Portal za književnost i kritiku

Emeritura

DARKO SUVIN: Tko prestane čitati i učiti mentalno umire

U starosti, radno vrijeme kao i prijemčivost neizbježno se suzuju; stvari koje nisam već ranije načeo slabo pratim, sve ako su u ringlšpilu tržišnih modâ sada na dnevnom redu. Ipak, gledam da učim od izabranih osoba i tekstova mlađih generacija
Portret: Darko Suvin

Razgovorom s Darkom Suvinom, teoretičarom, kritičarom, pjesnikom i umirovljenim univerzitetskim profesorom, nastavljamo seriju “Emeritura” u kojoj objavljujemo razgovore s autorima/cama i profesorima/cama koji su trasirali ovdašnju humanistiku i generacije učili kritičkom mišljenju o književnosti, umjetnosti i društvu

U posljednjih tričetvrt stoljeća vaš je život velikim dijelom vezan uz čitanje i pisanje. Nakon više desetaka autorskih knjiga – u rasponu od književne i teatrološke teorije, preko političko-epistemološke esejistike i analitike do poezije – u kojima se, naravno, ogledate i kao čitatelj: kako je, kada i s kojim autorima i autoricama došla ta čitalačka strast? S kojima je prešla u profesionalnu domenu, i koji su od njih najdulje, do danas ostali dijelom vašeg ličnog kanona? Kako se i kada odvio prijelaz na pisanje?

Marko, sviđa mi se ova materijalistička klasifikacija po djelatnostima – za intelektualce npr. čitanje i pisanje. One nisu simetrične: velika većina osoba čita, a piše malo ili nikako, ili, još gore, piše ono profesionalno nužno ali sterilno (recimo pravnici ili bankari), no svi „pisci“ u smislu „pisatelji“, mora da su dosta ili vrlo mnogo čitali.

Mislim da sam naučio čitati ćirilicu prije latinice, negdje prije šeste godine, zato što su beogradske novine Politika imale izlog u Ilici blizu ugla Uspinjače, oko 100 metara od našeg stana, gdje su svakodnevno stavljali u izlog strane novog broja da se može čitati, a mene je vrlo zanimao strip Paje Patka (a kasnije Stari mačak i slično). Čim sam naučio slova, spontano sam se koncentrirao na smisao riječi i to kako one tumače crteže. Tu je početak strasti za što to znači, potpomognut ne samo stalnim čitanjem nego i slušanjem radija, a zatim filmovima.

U deceniji 1930-ih bilo je mnogo dobrih knjiga za mlade: Erich Kästner, Tone Seliškar, a najbolje sam zapamtio atmosferu Šegrta Hlapića Ivane Brlić Mažuranić i nešto kasnije njenih Priča iz davnine. Oko moje dvanaeste godine pridružio se Jules Verne, kojega je taj uzrast u cijeloj Evropi čitao, te stripovi i film o Flashu Gordonu s čudnim glinenim ili letećim bićima, dakle prvi SF (ono što zovete znanstvenom fantastikom). Možda su najdublji trag ostavile starogrčke priče u nekom njemačkom prevedenom izboru; moj zadnji esej ove godine je o tragediji i nadi Prometeja.

Uvijek sam čitao masovno, nikako samo školsko štivo, tako i poslije rata (IV. realna gimnazija  1945-48). U posudbenoj knjižari u Marićevom prolazu koju je vodila neka mamina poznanica bio je sijaset uglavnom njemačkih vesterna (Jahači rumene kadulje, kakav naslov!) i krimića. Njemački mi je bio poluobiteljski, moji su roditelji bili austrougarski gimnazisti; bojkotiran je pod Hitlerom, ali su me od toga Karl Marx i Karl May izliječili. Pročitao sam cijelog dostupnog Krležu i držao o njemu referat u 8. razredu, HNK je izvodio Gospodu Glembajeve za koje si je Bela posudila predivnog mirnog hrta. Golema lista mojih čitanja dijelom je dostupna u mojim Memoarima, bili su tu glavni romani i drame od Grka preko Cervantesa i Defoea do velikog 19. vijeka i savremenika, uz tzv. popularne žanrove. Tu se rodila i strast za poezijom.

Studirao sam nakon 1951. engleski pod A i francuski pod B, i tu se začelo obožavanje renesanse, teatra i velike poezije; počeo sam pisati o teatru u Studentskom listu. U poslijeratnom Zagrebu bio sam stalni posjetilac knjižnice British Councila, manje i Alliance Française, koja je prikazivala i filmove. Na studiju u Bristolu 1954/55. stipendija je bila 23,5 funte mjesečno, od čega je 10 išlo na najam male potkrovne sobice u koju se djevojku moralo švercati, te bih bio gladovao da mi teta nije slala banane i slično suho jelo, a svaki mjesec otprilike putovao sam autostopom k njoj u London da se malo potkožim. No na sveučilištu  ljubezno su mi održali posebni seminar iz anglosaskog jezika, glavni komentator Beowulfa bio je neki učeni profesor Tolkien, a zaljubiti se u Chaucera nije bilo naporno nakon toga. Odlučio sam da se usredotočim na dramski teatar, pročitao kompletnu englesko-škotsku dramatiku prije Shakespearea (misterije, moraliteti, pučka drama) u knjižnici bristolskog sveučilišta.

