„Slom civilizacije je, čini se, po svojoj naravi nezamisliv“ – piše u prvom pasusu svoje knjige Veljača 1933. Zima književnosti Uwe Wittstock. Doista, iako se apokalipsa i postapokalipsa često prikazuju u filmovima, romanima, popularnoj kulturi i popularnoj filozofiji, teško je sebi predočiti potpuni slom i na vrijeme prepoznati sile koje će zamračiti sutrašnjicu. U pravilu, mnogi suvremenici ne vide jasno svoj politički i društveni okoliš, a one među sobom koji najavljuju slom nazivaju katastrofičarima. Povijesna sljepoća vrlo je raširena, a zanemarivanje opasnih signala nije svojstveno samo naivnim, neinformiranim ili ravnodušnim ljudima. Našu sljepoću, naime, često izaziva temeljna ljudska potreba za svjetlošću i trajanjem. Jer, da bi se moglo živjeti, prelaziti iz jednog dana u drugi u svakojakim uvjetima, potrebno je nekad zatomiti predosjećaj apokalipse – jer on nas paralizira – i ne bojati se zakoračiti u sutra. Potrebno je vjerovati da i dalje blizu nas ima otpora i borbenosti, da još uvijek negdje živi sestra koja će spasiti svoju sestru, brat svoga brata, jedan živi stvor drugoga.
Sljepoća je također često uzrokovana realnim razlozima, jer svako je povijesno vrijeme kompleksno i ambivalentno pa uvijek i posvuda iskre događaji koji potiču uvjerenje da je, unatoč svemu, dobar rasplet moguć. Ne treba se tako čuditi što u predvečerje uoči trijumfa nacističke ideje i politike, odnosno fašizma u širem smislu riječi, toliki broj suvremenika nije uspijevao predvidjeti što slijedi, predvidjeti toliku brzinu, lakoću i sveobuhvatnost sloma demokratskih tekovina. Mnogi nisu vidjeli ili nisu vjerovali, mnogi su podcijenili ili se prilagodili. Uostalom, tako je bilo i u nas 1941., kada se uspostavljala zločinačka, kolaboracionistička Nezavisna Država Hrvatska, ili pak 1991., kada se raspadala socijalistička Jugoslavija i kada mnogi nisu vidjeli da dolaze ubijanja, uništavanja, etnička čišćenja, mržnja.
Mikrotkanje događajnosti
Kada piše da je slom civilizacije nezamisliv, Wittstock prvenstveno misli na 1933. godinu i nesposobnost tadašnjih ljudi u Njemačkoj da vide svoju sutrašnjicu. Kao odgovoran istraživač povijesti i pisac s dobrim osjećajem za mjeru, on je svjestan kompleksnih razloga tih ljudskih ograničenja i aporija tadašnje suvremenosti. U knjizi stoga ništa ne prejudicira, ne podučava čitatelje svisoka o tome da je povijest učiteljica života niti se arogantno razmeće naknadnom pameću. Izbjegava moralističko-didaktička podsjećanja na povijesne uzroke i posljedice i prema prošlosti se odnosi bitno drukčije negoli neki ovdašnji poznati, a po pitanjima jezika i ideja sasvim reakcionarni pisci povijesnih romana kakvi su npr. Ivan Aralica i Dobrica Ćosić.
Pišući o prvom mjesecu uspostave nacističke vlasti u Njemačkoj, Wittstock se zapravo prizemljuje u konkretno povijesno vrijeme i prostor pa stvara jedinstveno pripovjedačko mikrotkanje, znalački spajajući autentičan dokumentarni materijal. Kako bi prikazao visoki intenzitet događajnosti u jednom isječku vremena – u veljači 1933. – on odabire pripovijedati u prezentu. Time kao da postaje suvremenik, tj. svjedok vremena, premda u knjizi jako pazi da subjektivna pripovjedačka perspektiva ne bude nametljiva i da ostavi dojam objektivnosti. Na planu jezika Wittstock izbjegava snažne izraze, stilske eskapade i repeticije, svjestan da je dokumentarni materijal – tj. svjedočenja ljudi o sumornom interregnumu u kojem se iz dana u dan raspadao stari poredak i uzdizao nacizam – toliko dramatičan da bi ga višak retorike i stilsko cifranje opteretili i oslabili. Stoga je njegov diskurs jezgrovit, jasan i zgusnut, često blizak reportažnom izvještavanju s terena, dok najveću pažnju posvećuje montiranju materijala: načinu kombiniranja priča, događaja, sudbina raznih aktera, te vrtoglavom pripovjednom ritmu. Zbog svega toga, čitajući imamo osjećaj da smo i sami zaglavili u toj davnoj „zimi književnosti“, u kaotičnim danima u kojima se slamalo njemačko društvo, Hitler donosio rasne zakone, uvodio teror, ukidao ljudska prava, rasturao opoziciju i pripremao se za „konačno rješenje“.
