NATAŠA GOVEDIĆ: Suradnju smo započele bajkama, Čarozapisima, gdje je zapravo moja jedina molba prema tebi kao autorici ilustracije bila „samo ne budi doslovna: ono što piše u tekstu, već je u tekstu, a djeci i svim ostalim čitateljima bajki u ilustracijama treba nešto čega u tekstu nema“. To zbilja jest princip ilustracije kao umjetničke forme, ali dosta se kosilo s tvojom potrebom da vizualiziraš tekst, odnosno da „ostaneš uz tekst“, ne napustiš poznate elemente priče kao ilustratorica. Usporedila bih to s prevođenjem: moramo se maknuti od izvornika ako želimo nešto kvalitetno prevesti u novom jeziku. Kako ti se danas čini ta „borba titana“: metafore (spoji nespojivo, generiraj nove svjetove montažom starih svjetova, stvori ilustracijom ono čega nema u tekstu) i metonimije (nađi dio koji te povezuje s već postojećom slikom, odnosno „privedi slici“ ono što je već u tekstu)?

HANA LUKAS MIDŽIĆ: Čarozapisi su bili moj prvi ozbiljniji ilustratorski poduhvat u kojem sam imala slobodu upregnuti svoj eklektični duh, poigrati se različitim stilovima, tehnikama i razinama dovršenosti prikaza. Bilo mi je važno osjetiti duh svake pojedine priče, uhvatiti njezinu simboličku sliku i prošetati diljem svijeta i vremena, kako i u samoj knjizi negdje piše. Međutim, tada još nisam osvijestila tu ilustratorsku sadržajnu nadogradnju, a jedan dio mene, čini mi se, nikad u potpunosti ni neće. Dok čitam priču, vidim je i prenosim to na papir. Zar ne zvuči prirodno? Što je to nešto čega nema u tekstu, a ilustracija može donijeti kao dodanu vrijednost? Je li to pitanje dijaloga literarnog i likovnog rukopisa ili prosijavanje primarnog verbalnog sadržaja kroz sito neprijetećeg suradničkog likovnog jezika, pojačavanje atmosferičnosti, susret s drugim temperamentom, pogled iz drugog rakursa? Svaki put se suočavam sa sličnim pitanjima. Ne mogu točno odgovoriti, ali mogu osjetiti kad je moja slika „dobro sjela“ uz tekst, ma koliko deskriptivna ili samosvojna bila.

Barok i sažimanje

NATAŠA: Svakako te dalje prema metaforama odvukla nova zona naše suradnje: dva romana animalne fantastike, za koje si radila ilustracije kao paralelnu vožnju posve novih ideja i pristupa – ja bih rekla da si se osamostalila od ideologije „podudaranja“ slike i teksta i počela crtati fantazmatska prizorišta koja nastavljaju, produbljuju i dalje dobacuju tekst. Recimo, nacrtala si jednu likovnu radionicu lika koja u tekstu nije opisana, a napravila si i neku vrstu radnog listića za mlade čitatelje. Kako izgleda iz tvoje perspektive rad na Mrežiru i Zmajiru?

HANA: Sjećam se našeg prvog zajedničkog susreta s urednicom Larom Hölbling Matković kada sam vam donijela svoje prve skice za Mrežir. Jedna je bila crtež čupavog mačjeg vjenčića u kojem mačići svojim tijelima obavijaju, tješe i čuvaju svog prijatelja dabra. Tu skicu sam radila potpuno rasterećeno reklo bi se brzinski položenim grafitnim štapićem i bila sam uvjerena da je to nešto što ću tek trebati nacrtati ozbiljno i u čisto. No, na moje iznenađenje, obje ste rekle da na tome više ne moram raditi jer je tako kako je – savršeno. Crtež je mekan i topao upravo kakav treba biti. Druga skica bila je prikaz te šumske mačje radionice u kojoj divlja mačka Stela kopa, skuplja, svašta izrađuje i radi na svojim mačjim zanimacijama… Na toj skici sam uredno usred šume nacrtala kantice i lopatice, metlu i ostale ljudske alate, na što ste mi jednostavno rekle: “Hana, ali znaš, to je mačja radionica – mačke ne koriste metle, kante i lopatice. Zapitaj se čime mačke kopaju? Što skupljaju? Gdje to skrivaju…?” Shvatila sam da se moram privremeno pretvoriti u mačku da bih taj zadatak ispunila. I tako, negdje na potezu između grafitne mekoće i britkosti crnog tuša i fleksibilnosti digitalnih tehnika, a pomoću mog animalističkog uživljavanja nastao je moj likovni Mrežir.