Moji su glavni učitelji na studiju bili: formalno u Zagrebu Petar Guberina, novodošlica na francuskome gdje je čak uvodio stilistiku, a u Bristolu L. C. Knights, koji me primio na honours seminar gdje su se čitale pjesme bez potpisa i moralo se pogoditi čije su i zašto, te kasnije na semestru u Parizu neformalno Lucien Goldmann, koji se poznavao s Praksisovcima. A nakon studijâ, stilistiku je dignuo na razinu metode uljuđeni i dragi Ivo Frangeš, tako u zapanjujućoj analizi Mažuranića. Kad sam već bio u gužvi na FF-u prihvatio je da mi bude mentor doktorske teze; o Vojnoviću mi nije rekao ni riječi, ali me njegova podrška u teškim časovima ohrabrila. Zatim dva svjetionika: Raymond Williams iz Cambridgea od ranih 1970-ih, nelagodni akademičar iz radničke klase, od kojeg sam prihvatio zapadni neomarksizam i viđao ga svake godine. Ovo je pogotovo vrijedilo za Fredrica Jamesona, koji je bio predvodnik moje generacije „kulturnih studija“ a postao je i stupom časopisa Science-Fiction Studies, koji sam pola tuceta godina suuređivao. Kao čitaoca, nakon Komunističkog manifesta i Krleže, glavni gromovi koji su me pogodili bili su Eliot u poeziji i Faulkner u prozi – aha, tu smo danas, shvatih! Usto je mala grupica nas (Ico Lalić, Voja Kuzmanović…) čitala prve megaantologije SF-a iz SAD-a, počeo sam prevoditi.

Strah od Lenjina

Diplomirali ste prvo na Tehničkom fakultetu, kao inženjer kemije, a zatim anglistiku i romanistiku na Filozofskom fakultetu. Na potonjem ste, na Hergešićevoj komparatistici, i započeli akademsku karijeru, do konačnog odlaska u inozemstvo 1967, gdje ste do umirovljenja radili na univerzitetima u SAD-u i Kanadi. Kakvi su, tih 1960-ih godina, klima, interesi i kritički fokusi bili na praksisovskom Filozofskom, a kakvi na „pobunjenim“ sjevernoameričkim univerzitetima?

Tja, ja sam se 1948. odlučio za kemiju kao pravovjerni skojevac da pomognem izgradnju zemlje, Prvi petogodišnji plan i slično. No nakon tri godine i tri jednomjesečne ljetne  „prakse“ u tvornicama Zagreba shvatio sam što inženjer kemije radi: koristi JEDNU kemijsku formulu i pazi da se recimo konjak pravi s određenim omjerima kvalitetnih komponenata, na određenoj temperaturi i X sati. To je sve. Ustvari je nadglednik pogona, uvijek istoga. To mi se činilo strašno dosadnim kao životni plan, a moji drugovi studenti vrlo nezanimljivima (osim jednog šarmantnog komunista Kosovara, Tomčeta Markotića), te sam upao u krizu. Teorije nauke tada nije bilo, samo neposredna primjena. Jedno sam popodne, šetajući ulicama sunčanog centra Zagreba, odlučio preći na književnost, dobio sam posebnu dozvolu rektora Podhorskog – onog iz Pečata – da svršim Tehniku a upišem usto (najprije izvanredno) Filozofski fakultet. Bio sam mlad i radin, more mi je bilo do koljena, po svoj prilici nesvjesno arogantan.

