Dijete je utjelovljenje nepredviđenog. Bez djeteta čovjek napola živi, živi kao neplivač koji se praćka u plićaku uz obalu iako je pravo more tek tamo gdje je dubina, reče jedan od Kunderinih likova u romanu Oproštajni valcer. Pantagruel kaže Gargantui da će besmrtnost ostvariti kroz sliku vlastita djeteta. Djeca su odraz umjetnosti. Što god „bubnuli“ na rubu je simboličkog poretka, strogog razuma, zakona i logike. Energija koja struji kroz njihov jezik, rekla bi Julia Kristeva, bezimena „khora“, stvara čuđenje u svijetu regulacije. Zbog toga su brojni književnici uzimali djecu za ključne protagoniste da bi ostvarili baroknu meravigliu ili formalističko ostranenie. U tom slučaju, pada mi na pamet roman Sjećanje šume Damira Karakaša u kojemu pripovjedač govori iz perspektive djeteta u prezentu. Sličnu situaciju nalazimo u djelu U kasno ljeto Magdalene Blažević u kojemu djevojčica priča o vlastitoj pogibelji uoči domovinskog rata. Roman Sloboština Barbie Maše Kolanović iznosi dječju perspektivu na razdoblje od socijalizma do tranzicije, a naslov njezine zbirke priča Poštovani kukci (aluzija na „poštovani kupci“) ispad je djeteta. U romanu Marije Andrijašević Zemlja bez Sutona primjećujemo djevojčicu Altu čije se ime može odnositi na „Alter ego“ glavne junakinje Glorije, a može i označavati ženski ili dječji glas „alt“, jer se u toj djevojčici razaznaju obrisi zrelosti i dubine. Pripovjedač Nore Verde (Antonela Marušić) u romanu Moja dota, iz perspektive djevojčice i Lučanke Nele, progovara o baki, autoritarnom djedu pacifističkih nazora, o majci koju život nije mazio, razdoblju fašističke okupacije itd.
Nemilosrdno sjećanje i zaborav
Naravno da takvih postupaka ima i u pjesničkom polju, ali moram priznati da ih nisam mnogo primjećivao na razini koncepta. Upravo je to učinila Ana Prolić (1979) u zbirci Djevojčica. Riječ je o autorici koja je završila studij Dramaturgije na Akademiji dramske umjetnosti i čiji su radovi u tom području višestruko nagrađivani (nagrade: Držić, Marulić, Nagrada hrvatskog glumišta). Zbirka broji pedeset i sedam pjesama bez ciklusa. Lirski subjekt, poput sveznajućeg pripovjedača, uz mjestimičnu upotrebu upravnog govora, prilaže „nemilosrdno sjećanje“ djevojčičina svijeta. Zbog takve uloge lirskog kazivača, naknadnog pogleda i narativne logike, lako se uvučete u taj svijet. Bez obzira na istaknutiju recepcijsku demokratičnost, dade se primijetiti i fokusiranost na jezičnu materijalnost. Doduše, izvedbeni sloj ipak ne raspršuje temu, već je učvršćuje predvidljivim rješenjima ponavljanja, sintaktičkih paralelizama, nabrajanja, figura zvuka, grafostilističkih uvlačenja stihova i sl. Ponavljam, ti postupci pogoduju temi i ne narušavaju tok čitanja, zbog čega bi zbirka mogla komotno funkcionirati kao poetski dnevnik ili roman kakvih danas u proznome svijetu ne nedostaje.
Stoga sadržajno nećete ostati uskraćeni. Doznat ćete što za djevojčicu predstavljaju krajevi svijeta, da se boji odrastanja, da voli otključana i otvorena vrata. Doznat ćete na koje načine poima vrijeme, prazninu, predmete, životinje, bližnje, zaljubljenost, stambeni interijer itd. Uvijek je zanimljivo čuti kako dijete razumijeva stvari, kreira igru i postavlja vlastita pravila, ali treba istaknuti da je taj svijet naknadnoj pameti uvijek zagonetan, jer su u pitanju misli/jezik koji nisu dospjeli do kraja u svijet „reda“. Tko uspije prikazati jezik u takvoj situaciji, po mojem mišljenju, vješt je. Nisu bez razloga glagoli „ponoćni“ u Marka Pogačara. Tomu je tako jer taj pridjev označava jezičnu granicu između „semiotičkog“ i „simboličkog“. Njegov lirski subjekt koristi je da bi prikazao kako jezik lucidno nagriza temu, ostavljajući je tek toliko na životu. Ideja je istaknuti da postojanje teme zavisi nužno od onoga što dolazi onkraj njezine granice. Ideja je ne govoriti o značenju već o tome kako ono nastaje. Isprike na maloj digresiji; želim naglasiti da ovoj zbirci takva iscrpivost jezika nedostaje. Možda nedostaju očekivani infantilizmi kao, primjerice, u pjesmama Anke Žagar ili Ivana Slamniga, koji stvaraju zanimljivo očuđenje na razini izvedbe (afazična sintaksa, agramatičke konstrukcije itd.). Zbog toga smatram da je lirski subjekt, bez obzira na „nemilosrdno sjećanje“ djevojčičina svijeta, ipak malčice zaboravio na izraz koji bi sinkrono pratio uvijek privlačno dječje razumijevanje okoline.
