Kad god sam se do sada, a bilo je nekoliko takvih prilika posljednjih godina, našla u situaciji govorenja ili pisanja o knjigama nakladnika Mala zvona, redovito bih spomenula njihov brižno profiliran vizualni identitet. Da svestrana književna autorica, urednica i nakladnica Sanja Lovrenčić − koja se, uostalom, i sama pomalo bavi likovnošću − ima sluha za takve stvari, nije mi, dakle, bila novost. Pa ipak sam se pomalo iznenadila, svakako i oduševila, kada mi se u rukama našlo prekrasno bibliofilsko izdanje naslovljeno Tišina zelenog, mala pjesničko-likovna trilogija dvojnog autorstva – Sanje Lovrenčić, autorice teksta, i Ive Valentić, autorice vizualnog materijala. Naime, slike i tekstovi u trima knjigama čiji su pojedinačni naslovi „Bistre slike“, „Ulomci iz osobne kronike“ i „Tišina zelenog: grad“, uvezenima u zajednički omot u formi male blijedozelenkaste kutije i objedinjenima pod krovnim, već spomenutim naslovom, žive u svojevrsnoj literarno-likovnoj simbiozi, jednakovrijedno i jednakomjerno participirajući u kreiranju ovog, za naše prilike svakako netipičnog izdanja. Podsjetilo me to na likovno-pjesničke mape koje su pojedini naši pjesnici, osobito oni modernističkog senzibiliteta dvadesetog stoljeća, nerijetko priređivali u koautorskoj umjetničkoj sinergiji s različitim likovnim umjetnicima. Nekoliko takvih mapa potpisao je, recimo, Jure Kaštelan, surađujući s umjetnicima kao što su Edo Murtić, Matko Trebotić ili Frane Paro; Kovačićeva Jama već je ratne 1944., godinu dana nakon pjesnikove smrti, objavljena i u formi poetsko-grafičke mape s litografijama Ede Murtića i Zlatka Price; a u sličnim su interdisciplinarnim projektima sudjelovali i brojni drugi dvadesetostoljetni pjesnici i pjesnikinje, poput Vesne Parun, Sunčane Škrinjarić ili Luka Paljetka. Čak i kad se nije radilo o ekskluzivnim izdanjima − obično manjega opsega i malih tiraža, karakterističnima za poetsko-likovne mape − pjesnici nekih prošlih desetljeća, čini mi se, češće su nego današnji u produkciju svojih pjesničkih knjiga uključivali likovne umjetnike, nerijetko i one vrhunske (počevši od, recimo, već spomenutog Kaštelana i debitantskog, zabranjenog Crvenog konja pa sve do, primjerice, brojnih likovnih suradnji Arsena Dedića). Novi je milenij, međutim, donio neke druge prakse u kojima ovakva suautorstva, barem ako govorimo o formatu klasične, materijalne (a ne digitalne) publikacije, nisu česta, pa zavređuju pozornost već i samom svojom raritetnošću.
Pjesničko-likovni triptih
Što se, dakle, zapravo krije unutar ovih triju, oku ugodnih knjižica? Nije nevažna činjenica da je pjesničko-likovni triptih u autorstvu Lovrenčić i Valentić objavljen u okviru novopokrenute biblioteke Sav živi svijet koja bi, prema nakladničkom opisu, trebala biti posvećena „ne-ljudskim stanovnicima Zemlje i odnosu ljudi prema njima“. Upravo takvi stanovnici, prvenstveni oni floralni, zeleni, temeljna su motivska preokupacija Tišine zelenog. U knjizi „Bistre slike“ oni se uglavnom pojavljuju nenametljivo, kao slike u lokvi vode, brze, slučajne, zaustavljene kratkotrajno u nekom svom hodu ili kretanju (npr. „U svjetlu lakog proljetnog snijega / kroz bodljikave grane grma / ruka poseže za šipkom“ ili „Zaljuljavši odraze novog lišća / crnožuto tijelo daždevnjaka / vijuga kroz lokvu“, itd.). Riječ je o knjizi sažetih lirskih iskaza koji se u formi koncizne misli protežu na svega dva ili tri retka, dotičući se različitih godišnjih doba i različitih eksterijera (morska obala, vrt, voćnjak, krošnje nad asfaltom, gradilište, ulica, plaža…). U takvim se kratkim, zaustavljenim prizorima − čiju jezgrovitost i artikuliranost dodatno naglašava činjenica da su pisani verzalnim slovima, i to rukopisnima, a ne onima službenih fontova – zatječu biljne i životinjske vrste koje nečujno žive uz čovjeka (breza, šipak, hrast, kesten, jabuka, rogač, daždevnjak, crvendać, ružmarin, masline, skakavac…). Tekst se, dakle, gotovo približava konciznosti haikua, koncentriran i sveden na bitno čini se kao da neprestano emitira neku finu poantnost, iako ni o kakvim klasičnim poantama ne može biti riječi. Jedinstvo doživljaja svakog dvolista knjige odvija se kroz simbiozu slike i teksta, a ona se ostvaruje na različite načine – ponekad tako da tekst živi na jednoj, slika na drugoj stranici, pa se čini da jedno na drugo tek upućuje, ponekad slika prelazi na stranicu s tekstom, pa se čitatelju može učiniti da ga želi dodirnuti ili se čak stopiti s njim, dok ponekad tekst ulazi na stranicu sa slikom, makar i samo jedna njegova riječ. Treba pritom reći da je grafički oblik teksta vrlo promišljen – dužina ili kratkoća stihova, interpunkcija (crtice, dvotočke…), razmaci u tekstu kroz koji dozvana slika diše. Točnije, kroz koje dišu motivske konkretnosti u njemu, potvrđene zbiljom, koje, možda paradoksalno, apstraktne slike umjetnice Valentić samo dodatno naglašavaju. Riječ je o vrlo fluidnim, delikatnim i dinamičnim oblicima rađenima tehnikom crnog tuša na rižinom papiru koji sugeriraju neko organsko kretanje, fundamentalnu promjenu.