Zmajir je prva knjiga u kojoj moje ilustracije žive svoj odvojeni, paralelni život uz tekst. Donose zaboravljenu povijest Zmajira koja je u tekstu tek naznačena kao drevno mrežirsko kolektivno (ne)svjesno. Njega iznosim opet eklektički kroz različite prikaze zmajeva, a te ilustracije su doživjele i opredmećenje kroz deset Zamjirskih knjiga koje rado izlažem po dječjim knjižnicama.

NATAŠA: Da, ilustracije dalje putuju na izložbe ili „izlaze iz knjiga”. Za mene suradnja s tobom počinje iz točke afiniteta: jako volim tvoj likovni izričaj. Podjednako mi je inspirativan „ironijski idealizam“, kad recimo u tradiciji likovnog znaka „srpa i čekića“ spojiš običnu olovku i ružičastu britvicu za depilaciju, ali volim i temu nove, svjetovne sakralnosti koju često imaš u kiparskim radovima, recimo kad napraviš „špilju“ s par grana i „sijedom kosom“ nekih neobičnih niti… Važno mi je da imaš i komičku i tragičku autonomiju i da često radiš s obje. Zapravo, to što si toliko „svoja“ mi baš treba jer stvara novo, dubinsko razumijevanje teksta. Kako ti to vidiš?

HANA: Volim kad ljudi u mom spletu od par grana obloženom kudjeljom VIDE špilju i sijedu kosu. To mi govori da znaju doživjeti materijal, znaju „pročitati“ likovni znak i oni su moji umjetnički sugovornici. Općenito, u mom najintimnijem kiparskom opusu glavni pokretači su mi upravo humor kao lijek protiv tjeskobe i određeni produhovljeni mir kao poveznica s mojim pra-ja. Zanimljiv mi je ovaj tvoj termin svjetovna sakralnost, jer sam deklarativno nereligiozna osoba, ali iz mojih radova zna izbijati i ta neka čudna svetost. I sama se začudim otkud mi, ali prihvaćam je, ne cenzuriram se, nego dozvoljavam svojim radovima da budu napravljeni, ma koliko drski ili sveti bili, kad me već toliko gnjave. Takva ti prilazim jer drugačija ne mogu biti i drago mi je da i ti to prepoznaješ i prihvaćaš.

NATAŠA: Ima i ta dimenzija da tvoj likovni jezik moj prozni „barok“ transformira u nešto što je temeljno, dubinski likovno pročišćeno, bez ikakvih labirinta značenja, golo i elementarno. S druge strane, u poeziji i ja jako puno odem u “gole korijene”, pa smo tu na istom terenu… nije, dakle, isto u svim tekstovima.

HANA: U ilustraciji proze valjda je najjača i ta logika da ilustracija ne mora doslovno pratiti tekst. Što bi nastalo da ja na tvoj barok odgovorim svojim barokom? Barok na kvadrat! Istina je i to da ja u likovnosti nisam barokna. Lirična sam, simbolična, gestualna, minimalistička. Ne elaboriram. Sažimam. Crtam likovni haiku. Čak i ako zaglavim u nekom sitnom vezu, on je čist. Nema kićenosti. Samo jasni odnosi. Znak u materijalu. Zato to u tvojim knjigama funkcionira: tvoja verbalna raskoš nalazi svoj odraz u „oznakovljenju“ same sebe kroz moje crteže.