Na anglistici je tada jedini profesor bio Torbarina, o kojem se znalo samo da je bio odbio prevode Gorana Kovačića prije 1941. i doktorirao u Engleskoj. Diplomirao sam s tezom o Shakespeareovom Troilu i Kresidi (napisanoj u godini Bristola), gdje mi je favorit bio prebijeni plebejac Terzit. U dopustu svog vojnog roka, zimi 1956/57, posjetio sam Torbarinu i upitao ga mogu li biti asistent na anglistici. Odgovor: nema mjesta. To je dakako bila diplomatska laž, ubrzo je anglistika znatno razrasla – kao što je i trebala. Ne znam zašto me je omrznuo, bila su tada kojekakva podzemna strujanja o kojima pojma nisam imao, npr. hajka policije i valjda Udbe na homoseksualce, za što sam ja saznao tek pred koju godinu čitajući dnevnik Zdravka Malića. Mislim da se T. osjećao ugroženim i želio je samo odane sljedbenike, a ja sam imao još nekih lojalnosti, a i tima bio vjeran, kao u Dowsonovoj pjesmici, in my fashion (na svoj vlastiti način). Onda se otvorio odsjek komparatistike, imao je na papiru četiri katedre i tražili su se daljnji asistenti – Hergešića niti njegova prva asistentica Breda Kogoj, kći istaknutog liječnika, nije mnogo pitala niti mi kasniji, on je bio vrlo načitani frankofilski polunovinar. Jedna od tih katedri bila je teatrologija, a ja sam bio kazališni kritičar u Vjesniku prethodnih godina i mnogo pisao o sceni i drami, te sam konkurirao. Glavni mi je rival bio Sveto Petrović, mlađi brat Gaje iz Praxisa i teoretičar književnosti. Solomunsko rješenje kadrovske komisije FF-a, tada još u rukama Saveza komunista, bilo je da zaposli oboje, što u eri rastućih budžeta za univerzitete nije bio problem. Dobili smo zajedničku sobu i nismo se baš ljubili, za njegovu prvu knjigu rekao sam mu da joj je horizont agnostički, i kažu mi da je pričao filozofima kako sam ja zacementirani ortodoks, s bogzna kakvim vezama u vlasti… Lijepa fantazija.

Kada se danas piše o SFR Jugoslaviji, FF je slavan po Praxisu, jer su ne samo stvarno bili stručno i politički zanimljivi nego su imali i odlične međunarodne veze, te su im glavni radovi odavna dostupni na stranim jezicima. Na FF-u oni nisu bili osobito slavni niti im je do tog bilo stalo, bili su sasma zauzeti svojim bitkama na filozofiji i sociologiji van sveučilišta, i osim Vranickoga prilično zatvoreni. Ja sam poznavao Gaju Petrovića i Rudija Supeka, ali su mi interesi bili drugačiji: no nakon 1968, kada je vlast odlučila da smetaju njenoj konsolidaciji u oligarhiju, poslao sam im jedan svoj esej o Brechtu kao marksističkom figuralizmu (po Auerbachu) u znak podrške.

Godine 1964-65. bio sam godinu dana u SAD-u, pola u putovanju oko zemlje pola na School of Drama na Yaleu, tu su mi zatražili prvu knjigu o egzotično „socijalističkom“ SF-u Evrope (otkrio sam im Stańisława Lema i Ruse); godinu dana kasnije, torpediran na FF, vratio sam se za stalno Sjevernoj Americi. Biti tamo sveučilišni profesor u doba ma i djelomične „socijalne države“, recimo 1945-75. otvaralo je vrata razmjerno neotuđenom radu na humanistici, negdje na pola puta između bogatstva kapitalizma i ideala socijalizma. Sasma slučajno, studenti su, tako u Montréalu, tražili udio u vlasti na sveučilištima i SF-u; od onog prvoga dobili su vrlo malo ili ništa, ali SF (koji li je to vrag?) možemo im dati. Ta keynesovska epoha, rođena strahom od Lenjina, ubrzo se duboko pomaknula u smjeru vučjeg kapitalizma, ali ja to nisam shvatio sve do 1980-ih…

Kapitalizam i mistifikacija

Vaši radovi na području znanstvene fantastike, utopistike i njezinog naličja s pravom se smatraju pionirskim, i još uvijek su, u svjetskim razmjerima, obavezna literatura u polju. Značajnu ste ulogu odigrali i u samoj akademizaciji predmeta uopće, te bili bliski s mnogim ključnim imenima suvremenog SF-a. Kako su stanje i dominantni trendovi u polju izgledali kada ste u njega kročili, i kakvim ga nalazite danas, pola stoljeća kasnije? Je li štogod otišlo u pravcu kojeg uopće niste predvidjeli?

Akademizacija SF-a naišla je na znatan otpor dijela pisaca, kod nekih zbog slutnje vlastitih granica, a kod drugih iz ideoloških sumnji, jer je sticajem prilika teoretska osnova te akademizacije bila srodna tzv. „novoj ljevici“: Jameson, Bruce Franklin (izbačen s Univerziteta Stanford zbog protesta), pa valjda i ja… U slavnom primjeru stava prema ratu u Vijetnamu, odraženom u plaćenim oglasima za i protiv u časopisu Galaxy g. 1968, frakcija SF pisaca popularno zvana „sokolovi“ ili space cadets (pristalice rata u svemiru) bila je za rat, a “golubice“ poput mog prijatelja Freda Pohla ili Asimova bili su protiv njega; 154 potpisa podijelilo se otprilike na pola. Međutim su studenti bili oduševljeni što sad mogu razgovarati o onoj književnosti koju su stvarno čitali – ako nisu bili zaokupljeni stripovima ili TV – i časovi o SF-u bili su dobro pohađani. Po meni, akademizacija je neizbježna za afirmaciju nekog umjetničkog roda, mada u sve više otuđenom svijetu i ona postaje sve više dubiozna…

