Sibila Petlevski pripada krugu onih autorica i autora koji književno polje obogaćuju brojnim i raznolikim ulogama – autorskim, znanstvenim, prevoditeljskim, uredničkim, predavačkim. U konkretnom slučaju, štoviše, Petlevski i unutar svog autorskog umjetničkog angažmana participira u praktički svim ključnim književnim modalitetima – onom pjesničkom, proznom i dramskom – i teško je zapravo reći u kojem od njih je poznatija i cjenjenija. Potvrđuju to i brojne osvojene nagrade za sve navedene segmente književnoga rada – od nagrade „Vladimir Nazor“ za pjesničku knjigu Sto aleksandrijskih epigrama objavljenu daleke 1993., preko nagrade „Petar Brečić“za teorijsku dramaturgiju 2001., nagrade Tportala za roman Vrijeme laži 2010., Nagrade Grada Zagreba za doprinos znanosti i književnosti 2015., do međunarodne pjesničke nagrade „Crystal Vilenica“ 2020., kao i nekoliko drugih europskih nagrada za dramske tekstove. Riječ je, dakle, o nacionalno i internacionalno cijenjenoj i antologiziranoj autorici, predsjednici Hrvatskog PEN centra (od 2001. do 2005.) i članici međunarodnog upravnog odbora Internacionalnog PEN centra (od 2002. do 2007.), čije su poezija i proza, prema autorskoj bilješci na kraju pjesničke zbirke koja će se razmatrati u ovom tekstu, prevedene na desetak svjetskih jezika i koja je nastupala „na svim značajnijim međunarodnim književnim festivalima poezije“. Valja također spomenuti da je uz svoje brojne uloge i postignuća Petlevski i redovita članica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, i ta bi činjenica, da kojim slučajem živimo u nekom drugom vremenoprostoru, bila referenca koja logično zaključuje rečenični niz o vrhunskim znanstvenim i umjetničkim uspjesima, točka na „i“ iza koje nije potrebno više ništa reći. S obzirom da, međutim, živimo u društvu u kojem živimo, i da imamo nacionalnu akademiju kakvu imamo, ovaj poduži uvod o bibliografskom kontekstu i komponentama uspjeha, morat će ipak završiti manje optimistično – tek s nadom da, možda, čak i u takvim beskarakternim, povremeno i prezira vrijednim institucijama u kakvu se Akademija pretvorila u suvremenom dobu, postoje pojedinci koji odudaraju od navedenog.
Zbirka bez odjeka
Petlevski je svoj pjesnički put započela 1988. knjigom Kristali, nakon čega su slijedile Skok s mjesta (1990.), Sto aleksandrijskih epigrama (1993.), Babylon (2000.), Heavy Sleepers, (2000.), Libitina (2002.), Koreografija patnje (2002., samo djelomično pjesnička knjiga), Spojena lica (2006.) te posljednja Prljavi od zemlje, pijani od zraka (2022.). Između potonje i knjige koja joj je prethodila (ako ne računamo tri knjige pjesama na stranim jezicima koje su se uglavile između) poprilično je dugačak period od 15-ak godina koji, međutim, ne treba čuditi s obzirom da je za to vrijeme autorica bila aktivna na proznom i dramskom planu. Više bi, možda, trebala začuditi činjenica da je zbirka prošla gotovo potpuno u tišini, bez ikakvog kritičarskog odjeka, da bi onda ujesen 2024. bila ovjenčana nagradom „Željko Sabol“ koja se ove godine u Bjelovaru dodijelila po prvi put. Bio je to i glavni povod da se preciznije odškrinu korice ove zbirke, poprilično atipične za recentni kontekst hrvatske i regionalne poezije.
