Volim kad kiši u knjigama. Mrzim kišu u stvarnom životu.
Ova književna godina, kalendarski gledano prethodna, prošla je kraj mene kao notorni trešnjevački fantom stranicama još notornijih hrvatskih tabloida. Više puta ovlaš je bljesnula na šarenim naslovnicama, a što se suštine tiče, jedva da me je očešala. Ne želim reći da razlog leži u njenom sadržaju, u svakom slučaju i globalno uglavnom ionako već posve nepreglednom tekstu. Problem, je kao i obično, bio u čitatelju. Rasut i uronjen u vlastite retke i navike, čitao sam usmjereno ili upravo stihijski, dok su se u prošloj godini otisnuti naslovi za moj knjiški kaput lijepili usput, kako se zakači čičak. Započela je, crna godina, sabranim pjesmama nedavne nobelovke Louise Glück. Sve da bi čitatelj potvrdio – utisak je osnažilo usporedno čitanje još opsežnijeg sveska The Oxford Book of American Poetry Davida Lehmana – dojam koji je, na mnogo manjem uzorku, stekao ranije. Riječ je o zanimljivom i kvalitativno stabilnom opusu, no ničem zaista iznimnom. Pogotovo dok, u susjednoj književnosti istoga jezika, mirno piše, spava i sanja, primjerice, Anne Carson. Prve mjesece spiskao sam dakle na zaključak da za tim vremenom ne treba žaliti, ali da bi tu golemu knjigu bez razmišljanja odmah zamijenio za jedan tanki Annein svezak. Možda za bilo koji. Čitao sam zatim, još uvijek zimi, Lobo Antunesove romane. Nakon velikog i često previđenog Sjaja Portugala pred koju godinu, zakačio sam se sad na O prirodi bogova i Priručnik za inkvizitore. Uz još nekoliko proza, proljeće je privedeno kraju. Ljeto je stiglo s lavinom vlage, nasumičnim odabirima, prebiranjem po arhivu propuštenoga. Lucija Berlin, poneki Bernhard, Catarescu, Nabokov, Claudia Rankine. Jesen uglavnom domaća poezija i proza. Bez većih zanosa. Zima uz uzete, Zagajewski, kišni Šalamun, povratak Enzensbergeru. Iz tog pepela iščeprkavam ipak tri naslova otisnuta 2022. godine. Uz jedan bonus track.
László Krasznahorkai: Povratak baruna Wenckheima
Volim gospara Lászla, priznajem, kao što volim Tarrove filmove, one u kojima beskrajno kiši, Prokletstvo, vjerojatno iznad svega Prokletstvo. Pred koju godinu objavljena zbirka priča Seiobo je bila tamo dolje ipak me prilično razočarala. U određenim trenutcima navirali su pojmovi poput „iscrpljeno“, „manirizam“, „neprohodno“ ili čak „dosadno“. Nisam joj se vraćao, ne znam, možda je stvar bila u čitatelju, njegovoj ocvaloj koncentraciji. Povratak, čiji naslov i junak otpočetka prizivaju poznati autorov svijet i kao da iz njega organski izviru, ide međutim u red najboljih Krasznahorkaijevih proza. Za mene to su romani Rat i Rat i Sotonski tango. Sve prepoznatljive komponente ove čvrste, teške autorske ruke su tu. Besprijekorno ritmizirana duga rečenica koja nadire istovremeno kao teretni vlak i valja se kao plima, specifičan humor i melankolija i oštra žaoka ironije, provincija, poznati okus njezine plijesni, rub ludila i uvijek barem jedna fiks-ideja, projekt veći od sebe samog i iz temelja besmislen, i šaka umornih, u njegovu provedbu na razne načine upletenih tjeskobnih lica. Priča o osiromašenom barunu koji se pred smrt iz Buenos Airesa vraća u rodni kraj, zaboravljen gradić na rubu puzste, a galerija živopisnih protagonista ondje nada se da će isti u grad upumpati golem kapital i probuditi ga, plijeni također plastičnim prikazom likova iz vrlo različitih miljea – od ekstremno nacionalističke bajkerske bande, preko odmetnutoga uvaženog profesora do trule birokracije. Tu mračnu, ali neobično zabavnu jednadžbu kao da još više boji Bernhard, a na mala vrata, kao nepoznanica u nju upada Pynchon. Ta tri imena zajedno teško da mogu omanuti.
