Portal za književnost i kritiku

Previše sličnoga

Neispunjena očekivanja

Autorov jezični objektiv nastoji uhvatiti kadrove života lirskog subjekta koji ne skriva svoju osobnost i ulogu u svijetu. Tu nema govora o Friedrichovoj depersonalizaciji, avangardističkim i poslijeratnim „slabim“ subjektima. Riječ je o lirski opjevanom životu iz perspektive vrlo senzibilne, hrabre i iskrene duše iz koje frcaju beskompromisni politički stavovi
Nikola Strašek: „Leptirići u trbuhu, glave na kolcima“, Oceanmore, Zagreb, 2024.
Nažalost, medijska pompa koja se stvorila oko autora, smatrajući originalnim životom to što je liječeni ovisnik i skladišni radnik koji na poslu i u tramvaju piše pjesme, oblikuje i regulira izvanknjiževnu etiketu kao recepcijsku normu

 

Redatelj, scenarist i kritičar Nikola Strašek (1978.) objavio je prvu pjesničku knjigu Leptirići u trbuhu, glave na kolcima povodom Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama. Legenda kaže da je Jack Kerouack, kao grafoman, napisao svoj najpoznatiji roman Na cesti na jednoj neprekinutoj u mašinu umetnutoj roli papira. Brzi ritam kratkih stihova i onoga što Anera Ryznar, analizirajući „vizualni supstrat“ pjesama Borisa Marune, naziva „oscilacijom između filmičnosti i fotografičnosti“, Strašeka približava Maruni i bitnicima. Autorov jezični objektiv nastoji uhvatiti kadrove života lirskog subjekta koji ne skriva svoju osobnost i ulogu u svijetu. Tu nema govora o Friedrichovoj depersonalizaciji, avangardističkim i poslijeratnim „slabim“ subjektima. Riječ je o lirski opjevanom životu iz perspektive vrlo senzibilne, hrabre i iskrene duše iz koje frcaju beskompromisni politički stavovi, vapeći za rušenjem kapitalističkog sistema i lažne demokracije koja „mrvi kosti“ i tijelo „prepuno grobova“. Nažalost, medijska pompa koja se stvorila oko autora, smatrajući originalnim životom to što je liječeni ovisnik i skladišni radnik koji na poslu i u tramvaju piše pjesme, oblikuje i regulira izvanknjiževnu etiketu kao recepcijsku normu. Nije ništa u Strašekovu životu drugačije, posebno i originalno kao što ni u životu Tina Ujevića nije bilo ništa posebnog i originalnog, pa se svejedno u kulturi pogubno i reducirano kreirao, izuzev pomnih čitanja, imidž o njemu kao isključivo boemskom i petrarkističkom liriku. Dario Grgić, kada je na jednom mjestu govorio o Kerouacu i bitnicima, istaknuo je da je „njihov životni stil bio naličje konformizma, drugo, neumiveno lice službene kulture“ i da na „dvije-tri stranice Musila ili Gombrowicza ima više kreativnog ludila nego u cijelom tom razvikanom pokretu“. Idemo vidjeti ima li pozitivnog ludila u Strašekovoj zbirci.

Ljubav i proleterska revolucija

Zbirka sadrži 61 pjesmu koje su neodijeljene ciklusima. Prezentno je nekoliko ključnih tematskih „grozdova“, kako ističe i urednička bilješka na ovitku. Jedan čini govor o ljubavi, neimenovanoj „njoj“ i kćeri koje predstavljaju temeljno utočište i štit od turobne zbilje: „Nekad su odlasci u rudnik čista smrt, a nekad stižu kao obećanje pa ih pjevam kao što se pjeva kruh i kao što se pjeva sutra. Ono što se ne mijenja i što je uvijek jest da te volim. To i kad je grob i kad je divota.“ Drugi čini govor o radnom mjestu ili „rudniku“ koji generira bijes, želju za osvetom i utopijske vizije o solidarnosti: „Jutros mi prilazi najmlađi rudar i kaže tiho da nas ne / čuju – revolucija stiže, osjećam leptiriće u trbuhu.“ Treći čini govor o dijagnozi današnjice, već naširoko opjevanim diskursima o politikama lažne slobode i napretka koji atomiziraju pojedinca, čine da je „pljesak jedne ruke / uvijek upućen sebi“. Dakle, o suvremenosti koja je „učinila opasnost / nasilnu i smrtnu“. U konačnici, četvrti grozd čine introspektivne i retrospektivne, mahom, ekspresivne vedute. Ekspresija lirskog subjekta račva se u dva međusobno suprotstavljena vektora. Jedan je pun gorčine, očaja i ljutnje (pa i mazohističke), dok je drugi pun topline, krhkosti i mekoće. Međutim, ono što nadilazi njegovo „ja i ja“ jest kolektiv: „sve do čega mu je stalo nastaje tamo gdje prestajem ja i nastaju drugi“. Treba još jednom istaknuti da se ovdje ne radi o brisanju individualnih kategorija, jer ih lirski subjekt do balčaka razotkriva. Doznajemo tko su mu najvažnije osobe, gdje i što radi, „svakodnevnu dreku“, kolege, mračnu prošlost, političke stavove te, na kraju, ime i prezime. To nije ono „ja“ koje se izražava u „jedinstvenom obliku“, kako je govorio Ujević u svojem eseju „Mrsko ja“. Ono „ja“ kojeg „manje zanima vlastito pojedinstvo“ i koje, riječima spomenutog H. Friedricha, teži „praznom idealitetu“. Strašekovu lirskom subjektu je važno istaknuti svoje „pojedinstvo“ te ga, nerijetko, isprebijanog predati u ruke onima koji zauzimaju istu ideološku poziciju.

