The Times They Are A-Changin’, pjevao je Bob Dylan, a mi gledamo kako se vremena mijenjaju sve brže i brže. Svijet otprije desetak godina ima malo veze s današnjim. Kako bismo suvremenim aršinom izmjerili stara vremena, svjesni anakroničnog rizika, pokrenuli smo ciklus „Inventura dekade“ koji donosi tekstove mladih kritičara/ki o knjigama nagrađivanim prije desetak godina te nekoliko, po izboru redakcije, kojima su nagrade izmakle. U fokusu je dakle (re)valoriziranje književnosti i književnih nagrada.
Što brze promjene znače za književna djela koja su nekada dobivala relevantna književna priznanja i bila visoko ocijenjena od književne kritike? Kako ih danas čitaju mlade, u međuvremenu stasale generacije kritičara/ki iz novog, stubokom promijenjenog konteksta? Pri tome ne mislimo samo na povijesno promijenjen kontekst, nego i idejne okvire s ambivalentnim učincima političke korektnosti u društvenoj teoriji i praksi, većom emancipacijom i osjetljivošću za marginalizirane i manjinske skupine, ali i novim nasrtajima neokonzervativizama i neofašizama, u postinternetskom, postkolonijalnom, globaliziranom, digitaliziranom ali i fragmentiriziranom svijetu…
Drugi dio ovog programa sadržavat će videopredstavljanje kritike putem Zoom-razgovora u kojem će sudjelovati kritičar, mentor kao moderator, a bit će pozvan i autor kritikom predstavljenog djela ili, ako je nedostupan, urednik ili netko blizak i upućen u autorov/čin opus. Taj dio bit će otvoren za javnost i snimat će se kako bi nakon toga bio trajno dostupan na Youtube kanalu Kritika-hdp.
Ugodno vremeplovljenje u sadašnjost!
Bio je strastven istraživač likovnog i književnog izraza, neumorni pratitelj aktualnih zbivanja na kulturnoj sceni, čovjek koji je svojom erudicijom, svestranom prisutnošću i nenametljivošću, zadužio historiografiju tih dvaju umjetničkih medija. Riječ je dakako o povjesničaru umjetnosti, pjesniku, esejistu, kritičaru, antologičaru, monografičaru i prevoditelju Tonku Maroeviću.
Akademska kritika je – kao i u slučaju kolege mu Danijela Dragojevića, imajući na umu kontekst razlogaške sljedbe pjesničkog programa Le parti pris de choses (Na stranu stvari, 1942.) F. Pongea – odredila prve zbirke (Primjeri, 1965. i Slijepo oko, 1969.) „hermetičnima“, dok je treću, Motiv Genoveve (1988.), uzela kao primjer „razumljivije“ poezije. Ne skrivajući svoje interese prema tradiciji, u četvrtoj zbirci Sonetna struka (1992.), Maroevićev lirski subjekt se odlučuje ispisati inačice autoreferencijalnih soneta, govoreći o njihovu nastanku i tome što je sve taj oblik bio kadar primiti i oblikovati kroz vlastiti povijesni razvoj. Tu je i zbirka petnaest posveta Posvetoljubivo (2004.) te knjiga Black&light (1995.) koja je ostala neokrznuta mračnim vremenima tranzicije. Slična potonjoj, s naglašenim uplivom individualnog iskustva, jest zbirka Trag roga, ne bez vraga (1987.), a izgradnja kozmopolitskog duha Mediterana nastavlja se u zbirci Četveroručno (1992.) Čitatelji također imaju mogućnost, u želji za stjecanjem šire slike njegova pjesništva, posegnuti za knjigom izabranih pjesama Drvlje i kamenje (2009.).