Grafički otisci unutar zbirke poezije

NATAŠA: Surađivale smo dubinski i na romanu Kako zavoljeti morskog psa, koji se može čitati odostraga prema naprijed kao grafička knjiga pod nazivom Ofelijin herbarij. Kako ti je bilo u toj zoni? Mislim da nikad ne bih napisala taj roman da nije bilo naših sastanaka i razgovora o tome što se zbiva s tobom i tvojim likovnim fokusom na lik Ofelije. Tvoja likovna briga za lik Ofelije, empatija za nju, inzistiranje na njenom osamostaljenju u likovni prostor, otvarala je prostor da se bavim drugim likom, Kasai, onim koji strada zbog gubitka iste te Ofelije, odnosno gubitka dugotrajnog prijateljstva…

HANA: Bilo mi je zanimljivo naći se usred tvog procesa, odgovarati na dijelove teksta koji pristižu, hvatati se za detalje koje prepoznajem. Nisam imala pojma što radim niti sam toliko unaprijed znala da se bavim samom Ofelijom, koliko sam jednostavno taložila svoje likovne odgovore u hrpice i mapice. Kad bi čovjek gledao taj skup crteža nastalih prema romanu, tako naslaganih, heterogenih, naizgled nepovezanih, rekao bi, ova crtačica je luda. Što je zapravo sasvim točno i primjereno u odnosu na Ofelijino ludilo. Ti si mi ga pomogla urediti. Svaka potencijalno tragična Ofelija samo treba dobru urednicu.

NATAŠA: Mislim da smo se negdje kod Morskog psa prešutno dogovorile da vjerujemo tvojoj intuiciji i mojoj eksperimentalnosti na relaciji slika/tekst. Vremenom se taj tandem pristupa udomaćio kao naša metoda?

HANA: Zanimljiva mi je ta tvoja potreba i počašćena sam što uključuje mene. Međutim, u to nikad ne ulazim ni samouvjereno niti hrabro. Svaki put kad pokreneš naš dijalog, sačekušu mi prirede moja pitanja: Što ću, kako ću? Imam li što zanimljivo za ponuditi? Hoće li to biti doprinos ili višak? Zašto to Nataši treba? Valjda ona zna… Onda se ohrabrim, uđem u tekst i pustim ga da me oplahne, pljusne, protutnji kroz mene ili pusti korijenje, dozvolim svojoj ruci da zamijeni mozak, pa se i ta pitanja odmaknu u stranu i puste me da radim. Nestanu tek kad završim i osjetim da se tvoja književnost i moja likovnost nadopunjuju. Kao dobri prijatelji koji se jedan drugome obraćaju i jedan drugoga slušaju. Kao dva sustava unutar jednog organizma. Nerazdvojnost? Možda. Zanimljiv spoj? Sigurno.

NATAŠA: Radila si grafike i za moju knjigu poezije Zlice i vilice, gdje grafike funkcioniraju kao izložba unutar knjige. Koji su ti tu sve bili izazovi, iskustva, motivacije, problemi, užici? Kakva je tebi razlika kad ilustriraš prozu i kad ilustriraš poeziju?

HANA: U slučaju Zlica i vilica uopće ne bih govorila o ilustriranju. Dobro si rekla, to je izložba grafičkih otisaka unutar zbirke poezije… Radovi ne objašnjavaju niti razjašnjavaju niti se osvrću na pojedine pjesme ponajprije zato što mi uopće nisi pokazala pjesme nego si mi samo rekla naslov zbirke. I radile smo paralelno, odvojeno. I što se dogodilo? Opet smo se, zanimljivo, dotakle u motivima i otvorio se prostor za razmjenu iskustava. Prostor sam imala potrebu unutar knjige organizirati u izložbene sobičke koji prate dramaturgiju zbirke mrljama, obrisima, ogrebotinama. Čista likovna poetika od oštrine noža, do topline dodira. To je bio poseban gušt. U prozi pratim priču, vizualiziram likove, vrijeme i mjesto radnje, a ovdje hvatam doživljaj.

Svaki put kad pokreneš naš dijalog, sačekušu mi prirede moja pitanja: Što ću, kako ću? Imam li što zanimljivo za ponuditi? Hoće li to biti doprinos ili višak? Zašto to Nataši treba? Valjda ona zna… Onda se ohrabrim, uđem u tekst i pustim ga da me oplahne, pljusne, protutnji kroz mene ili pusti korijenje, dozvolim svojoj ruci da zamijeni mozak, pa se i ta pitanja odmaknu u stranu i puste me da radim – Hana Lukas Midžić

Dojmilo me se i točka.