Preskačem ovdje dobrodošlu pojavu feminističkog SF-a, nužno utopijsko-distopijskog, čiji je vrhunac Ursula Le Guin, s kojom sam se revno dopisivao i posjećivao ju. Na konferencijama sam se sretao sa bijesnom (to je pohvala) lezbijkom Joannom Russ, naginjala je separatizmu, ali ima bar jedno agitprop remek-djelo, The Female Man; uporno sam ju nutkao da svoje pametne eseje dade mom časopisu. Takođe preskačem zanimljivi cyberpunk, labavi izraz nove svjetske klasne frakcije kompjuterskih intelektualaca; o svemu tome sam dosta pisao. No želim odgovoriti na vaše veoma umjesno pitanje – što nisam tada bio predvidio.

Naime, 1970-ih došlo je do prodora Tolkienove Middle Earth sage, a paralelno i sličnih, manje talentiranih, saga o ratnicima poput Conana. Zajedno sa starinskim pričama užasa, o duhovima itsl., uskoro su (nažalost) nazvani rodom fantasy. To su alternativni svjetovi koji odbacuju ne samo kontinuitet s empirijskom poviješću ljudskih društava, mada su njihove iskrivljene slike, nego i svaku ekonomsko-političku zakonitost. Temelje se ili na socijaldarvinističkom nadčovjeku i/ili na magiji i religioznim ciklusima, često na rasizmu. Meni je razumljiv bijeg iz vučjeg kapitalizma, osobito kad su nosioci priče marginalni plebejci – kao kod Leibera – ali je to ćorsokak. Kapitalizam traži i ljubi mistifikaciju koja se prerušuje u alternativu, te je vjera u magiju, religiju i/li nasilje (sve je to u Tolkienu) u međuvremenu postala dominantom koja je komercijalno, npr. u filmu i televiziji, potisnula SF i njegova rješenja koja su prenosiva u čitaočevo doba bez masovnih ubijanja. U isto vrijeme je, organiziranim financiranjem desnice, u SAD-u od 1980-ih naovamo, razrasla aberantna podvrsta „militarističkog SF-a“ koja sad zauzima dobar dio tog roda. Sve to nije bilo predvidivo u naivnim horizontima pravih liberala, iskrenih komunista ili slobodarske ljevice koje sam ja dijelio: mada su mnogi od nas teoretski predviđali degeneraciju kapitalizma, njegovi oblici i ponajviše intenzitet raščovječenja naših vladara pa i prosječnog fana, spojen sa degeneracijom odgojno-obrazovnih sistema, prevazišli su najgore slutnje. Slom carstava loše je vrijeme za spoznajna pisména, Zemaljski Grad potpuno je odvojen od Nebeskog Grada.

To ne znači da nema hibridnih pojava nekog semi-fantasyja, recimo kod talentiranih C. Miévillea ili N. K. Jemisin, koje valja dolično cijeniti. To znači da su moji horizonti 1950-60-ih, kad se formirao moj prilaz književnosti i SF-u, bili povijesno uvjetovani i da bi danas morali biti nadopunjeni razmatranjem sve više otuđenih pojava, recimo apokalipse, a da ne govorim o zombijima, za koje lično nemam vremena ni volje. Umjesto prelaza na slobodarski komunizam, gdje je sloboda svih garancija slobode svake/koga (što je moj stalni horizont), na dnevnom je redu prelaz na nuklearnu zimu i društveni slom u tiranijama i oskudici.

Akademizacija SF-a naišla je na znatan otpor dijela pisaca, kod nekih zbog slutnje vlastitih granica, a kod drugih iz ideoloških sumnji, jer je sticajem prilika teoretska osnova te akademizacije bila srodna tzv. „novoj ljevici“

Refleksivna povijest

Za vrijeme II. svjetskog rata bili ste s roditeljima internirani na Korčuli, zatim evakuirani u Italiju. Skojevac od 1945. Jugoslavija kao kapitalni modernizacijski projekt na našim prostorima, njezina optimalna projekcija i krvavi kraj jedna je od središnjih tema vašeg kasnijeg pisanja. Kako gledate na jugoslavenski projekt danas, trideset godina poslije?

Izvor: rosalux.rs

Ovo me pitanje intimno mučilo od secesijskih ratova naovamo, a teoretski sam se još ranije okrenuo k epistemologiji, grani filozofije koja se bavi time zašto i kako mislimo ono što mislimo da znamo. O SFRJ-u ili jugoslavenskom polusocijalizmu sam napisao knjigu Samo jednom se ljubi, koju je Fondacija Roza Luxemburg u Beogradu dosad raspačala u oko 1100 primjeraka, a sad mi traži četvrto izdanje; velikim dijelom posvećena je samoupravljanju u tvornicama i kulturi. Nema smisla da tu neadekvatno ponavljam tih preko 400 stranica. Umjesto toga citirat ću predgovor Fredrica Jamesona ovoj knjizi: „‚Izgradnja socijalizma’ je osnovni subjekt ove Suvinove studije. O tom se pitanju raspravlja natenane, s obiljem i podataka i kritičkih komentara, kao strateški povezanom s ‚plebejskim’ prodorom nižih klasa; to je urodilo državnom vlašću i aparatom koji su istovremeno i oslobodilački i diktatorski, a među kojima su odnosi prevagnuli u korist diktatorskoga nakon 1960-ih.“ On zaključuje da je knjiga „‚refleksivna povijest’, razmatranje događaja i razvoja situacije koje u svakom trenu iznova ispituje, problematizira, osporava kategorije u kojima smo osuđeni promišljati te događaje“. Volio bih da ima pravo.