Pišući o prvom mjesecu uspostave nacističke vlasti u Njemačkoj, Wittstock se prizemljuje u konkretno povijesno vrijeme i prostor pa stvara jedinstveno pripovjedačko mikrotkanje, znalački spajajući autentičan dokumentarni materijal
Dani skretanja
Wittstock je odlično prepoznao visoku akumulaciju događajnosti u jednom jedinom mjesecu u Njemačkoj, a njegova literarna strategija sastoji se u tome da to jedinstveno prostorvrijeme osvijetli iz više perspektiva, pomoću više objektiva i rakursa te istakne začuđujuću brzinu i simultanost zbivanja. Naime, u veljači 1933., tj. u nešto više od mjesec dana o kojima pripovijeda u knjizi: od subote 28. siječnja do srijede 15. ožujka, dogodio se ključan zaokret u kojem je Njemačka definitivno skrenula na trasu autoritarnosti i nasilja. Teško da se to može izreći efektnije od načina na koji je to izrekao on sam u Pogovoru: „Da unište demokraciju, antidemokratima je potrebno otprilike toliko vremena koliko traje prosječan godišnji odmor. Tko je krajem siječnja otputovao iz pravne države, vratio se u diktaturu.“ Naravno, tom tragičnom zaokretu prethodili su brojni događaji, interakcije i kretanja: npr. dugogodišnji rast antisemitizma (ne samo u Njemačkoj), radničko nezadovoljstvo, pritisak na njemačko gospodarstvo nakon Prvog svjetskog rata i sl. Wittstock računa na čitateljevo razumijevanje toga konteksta pa stoga aterira u povijesnu svakodnevicu i fokusira se na mikropriče brojnih pojedinaca. On čini nešto slično onome što je učinio talijanski povjesničar Carlo Ginzburg (preminuo ovoga lipnja) kada je inkviziciju i za Crkvu heretičke ideje genijalno prispodobio preko priče o „kozmosu jednog mlinara“ iz 16. stoljeća u svojoj studiji Sir i crvi.
Slom i skretanje u diktaturu Wittstock prikazuje pripovijedajući o onome što su u gotovo 45 dana doživljavali brojni njemački pisci i spisateljice, urednici, novinari, izdavači, redatelji, glumice… Njihove priče, sam ističe, ne odabire zato što smatra da su stradanja i progoni intelektualaca skandalozniji od onih „običnih ljudi“, već zato što su intelektualci o tome ostavili pisane tragove: dnevnike, pisma, svjedočenja, književna djela i dr. Njihovu svakodnevicu je stoga lakše rekonstruirati negoli svakodnevicu drugih socijalnih slojeva, a, osim toga, svi povijesni fašizmi – jednako kao i aktualni neofašizmi – kao prve mete postavljaju upravo intelektualce: one koji vladaju riječima i idejama i imaju javni utjecaj. Sam Wittstock u jednom intervjuu ističe da su ga fascinirali, s jedne strane, dinamična kulturna scena Weimarske Njemačke i činjenica da su brojni tadašnji umjetnici bili međusobno čvrsto povezani te, s druge, brutalna efikasnost Hitlerove uprave koja je tu razgranatu, vibrantnu kulturnu scenu rasturila u samo mjesec dana.