NATAŠA: Napravila si naslovnicu za zbirku poezije Pasja kola – pseće i spisateljsko božanstvo, Anubisa. Isto si se kolebala između „dokumentarnog psa“ i radikalne stilizacije. Ali govoreći o Anubisu, a i o naslovima mnogih tvojih radova, koji mahom funkcioniraju kao mali jezični autoironični ili ironični biseri, što ti znači jezik? Kakav ti je jezik okidač vizualne imaginacije? I u tvojim vlastitim radovima i onda kad stvaraš kao ilustratorica tuđeg jezika?

HANA: Prema jeziku imam, kako bi se to reklo, mrsko-ljubavni odnos. Ljuti me prevlast koju riječi imaju nad svim ostalim načinima izražavanja. Ako si tužan, trebaš reći da si tužan, samo nemoj plakati. Tako i u neverbalnim umjetnostima, očekuje se da se sve verbalizira, a hoćeš li osjetiti, ne zna se. Potrebna su objašnjenja. To mi sve češće ide na živce. Kao da se ne koristimo drugim komunikacijskim kanalima. Jesu li začepljeni? Iskreno, neke doživljaje ni ne želim kvariti prepričavanjem i opisivanjem. Dojmilo me se i točka. ALI, i to veliko ALI, obožavam kad je nešto dobro rečeno. Obožavam britkost. Obožavam zaranjanje u priče. Volim i svojim radovima davati dobre naslove i tako sljubiti materijale, oblike i misli. Znam se time zabavljati danima. Nekad pišem crtice iz života… Pomalo kao u pjesmi „Kiša” od Goribora: „A najviše volim kad mi reči dobro idu, toliko to volim da od jedanput napišem pesmu kako sve volim”.

NATAŠA: Što ti u procesu naše suradnje najviše ide na živce?

HANA: Kad pitaš što mi najviše ide na živce, zvuči kao da imam cijelu listu stvari koje mi više ili manje idu na živce pa ih moram rangirati prema stupnju iritabilnosti živaca. Nema liste. Ne živciraš me. Samo me jednom, dok te još nisam dobro znala, uznemirila količina upitnika i uskličnika koje si napisala nakon jednog pitanja u e-mailu. Imala sam osjećaj da mi se s druge strane ekrana iščuđavaš mašući rukama, a ja ne razumijem čemu tolika drama. Objasnila si mi da je to zato što si kazališni čovjek pa me od tada ni to ne uznemirava. Smiješ natipkati koliko god uskličnika i upitnika želiš.

NATAŠA: Velika je stvar što mi dopuštaš i taj cirkuserski intenzitet, ali i druge intenzitete kad radimo. Što bi voljela da skupa napravimo, a još nismo?

HANA: Kazališni pristup izložbi. Izložbeni story telling. Je li to izvedivo? Ima li smisla? Ako nema, može i kolač.

NATAŠA: Oboje i još ponešto, ne budimo škrti. Nego, možeš li navesti neku ilustraciju koja je nastala u našem tandemu koja ti je osobito važna (i zašto)?

HANA: Mogu. To je ilustracija „Snohoda” iz Mrežira s kojom sam se baš namučila i svaki put kad je vidim, pomislim da je vrijedilo. To su bića u najdubljim i najsnovitijim dijelovima Donjeg Mrežira (mrežirskog podzemlja) koja nemaju konkretno obličje, nego postoje kao teški uzdasi, kao propadanje u bezdan, nestajanje. Trebalo je junački kopati do njih, ali mislim da sam ih uspjela uloviti.