Dodao bih samo da bi svaki malo bistriji ekonomist danas mogao ustanoviti da se u SFRJ-u, bar recimo 1955-75, živjelo materijalno bolje nego danas, a usto su se ubitačni nacionalizmi tek pomaljali u oligarhijama federalnih jedinica: 40 godina Titovog mira nisu sitnica. Dokle god narodi današnje „jugosfere“ ne tretiraju tu prošlost kao izbor spoznaja što se tu dobroga pa usto i lošega zbivalo, mi po lijepom idiomu SAD-a „sami sebi pucamo u noge“.

Uvjeren sam da svi dijelovi bivše Jugoslavije moraju sad kao minimum poraditi na lakšem prometu ljudi i stvari. Sjena krvavih nacionalističkih ratova, recimo u Bosni i na Kosovu, još uvijek zastire horizont. Nisam uvjeren da su nemogući recidivi kuge – ako hoćete nove kovidizacije, gdje su sukrivci megakorporacije i vlade.

Lično sam napustio Jugoslaviju 1967, nakon što sam propao na reizbornosti na FF-u, bio sam uvrijeđen kao odbijeni ljubavnik velike ljubavi. Moja je vrhunska želja bila da budem stvaralački intelektualac kao sveučilišni profesor. Pošto mi to u jugoslavenskom polusocijalizmu nije bilo moguće, okrenuo sam se američkoj (recimo) jednoj osmini socijalizma, bar na obalama i na sveučilištima, koju sam godinu dana ranije bio odbio. Pišući nekrolog prijatelju Predragu Matvejeviću shvatio sam da se on bio odlučio na neprestanu borbu i povređivanja. Moja trauma progonjenog dječaka nije mi to dozvoljavala, a možda je on bio naprosto egzistencijalno hrabriji.

Od sredine pedesetih interesirate se intenzivno za Daleki istok: Kinu, i posebno Japan, gdje ste kroz duži period sporadično i stanovali. Taj je umjetničko-misaoni istočni kontrapunkt uočiv na mnogim dionicama vaše, prije svega književno uokvirene proizvodnje. Što je sve na vaše obale naplavio Hokusaijev Val?

Vrlo mnogo toga egzistencijalno, a pismeno ponajprije ponešto o Kini te ponajviše knjigu Lessons of Japan, koja sadrži sedam eseja i šest grupa pjesama iz Japana i o njemu (jedna dulja poema nije uvrštena). Uvijek sam smatrao da je, prije otkrića Novog svijeta, evropski Drugi bio Azija: najneposrednije islamska, ali mene su zanimale donekle Indija a najviše Kina i Japan. Eurazijski kompleks sam zamišljao kao uteg za vježbanje sa krajevima Mediteran plus Evropa na sjeveru, te Daleki istok. To je nepravedno prema mirođijama Južne Azije ali mi je ona prevruća i previše kolonijalna; a u Evropu, u čijoj kulturi su dakako i moji korijeni, bez Rusije i sjeverne Afrike nisam nikada vjerovao. Ponajviše me je zaokupio alternativni Srednji vijek i racionalizam Kine, dakle bezbožna vjerovanja Kong Fua i Lao Tsea te proza prvih svjetskih romana, a zatim sustavnije Japan, naime veliki noh teatar (Zeami mi je u rangu Shakespearea, sa dominantom plesa), stihovi tradicijâ tanke i haiku, i moderni teatar omladinskih i građanskih pobuna koje su kulminirale oko 1970, te su mu tragovi još bili svježi – a treba dodati i zanos za ukiyo, majstorske drvoreze koji kulminiraju i svršavaju u Hokusaju, čiji Val spomenuste. Sve su to drugačije ljudske alternative koje otvaraju isti povratni proces (feedback) što sam ga pronašao u SF-u i utopizmu, naime da dočaravaju prisutnost drugih vrsta suživljenja ljudi a usto po suprotnosti kako granice tako i jakosti naše nažalost monoteističke tradicije – od kulta nacionalnog vođe i Staljina do kulta mobitela.

