Portal za književnost i kritiku

Dobitnik nagrade V.B.Z.-a

DRAGAN JURAK: Nisam sretan ako ne čitam

Neposredno nakon proglašenja i dodjele V.B.Z.-ove nagrade za najbolji neobjavljeni roman u regiji održane na sajmu knjiga i festivalu autora Vrisak u Rijeci, razgovaramo s dobitnikom, književnim i filmskim kritičarom, pjesnikom i esejistom Draganom Jurakom. "Peléov priručnik" njegov je romaneskni debi
Portret: Dragan Jurak
Pisanje je poput seksa ili pijanstva. Ali definitivno nisam sretan ako ne čitam. Tako se i vidim, kao čitatelja. Neobična je to, „ležeća“ profesija. Da bih čitao moram prvo trčati. Ne mogu ustati iz kreveta i ponovo se vratiti u krevet čitati. Vidim tu i romaneskni potencijal, tu sliku čitatelja koji se cijeli dan povlači po stanu, između fotelje, trosjeda i kreveta

 

Osim po dugogodišnjem bavljenju književnom i filmskom kritikom čitatelji su te dosad poznavali kao pjesnika i esejista. Fikcijskom prozom si debitirao relativno kasno, u pedeset petoj godini, putem viđene nagrade. Autofikcija je, međutim, bila prepoznatljivo obilježje dijela tvoje esejistike. Kakav je do sada bio status i tretman fikcije u tvom pismu, i kako je rođen roman?

Život jahača u trenutku skoka konja preko prepone, zbirku književnih eseja, pisao sam kao da pišem roman. Filmske eseje pisao sam kao zbirku poezije; Ah! je bio dnevnik gledanja, ali i zbirka poezije, na tome sam inzistirao, premda to nitko tako nije pročitao. Dakle, kretao sam iz eseja, prema autofikciji, poeziji, romanu. S Peléovim priručnikom taj sam koncept okrenuo na glavu. Krenuo sam iz romana, prema poeziji, autofikciji, eseju.

Jahača i Ah! gledao sam kao A i B stranu gramofonske ploče. Ako ostanemo u tom formatu, Peléa gledam kao drugu ploču duplog albuma (prva instrumentalna, druga s pjevanjem).

Književnost i život, iako bi potonji zahtijevao navodnike, u tom su romanu na niz razina i kompleksno isprepleteni. Iz nekih općih mjesta postmodernoga portfolija (književni kritičar kao protagonist, nađeni rukopis nejasnoga autorstva, (zlo)upotreba biografije…) rađa se dinamična, intrigantna i prilično nepredvidiva slagalica. Što bi Jurak s nataknutim vlastitim književnokritičkim naočalama rekao o odabranome prosedeu?

Ovih dana nećak mi je krenuo u školu. Učiteljica je rekla da dignu ruku oni koji već znaju čitati i pisati. Nije dignuo ruku, iako zna čitati i pisati velika slova. Očito, nije se želio „petljati“, da ga se ne bi na kraju još i prozvalo.

Ne znam što bi „Jurak“ rekao. Pitao bi onoga koji pita što on misli.

Poništenje svijeta

Tragovi tuđih tekstova eksplicitno su i implicitno, atribuirano i neatribuirano, rasuti tekstom. Značajnu ulogu igra integralno umetnuti zapis njemačkog filmaša i pisca Alexandera Klugea, autora čiji bi najbliži domaći srodnik vjerojatno bio Želimir Žilnik. Na koji tekst svijeta i svijet teksta nas upućuje taj citat?

Prijevod Klugeovog teksta pronašao sam na internetu prije petnaestak godina. Nije bilo navedeno iz kojeg je izvora, tko je prevoditelj, i je li riječ o povijesnom dokumentu ili fikciji. O Klugeu kao filmašu znao sam malo, o Klugeu kao piscu baš ništa. Još ni sada ne znam otkuda je tekst. U romanu sam to malo zagrebao. Čini se da je dio jedne zbirke.

Tekst svijeta? Holokaust kao točka poništenja svijeta.

Pasija čitanja, pasija pisanja. Čini mi se da se ta formula, manje ili više, može primijeniti na tvoj javni rad općenito. Griješim li kada naglasak stavljam na čitanje, i pretpostavkom da tvoj tekst, još više nego je to – uči nas teorija književnosti – neminovno i imanentno slučaj, proizlazi izravno iz iskustva pročitanog, iz te svakim retkom očite radosti, uzbuđenja u čitanju?

Definitivno, prvo čitanje. Pisanje je poput seksa ili pijanstva. Ali definitivno nisam sretan ako ne čitam. Tako se i vidim, kao čitatelja. Neobična je to, „ležeća“ profesija. Da bih čitao moram prvo trčati. Ne mogu ustati iz kreveta i ponovo se vratiti u krevet čitati. Vidim tu i romaneskni potencijal, tu sliku čitatelja koji se cijeli dan povlači po stanu, između fotelje, trosjeda i kreveta. Crazy.

Jedan naslov – Luhmannov – vuče me idućem pitanju. Njegova knjiga koja se bavi semiotikom ljubavi zove se Ljubav kao pasija. Ljubavni je odnos drugi dominantni kôd i sloj tvoje knjige. Ili prvi. Ili, uopćimo li ponešto aktere i adresate, moguće jedini?

Koga nema u ljubavi, toga nema; kad govorimo o ljubavi.