Ljuti me prevlast koju riječi imaju nad svim ostalim načinima izražavanja. Ako si tužan, trebaš reći da si tužan, samo nemoj plakati. Tako i u neverbalnim umjetnostima, očekuje se da se sve verbalizira, a hoćeš li osjetiti, ne zna se. Potrebna su objašnjenja – Hana Lukas Midžić

Namjerna prljavost

NATAŠA: Ti spadaš u „kaligrafe“ ili ljude koji nose svoj rad u sebi, ljuljaju ga tiho, onda sjednu i puste ga da se rodi tek kad je već zdrava višemjesečna ili višegodišnja beba. Ja obrnuto: stalno radim sto verzija, sumnjam, nisam zadovoljna, mijenjam, promatram tekst iz drugog ugla, čitam tekst naglas, „izvodim ga“, vraćam se, tražim točnu frekvenciju koja pogađa moju unutarnju potrebu. Nekad te ljuti kad moraš (zbog mene) i ti raditi puno verzija. Ali nekad time puno i dobijemo. Kako se ta naša razlika tebi čini?

HANA: To se ne događa toliko često i možda u prvi mah pomislim Uh…, ali zapravo sam i sama već znala da to još nije to. Dakle, ta naša razlika čuva me od vlastitih prvoloptaških rješenja. Strašno mi je važna svježina u likovnom izrazu, ali istovremeno imam strah od općih mjesta. Hoću reći svježina nije jedini kriterij, želim i izražajnost, slojevitost, začudnost… Svježe može biti i očekivano, obično, previše puta viđeno. Za detektirati i korigirati to, dobro dođe pogled izvana, i to od nekoga s izoštrenim senzorima za banalno. Takva si ti. Dižeš letvicu.

NATAŠA: Kao umjetnici, jako ti je važno da likovnost ne bude hiperkontrolirana, da radni proces traganja bude ostavljen u finalnom kalibriranju djela. I meni je to jako blisko, ali voljela bih da komentiraš tu „namjernu prljavost“ u svom opusu?

HANA: Da se razumijemo, cijenim vještinu i cijenim ljude koji minuciozno pletu i poliraju svoje radove. U nekim fazama života i ja sam više bila ta, za neke kiparske zadatke još uvijek sam ta. Međutim, u svojim bazičnim postavkama, brza sam i ekspresivna i ako mogu, biram procese koji mi dozvoljavaju ostati takva. Volim istinitost materijala, volim sklepanost, volim črčke. Arte povera je moj đir. Volim pratiti trag oblikovne misli, i svoje i tuđe. Za mene je savršenstvo istinitost, zapis autentične ideje, a ne nužno tehnička besprijekornost u izradi. Što to uopće znači? Glavno pitanje u izrađivanju nečega je kad je to nešto gotovo. Ponekad kad napravim idejnu skicu, osjećam kao da sam sve već riješila i nemam potrebe dalje po tome „peglati“. Nekad moram pa se prisilim i onda peglam i peglam do trenutka kad kažem: „Proglašavam ovo gotovim!“ jer znam da peglanje u protivnom može trajati do besvijesti. Od besvijesti nikakve koristi, zar ne?

NATAŠA: Besvijest je dobar naslov zbirke poezije. No, većinom ja iniciram naše suradnje nečime što napišem, ti rado odgovoriš. Što bi se dogodilo da ih ti iniciraš, da me pozoveš da napišem tekst? Kamo bi me odvela?

HANA: Odvela bih te na turneju po ateljeima jer znam da duboko osjećaš likovnu umjetnost. Tvoj pristup pisanju o izložbama mi je divan. Sjajno si interpretirala izložbu „Prosto sugestivno“ koju smo nedavno priredile Irena Škrinjar i ja. Voljela bih da tim svojim osvrtima zaliješ cijelu likovnu scenu. Osim toga, kako sam gore već natuknula, zanima me performativnost izložbe. Nekako mi sve manje odgovara sistem u kojem postavim izložbu, na otvorenju bude gužva, a poslije ni žive duše, ili se meni bar tako čini… Za razliku od toga, scenografija u predstavi živi drugačiji, često duži život. Razumijem, to je primijenjena likovnost u službi kazališta, a pitam se možemo li okrenuti taj odnos i smisliti primijenjeno kazalište u službi likovnosti. Što misliš?

NATAŠA: Dogovoreno. Naći ću vrijeme.

Zamjena stolova

HANA: Onda zamjena stolova – tvoja spisateljska praksa. Dok ja često preživljavam stvaralačke blokade, imam osjećaj da iz tebe riječi konstantno teku, kao rijeka, kao slap. Otkud ti toliko snage i inspiracije? Dogodi li ti se ikad bonaca ili suša riječi? Ako da, koliko traje i kako se opet pokreneš?