Knjiga intrigantnog, karnevalesknog naslova – čemu pridonosi i groteskno-ekspresivna naslovna ilustracija u hegedušićevskoj maniri s aluzijom na ljudsko lice – kako se pokazuje, međutim, ima vrlo malo veze s društvenopovijesnim arealom, a mnogo više s onim prirodnim, botaničkim. Već u uvodnom metaulomku, prije prve pjesme, glas lirskog subjekta ima se potrebu predstaviti čitatelju i pomoći mu s mogućim smjerovima interpretacije: „Ja sam šaptačica bilju. Moja poezija je libreto za šaputanje čarobnom bilju i slušanje glasova tišine. U ovoj knjizi pjesama biljke su protagonisti. To je i prostor poslije apokalipse.“ Štoviše, u rečenicama koje slijede lirska junakinja kao da se u potpunosti identificira sa samom autoricom („Počela sam puno prije nego se dogodila korona, puno prije nego što se u kosti ušuljala jeza Trećega rata. Napisala sam ove stihove tijekom 2019. i 2020. godine“), pokazujući time da svoju poeziju ima potrebu snažnije privezati za stvaran društveno-povijesni kontekst. U tom nastojanju, ipak, kao nije bila do kraja odlučna i dosljedna, pa već i taj „prolog“, a onda i sami stihovi koje pratimo u knjizi, nekako neodlučno lebde između potrebe da budu „libreto za šaputanje čarobnom bilju“, dakle, začudne slike iz biljnoga svijeta i „ekologija duha“ (autoričina sintagma iz navedenog početnog ulomka), odnosno potrebe da se njima kaže nešto više, konkretnije, prijemljivije („Ne tražite botaniku u pjesmi: potražite priču u brisanom prostoru između imena. Neka vas povede čarolija bilja. Nije to pejzažna poezija: to su krajolici Vaše duše.“).
Knjiga intrigantnog, karnevalesknog naslova – čemu pridonosi i groteskno-ekspresivna naslovna ilustracija u hegedušićevskoj maniri s aluzijom na ljudsko lice – kako se pokazuje, međutim, ima vrlo malo veze s društvenopovijesnim arealom, a mnogo više s onim prirodnim, botaničkim
Izlišna autorska pojašnjenja
Da bi stvar bila nejasnija, autorica ulomak završava referencijom na stvarnu sebe (ili barem tu rečenicu tako shvaćamo, s obzirom da je već ranije proces nastanka zbirke kontekstualizirala izvanjskim, zbiljskim prilikama): „Nađite me slučajno – dok tražite sebe“. Ovakvo zamućivanje referencijalnog sloja, pomalo i mistificiranje, čini mi se više-manje nepotrebnim, jer poezija ionako govori za sebe i zapravo su joj u vrlo rijetkim prilikama potrebna autorska pojašnjenja. Ona, naravno, ne moraju biti kontraproduktivna − ni u ovom slučaju čini mi se da nisu znatnije utjecala na recepciju samih pjesama, upravo stoga doimaju se izlišnima. Jer u samoj zbirci koja slijedi – a riječ je o slijedu od 139 dvostišno strukturiranih pjesama, poredanih u jedinstveni niz, bez manjih cjelina – nećemo naći puno ni klasične pejzažne poezije, ni aktualnog društvenog stanja, ni autobiografskog konteksta same autorice. Točnije, ništa od toga nećemo naći na konkretan i eksplicitan način, već vrlo dobru imažinističku, povremeno i hermetičnu poeziju u kojoj nije teško prepoznati kvalitetu i književno iskustvo. Možda bi doista bilo moguće govoriti o svojevrsnoj „ekologiji duha“, u onom najširem i najopćenitijem smislu – smislu u kojem je priroda apriorno, sama po sebi, na onoj težoj, pozitivnoj strani etičke vage koju čovjek nikada u apsolutnoj mjeri neće moći doseći. U onom vidu u kojem je već i sama refleksija, kao i meditativno poniranje u sebe i svijet oko sebe, također jezičac koji stvara relevantnu razliku na imaginarnoj vagi humanosti u svemiru kojega smo dio. O nekoj značajnijoj političnosti, onoj koja bi bila odraz „jeze Trećega rata“ koji se spominje u uvodu, međutim, ne može biti ni govora. Osobito ne u kontekstu koji se u vrijeme kada je autorica pisala zbirku još nije dogodio – onog koji je stvoren stravičnim zbivanjima u Gazi i koji nam svakodnevno pokazuje da je i nakon apokalipse (koju spominje autorica) moguća apokalipsa.