Kako god, neosporna je činjenica da je Maroevićev pjesnički opus odraz stalnih prekoračenja i mijena. Težio je oblikovati govor koji bi bio između hermetične i „stvarnosne“ poetike. Spajao je tradicionalno i moderno, mediteranske i kontinentalne pejzaže, likovne i književne sfere, slobodni i vezani stih, pjesmu i prozu. Kao da je nosio Rimbauda i Baudelairea u jednom džepu, a Marulića, Lucića i Hektorovića u drugom. Vješto je primjenjivao Jakobsonovu tvrdnju o poetskoj funkciji koja „referencijalnom funkcijom ne utire predmet već ga čini dvosmislenim“. T. S. Eliot reče na jednom mjestu da „nezreli pjesnici oponašaju, a zreli kradu“. Maroevićeva „krađa“ ogleda se u prevrednovanju tradicije. Bio je svjestan činjenice da je preduvjet za izgradnju autohtonog pjesničkog pisma znanje o tome kako se prije pisalo. Nije nastojao biti novi „trobar“, renesansni lirik, stilnovist Guido Calvacanti, Borges ili Calvino, moderni talijanski ili francuski lirik. Kao i većina velikana naše pjesničke tradicije, bio je amalgamna figura koja je lucidno miješala poetike svojih uzora, pridajući im vlastito iskustvo života.
Motiv o motivu nemogućeg
Zbirka Redak mulja, redak pjene sadrži 63 nenaslovljenih i 5 naslovljenih pjesama te je podijeljena u pet ciklusa: „Motiv Gradive“, „Mimo motiva“, „Redak mulja, redak pjene“, „Postaje postojanosti“ i „Privaga prigode“. Mala redundantnost u nazivu prvoga ciklusa nije slučajna. Naime, Gradiva je rimski reljef koji prikazuje ženu u pokretu ili raskoraku, a ime je izvedeno iz latinskog „ona koja hoda“. Ako je nepoznati klesar, kako kaže lirski subjekt u prvome ciklusu, „kipu dao kipost“, Maroevićev lirski subjekt je literaturi dao literarnost. U brojnim autoreferencijalnim i metajezičnim postupcima, njegov lirski subjekt neprestano upozorava da se treba „držati motiva!“ Držati se motiva podrazumijeva svijest pjesničkog jezika da ne može govoriti o njemu a da mu ne nadjene sablasni karakter: „Varko blažena, / što samu sebe iznevjerit htjede / u korist duplog dna“. Motiv Gradive stoga je motiv (samo)svjesnog pjesničkog govora (jer u tome leži njegova literarnost ili „kipost“) da ne može pouzdano govoriti o motivu a da ga ne zapjeni ili zamulja redcima i proizvede, u konačnici, Gradivu-zbirku s „duplim dnom“.
Baš kao što ni Norbert Hanold, protagonist čuvenog romana Gradiva austrijskog pisca Wilhelma Jensena, koji se ujedno smatra i prvim psihoanalitički protumačenim djelom što ga je Sigmund Freud razradio u vlastitoj studiji Sumanutost i snovi u Gradivi W. Jensena (1907./1912.), ne uspijeva pronaći Gradivu u sadašnjosti, tako ni lirskom subjektu ove zbirke ne preostaje drugo doli prešetavati se „od sjene tijela / do tijela sjene“. I dok Jensenov protagonist svoj neuspjeh žrtvuje za pripovijedanje priče, Maroevićev lirski subjekt žrtvuje za izgradnju „tkiva“ koje će se „ugibati zahtjevima ruba, / no istodobno odupirat težnji / prodora kroz srž i gustiš u svrhu / razotkrivanja slojeva otajnih, / tumačenja sna, gubljenja u magmi / općenosti“. Ako obje navedene tekstualne instance ne mogu dosegnuti motiv žudnje, tako su i čitatelji osuđeni na ne otkrivanje „srži“ ili „magme općenosti“. Gotovo cijela zbirka je u znaku pisanja o pisanju. Stih „Toli lipo kip uznosi“ Hanibala Lucića koji je pozicioniran izvan tijela prve pjesme, naravno da nije namijenjen Gradivi kao voljenoj vili, već „sapetoj čežnji i skrutnutoj strasti“ koja upogonjuje pjesnički govor koji je uvijek prenesen i doslovan. Maroevićev lirski subjekt svjestan je činjenice da se njegov govor ne hrani nekom neokaljanom izvornošću, nego „otiskom otisaka.