NATAŠA: Pisanje je blizanka kiparstva. Imaš pred sobom prazni papir ili kamen ili stijenu i slušaš, slušaš, slušaš. Znaš da te nešto zove iznutra i zato ne odlaziš. Polako nadire forma, muzika, ideja. To je istovremeno jedna hipersvjesna i nesvjesna struja koja te uvijek nosi kamo ona hoće. Stalno je tu, ali tek treba biti oslobođena. Peku te prsti koliko joj želiš probiti prolaz u život. Nekad dlijeto „radi samo“, a nekad dugo obilaziš stijenu prije nego što se materijal otvori formi (to ti zoveš “blokada”). Ali svi koji se bavimo umjetnošću znamo da je maksimalno uzbudljivo buljiti u kamen koji se opire.

HANA: Koja je kod tebe razlika u pisanju romana, pjesama i stručnih tekstova? U čemu si najviše doma? Je li ti pisanje neke knjige bilo značajno drugačije od svih ostalih? Zašto?

NATAŠA: Neki dan sam rekla mužu da upravo pišem knjigu kakva još žanrovski ne postoji. On je stoički dobacio: „Pa nije li to svaka koju si ikad pisala“. I onda je još dodao: „I ne bi li takva trebala biti svaka knjiga?“ Apsolutno, trebala bi. On je bolje opisao moj idealni književni dom od mene. Možemo to i ovako reći: književnost je povijesno umjetno podijeljena na žanrove i vrste, kao što je i umjetno odvojena od likovnosti. Tu zapravo postoji promet u svim smjerovima i ludo je uzbudljivo naći spone gdje ih prije nije bilo. Ali i otkriti ih i tamo gdje su već dugo, ali sad su obavijene novim bršljanom pa je sve drugačije.

HANA: Zanimljivo mi je kako u knjigama planiraš razmake, smišljaš neobične fontove i na različite načine rastačeš blokove teksta u prijelomu, komponiraš praznine. Kod mene to utječe na dah i ritam čitanja. Leži li u tome i razlog za slikovne dodatke ili ti je u tom smislu važnije nešto drugo?

NATAŠA:  Nijedan tekst, a posebno ne tekst koji autorski potpisujem, zapravo nije linearan. Ne vjerujem u hijerarhiju znakova koja tvrdi da je tekst „slijed” koji radi po principu uzrok-posljedica. Percepcija nije logična, lucidnija je od toga. Mislim da je tekst niz intervala i prekida, naglih udaha, fragmenata, dugih izdaha, zvučnih i grafičkih ritmova, slika i fotografija, brzog ili isprekidanog disanja, skokova, ležanja na travi. Tekst je za mene i slika ili krajolik, a tom „slikopismu” treba i puno negativnog ili praznog prostora, tišine. Kao i neobičnih zvukova/grafija, jer svijet te uvijek iznenađuje, nije „strukturiran” na način na koji bi to voljeli strukturalisti. Bajka i žanr te uvijek vrate na „sisu” pripovijedanja, tješe te kao da si beba, ali mi u nekom trenutku trebamo i odrasti od tih mater-master-narativa. Rado bih, recimo, radila knjige koje su i rukom napisane i rukom crtane i recimo ponekad otvorene kiši. Kao one zen bilježnice po japanskim kupkama, gdje svatko otvori stranicu da upiše i ucrta neku svoju mapu rečenica i linija. I samo ostavi pokraj bazena kad završi. Pa netko drugi nastavi. Onda pljusak s tim napravi još nešto svoje. Nema ideologije „zatvaranja priče” kroz zaplet i rasplet, nema tog simuliranja lažnog i stalnog kontinuiteta, nego se pozornost poklanja detaljima i malim napetostima, koje dopuštaju ekscesnost i istinitost mikropromjena. Vrtloge odnosa. Izložbe slika. Mrlje.