Tehnike umjetnosti Istočne Azije uvijek su bile emocionalno realističke a fenomenski začudne, tako da je Brecht, odlični teatrolog, s pravom pronašao uzorni Verfremdungseffekt u jednom glumcu tzv. pekinške opere. Formalizirane alternative Kine i Japana, njihovi drukčiji svjetovi, toliko su ljupki i bogati da pružaju višak užitka u spoznaji. Nije čudo da su se mnogi Evropejci, od Marka Pola nadalje, tome zadivili, a kad je to postalo moguće mnogi su se Amerikanci stalno nastanili u Japanu, oženili i tako dalje (poznam ih veći broj).

Svaki malo bistriji ekonomist danas bi mogao ustanoviti da se u SFRJ-u, bar recimo 1955-75, živjelo materijalno bolje nego danas, a usto su se ubitačni nacionalizmi tek pomaljali u oligarhijama federalnih jedinica: 40 godina Titovog mira nisu sitnica

Dugo trajanje

Prvu ste pjesmu napisali samim početkom 1950-ih, još kao student kemije, no prvu pjesničku knjigu objavili tek 1990. Poeziju ste, međutim, manje-više kontinuirano pisali, a u posljednje joj se vrijeme sve intenzivnije vraćate, što dokazuje i nedavno objavljena, opsežna zbirka Bijasmo nečija budućnost: bilješke i bjesnila. Kako se razvijala vaša pjesnička dionica? Na koje se impulse i autore oslanjala? Nadalje, pjesmu ste na jednom mjestu označili kao specifičnu spoznajnu mašinu, štoviše – epistemičku životinju. Kako funkcioniraju njezini mehanizmi? Može li se takvu životinju pripitomiti, ili ukrotiti? Treba li nečem sličnom uopće težiti? 

Poeziju sam prvo upoznao kao sentimentalno iliti domoljubno pjevanje po ulicama malog Zagreba, a zatim me frapiralo ono što sam morao u gimnaziji. U jugoslavenskim književnostima to su bili npr. Vraz, Radičević, Vidrić – zamislite pubertetliju koji čita „O sjeti se sjeti se Sali/ Kad smo te djevicom zvali“ – zatim Matoš i Krleža, usto smo učili pjesme napamet uključiv ruske, tako i Ljermontova. A onda sam se, mislim g. 1950., dokopao četiri knjige stihova iz Engleske, jedna Byrona a tri Shakespearea, tu sam shvatio horizont. Prilično temeljito sam pročitao vrhunske stihove engleske i francuske, dok sam Virgilija, Dantea i Petrarcu poznavao još iz dva razreda gimnazije u Bariju 1943-45. Jednako me je zanimala stara poezija, Villon, Plejada, Shakespeare, Marlowe, Milton, Racine, kao i romantici i novosti mlade Amerike, Whitman i Dickinson. Usto sam čitao prevode Majakovskog i Lorce pa savremene pjesnike, poznavao sam ih nekoliko iz moje generacije. Poezija od Atene ili srednjeg vijeka do moderne nakon Baudelairea – sve to uvire u nas, mada su u našoj epohi eksplozivnih motora i pobuna ritmovi i struktura osjećaja drugačiji. Vidim da moja knjiga o Japanu ima isti troskok: Zeami i tanke, haiku, pa onda moderna underground dramaturgija. A naslov moje zbirke pjesama od ove godine aludira na stih talijanske poetese Bre o slikarima u pećini Chauvet prije valjda 60 000 godina. Uvijek sam imao živ osjećaj za Braudelovo „dugo trajanje“ povijesti koja živi kroz nas, to me fasciniralo i u Marxovom Kapitalu ili u njegovoj disertaciji o Epikuru. To se dobro upotpunjavalo predanošću utopiji kao izlazu iz krvavog klasnog društva.

Pjesme sam pisao na hrvatskom književnom jeziku, no kad sam u Kanadi počeo sanjati na engleskome, ranih 1970-ih, prešao sam pretežno na taj jezik. Tako sam začudo dvojezični pjesnik, nešto kao dvoglavo tele. Posljednjih godina mnogo pretežu hrvatske pjesme.

Prve sam svoje eseje napisao o britanskoj poeziji: Laforgue i Eliot, ili o savremenicima, no van prevođenja nisam se usudio o njoj docirati. Poezija je bila i ostala ono što povjesničari religije nazivaju strašna i očaravajuća misterija – jedinstvo lagode i spoznaje, rekao bih danas. Donekle psihički bijeg i štit valjda, donekle mogućnost intervencije, svakako plodna oaza. I veliko zadovoljstvo kad „sjedne“.