Treba pritom reći da je grafički oblik teksta vrlo promišljen – dužina ili kratkoća stihova, interpunkcija (crtice, dvotočke…), razmaci u tekstu kroz koji dozvana slika diše. Točnije, kroz koje dišu motivske konkretnosti u njemu, potvrđene zbiljom, koje, možda paradoksalno, apstraktne slike umjetnice Valentić samo dodatno naglašavaju. Riječ je o vrlo fluidnim, delikatnim i dinamičnim oblicima rađenima tehnikom crnog tuša na rižinom papiru koji sugeriraju neko organsko kretanje, fundamentalnu promjenu
Mini-razgovori
Sličan tip vizualnog materijala − osim što se jedna slika redovito proteže na obje paralelne stranice i što su tonovi svjetliji, razrjeđeniji, u različitim nijansama sive boje – nalazi se i u knjizi „Ulomci iz osobne kronike“. No poetski ulomci ovdje su mnogo duži, s pridodanim naslovima koji se nalaze unutar kosih zagrada, a za razliku od rukopisnog pisma iz „Bistrih slika“, koje je sugeriralo unikatnost i jednokratnost, u ovim se lirskim iskazima koristi standardiziran digitalni font, pravilan, sitan i odmjeren. Od svih triju knjiga, upravo u „Ulomcima iz osobne kronike“ lirski subjekt najviše dolazi do izražaja – on, tj. ona, rezonira o prizorima oko sebe, a oni pak na nekoj dubinskoj razini mnogo govore o generalnom stanju svijeta u kojem se zatječu. Nerijetko subjektica vodi mini-razgovore sa samom sobom („ni gola ni odjevena, / ni na konju ni bez konja, / ni s darom ni bez dara // u svoj obris umotana, u sjenama krilatog, / s riječima koje odlaze i ne odlaze – // tako ćeš danas?“), obraća se nekom svom imaginarnom sugovorniku („pišem ti iz sna, započela, no po crnoj vodi / ne može se pisati ni u jednom od svjetova“) ili pak u neupravnom govoru prenosi mikrodijaloge s okolinom („zabavljaj se, poručuje glazba, / lagano kao što dolikuje ljetu − // vidim žene s papirnatim slamkama umočenima u hladnu kavu − // ne tako! ne tu! / pusti sebe nekamo dalje!“). Njezini su uvidi tankoćutni, zamjećuje i najsitnije detalje (npr. strukturu i miris zaostale jabučice na grani, boju kabanice na psu, lišće otežalo od „noćne vode“, vrtuljke „boja i svjetlosti“). Ključna opreka, još naglašenije nego je to bilo u „Bistrim slikama“, ostvaruje se na relaciji ljudskog svijeta i svijeta prirode – ona ne ometa dodire i koegzistenciju, no vrlo je jasna, sveprisutna: prostor ljudskog (predočen najčešće fragmentima gradskog života) analogan je buci, brzini, praznini („u gradu praznih grana“) i u njemu se vrlo rijetko postavlja pitanje koje će izreći lirska subjektica: „tko je još na svijetu?“. A upravo onima koji su uz čovjeka još na svijetu, kao da pokušava dati glas ova poezija – zato ćemo u njoj čuti i ruže, i ptice, i vjetar, i grmlje. Gotovo u svakom prizoru krije se dodir ljudskoga s prirodom (kratak let kukca do pepeljare; lupkanje ptičjeg kljuna o drvo; nasadi mladih, brzorastućih stabala kojima je već u sadnji pridodana namjera skore sječe…). Stabla su vjerojatno ključan motiv ovoga dijela, ako ne i cijele trilogije, a lirska subjektica za sebe kaže: „znam o stablima“ ili „sama sam održala na životu / mladu lipu ispred zgrade, / kako god stajale stvari s ostatkom svijeta“. Lirski ulomci Sanje Lovrenčić, u svim knjigama „Tišine zelenog“, profiliraju zeleno kao točku identifikacije (poistovjećivanje sa zelenim svijetom) – iako je uglavnom riječ o prizorima koji se dohvaćaju senzorno, u njima je zamjetna i dimenzija shvaćanja, ekološkog stava koji podrazumijeva ulazak u prostor etičkoga. Pritom nije uopće riječ o tipičnoj angažiranoj poeziji, poeziji koja bi sustavno eksplicirala simptome i aktivistički donosila viziju djelovanja, već o etici prirode u najširem smislu riječi, gdje sve ono što ide na štetu prirode, osobito njezina živog svijeta, vrijednosno ne može biti shvaćeno kao dobro ili opravdano. Bilo kakva eksplicitna osuda takvih djelovanja, međutim, izostaje, ona ostaje tek kao hipotetički zalog čitatelju.