„Jutros mi prilazi najmlađi rudar i kaže tiho da nas ne / čuju – revolucija stiže, osjećam leptiriće u trbuhu.“

„Sve je to narodno“

Govor se konstantno steže i razvlači zavisno od asocijativne energije ili plućnog kapaciteta koji izbacuje misli. Katkad je taj izdah misli duži, a ponekad kraći. Stoga se u zbirci mogu primijetiti pjesme kratkih ili dužih strofoida, one razlomljene u kojima lomovi najčešće predstavljaju odvojene fotografije ili snimke realiteta. S druge strane, lomovi se koriste kada se jezična palica „prepušta“ protivničkom taboru: „gledaj onog bez kuće / kako se smije i troši socijalnu pomoć / gledaj onu bez srama / kako upisuje školu / (…) / gledaj još dragi / onog lezileba / kako mijenja spol / i ne proizvodi djecu / sve je to namjerno / i sve to ti plaćaš“. Nagle prijelaze scena katkada zamjenjuje lanac strofa u kojima se postavljena ideja osnažuje figurama ponavljanja ili gradacijom. Katkad se misao može artikulirati rafalom katahreza, nizom metafora ili aforizama: „to je ono niš od čega sam sastavljen – niš je zemlja u kojoj sam rođen, niš je zemlja u kojoj živim, niš je nadnica za koju rudarim, niš je odgoda zračnog groba koji  me čeka, niš je i da i ne i daje mi zraka prije nego se u sebe kao čakija zabijem“. Nerijetko se pjesnički govor manifestira u obliku pjesme u prozi ili kratkih bilježaka. Strašekov „nikola strašek“ svoje misli hrani kolokvijalnim diskursom oslobođenim figurativne kićenosti i označiteljske prakse, zbog čega više naginje „stvarnosnoj“ kategoriji ili programu naznačenom na početku knjige – „sve je to narodno“.

Njegova se jezična hrana dodatno začinjava ironijom, hiperbolom, crnim humorom, parafrazama, retoričkim pitanjima, evokacijom različitih diskursa (infantilnog, teološkog, usmenoknjiževnog, političkog, ekonomskog, historiografskog, uopće znanstvenog itd.), ali ipak „očima koje sijevaju slijepi optimizam“. Svođenje interpunkcije na minimum, gomilanje anafora, polisidentona i sintatktičkih paralelizama, gdjekad i rime, podvrgavanje različitih riječi postupcima enumeracije („Imam jedan jezik / znam dva tri / možda četiri; „Jedem povrće / budim se rano / dajem koliko treba / pazim…“; „majke kćeri sinovi tate / ručkovi praznici…“; „pa je A glava bika naopačke / B je kuća / M su vode N zmija / slovo R je glava…“), uvelike utječu na brzi ritam koji čini temeljac njegove jezične hrane. Rijetko dovršene i duge rečenice ispucane iz dijafragme (pjesme uglavnom otpočinju velikim početnim slovom, ali bez točke na kraju), mrve se opkoračenjima, a mjestimice i grafičkim uvlačenjima. Tamo gdje dominira prozni slog, nazire se čvršća sintaktička struktura obilježena zarezima i točkom. U njima je misao koncizna, prati je sporiji ritam i esejistički ton. Posebne su one uhvaćene u letu koje zadobivaju status spomenutih jednorečeničnih ili dvorečeničnih bilješki.

„Imam jedan jezik / znam dva tri / možda četiri; „Jedem povrće / budim se rano / dajem koliko treba / pazim…“; „majke kćeri sinovi tate / ručkovi praznici…“; „pa je A glava bika naopačke / B je kuća / M su vode N zmija / slovo R je glava…“