Zato zovem poeziju, kao meni kreativno najbliži rod umjetnosti, epistemičkom životinjom ili bićem. Usporedo sa svijetom matematički umreženih pojmova (naukom), ona na svoj aluzivni ali emocionalno potentni način imenuje i kartografira naš svijet i naše još moguće svjetove, i time uspostavlja vektore smisla; ti su središnji zahvati izvučeni u prvi plan i očiti kako u SF-u i utopizmu, tako i u teatru. Suočen s evidentnom aporijom i ćorsokakom smrti, smisao mora da manje ili više muči svakog čovjeka, a sasvim je patološki razrasla ta muka u našoj eri milionskih nepotrebnih smrti. Tu ne želim osporavati nikome nikakvu utjehu, recimo religije, no slijepa su vjerovanja u ovakvo doba kolektivno isuviše skupa. Preostaju nauka i umjetnost – kad nisu sluškinje kapitalizma i pomora. Prvi je korak tu shvaćati kako znamo ono što mislimo da znamo; za drugi mislim da Homo sapiens sapiens kao vrsta još nije sazreo.

Od početka novog milenija ste u mirovini, sa suprugom živite u talijanskoj Lucci. Usprkos poodmakloj dobi izuzetno ste aktivni i produktivni, te umreženi s ljudima sličnih interesa uokolo planeta. Što za vas znače nove tehnologije poput dostupnog i superbrzog interneta? Jesu li se one i kako odrazile na polje vašeg primarnog znanstvenog interesa?

Internet i slični uređaji i instalacije (gadgets), kao recimo televizija, veoma su pretežno dobri sluge i loši gospodari. Nove su tehnike nažalost produžena ruka kapitala i države, organski neprijatelji radikalnih novosti, te najčešće služe banalnosti i zaglupljivanju. Ukoliko olakšavaju ljudske kontakte i spoznaje, rado se njima služim; od godina 1980-ih hvalim najbolji cyberpunk u SF-u (William Gibson i Pat Cadigan, kao i John Shirley, ako to spada ovamo).

Poezija je bila i ostala ono što povjesničari religije nazivaju strašna i očaravajuća misterija – jedinstvo lagode i spoznaje, rekao bih danas. Donekle psihički bijeg i štit valjda, donekle mogućnost intervencije, svakako plodna oaza. I veliko zadovoljstvo kad „sjedne“. Zato zovem poeziju, kao meni kreativno najbliži rod umjetnosti, epistemičkom životinjom ili bićem

Književnost „jugosfere“

Koliko pratite suvremenu književnu i teorijsku produkciju? Što vas se od recentnijih naslova – ne nužno isključivo knjiških – u posljednje vrijeme izrazitije dojmilo?

U starosti, radno vrijeme kao i prijemčivost neizbježno se suzuju; stvari koje nisam već ranije načeo slabo pratim, sve ako su u ringlšpilu tržišnih modâ sada na dnevnom redu. Ipak, gledam da učim od izabranih osoba i tekstova mlađih generacija. Tko prestane čitati i učiti mentalno umire.

Najviše vremena posvećujem TV-programima SAD-a o veterinarima, gdje jedno živo biće pomaže drugim zahvalnima – to mi je neke vrste biokomunizam. No moram se ovdje ograničiti na knjige. Tako čitam dosta prevedenih Japanaca, moj favorit je Ogawa Yôko, Memory Police, ljupko stravični roman. Njemački: pjesme Volkera Brauna i roman Heimsuchung Jenny Erpenbeck (oboje iz bivšeg DDR-a); a dakako ne prođe mjesec a da ne listam i guštam mog najvećeg učitelja, Brechta, o kojem predajem na Zoomu od Novog Sada do Engleske. Engleski: neki romani Dona DeLilla i kasnijeg J. G. Ballarda. Ne pratim sustavno književnosti „jugosfere“; čitam dosta stihova od Ljubljane do Beograda, a najvažniji su mi esejisti „postkomunizma“ Boris Buden i Rastko Močnik. Od proze koja mi je došla u ruke kosnuo me Morendo Slobodana Šnajdera, a dakako i njegovo starije dramsko remekdjelo Hrvatski Faust: kad mi netko iz Hrvatske spomene Rankovića i socijalističku cenzuru, imat će moralno pravo na to kad se ta drama izvede u Zagrebu. Sviđala mi se i Ardura Sanje Lovrenčić, dovoljno bogata za tri normalna romana. Sve su to ili otvorene povijesne (re)konstrukcije ili plodne parabole preciznih društvenih stanja. Kao zaokruženi opus Saramago mi je najznačajniji. Najčešće listam Zagramer: Agramerski rječnik T. O. Benkovića: imao bih doista inačica.

Koji su vaši radovi u pripremi, ili čekaju na objavu?