Nijedan tekst, a posebno ne tekst koji autorski potpisujem, zapravo nije linearan. Ne vjerujem u hijerarhiju znakova koja tvrdi da je tekst „slijed” koji radi po principu uzrok-posljedica. Percepcija nije logična, lucidnija je od toga. Mislim da je tekst niz intervala i prekida, naglih udaha, fragmenata, dugih izdaha, zvučnih i grafičkih ritmova, slika i fotografija, brzog ili isprekidanog disanja, skokova, ležanja na travi – Nataša Govedić

HANA: Je li ti neka od naših suradnji posebno draga? Zašto?

NATAŠA: Ono što na kraju izaberemo za neku knjigu sigurno je i ono što nam je objema bilo u procesu najdraže (često i najteže), oko čega smo obje imale neki bljesak fascinacije. No, posebno sam vezana za oštre predmete, bodeže nalik na trnove, koje si uvela u Zlice i vilice, kao dozvolu da ne budemo samo blage i suosjećajne; samo melem za tuđe rane. Ratnički obol tih crteža mi je moćan. U Morskom psu isto ima jedna ilustracija gdje jedan uspravan pas promatra odozgo drugog, polegnutog psa. Oba psa su u krugu cirkuske arene: jedan stoji kao pobjednik, drugi leži poraženo, kao nakon boksačkog knock-outa. Sjena velikog psa izgleda kao dlan malog psa koji se pruža prema velikom. Ali ne može ga dodirnuti. To je crtež koji za mene kristalizira čitav tekst. Vraćam mu se, dugo ga gledam. Promatram tu sliku kao neku zagonetku/odgonetku. Gledanje je isto vrsta dubinskog čitanja. Volim i izložbu radova umjetnika koju si i urednički i autorski prikupila za Eskima. Ključan moment u knjizi: fanzin na temu kako različiti likovni stvaraoci razumiju vrijeme. Što je opet jako povezano s time što je Eskim roman o vremenu „prelamanja” vokacije mlade umjetnice.

HANA: Fanzin je u tom romanu i forma osnaženja, neprofitnog poduzetništva, osobne slobode, ali i društvene kohezije. Da si sada srednjoškolka ili studentica, vjerojatno bi se upustila u neke umjetničke ili društvene poduhvate – kakve?

NATAŠA: Baš sam neki dan čitala o australskom „snivanju” ili mitološkoj praksi stvaranja svijeta kroz snove i razmišljala kako je to u biti odlična revolucionarna praksa, koju bi bilo fora raditi u jako demokratskom krugu umjetnika-amatera i isto tako umjetnika-profesionalaca… ali privlači me i raditi nove stvari sa zvukom.

Intuicija je vrsta dubokog, akumuliranog znanja. Uvijek je slušam. I podvrgavam kritici. Kritika je isto vrsta intuicije. Za odlučivanje je mislim najvažnije napraviti odmak. Udubiti se i nakon toga ostaviti djelo bez nadzora – Nataša Govedić

Mačji jezik – pasji život

HANA: U tom istom romanu Eskim na feniksu ti je ukrao mobitel baviš se stvarnošću mlade likovne umjetnice. Što si radila da bi u tom smislu postigla uvjerljivost?

NATAŠA: Živjela paralelni život konceptualne umjetnice (znaš da svi imaju alternativne biografije). I pričala s tobom, sjećala se raznih vlastitih iskustava vezanih za studiranje povijesti umjetnosti i potrebe za stvaranjem vizualnog traga, pričala s današnjim studentima Povijesti umjetnosti i Akademije likovnih umjetnosti, maštala. Neki dan sam čitala sjajan debitantski roman prave likovne umjetnice Gabrijele Rukelj Krašković U kući i vrtu bilo je mnogo cvijeća i razmišljala o tome kako se njena protagonistica jako dobro kuži s mojom junakinjom iz Eskima, Kredom. Gabrijelina obožava kopati po starim, napuštenim stvarima na buvljaku Britanca jer neprekidno udomljuje siročad naše svakodnevice. Sve pronađeno je njeno novo socijalno tijelo. Moja Kreda radi seriju muških aktova koji su potpuno lišeni svega onoga što je „uređeno“ ili dresirano ili dolično ili „uredljivo“ na ljudskom tijelu. Traga za „raspuštenim”, samim time i jednim gotovo nemogućim tijelom, koje je ujedno i tijelo erotske blikosti.