Lirski subjekt ne prihvaća Hanoldovu zabludu o pronalasku Gradive, ali preuzima njegovu opčinjenost fikcijom, nastojeći je preusmjeriti za dosezanje prostora između razuma i nagona, sna i jave: „u presjecištu razumskih i nagonskih / pobuda načas smiruje se njihalo oklijevanja, stid zastaje i riječi / poteći mogu“; „stog se čvrsto uhvati / logike rasta, gramatike igre, / zakona volje, a njoj se obrati / prisnim a dječjim zapovjednim načinom: / Ne smijem te sanjat! Dakle, trebalo bi „nemir vlastiti uložiti / u gonetanje“. Čitavo vrijeme pratimo pjesnika, komentatora i tumača svojih i tuđih diskursa. Tematska razgradnja reljefnog motiva istodobno utječe na promjenu subjektova govora, genezu višeglasja i otvaranja različitih kutova gledanja.
„Varko blažena, / što samu sebe iznevjerit htjede / u korist duplog dna“. Motiv Gradive stoga je motiv (samo)svjesnog pjesničkog govora (jer u tome leži njegova literarnost ili „kipost“) da ne može pouzdano govoriti o motivu bez da ga ne zapjeni ili zamulja redcima i proizvede, u konačnici, Gradivu-zbirku s „duplim dnom“
K „srcu brda“
U drugom ciklusu „Mimo motiva“ – a pjesnički jezik je osuđen dakako na vječno kruženje oko (bilo kakva) motiva – lirski subjekt se, donekle, odmiče od glavne teme prvog ciklusa. Mimo Gradive počinje govoriti o Suncu, Mjesecu, Tinu i moru, povezanosti čovjeka i prirode, rečenici i njezinim rubovima, učincima bivanja između, suvremenim i tradicionalnim poetikama: „Ni o čem pjevat, sve podrazumijevat / bio je cilj začinjavaca davnih / (…) / Sad zveči praznina. / Ništa ne treba spominjat, samo / ono će svoje zauzeti mjesto / posvudašnje. A umjesto svega / na tapet ili na pladanj će se prostrijet / mrvice, trunje, okrajci, otpadci, / zagoreni il sasušeni izljevi / ljepljiva toka, opća mjesta smisla / za bezoblično.“ Jasno je da lirski subjekt nastoji istaknuti svoju pjesničku „vlat“ spram davnih liričara i vremena u kojem „zveči praznina“. Nastoji se odrediti spram spomenutih „mrvica“, „trunja“, „okrajaka“ i „otpadaka“, jer njegova lirika nije proizvod „knjiškog moljca“ ni „crkvenog miša“. Maroevićev lirski subjekt začinjavce i suvremenike rekonfigurira kreirajući „verbalno gusto tkivo“ koje nudi „pjenušavu perspektivu / mjesto poante“.
U pjesmi iz koje se izrodio naziv trećeg ciklusa i knjige, lirski protagonist govori o pisanju i prirodi svoga jedanaesterca, o tome da se „u prvom stihu u mulj uranja, / u drugome se lebdi zovom pjene“. Logično, mulj je gušći i o njemu se ne raspravlja, jer se u njemu ne mogu razaznati obrisi predmeta, ali pjena već daje mogućnost neke vidljivosti, konstrukciju nove smislenosti prelijevajući se vješto sa zvukom, ritmom i „protočnošću“ što ga samo pjesnički jezik može izroditi. Iako pobornik višeznačja, modifikacije rečenoga, puštanju da se iz „drugog jezika / riječ nametnica“ pojavi i preokrene „značenje, domet, svrhu, redoslijed / svega što dotad napisano bje“ te uputi napisano u „smjeru potrage daljnje, klizanja niz brazdu / dogovorenih smisaonih tokova“, stalo mu je također do obnove životnih trenutaka koji su mu omogućili „smisao za sitnice“, stalo mu je do „sna o ishodištu“ i „izvoru“, do onoga što je rijeka „upila u srcu brda (…) u kojoj je prvo proključala“. Pored nebeskih tijela, biljaka, oblaka, planina, brda, mora i rijeka, frekventan je i broj životinja, oblikovanih uglavnom usporedbama. Međutim, lirski subjekt je svjestan da pretjeranim iskorištavanjem takva postupka može skliznuti u simplifikaciju: „da ne duljimo / s usporedbama i okolišanjem, / samo je nužno olakšati teret / strogih namjera, velikih planova / i predati se zračnoj poplavi“.