Ipak manjak ludila

Bojim se da medijske etikete ni približno ne odgovaraju Strašekovu prvijencu. Dojma sam da zbirka robuje političkim sentimentima kakve su neki drugi domaći autori i autorice, odavno ih jasno naznačujući, pravovremeno napustili u korist jezičnih istraživanja. Spomenuti jezični postupci koji se, na taj način, podvrgavaju temi već su u povijesti književnosti viđeni. Sjetih se mladog pjesnika Jaromila iz romana Život je drugdje Milana Kundere koji je, potaknut komunističkom ideologijom, napustio onaj početnički romantičarski i refleksivni lirski impuls. Naravno da su u Strašekovoj zbirci, što se moglo dosad primijetiti, prisutne intimističke, ljubavne i refleksivne kategorije, ali dojma sam da ih izravne i učestale političke eskapade znatno utišavaju. Kao da sramežljivo i bojažljivo čuče u kutovima zbirke. Čak i u nekoliko metajezičnih izleta („Pjesma slovima“, „Pjesma jeziku“), gdje bi se moglo očekivati nagrizanje teme lucidnim balansiranjem zvuka i smisla ili, jakobsonovski rečeno, „predmetnu dvosmislenost“, govor se podvrgava historiografskom ili jezično političkom diskursu kakav se može pronaći u znanstvenim i inim izvanknjiževnim tekstovima. Zbirka pati i od podosta redundantnosti. Ne samo da se ponavljaju teme, već se na različitim mjestima ponavljaju iste riječi, sintagme i iskazi („tijelo mi je grob“, „tamo gdje prestajem ja i počinju drugi“, „revolucija“, „najgori od svih…“ itd.), što može proizvesti zamor pri čitanju ili dojam da je lirski subjekt vrlo brzo ispalio svu jezičnu municiju.

Sve u svemu, pjesme koje ovaj prvijenac održavaju na životu jesu upravo spomenute „posramljene“ i „bojažljive“ u kojima zveči glas subjektove unutrašnjosti, na trenutak „oslobođene“ političkih izlijeva. U njima se mogu pronaći misli karakteristične svakoj duhovnoj epohi. One zbore o ljubavi, snovima, životu i smrti, prolaznosti, tijelu, doživljaju „neovdašnjosti“, borbi sa samim sobom. Izdvajam neke od njih za kraj: „Život, moj“, „Stromoglava“, „Onostrana“, „Niš“, „Goli i sami“, „Sretna“, „Pjesma oku“, „Najgori od ljudi“, „Kažem“, „Bespomoćna“, „Predsmrtna“, „Raspjevana“, „Ja i ja“.

 

*Tekst je dio programa „Suvremeni književni kanon – kritički pogled, 2. dio“ i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija temeljem natječaja Agencije za elektroničke medije.

Luka Rovčanić (Zagreb, 1994.) završio je studiji kroatistike. Piše književnu kritiku. Posebnu strast ima prema poeziji, klasičnoj glazbi i nogometu.

Danas

Mjesec hrvatske knjige 2024.

U ovogodišnjem izdanju Mjeseca hrvatske knjige kao tema je istaknuta vrijednost pripovijedanja i kazivanja, posebice onih književnih vrsta koje pripadaju usmenoj književnosti, kao što su bajka ili legenda. Polazište Programskog i organizacijskog odbora bila je 150. godišnjica rođenja velike hrvatske spisateljice Ivane Brlić-Mažuranić, objasnila je koordinatorica manifestacije Sara Džapo ističući da su njezino bogato književno stvaralaštvo i pripovjedna izvrsnost ostavili traga na brojne generacije.

Javni poziv za rezidencijalni program Udruge Kurs u Splitu za 2025. godinu (Rok: 16. 12. 2024.)

Pokretanjem rezidencijalnog programa 'Marko Marulić' i razvijanjem promotivnih aktivnosti vezanih za boravak stranih autora i prevoditelja, istraživača s područja književnosti, vizualnih i audiovizualnih umjetnosti, ostalih izvedbenih umjetnosti u Splitu, Udruga Kurs ima za cilj omogućiti upoznavanje literarnih, kulturoloških i socijalnih prilika u Hrvatskoj, a posebno u Splitu, dok se istodobno domaća publika upoznaje s odabranom europskom književnom i umjetničkom scenom

Raspisan natječaj za Nagradu IGK za najbolju pjesničku zbirku! (Rok: 9. prosinca)

Nagrada Ivan Goran Kovačić dodjeljuje se za najbolju izvornu pjesničku zbirku tiskanu u dvogodišnjem razdoblju čije je prvo izdanje objavljeno u Republici Hrvatskoj i koja nije posredovana prijevodom. Za nagradu mogu konkurirati i pjesničke knjige izvorno napisane i tiskane na hrvatskom jeziku kod registriranih nakladnika, bez obzira na mjesto objavljivanja. Rok je 9. prosinca

Raspisan natječaj za boravak u DHKP-ovoj rezidenciji za prevodioce i pisce u 2025.

Društvo hrvatskih književnih prevodilaca (DHKP) raspisuje natječaj za boravak u DHKP-ovoj rezidenciji za prevodioce i pisce u 2025. godini. Ovaj DHKP-ov rezidencijalni program namijenjen je književnim prevodiocima koji žive izvan Hrvatske i prevode hrvatske autore na strane jezike te stranim piscima zainteresiranima za boravak u Zagrebu i objavljivanje na hrvatskom. Prijave za 2025. primaju se do kraja 2024. godine ili do popunjenja kapaciteta. Rezidencija će primiti između 8 i 15 rezidenata.

Izdvojeno

  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

  • Tema
  • Glavne vijesti
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Razgovor
  • Glavne vijesti
  • Kritika
  • Proza
Skip to content