HANA: U mom mobitelu imam te zapisanu kao Natašu Baštet. Tvoju cijelu obitelj sam jedno vrijeme od milja nazivala mojom mačjom obitelji. Ne bez razloga: pisala si o mačkama. Živjela si s mačkama. Što su te mačke naučile?

NATAŠA: Šmecki, mačji jezik.

HANA: Napisala si Pasja kola, a onda je u tvoj život i došao jedan pas. Je li on potvrdio ili opovrgnuo sve tvoje stihove i metafore o pasjem životu? Kakvu promjenu je unio u tvoj život?

NATAŠA: Mačke su zen-budisti koji te puste u svoj hram i bezuvjetno vole. Psi su čuvari koji misle da si ti njihov hram koji stalno trebaju imati na oku. U oba slučaja, velikodušnost i emocionalna dubina životinja ne može se mjeriti s našom jer je neusporedivo veća i začudnija. Doduše, muž me zeza da bih ga ostavila da se moguće udati za psa, tako da vjerojatno imam previše naklonosti prema životinjama.

HANA: Nakon susreta s tobom uvijek se osjećam osnaženo, utješeno, kao da sam nešto važno naučila (iako se ne sjećam svih detalja) i kao da sam dobila vjetar u leđa. Imaš terapeutski učinak na mene. Iscrpljuje li to tebe ili je osnaženje barem djelomično uzajamno?

NATAŠA: Poslušaj pjesmu „I’ll be your mirror“ skupine Velvet Underground.

HANA: Kakvu ulogu u tvojoj umjetnosti ima znanje? Kako se ono slaže s intuicijom? Natječu li se u odlučivanju?

NATAŠA: Intuicija je vrsta dubokog, akumuliranog znanja. Uvijek je slušam. I podvrgavam kritici. Kritika je isto vrsta intuicije. Za odlučivanje je mislim najvažnije napraviti odmak. Udubiti se i nakon toga ostaviti djelo bez nadzora. I onda mu se za par tjedana ili mjeseci vratiti s novim pogledom, sluhom, opipom. To pomaže.

HANA: Što trpiš zbog svoje umjetnosti?

NATAŠA: Što bi Kafka rekao: procese. I preobražaje. I ne bih se toga odrekla.

Hana Lukas Midžić (ilustratorica, kiparica) i Nataša Govedić (spisateljica, kritičarka) surađuju od 2010. godine na nizu zajedničkih knjiga: od nove redakcije bajki ili Čarozapisa (2010), preko romana animalne fantastike Mrežir (2013) i Zmajir (2015), zatim romana Kako zavoljeti morskog psa (2019) i Eskim na feniksu ti je ukrao mobitel (2023), do zbirki poezije pod nazivom Zlice i vilice (2022) te Pasja kola (2024). U izdavačkoj pripremi je i roman Div (2025), kao nova etapa njihova sustvaralaštva.

Hana Lukas Midžić diplomirala je kiparstvo u klasi prof. Šime Vulasa na Akedemiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2002. godine. Provela je semestar na Indiana University of Pennsylvania, Sculpture Department pod mentorstvom dr. Jamesa Nestora. Svoje polje interesa u umjetnosti nalazi i gradi kao vizualna umjetnica ponajprije u kiparstvu, ilustraciji, a zatim i interdisciplinarnim formama koje uključuju oblik, materijal, znak, riječ i/ili pokret. Redovito priređuje samostalne i sudjeluje na skupnim izložbama, a iza sebe ima i nekoliko objavljenih autorskih slikovnica.

Nataša Govedić doktorica je književnosti i teatrologije, spisateljica i kritičarka. Stalno je zaposlena na Akademiji dramske umjetnosti. Od stručnih knjiga, njezin posljednji objavljeni naslov je Pohvala odriješenim rukama: odvažna čitanja i kritičke pedagogije (2025) dok je njezina posljednja knjiga poezije izašla 2025. u Meandru, pod nazivom Knjiga prve pomoći.

 

*Tekst je dio programa “Književnost i vizualne umjetnosti” i ostvaren je uz potporu Grada Zagreba. Ostale tekstove iz serije pročitajte na sljedećoj poveznici.