Skokovi unatrag
Četvrti ciklus otvara nešto šire prozore zbirke, kako bi svjetlost snažnije prodrla u nju. Stječe se dojam da je pjesnik otpustio kočnicu od naglašenog bdijenja nad vlastitim govorom, dijagnosticiranjem davnih i suvremenih vremena i poetika, vlastitih uloga i „nacerenih maski“. Ipak, to je samo dojam na prvu, jer lirski subjekt i dalje prenosi štošta od začete guste retorike te sličnim temama prilazi iz drugog ugla. U nizu soneta, gdjekad i s repom, zatječemo pjesnika na njemu dragim i važnim postajama, primjerice, u Dubrovniku, Zadru, Hvaru, na brežuljku iznad Janjine, u Dolu na Braču, u viškoj uvali Stiniva, na grobu Vesne Parun. On se divi „dugačkom oblom stupu“ koji je položen uz put u Osobjavi i koji „leži u travi bez baze i bez kapitela“. Stup bez baze i kapitela neizravni je pjesnikov komentar vlastite poetike koja „osluškuje dubok zov zemlje, s kojom je srasla“. Bazu i kapitel bi imale one poetike koje tendiraju „ni o čem pjevat, sve podrazumijevat“, dok je kod Maroevićeva lirskog subjekta situacija obrnuta. U posljednjem ciklusu pjesnik zbori o Splitu, još jednom o Tinu, dvjema Ragusama (sicilijanskoj i hrvatskoj), Hypogeumu i latinskom epigramu uklesanom kod Živogošća. Navedena mjesta potiču ga na obnovu sjećanja, uspostavu komunikacijskog mosta sa zidarima, slikarima, profesorima crtanja, prijateljima, potiču ga na razmišljanje o konačnosti, „labirintu puteva, miješanju pučanstva, / Babilonu jezika, hermetizmu izraza“.
Meandrirajući po različitim „tračnicama“ deseterca, jedanaesterca i dvanaesterca, rabeći inverziju (i uglavnom hipotaktičnu sintaksu), mnoštvo opkoračenja, skraćene infinitive, aoriste, gdjekad riječi i sintagme koje nalikuju konvencijama predmoderne lirike („srca kamenoga“, „sklad hladni“, „doživljaj punine“, „šiljato lišće“, „žmirkavo svjetlo“…), parafraze poznatih izreka („mali je korak to za čovječanstvo“, „Ipak se kreće“), kolokvijalne frazeme („knjiški moljac“, „crkveni miš“, „glavom o zid“, grlom u jagode“, „na koncu konca“, „lov u mutnom“) i razne aluzije („čvorak mjesto cvrčka uz čvor smrče / sad stoji čvrsto, melodiju mijenja“), znak je potvrde neizravnoga govora kao jedino mogućeg, također poštovanja tradicije te iznalaženja u njoj onog modernog. Spomenuta antimetabola „od sjene tijela / do tijela sjene“ tako postaje metafora pjesničkog jezika koji se mora, da bi tradicionalno učinio modernim i moderno tradicionalnim, neprekidno prebacivati iz jednog u drugi stih izrečene figure. Njegova pjesnička rečenica neprestano „razmatra o mogućnosti skoka / unatrag“, ne dajući motivu da postane jasni znak za nešto. Ti skokovi unatrag stvaraju stanovitu napetost teksta, potragu s figom u džepu da će nam otkriti čistu završnicu, ali ona uvijek na krajevima svoje strukture odgodi „poantu“ u korist „novog protoka“ koji je sve samo ne, u semantičkome smislu, lako protočan. Za Maroevićeva lirskog subjekta nije toliko bitno što se iz čega u što obrće, već se računa sama obrnutost. Svoj pjesnički program u ovoj knjizi najavio je već u drugoj pjesmi: „možda postupkom obrnutim smijem / riječ očekivat…“ I to neprestano čini – obrće kruto u tekuće, nevidljivo u vidljivo, anorgansko u organsko, neživo u živo, neljudsko u ljudsko itd.
