do zastavnika. No sudjelujući zajedno s drugima u revoluciji i mijenjajući borbenu taktiku, postao je Buđoni. Često se događa da pisac koji stvara, takoreći, u niskim granama književnosti, ni ne zna da stvara veliko djelo. Boccaccio, talijanski renesansni pisac koji je napisao zbirku priča Dekameron, toliko se sramio te svoje knjige da je nije naveo svojem prijatelju Petrarci kao jedno od svojih djela.

Boccaccio je pisao latinske pjesme kojih se sad više nitko ne sjeća.

Dostojevski nije cijenio romane koje je pisao, želio je pisati drugačije te mu se činilo da u romanima ima suviše novinarskog stila; u svojim pismima kaže: „Da mi plaćaju toliko koliko Turgenjevu, pisao bih isto tako dobro kao i on“.

No njemu nisu plaćali toliko, i on je pisao bolje.

Velika književnost nije književnost koja se tiska u čvrstim koricama i lijepim izdanjima, nego književnost koja pravilno koristi svoje vrijeme, koja se koristi materijalom svojeg vremena.

Položaj suvremenog pisca je teži od položaja pisaca prijašnjih vremena zato što su stari pisci zapravo učili jedni od drugih. Gorki je učio od Koroljenka i jako pažljivo od Čehova, Guy de Maupassant od Flauberta.

Velika književnost nije književnost koja se tiska u čvrstim koricama i lijepim izdanjima, nego književnost koja pravilno koristi svoje vrijeme, koja se koristi materijalom svojeg vremena

O tome da se pisanje ne uči bubanjem pravila nego stjecanjem navike da se samostalno vide stvari

Naši suvremenici nemaju od koga učiti; oni su dospjeli u tvornicu s napuštenim strojevima i ne znaju koji stroj je za struganje, a koji za svrdlanje; stoga oni češće imitiraju nego što uče, želeći napisati već napisano djelo, no samo o sebi. Međutim, to je pogrešno jer se umjetničko djelo piše jednom i sve one velike knjige, kao što su Mrtve duše, Rat i mir, Braća Karamazovi, napisane su „nepravilno“, ne onako kako se pisalo ranije jer su ciljevi tih djela bili drugačiji od onih koje su imali stari pisci. Ti ciljevi odavno su ispunjeni, umrli su ljudi koji su se bavili njima, no djela su ostala. Ono što je bio prigovor na suvremenike, optužba, kao što su Danteova Božanstvena komedija ili Zli dusi Dostojevskog, postalo je književno djelo koje mogu čitati ljudi potpuno nezainteresirani za odnose koji su zapravo stvorili djelo. Stoga se književno djelo – ovo treba zapamtiti – ne stvara pupanjem, kao kod nižih životinja, tako da se jedan roman dijeli na dva romana, nego križanjem različitih pojedinaca, kao kod viših životinja. Postoji cijeli niz pisaca koji pokušavaju uzeti stara djela, istresti iz njih imena i događaje te ih zamijeniti svojima; u poeziji se koriste tuđim rasporedom rečenica, tuđim načinom rimovanja. Od toga nema koristi – taj put vodi u ćorsokak.

Zato, ako želite naučiti pisati, morate prije svega biti dobri u svojoj profesiji. Naučite očima majstora gledati tuđu profesiju i shvatite kako su napravljene stvari.

Ne vjerujte u obične odnose prema stvarima, ne vjerujte u uobičajenu svrsishodnost stvari, ne prihvaćajte nečije tuđe opise mȏra. To je pod broj jedan.

Ako želiš naučiti pisati, nauči čitati

Pod broj dva – naučite čitati, polagano čitati autorova djela i shvaćati što je za što, kako su povezane rečenice i zašto su umetnuti pojedini dijelovi. Zatim, pokušajte izbaciti maleni dio iz nekakve stranice; recimo, kod Tolstoja se opisuje scena između kneginje Meri i njezinog starog oca (u Ratu i miru); tijekom te scene škripi kotač; precrtajte taj kotač i vidite što će ispasti. Vidite što bi moglo zamijeniti taj kotač: da li bi tu bio dobar opis krajolika iza prozora, recimo, opis kiše ili možda spomenuti da je netko prošao hodnikom.

Postanite svjesni čitatelj.
On je jako potreban književnosti.

Kad je Puškin pisao, plemstvo je uglavnom znalo pisati poeziju, odnosno gotovo svaki Puškinov prijatelj u liceju pisao je pjesme i natjecao se s njim u albumima[5]. Tad su ljudi pisali poeziju kao što danas ljudi čitaju. No oni nisu bili profesionalni pjesnici. U tom miljeu ljudi koji su razumjeli tehniku pisanja nastao je Puškin. Danas trebamo stvoriti čitatelja koji razumije, čitatelja koji može ocijeniti djelo i shvatiti njegovu strukturu. Takvih bi čitatelja trebalo biti na stotine tisuća i iz tih stotinu tisuća izdvojit će se grupa neprofesionalnih pisaca, a iz te grupe nastat će, ne izdvajajući se, genijalni pisac.

Stoga je za suvremenog pisca jako opasno ako prebrzo nauči nešto da piše; ograničeno umijeće pisanja pričica i članaka je loš trening. U samo nekoliko tjedana inteligentnog pojedinca možeš naučiti kako da koristi već pripremljene šablone. U jednom sam malenom uredništvu računovođu naučio pisati članke jer mu je bio potreban dodatni novac, no on je, naravno, pisao loše, onako kako danas piše većina novinskih radnika.

Književni radnik ne bi trebao izbjegavati posao u drugim profesijama, bilo da se radi o nekom zanatu ili novinarskom dopisničkom poslu; uvijek morate imati na umu da je tehnika proizvodnje jedna te ista. Trebate naučiti pisati izvještaje, kroniku, zatim članke, feljtone, malene priče, kazališne recenzije, svakodnevne crtice i vrstu tekstova koji bi mogli zamijeniti roman. Trebate raditi za budućnost – za onu formu koju sami morate stvoriti. Obučavati ljude samo književnim formama, odnosno umijeću da rješavaju zadatke, a ne matematici – to znači potkradati budućnost i stvarati otrcana djela.


[1] Podružnica Državnog muzeja povijesti ruske književnosti koja nosi naziv po poznatom književniku Aleksandru Ivanoviču Hercenu.
[2] Tolstoj aludira na rusku trojku: ruska kola ili saonice sa zapregom od triju konja od kojih srednji, s visokim oglavnikom oko vrata, ide u oštrom kasu, dok su pobočna dva konja u galopu.
[3] Viktor Šklovski je „novo viđenje“ kao temeljni umjetnički postupak obuhvatio široko korištenim pojmom očuđenje (ostranenie) i detaljnije opisao u znamenitoj studiji Umjetnost kao postupak (Iskusstvo kak prijom, 1917), prevedenoj na hrvatski jezik u Suvremenim književnim teorijama M. Bekera (1999).
[4] Daleki istok Rusije, obale rijeka Amur i Usuri naseljene su amurskim ili sibirskim tigrom.
[5] Specifična kulturna pojava u epohi sentimentalizma i romantizma, pogotovo u Rusiji. Album je vodila svaka gospođica koja je u njega upisivala pjesme koje su joj se svidjele. Za razliku od bilježnica i dnevnika, tekst albuma čine tuđi tekstovi.
Sve fusnote su prevoditeljeve.

Viktor Šklovski (1893. – 1984.) bio je utjecajni sovjetski književni teoretičar, kritičar i pisac. Jedan je od utemeljitelja i najznačajnijih predstavnika formalističke teorije