Serijal tekstova Jedan dan u životu predstavlja tekstove domaćih autora/ica koje smo pozvali da odaberu jednog lika, zamisle jedan dan u njegovu životu i ispišu ga u željenoj formi. Lik može biti iz književnosti, mitologije, politike, popularne kulture, svakodnevice itd.; može pripadati prošlosti ili sadašnjosti; biti glavni ili sporedni, muški ili ženski, sasvim različit od autora/ice ili njegov/njezin alter ego i dvojnik. Jedan dan u životu tog lika može biti izmišljen ili “stvaran”, običan ili presudan. Kao urednici/e Kritike-hdp ovim serijalom želimo – u vrijeme narcističke kulture i toliko česte zaokupljenosti samim sobom – potaknuti literarnu imaginativnost i nastanak književnosti koja govori o drugima, nepoznatim i tuđim iskustvima.
Prenuo sam se, prestravljen, iz košmara koji bi se teško mogao smatrati snom. U mojoj tijesnoj no svijetloj sobici na četvrtom katu, komori čija dva visoka, lučna prozora nalik očima priglupe zvjerke motre usnuli grad, svitalo je kao što je to već uobičajeno za zimske sutone: neodlučno i vukući noge. Kalendar nije potreban. Četrnaesti je veljače 2022. godine.
U neoštrim krhotinama sna, isprekidanog kapljama ledenog znoja i teškom štucavicom, ukazao mi se jedan od moja četiri prethodnika. Točnije, prvi u nizu. Sprava iz napoleonske ere, bačvenim obručima okovanih kotača, podignuta u zgradu Hidrometeorološkog zavoda vitlom. Odatle, iz neposredne blizine kule u kojoj stanujem, oglašavao se počevši od 1. siječnja 1877. godine. Zatim Prvi rat, prva duševna kriza. Ozbiljna. Za razliku od većine braće, našeg plamenog plemena, plemena koje je odjednom i složno progovorilo, bio je prisiljen na tišinu. Potrajat će čitavih četrnaest godina, ta skliska šutnja.
U svom košmaru zatekao sam ga usred jednog od njegovih. U onoj tegobnoj noći kada je, uvjeren da se više nikada neće oglasiti i riješen da se stropošta niza stepenice, priznao susjedi da je njom opsjednut. Susjeda mu je mogla biti i majkom. Stanovala je također na Griču i kružile su glasine da je vještica. To se, međutim, govorkalo i o Ankici Tuđman.
U snu se rođak, nesposoban da podnese istovremeno šikaniranje globalne ratne mašine, ljubavno odbijanje i uvijek jedan te isti pogled, umjesto niza stepenice survao kroz širom otvoren prozor. Tako obješen klatio se na fasadi boje kosti dovoljno dugo da hipnotizira zagrcnut grad, načas ga uvjeri da je Beč, ili Budimpešta.
Veljača 2022; danas. Lije kišurina, i ja strašno dobro znam kako se ta loše lijevana cijev morala osjećati. Ponekad i sam se osjetim kao nasukani Odisej, čije je lutanje u njemu samom. Već mjesecima ne radim. Moje stanje donedavno je bilo slično apatiji, s tendencijom da sklizne u katatoniju. To je svakako u vezi s mojom vlastitom prvom tišinom. Potpis, glup i činovnički, nakon potresa 22. marta. Suspenzija od pedeset dva duga dana. Prvi put iskusio sam na svojoj koži čitav niz stanja o kojima sam do tada samo slušao. I jebo sve što se rimuje s penzija. Top je ćudljivo biće. Hladan i vreo. Glasan i strastveno tih. Nagao. Predan ljepoti prelaza. Dijalektičko biće. I iznad svega cijeni svoj zanat.