U posljednjem ciklusu pjesnik zbori o Splitu, još jednom o Tinu, dvjema Ragusama (sicilijanskoj i hrvatskoj), Hypogeumu i latinskom epigramu uklesanom kod Živogošća. Navedena mjesta potiču ga na obnovu sjećanja, uspostavu komunikacijskog mosta sa zidarima, slikarima, profesorima crtanja, prijateljima, potiču ga na razmišljanje o konačnosti, „labirintu puteva, miješanju pučanstva, / Babilonu jezika, hermetizmu izraza“
Gradnja i razgradnja
Valja istaknuti da su prve tri pjesničke cjeline pisane strofoidima. Gdjekad se motiv razrađuje unutar jedne, češće unutar dvije ili tri, sintaktičke cjeline. Unutrašnja kompozicija koja donosi napetu atmosferu i neki tip obrata s posljednjom rečenicom podsjeća na unutrašnju strukturu klasičnih soneta u kojima se promjena na tematskoj razini, u vidu sinteze, zbiva u posljednjim dvjema tercinama. Stoga se strofoidi mogu sagledati kao određene inačice sklopljenog soneta (naravno bez rime i stroge izosilabičnosti). U prvim ciklusima misao je zbijena i gusta, govori se o stanjima i ulogama lirskog subjekta, jeziku i pisanju, ljudskoj prirodi, odnosu fikcije i fakcije, sna i jave, izvornosti i neizvornosti, raznim entitetima (rijeka, more, snijeg, Sunce, Mjesec, svjetlost, otok, oblaci) iz kojih se izvlači zaključak koji to nije. Zbog takvih tematskih slojeva, strofoid se možda našao kao prikladno rješenje za prikaz sabijene misli koja generira razne figurativne transformacije određenog motiva. U posljednjim dvjema cjelinama, koje djeluju poput pjesničkih razglednica, posvete su određenim lokalitetima i važnim mu ljudima i u kojima se dade lako razaznati njegova pozicija u realitetu, primjećujemo klasičnu i čvršću formu soneta i pjesama razlomljenih u katrene.
Na „koncu konca“ smatram da upravo ova knjiga predstavlja vrhunac Maroevićeva pjesništva, dosegnuvši najviši stupanj kompletnosti i čvrstoće. U njoj je prisutno, naravno, štošta poznato nam iz prethodnih knjiga, poput opsesije Mediteranom, vlastitom i tuđom poetikom, likovnom sferom, ispisivanjem posveta itd., ali dojma sam da se u ovoj knjizi njegove tematske i idejne preokupacije fino preklapaju bez jakih rezova, viškova, prejake muljevitosti ili očitosti. Između retka mulja i retka pjene stoje čvrsto isprepletene književnost i likovnost, apstraktne i konkretne teme, jezik i stvarnost, fikcija i fakcija, forma i tema. Na planu makrostrukture, Maroević je uspio od prva tri ciklusa učiniti mulj (prvi redak), a od posljednja dva pjenu (drugi redak), prišavši stvarnosti s druge strane, znajući duboko, kako reče na jednom mjestu, „da je ne može uhvatiti u zagrljaj, nego posredstvom svojevrsnog obračuna s njezinim fantomskim, fantazijskim ili književno kanoniziranim emanacijama“. Bilo da riječ o obradi srednjovjekovne heroine iz drevne legende (Genoveva) ili „žene koja hoda“ (Gradiva), treba imati na umu da su one, prije svega, na nultoj razini književne proizvodnje subjektova autopoetička refleksija ili slika jezika koji se istodobno konstatira i dovodi u pitanje. Ako nam je stalo do Gradive-zbirke (poezije i umjetnosti uopće) trebalo bi više pažnje uložiti „za njezin hod na mjestu“, pronalaziti ljepotu u onome od čega je satkana, jer će tek tada iz nje niknuti valjanog grȁdiva.
Knjiga „Redak mulja, redak pjene“ Tonka Maroevića bila je u najužem izboru za nagradu Kiklop i nagradu Tin Ujević za 2013. godinu.