Njemačko-hrvatski paralelizmi
Takva brzina i lakoća uspostave represije i diktature ispiru svaki optimizam i uvjerenje da je jednom uspostavljena demokracija neuništiva. Ritam zločina postaje nezaustavljiv: dana 30. siječnja 1933. Hitler je proglašen kancelarom, 17. veljače izdaje se zapovijed da se puca na oporbenjake, 22. veljače jurišnici SA i SS postaju pomoćna policija i legalno provode svakodnevni teror, 28. veljače ukinuta su građanskih prava, tj. donesena „Izvanredna uredba o zaštiti naroda i države“. Sličan ritam uspostavili su i drugi fašistički režimi i podanici Reicha; u Hrvatskoj je u samo nekoliko mjeseci nakon proglašenja NDH 10. travnja doneseno više od stotinu pedeset raznih propisa kojima se restrukturirala država na ustaški način i ozakonili strahovlada, teror, pljačke imovine, progoni, ukidanje građanskih prava Židovima i drugim „nearijevcima“. Među tim propisima zločinačke Pavelićeve vlade bile su, na primjer, „Zakonska odredba o državljanstvu“ prema kojoj je državljaninom NDH mogao biti proglašen „državni pripadnik arijskog porijetla, koji je svojim držanjem dokazao, da nije radio protiv oslobodilačkih težnja hrvatskog naroda i koji je voljan spremno i vjerno služiti hrvatskom narodu i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj“; ili pak „Zakonska odredba o zaštiti arijevske krvi i časti hrvatskog naroda“ prema kojoj je „brak Židova i inih osoba, koje nisu arijskog porijetla s osobama arijskog porijetla, zabranjen“, kao što je zabranjeno i „izvanbračno spolno općenje Židova ili ine osobe, koja nije arijske krvi, sa ženskom osobom arijskog porijetla”, a “muška nearijska osoba, koja se ogriješi protiv ove zabrane počinja zločin oskvrnuća rase”. U polju kulture donesena je npr. „Zakonska odredba o zaštiti narodne i arijske kulture hrvatskog naroda” prema kojoj: „Židovi po rasi ne smiju nikakvom suradnjom utjecati na izgradnji narodne i arijske kulture, pa im se zabranjuje svako sudjelovanje u radu, organizacijama i ustanovama društvenog, omladinskog, športskog i kulturnog života hrvatskog naroda uopće, a napose u književnosti, novinarstvu, likovnoj i glazbenoj umjetnosti, urbanizmu, kazalištu i filmu“. Prve dvije odredbe donesene su u prvom mjesecu Pavelićeve države: 30. travnja, a treća nešto kasnije: 4. lipnja i nju je, uz poglavnika, potpisao Mile Budak, književnik i tada ministar bogoštovja i nastave.
Jezivo „proljeće” 1941. godine u Hrvatskoj nije dosada često bilo temom ovdašnje književnosti niti je napisano više ovakvih wittstockovskih knjiga, dokumentarnih romana ili pak uzornih publicističkih djela u kojem se rasvjetljuje trenutak zaokreta i hrvatskog sloma. Ipak, ovdašnji ritam zločina odjekuje u nekim iznimkama, poput biografije 1941. Godina koja se vraća Slavka Goldsteina ili romana Ruta Tannenbaum Miljenka Jergovića i Sonnenschein Daše Drndić. Zapravo, upravo je Daša Drndić bila Wittstocku najbliža, s obzirom da je spajajući dokumentarizam, povijesne fakte (imena, činjenice i dr.) i literarne postupke uspjevala secirati dijaboličnost fašizma.
U Hrvatskoj je u samo nekoliko mjeseci nakon proglašenja NDH 10. travnja doneseno više od stotinu pedeset raznih propisa kojima se restrukturirala država na ustaški način i ozakonili strahovlada, teror, pljačke imovine, progoni, ukidanje građanskih prava Židovima i drugim „nearijevcima“
Remarque, Zuckmayer, Grosz, Mannovi…
Wittstockova „zima književnosti“ počinje velikim novinarskim balom u Berlinu, tim „posljednjim plesom Republike“ i atmosferom dekadencije, uznemirenosti i predosjećanja. Na balu je i Remarque, čiji su romani o beznađu rata, posebno Na Zapadu ništa novo, vrlo popularni u Europi, ali omraženi u nacističkim krugovima zbog izostanka slavljenja heroja i ratovanja. Dan nakon bala, Remarque odlazi autom u Švicarsku i tek za dvadeset godina vratit će se u Njemačku. Na balu je i dramatičar Carl Zuckmayer koji je u svojim djelima ismijavao naciste i napisao kasnije dramu Vražji general – inspiriranu životom svoga poznanika Ernsta Udeta, pilota i generala Luftwaffea – koji će krajem 1941. počiniti samoubojstvo. I Zuckmayer bježi iz zemlje 1933. godine, najprije u Austriju. Za koji dan počinju i noćni upadi u stanove i marširanja skupina nacista gradskim ulicama, a potom i velika bakljada u kojoj ulicama stupaju deseci tisuća pripadnika SA i SS trupa. Među prvima je na meti majstor groteske i ekspresije, slikar i karikaturist George Grosz – za naciste utjelovljenje tzv. degenerirane umjetnosti – no, na sreću, on je u