Bronka Nowicka: Nahraniti kamen
Dugo sam zazirao od pjesme u prozi. Otprilike kao i od soneta. U toj se formi, činilo mi se, iznimno lako mulja, i mnogi pjesnici koriste je kao izlog izgovora i lakših putova. Onda sam, jasno, shvatio da forma nema i ne može imati ništa s tim: sve zlo proizašlo je iz čovjeka. Iz prevoditeljske kuhinje Đurđice Čilić pristizali su dosad podjednako klasici moćnoga poljskog pjesništva poput Herberta ili Zagajewskog, i vrijedni prilozi iz kataloga mlađeg naraštaja, poput Justyne Bargielske. U potonji niz uklapa se i Nahraniti kamen, prvijenac spisateljice i redateljice Bronke Nowicke, nagrađen prestižnom nagradom Nike. Ova nesvakidašnja knjiga redom uzbudljivih pjesama u prozi počinje prologom u prvom licu koji nam – samo u najuvjetnijem smislu – predstavlja protagonisticu, to jest, postulira je kao instrument pogleda, prazno očište u koje se odmah useljava i čitatelj. Taj pogled fiksiran je na stvari, svakodnevne predmete u rasponu od štrampli, preko sudopera i štapa, do ormara, žlice ili kofera. Njihov popis donesen je na početku rukopisno i taksativno, preuzimajući istovremeno ulogu sadržaja. A oko tih svima poznatih stvari ispliću se dalje fantastične, bizarne, dirljive i zavodljive priče fokalizirane kroz perspektivu djeteta. Imaginacija je tog pogleda začudna, njegova književna egzekucija neumoljiva. Zadatak je tuge da dođe i bude. Pejzaž Nowickina Kamena nalik je nešto nježnijoj, pjesničkoj verziji intimnih i društvenih paklova ponjemčene, mrtve Rumunjke Aglaje Veteranyi.
Tomislav Brlek: Od Matoša do Maleša, antologija moderne poezije
U zimske knjige spada i asketski oblikovana, u svakom smislu stroga Brlekova antologija. Kako je to u vezi antologija obično slučaj, čitatelj odmah, euforično ili ogorčeno, poželi izvikivati neka imena. Polemizirati. Čak i svađati se. Razumom, srcem i svojom vlastitom čitankom; taj je poriv, čini se, nemoguće izbjeći. Dvadeseto stoljeće, kratko, na jednom dlanu. Svega sedamnaest autora. Skromno. A na plesnom podiju gužva. I ja sam, u uho, vikao. Bravo za Slavičeka! Ma čekaj, Krmpotić?? Što da mislim o Mihaliću? Sedamnaest je, ipak, samo sedamnaest, Brlekovih sedamnaest žigosanih, i ovaj izbor svakako će obilježiti inače sušnu domaću pjesničku godinu. Prilažem, transparentnosti radi, blurb koji sam sastavio za koricu: Uvidom kompetentnog i predanog čitatelja, temeljem konzekventnog teorijsko-povijesnog izvoda, Tomislav Brlek poduzima u našem književnom, a napose pjesničkom polju, nesvakidašnji, gotovo drzak čin. Umjesto panorame, pregleda, hrestomatije, čitanke ili slične zbirke kakve se u nas običavaju zvati antologijama, on u ovom pokušaju plijevljenja kanona zaista izabire, važe, hijerarhizira i sažima, nudeći vlastiti pogled na pejzaž hrvatskog modernog pjesništva. Slika pred čitateljem umnogome se preklapa, ali i razlikuje od one koje smo u sličnom okviru navikli vidjeti, ako se, dakako, moderno ne brka sa suvremenim. Prateći protejske preobrazbe jedne od ključnih književnih paradigmi, ova antologija od Matoša do Maleša iscrtava jasno isprativ luk, u čijoj napetosti rezonira njezina lovina: rijetka, zlatna zvjerka moderne pjesme.
Bonus track: Anne Carson: Autobiography of Red
Bonus track: Anne Carson: Autobiography of RedViše sam puta u posljednjih desetak godina čitao i prečitavao ovu knjigu, i opet sam je jesenas, naletjevši na nju u jednoj bostonskoj knjižari, kupio. I još jednom pročitao. I još ću, nadam se, mnogo puta. Jer se u svakom retku karsoničinog „romana u stihu“ poezija i književnost rađaju, svaki put iznova prvi put vrište i dišu. Više o ovoj uzbudljivoj, duhovitoj, nježnoj i maštovitoj avanturi ne treba reći. Avanture treba doživjeti: dozvati ih u život magičnim činom čitanja. Neka nam kiši u knjigama.