Doznat ćete što za djevojčicu predstavljaju krajevi svijeta, da se boji odrastanja, da voli otključana i otvorena vrata. Doznat ćete na koje načine poima vrijeme, prazninu, predmete, životinje, bližnje, zaljubljenost, stambeni interijer itd. Uvijek je zanimljivo čuti kako dijete razumijeva stvari, kreira igru i postavlja vlastita pravila, ali treba istaknuti da je taj svijet naknadnoj pameti uvijek zagonetan, jer su u pitanju misli/jezik koji nisu dospjeli do kraja u svijet „reda“
Krletka jezika
Iako je predmetni sloj izvedbeno stabilan i time lako dostupan recepciji, motivi koji se vezuju uz djevojčicu mogu u čitateljevoj imaginaciji proizvesti različita semantička rješenja. Bilo da se radi o škarama, vrpci, velu, zaljevači, prstenju, kanti, ptici, muhi, lubenici ili konceptima poput straha, ljubavi, praznine i slobode. Primjerice, „ljubav“ u pjesmi „Djevojčica i ljubav“. Djevojčica je jedne večeri, prije nego su joj roditelji stigli kući, vratila kanarince u krletku. Ptičice više nisu „podizale sitne čestice prašine“ što je u djevojčici izazvalo plač. Djevojčica „nije razumjela ništa o toj ljubavi“, kaže lirski subjekt. Međutim, razumije li to u potpunosti itko od ljudi? Što je za ptičice značila krletka? Gdje su granice ljudske krletke? Što je krletka uopće? Jesu li kanarinci utihnuli kao Platonovi ljudi, vidjevši jaku svjetlost po izlasku iz špilje? Slična je situacija u pjesmi „Djevojčica i moguće“ koja govori o djevojčičinoj ljubavi prema „praznini“, „praznome“, „zraku“, „odstojanjima“ i „procijepima“. Lirski subjekt kaže da je „praznu stranu zatrpala jastucima, knjigama i zimskom odjećom“. Kada mi već djevojčica „nudi i prodaje značenja“, kako se ističe u jednoj pjesmi, zašto ne bih kupio koje od beskonačnih i rekao da je „jastuk“ odraz sna, „knjiga“ učenosti i mišljenja, a „zimska odjeća“ samoće ili izolacije njezina svijeta?
Zanimljivo je pratiti u kojoj je mjeri lirski subjekt svjestan konvergencije onoga o čemu govori i onoga kako govori u tekstu: „a ti, djevojčice, ti baš moraš bacati riječ kao lopatom snijeg (…) ako ne možeš sve to / onda šuti, šuti, djevojčice“ („Djevojčica i šutnja“), „vrata u kuhinji su zapinjala / a često i riječi u grlu djevojčice“ („Djevojčica i popravci“). Posljednji stih potonje pjesme uvučen je, čime bi bjelina trebala sugerirati rečeno „zapinjanje“. Međutim, moj konačni dojam jest takav da se riječi ne bacaju baš kao lopatom snijeg (jer bi time snijeg donekle prekrio tijelo teksta te se postepeno topio čitaočevim angažmanom), već se više prosipa nešto prozirnije i tečnije, kao voda. Riječi teku kroz čitateljsku svijest, spomenutim nabrajanjima i ponavljanjima, stvarajući čvrste rečenice s minimalnim puknućima, procijepima i „zapinjanjima“. Mjestimičnu jezičnu gustoću, naravno, držim vrijednom. Riječ je o rješenjima koja, kako ističe Irena Matijašević na ovitku knjige, nadilaze „realističnost“, poprimajući „nadrealne elemente“: „zašivena si za kišu, djevojčice / po sputanim ti rukama teku potoci // (…) // pripijena si za grom, udaraš //(…)// zatvorena si u školjku, djevojčice / guta te sedef (…)“. Međutim, ona se vrlo brzo otope konstrukcijama poput „stisnuta si u špilji ljepote koju će netko kad-tad otvoriti da izvadi biser“ i slično. Lirski subjekt u posljednjoj pjesmi kaže da „djevojčica tako lako može prestati biti djevojčica“ i da joj onda „sve pada u vodu“, „ali tko će imati srca reći joj?“ Teška srca moram priznati da je veći dio Djevojčice voda koja nije ostvarila u potpunosti potencijal vlastita čvršćeg jezičnog stanja – snijega.