siječnju otišao sa ženom brodom u Ameriku. Tu su i Mannovi, važni akteri njemačkog kulturnog i društvenog života: Heinrich, Erika i Klaus i sam „čarobnjak“ Thomas. Te veljače Thomas je u inozemstvu, piše predavanje o Wagneru koje će potom održati u Münchenu, braneći umjetnika od nacističkog prisvajanja. I dalje je malo distanciran od političkog aktivizma, iako nije više kolebljiv i zanesen nacionalnim idejama o njemačkoj kulturi kao u doba Prvog rata – upravo onakav kakvim ga je prikazao i irski pisac Colm Tóibín u odličnom biografskom romanu Čarobnjak iz 2021. godine. Brat Heinrich, veliki njemački pisac, politički je hrabriji od njega, a tih je dana posebno na meti zbog svog angažmana, kao i mjesta predsjednika Razreda za književnost u Pruskoj akademiji u kojoj traju sukobi između konzervativaca i liberala. Heinrich daje ostavku na to mjesto, pa i sam bježi, gotovo u zadnji čas, prelazeći incognito, pješice, granicu s Francuskom. Tu su i Erika i Klaus, Thomasova djeca, duše avangardnog kazališta. Oni više ne mogu slobodno pisati, režirati, glumiti. U isto vrijeme, nacisti spaljuju prve knjige, uništavaju slike, mijenjaju strukture zaposlenika u upravi, kao i u ministarstvu kulture, dok Goebbels koncipira propagandnu mašinu koja će lansirati Hitlera i pomoći u stvaranju masovne opijenosti nacizmom. Do sredine ožujka 1933. planovi su bili jasno zacrtani. Logori, plinske komore, masovna ubijanja, kao i okupacije Austrije, Poljske, Jugoslavije, Europe uslijedit će za koju godinu. No, te veljače, prvog mjeseca od proglašenja Hitlera novim kancelarom, smatra Wittstock, mete su već bile postavljene.
Osim što izvrsno dočarava društvenu energiju vremena i brzinu s kojom se običan život pretvara u pakao, Wittstock dojmljivo prikazuje različite izbore koji su stajali pred tadašnjim suvremenicima (a zapravo stoje i pred nama današnjima). Odnosno, on opisuje moduse ljudskog ponašanja, od privrženosti režimu, karijerističke šutnje i kalkuliranja do bijega i malih-velikih gesti otpora poput pokušaja da se probije uspostavljena membrana i pošalje javnosti poruka kritike nacizma. Pri tome on ne lamentira nad nečijim izborom iz svoje sigurne udaljenosti, već iznosi pojedinačne slučajeve i podcrtava težinu trenutaka u kojem se gotovo preko noći, u furioznoj brzini, donose odluke koje trasiraju ostatak života. Jedno poglavlje tako nosi naslov: „Odlazim. Ostajem.“; i u te dvije riječi pisane upravo na taj način – kao dvije rečenice, dvije situacije i dvije ontologije – sadržana je drama života tih ljudi.
Jezivo „proljeće” 1941. godine u Hrvatskoj nije dosada često bilo temom ovdašnje književnosti niti je napisano više ovakvih wittstockovskih dokumentarnih romana ili pak publicistički uzornih djela u kojem se rasvjetljuje trenutak zaokreta i hrvatskog sloma
Književnost iz dokumenata
Zadržat ću se na kraju još na pitanju odnosa između književnosti i povijesti, tj. mogućnosti interpretacije nekog dokumenta i načinu pripovijedanja o povijesti. Je li Veljača 1933. publicistička knjiga ili pak dokumentarni roman? Po mome sudu, ona je više ovo drugo. Naime, način na koji su u njoj korišteni povijesni dokumenti, montirani životopisi i oživljena jedna kulturna scena u trenutku potonuća pripada dokumentarnoj književnosti. Također, autorova svijest o važnosti toga kako se nešto reprezentira, znači o važnosti jezika, ritma, kompozicije i perspektive, kao i njegovo umijeće montiranja raznih izvora i zamišljanja jedinstvenog prostorvremena svrstavaju ga uz bok važnih književnih pripovjedača. Naravno, ovime ne želim reći da povjesničari i publicisti nemaju imaginaciju i da pripovijedanje u njihovu poslu nije posebno važno (podsjećam na Ginzburga i njegovu pripovjedačku rekonstrukciju jednog slučaja „hereze“), niti da je književna obrada povijesnih dokumenata sama po sebi više vrijedna od historiografske (podsjećam pak na politički tendenciozan, propagandistički Araličin roman Četverored o događajima iz svibnja 1945., nastao prema autentičnim povijesnim izvorima). Odnosi između književnosti i historiografije, dokumenata i pripovijedanja su puno, zaista puno složeniji negoli se to može iskazati jednim tekstom. U ovoj prilici želim samo istaknuti da je Wittstockova Veljača 1933. dobar primjer kako se književnim alatima, ali i sa književničkim žarom i invencijom može precizno i dojmljivo predočiti prošlost.
* Tekst je dio serijala „Književnost u društveno-političkom kontekstu“ i sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za medije.