Unutar romana „ljubav“ je jedna od romanesknih atrakcija. Imamo detekciju, misterij, malo pornografije, imamo i tajanstvene ljubavnike; dakle nešto kao formula knjiškog hita.

Luhmanna nikad čitao.

Novi tekstovi

Čini se da si nagrađeni roman zamislio kao svojevrsno igralište, zaigranu, mjestimice pomalo ludičku sintezu različitih vlastitih književnih i izvanknjiževnih praksi i identiteta. Kako pjesme srastaju s prozom? Pišeš li u posljednje vrijeme stihove i u standardnijem okviru?

Pišem, pišem; ali izvan standardnog okvira. Poeziju upotrebljavam kao mort za povezivanje različitih vrsta tekstova, eseja i ostalog. Još uvijek je ne vidim kao dio samostalne pjesničke cjeline ili pjesničke zbirke. Ne znam zašto.

Ali godi mi kad me se vidi kao pjesnika.

Primjećujem da se u tekstovima često vraćaš na vlastita formativna umjetnička iskustva, na situacije inicijalnog susreta, točke u kojima je čarolija rođena. Koja su te od tih iskustava presudno oblikovala prije četrdesetak godina, i što je od toga ostalo? Što čitaš, gledaš i slušaš danas, mimo profesionalne „radne obaveze“?

Čitam što god mi padne pod ruku. Zbrda-zdola. Kao klinac nisam bio pametan poput mog nećaka pa sam pitao učiteljicu da li mogu čitati U registraturi. Rekla je da to nije za mene. Otada više nikog ne pitam. Kao klinac čitao sam paralelno Tri mušketira i 7000 dana u Sibiru, Sidneya Sheldona i SS državu. Slično i danas radim. S filmovima i serijama isto. Chantal Akerman, Jonas Mekas i House of Dragons.

Muziku slušam samo u autu.

U posljednje vrijeme mnogo češće objavljuješ u formi knjige. Pišeš li više, ili su na naplatu stigli periodi različitih akumulacija? Spremaš li štogod?

Trenutačno mi se čini da sam u nastavku Peléovog priručnika. Roman je napisan brzo, u malo više od dva mjeseca. Počeo sam ga pisati prošlog Božića, a završio početkom ožujka. Tad sam se poželio odmaknuti od teksta: nek on nešto radi dok se ja odmaram od njega. I od tada rukopis nešto radi. Zbog njega sam išao u Rijeku, zbog njega sad odgovaram na tvoja pitanja. Kažem, kao da sam u nastavku romana. Nevjerojatna stvar.

Uz to završavam novu knjigu eseja. Mislio sam da sam s time završio, kao što sam već to mislio i nakon Jahača, a onda su samo nadošli novi tekstovi. Zamišljam tu knjigu eseja kao knjigu-kartu.

Za kraj, nakratko natrag romanu: atribuirani autor misteriozne knjižice koja pokreće radnju krije se iza zanimljivog, hipernogometnog pseudonima – Eusébio Armando Batistuta Pelé. Kako bi taj pseudonim izgledao da si da odlučio uobličiti „hiperknjiževno“, „hiperfilmski“ ili „hiperglazbeno“?

Bob Dylan Jimi i Hendrix…

Ili: Jean-Luc Rainer-Werner & Quentin… ako govorimo o imenima sinova.

Od književnih detektivskih pseudonima najzabavniji mi se čini onaj školski: Tolstojevski. Dva u jedan. Ne možeš više od toga dobiti u jednom imenu.

Dragan Jurak (Zagreb, 1967.), filmski je i književni kritičar Quoruma, Nedjeljne Dalmacije, Feral Tribunea, Jutarnjeg lista, HRT-a, portala Moderna vremena i Novosti. Objavio je zbirku pjesama “Konji i jahači” (nagrada „Goran za mlade pjesnike“ 1994.), i zbirke eseja “U zaklon!” (2014.), “Život jahača u trenutku skoka konja preko prepone” (nagrada „Julije Benešić“ za 2020.) i “Ah!” (2021.) Koautor je monografija: “Berković” (2016.), “Tanhofer” (2017.), “Tko pjeva zlo ne misli” (2020.) i “Protest”(2022.).

Marko Pogačar rođen je 1984. u Splitu. Objavio je petnaest pjesničkih, proznih i esejističkih knjiga. Bio je urednik u Zarezu i Quorumu, sada suuređuje portal Kritika-HDP. Knjige su mu prevedene na desetak, a tekstovi na više od trideset jezika.

Danas

Zelena metaFORA 2023.

metaFORA je natječaj za najbolju kratku priču koju Knjižnica Vladimira Nazora pokreće jedanaestu godinu zaredom. Natječaj se raspisuje krajem Mjeseca hrvatske knjige, a njegova završnica, proglašenje najboljih, zbiva se u Noći knjige. Pozivamo pisce svih generacija i afiniteta, početnike ili već afirmirane da nam pošalju svoje priče!

Regionalni natječaj: Spasimo putopis

Petu godinu zaredom, Klub putnika raspisao je regionalni natječaj "Spasimo putopis". Traže se originalne i iskrene priče, ne i klasične reportaže s putovanja. Rok slanja je 15. veljače

Nagrada Višnja Machiedo za djelo u 2022. godini

Hrvatski PEN centar ustanovio je 2013. godine Nagradu Višnja Machiedo za najbolje književno-esejističko djelo napisano na hrvatskom jeziku, a natječaj za najbolje djelo 2022. godine otvoren je 28. veljače 2023. godine

Izdvojeno

Programi

Najčitanije

Skip to content