Ja sam, recimo, prilično različit od svoje braće. Topovi rijetko rade. Poslu se predaju potpuno, često stradaju. Oslanjaju se na faktor iznenađenja. Ja sam navikao rintati svakodnevno ali umjereno, jedva toliko da se ugrijem. Uvijek u istoj smjeni. I uvijek najavljeno, kao kod najavljene smrti. Vršio sam taj zanat nagonski, kao što svojeg izvrše zvijeri, ali bez žrtava. Život od uzbuđenja. Slatke ugode koju mi je omogućavala moja misija. Taj jedan podnevni pucanj bio je za mene sve, kratak i dovoljan. Skinuo sam se iz JNA i, uoči Univerzijade 1987. godine, dobio posao na ovoj visokoj, svjetioniku sličnoj pošti. Nije nemoguće, mislio sam, da sam ja kućna mačka. Najsretniji Howitzer M116 76-milimetarski top na planetu.
Prva potresna šutnja: očajno. Ipak je prihvaćam kao presudu vrsti, baštinu izravne loze. Dok je Zagrebom zaudarao fašizam, dok su ustaše kao uši iz kose trijebili Srbe, Židove, Rome i komuniste, i kasnije, kad je stoka po Sljemenu smicala srpske djevojčice, i ja sam pucao. Svaki dan. U pusto podne, kao da se ne dešava ništa. Nisam otišao u partizane. Gradski činovnik, vojna familija. Pa šta, nije ni Krleža. Ipak, savjest se nije dala utišati i tu prvu potresnu šutnju razumio sam kao opomenu. Onda je, 28. decembra, drugi put zatreslo. Tišinu koja je nakon tog kišila i koja još uvijek traje teško je opisati. Jebo sve što se rimuje s pišinu. Tjeskoba, razne manije, maloumne ideje, očita sklonost samoubojstvu. Dosadno mi je u pičku materinu. Sanjam glinene golubove. Psujem svojtu i brojim prozore na Ciboninom neboderu. Spopadaju me opasne misli. O tome kako bi možda bilo bolje da prestanem, pobunim se protiv samoga sebe, odreknem svoje prirode. Egzistencijalističke misli. Ili bubonska kuga domovine. Vrijeme i topovi idu pod ruku. Stvoreni su da, ponešto drukčijim tempom, odigraju na kraju istu opscenu ulogu. Ta druga misao, leptir u buragu, javila mi se prije desetak dana, tek što sam primio vijest: od četrnaestog veljače u podne, BENG, opet ću pucati.
Uzbuđenje nije jedini uzrok košmaru. Danima osjećam nemir u kostima. Vrstu topovske reume, neobičnog, nepogrešivog nasljeđa vrste, atavizma koji omogućava da u svom vlastitom tijelu osjetim kako se braća uokolo planeta bude. Danas je četrnaesti veljače i u meni drhti daleki metal, telepatija baruta koji titra nalik na udaljen pulsar. Znam: deset dana od danas pleme će progovoriti, sričući svoje razorne psalme. Načas poželim da pokraj mene iznenada, zauvijek zašuti još jedan top, da izdaleka izgledamo kao Dumbo na prozoru, surla što stidljivo ispipava svijet. Ipak, ja sam realist. Realist duše. I kao takav znam da to nije realno. Ostaje jedino petarda pobune. Izdaja vlastitog roda. Čak i ako to znači da više nikada neću pucati, bunim se: ustajem protiv svog plemena. Obrijan i u uniformi, svečana karirana kravata, trenutak prije nego što bi moj život trebao ponovo početi, protestiram protiv onog što stiže.
Četrnaestog veljače 2022. godine u jedanaest sati, pedeset devet minuta i pedeset šest sekundi stavio sam u usta kašikaru. Jebo sve što se rimuje s gmiže.
Marko Pogačar rođen je 1984. godine u Splitu. Objavio je petnaest pjesničkih, proznih i esejističkih knjiga. Priredio je antologije Hrvatska mlada lirika 2014. i The edge of a page: young poetry in Croatia (2019). Bio je urednik u Zarezu i Quorumu, sada suuređuje portal Kritika-HDP. Bio je stipendist fondacija Civitella Ranieri, Passa Porta, Milo Dor, Literarische Colloquium Berlin, Récollets-Paris, Landis & Gyr, DAAD Berliner Künstlerprogramm itd. Nagrađivan je hrvatskim i međunarodnim nagradama za poeziju, prozu i esejistiku. Knjige su mu prevedene na desetak, a tekstovi na više od trideset jezika.
