Pjesništvo, da bi pjesništvom ostalo – da bi ostalo sebi vjerno i zadržalo svoj, makar i odgođeni, politički potencijal – mora uporno raditi protiv sebe, barem u jednom svom segmentu piliti granu na kojoj sjedi. Pjesništvo, dakle, mora ustrajno iznevjeravati vlastiti horizont očekivanja u danom historijskom trenutku, mora potkopavati jezik i obrasce koji ga pjesništvom legitimiraju i ovjerovljuju unutar dominantnoga diskursa. Njegova strategija mora biti upravljena protiv uvriježene slike o poeziji trenutka, ići uz dlaku obrascima koji konstituiraju pjesništvo epohe. Povodom svjetskog dana poezije i zatvaranja 62. Goranovog proljeća donosimo prije više godina napisan, izvorno u slovenskom časopisu Literatura objavljen esej Marka Pogačara koji, na primjeru pjesništva, sinkronijski i dijakronijski propituje imanentnu spregu literature i politike