Prije tzv. kovida napisao sam megaesej o opusu mog dugogodišnjeg poznanika Dušana Makavejeva, čiji naslov možda ukazuje zašto: Makavejev kao samoupravni skojevac u Zemlji Čudesa: Zanat i smisao utopijskog jugoslavenskog anarho-komunista. Sticajem prilika nije izišao u časopisu mada sam dobio prelom. Zatim sam ga stavio u svoju knjigu koja je trebala izaći u zajedničkom izdanju jednog beogradskog fakulteta i dvaju zagrebačkih izdavača, a stožeri su joj Krleža, teatar s Brechtom i eto Makavejev. Na njoj sam radio pola godine i konačno dobio prelom od oko 400 strana, mislim listopada 2021, prodiskutiran sa glavnim i s tehničkim urednikom do u detalje. Mjesec dana kasnije dobio sam obavijest da su u Beogradu izvršili još jednu korekturu koja traži, ne sjećam se, 130 ili 300 izmjena. Odgovorio sam da su oba člana moje porodice pod liječničkom paskom, da mi se vrijeme mjeri na žličice, i da sam član Društva književnika od 1954. pa valjda znam naš književni jezik; ali ako smanje taj broj na recimo oko 30 stvarnih grešaka koje su u 10 mjeseci izbjegle svakoj paski, neka mi ih jave. Nikada nisam dobio odgovora niotkuda. To su eto postmoderni običaji.

Zato sada stavljam sve svoje stare spise na dva engleska sajta, a onda se to nadam obaviti i sa svojim hrvatskim sajtom. Inače pišem pjesme, potaknut nedavnom svojom knjigom u Frakturi, pa šaljem i njih časopisu.

Darko R. Suvin, naučni radnik, kritičar, pjesnik, rođen je u Zagrebu, Jugoslavija. Studirao je na univerzitetima u Zagrebu, Bristolu, Sorbonni i Yaleu, predavao je književnost i dramaturgiju na univerzitetima Zagreb i McGill (Montréal, Kanada) te gostovao kao nastavnik na 11 univerziteta u Sj. Americi, Evropi i Japanu. Sada je Professor Emeritus Sveučilišta McGill i član Kanadske Akademije (Royal Society of Canada), živi u Italiji. Napisao je 29 knjiga i stotine članaka o književnosti i teatru te o političkoj epistemologiji, te 4 zbirke stihova: “Armirana Arkadija” (Naprijed 1990) i “Bijasmo nečija budućnost” (Fraktura 2022), kao i dvije zbirke na engleskom jeziku. Puna vita dostupna je na http://darkosuvin.com/, engleski na https://independent.academia.edu/DarkoSuvin/ Papers, ponešto napisa na hrvatskom na https://darkosuvin.weebly.com/

 

Tekst je objavljen u okviru programa “Kucamo na vrata provjerenih asova” koji je financiran iz Fonda za kulturu Društva hrvatskih književnika.

Marko Pogačar rođen je 1984. u Splitu. Objavio je petnaest pjesničkih, proznih i esejističkih knjiga. Bio je urednik u Zarezu i Quorumu, sada suuređuje portal Kritika-HDP. Knjige su mu prevedene na desetak, a tekstovi na više od trideset jezika.

Danas

Natječaj za izbor tri nova dramska teksta: Shadow Pandemic: Hidden Voices / Sjene pandemije: Skriveni glasovi

Zagrebačko kazalište mladih, Hrvatska, Slovensko narodno kazalište Maribor - Festival Boršnikovo srečanje, Slovenija, i Beogradsko dramsko kazalište, Srbija, kao partneri i producenti raspisuju: natječaj za izbor tri nova / neobjavljena dramska teksta u okviru kazališnog projekta Shadow Pandemic: Hidden Voices / Sjene pandemije: Skriveni glasovi. Rok predaje je 18. siječnja 2023. godine!

Natječaji Goethe instituta: prevođenje i književnost

Goethe-Institut promovira umjetnost i kulturu u svim područjima. Podržavaju profesionalce, ali i mlade i amatere u realizaciji projekata u zemlji i inozemstvu. To se odnosi i na grupe i na pojedince. Osim financiranja projekata i prijevoda, nude i stipendije, nagrade te istraživačke stipendije. Kriteriji financiranja, rok prijave i vrsta financiranja ovise o pojedinom natječaju, a trenutno otvorene natječaje iz područja književnosti možete naći dalje u tekstu

Objavljen javni poziv za dodjelu Nagrade za dramsko djelo „Marin Držić“ za 2022.

Ministarstvo kulture Republike Hrvatske raspisalo je Javni poziv za dodjelu Nagrade za dramsko djelo „Marin Držić“ za 2022. godinu, na koji se mogu prijaviti autori s novim dramskim djelima na hrvatskom jeziku, a koja do objave odluke Stručnoga povjerenstva, nisu izvedena ni objavljena u bilo kojem obliku. Svaki autor može prijaviti jedno djelo neovisno o vrsti i tematici djela. Rok za slanje je 45 dana od objave poziva u Narodnim novinama

28. Sa(n)jam knjige u Istri

Dvadeset osmi Sa(n)jam knjige u Istri održava se od 25. studenog do 4. prosinca 2022. godine te će ugostiti inozemne goste, nagrađivane spisateljice, imati premijere s domaće i regionalne scene kao i program za djecu. Dalje o programu možete pročitati u nastavku

Izdvojeno

  • O(ko) književnosti
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

Skip to content