Mirne klice života
U trećoj knjizi „Tišina zelenog: grad“ (treba napomenuti da nije riječ ni o kakvom obaveznom poretku, knjige donosim redoslijedom kako ih je na omotu poredao nakladnik, no realan je slijed čitanja na svakom čitatelju, s obzirom da nije uvjetovan sadržajem) riječ je o poetsko-proznim fragmentima srednje dužine usidrenima u okoliš grada. Poetski jezik dočarava jezik ulice (npr. „znakovi strelice zaustavljanja – jezik ulice / vrijeme je pekarskih proizvoda, još dugih sjena, vrijeme kojem / se vesele oleandri u kutijama od mljevenog drva – / hej, stvarnosti, evo nas! uzvikuju čestice vida, usvojivši prisvojivši ružičnjak pokraj parkirališta, skriven u ljubičastom korovu“), njegov mikroživot. Fragmenti zahvaćeni vidno, slušno ili olfaktivno (muškarac u radnom kombinezonu, bicikl, žardinjere, šljunak pod kotačima automobila, ljudi na terasama kafića, tekstura vode u čaši…) sugeriraju mikroskopičnost pogleda, simultanitet malih, svakodnevnih prizora: kaos determiniran okvirom grada. Stabla i ovdje imaju posebno mjesto – ona su ti otoci tišine zelenog, mirne klice života koji teži opstanku unatoč nemiru tehnike, buke i smoga („mlada stabla s korijenjem odložena na travi čekaju da ih se posadi – kako im je u toj privremenoj smrti? / javor im jarko svijetli s ruba igrališta“). Subjektica iskaza pripada, dakako, svijetu ljudskog, ali shvaćanjem i osjećajnošću kao da pripada onom drugom, prirodnom svijetu – stavlja se u njegovu poziciju, promišlja. Njezin je jezik pritom denotativan, sveden na motivske konkretnosti. Odnos slika i tekstova u ovoj je knjizi drugačiji, kao i sama priroda vizualnog segmenta. Slika je ovdje redovito ispod teksta – riječ je o malim bijelo-zelenim kvadratima i pravokutnicima ostvarenima u kineskoj tehnici pečatiranja (pečat nastaje graviranjem kamena), samo što se, za razliku od tradicionalne crvene boje kineskih pečata, koristi zelena. Na taj se način pečatiraju nenaslovljeni trenuci gradskog života, baš kao što se na svojevrstan način pečatiraju i tekstom koji stoji iznad njih. Ni ovdje, kao ni u prethodne dvije knjige, nije riječ o klasičnoj lirici – osim što su slike grada, iskazi su ponekad i pitanje, obraćanje, ushit, razgovor. Iskazivačica je svjesna nepovratnosti prizora kojima svjedoči, baš kao i nepovratnosti živog kada prijeđe u neživo: „jasnoća je suza-igla, nemoguć pokret u zauvijek izgubljen prizor / ostalo je gusta vrućina, mrtva zvijer nad gradom“.
Fragmenti zahvaćeni vidno, slušno ili olfaktivno (muškarac u radnom kombinezonu, bicikl, žardinjere, šljunak pod kotačima automobila, ljudi na terasama kafića, tekstura vode u čaši…) sugeriraju mikroskopičnost pogleda, simultanitet malih, svakodnevnih prizora: kaos determiniran okvirom grada
Lirska supstanca
Knjige objedinjene u Tišinu zelenog autorica Lovrenčić i Valentić doživjela sam kao rijedak primjer poetskih slikoknjiga, nipošto ilustriranih knjiga – stoga i termin „ilustracije“ na ovitku smatram pomalo promašenim, s obzirom da je riječ o drugačijem, uvelike intenzivnijem odnosu koji se uspostavlja između književnog i likovnog teksta. Riječ je vrlo autentičnom poetskom govoru dvama različitim jezicima, s fokusom na ono ključno pitanje koje Lovrenčić izražava stihom: „u čije ime govoriš o životu?“. Vizura je to koju civilizacija današnjice uglavnom zaboravlja, stoga je triptih istodobno rijedak primjer onoga što bismo možda mogli nazvati ekohumanizmom, i zanimljive, suptilne poezije koja uspijeva biti politična bez izraženih atributa angažiranog teksta. Dodatno je zanimljivo i to da da se njezina izrazito lirska, delikatna supstanca ostvaruje vrlo konkretnim jezikom oslonjenim na metonimiju, a ne na metaforu, kao što bi možda bilo očekivano.