Kao što je naznačeno u uvodnom dijelu zbirke, te još i dodatno podcrtano u njezinom završnom, također paratekstualnom dijelu nazvanom Dramatis personae, glavni su motivi u ovim pjesmama biljke, svih vrsta i oblika (navedeni dio zapravo je svojevrsni leksikon koji donosi, abecednim redom poredane, sve biljke koje nalazimo u knjizi – od anđeoske trube do žutog bora). Njihovo prisustvo, međutim, toliko je apstraktno, razliveno u gustom osjetilno-refleksivnom pjesničkom tkivu u kojem, doduše, gotovo i nema suvišnih riječi (stihovi su relativno kratki), ali koji su intenzivno oslonjeni na figuraciju (metafore, usporedbe, personifikacije, epitete), tako da biljke doista i ne doživljavamo kao konkretne biljke – prije kao neke objektivne korelative (da se poslužim Eliotovom terminologijom koja odlično odgovara ovoj poeziji) koji samo uzimaju biljno ime, a zapravo prizivaju čovjeka, bilo koje biće ili neki objekt u kojima se zrcale afektivna stanja subjekta. Ono što daje dinamiku pjesmama (kojih po mom sudu ima previše, što povremeno rezultira monotonijom, pa i zamorom) svakako su opkoračenja – što su jača, i što ih ima više, to se pjesma intenzivnije vrtloži unutar same sebe (tj. svojih distiha), poput kakve vibrantne zavojnice, stvarajući potreban elektricitet za čitanje ovakve, nedogađajne i neeksplicitne poezije. Tamo gdje je stih odmjereniji, ili pak se prišulja kava stereotipna slika, nastupa neintrigantnost, mogućnost dosade. Srećom, takva mjesta nisu prečesta pa knjiga ne manjka dobrim, ponekad i odličnim pjesmama. Među potonje bih uvrstila „Jezik gladi“, „Pentagram“, „Ekonomija ljepote“, „Točka očaja“, „Skok“, „Rat“.
Zamućivanje referencijalnog sloja, pomalo i mistificiranje, čini mi se više-manje nepotrebnim, jer poezija ionako govori za sebe i zapravo su joj u vrlo rijetkim prilikama potrebna autorska pojašnjenja. Ona, naravno, ne moraju biti kontraproduktivna − ni u ovom slučaju čini mi se da nisu znatnije utjecala na recepciju samih pjesama, upravo stoga doimaju se izlišnima
Lakonski naslovi i višak materijala
S druge strane, iako je jasno da je riječ o autonomnoj poeziji visoke razine suptilnosti, zbirka nije ostala bez mana, štoviše, ima ih više. Uz već spomenutu (pre)veliku količinu pjesama i pomalo pretenciozan uvod, glavni nedostatak čini mi se da leži u naslovljavanju pjesama koje je uglavnom odrađeno lakonski, linijom manjeg otpora. Preciznije, naslovi većine pjesama birani su previše mehanički, uglavnom na način da se neki značenjski snažniji motiv ili sintagma koji se pojave u završnom distihu automatski „prepišu“ u naslov. Tako će, primjerice, pjesma „Potpis“ završavati stihovima: „U mulju uzalud / tražim potpis mirisnog šaša.“; pjesma „Zajedno sahranjeni“ stihovima „ti prividi rastu u istom / tobolcu opijumskog maka i / tamo ostaju zajedno sahranjeni“; „Zemljino svjetlo“ stihovima „podsjećati na kvadrat Mjesečeva / tla obasjan Zemljinim svjetlom“, itd. Takvo, pomalo lakonsko kalemljenje naslova kakvo nerijetko nalazimo kod laika zapravo odudara od prirode ove poezije koja, nesumnjivo, pretendira drugačijem, slojevitijem i osvještenijem pristupu. Sklona sam čak ići dotle i reći da bi zbirka bila bolja da se, ukoliko se nisu mogli iznaći naslovi efektnijeg/neočekivanijeg misaono-retoričkog potencijala, pjesme ostavilo bez verbalnog naslovljavanja, što pak, barem djelomice, ujedno ulazi i u okvir potencijalnih uredničkih sugestija.
Zaključno, Prljavi od zemlje, pijani od zraka ukoričenje je izrazito autonomne, apstraktno profilirane poezije koje, nažalost, nije izvedeno bez nedostataka. Neki od njih svakako bi se izbjegli pažljivijim i reduciranijim odabirom pjesama, kao i njihovim umješnijim naslovljavanjem, a ukusu ove čitateljice svakako bi odgovaralo i jasnije/hrabrije osvješćivanje onoga što ova poezija jest i što se njome želi/može postići – točnije, smjeliji odabir između osjetilnosti i racionalnosti, između jezika slika (lišenog bilo kakvih stvarnosnih pretenzija) i potrebe nalaženja opravdanja u čitateljevu osobnom ili globalnom interpretativnom kontekstu.