Sofija Andrejevna Tolstoj je 1893. godine napisala pripovijest Čija je krivica? (Č’ja vina?) koja je ostala skrivena od očiju javnosti sve do zadnjeg desetljeća 20. stoljeća, točnije do 1994. godine, kada je objavljena u moskovskom časopisu Oktobar. Objavljivanjem nije izazvala veći interes javnosti, ali kada je 2010. prijevod objavljen u Francuskoj, poraslo je zanimanje publike za to djelo i općenito za književni rad Sofije s prezimenom jednoga od ponajvećih ruskih pisaca. Naslov pripovijesti ili pak kraćeg romana, kako se zbog samostalnog objavljivanja u obliku knjige ta proza ponekad naziva, intoniran je upitno. Upitno intonirane naslove romana susrećemo u ruskoj književnosti 19. stoljeća dvaput: Tko je kriv? (Kto vinovat?) Aleksandra Ivanoviča Hercena (Gercena) iz 1846. i Šta da se radi? (Čto delat’?) Nikolaja Gavriloviča Černiševskog iz 1863. godine. Spomenut ću ovdje da je naklada Breza prošle godine obnovila Boškovićev prijevod iz 1947. i u novom ruhu izdala u nas gotovo zaboravljen, premda u svoje vrijeme vrlo istaknut roman Černiševskog na hrvatski. Pripovijest Sofije Tolstoj, Čija je krivica?, s bliskom tematikom i upitnikom u naslovu kao spomenuti romani, dolazi do nas 2026. godine prvi put, u prijevodu mlade prevoditeljice Sonje Prijić i u izdanju izdavačke kuće Disput, u biblioteci Kaleidoskop kojoj je to čak šezdeset i druga knjiga.
„Zar se samo od toga sastoji naš ženski poziv?“
Problematika pripovijesti Čija je krivica? i ne može biti iskazana nego upitno, jer nije jednoznačno rješiva, a tiče se osobnih i javnih, odnosno privatnih i zakonskih previranja i sumnji. Riječ je o pitanjima institucije braka, ženske pozicije u braku i ženske emancipacije koji su uznemiravali ondašnje društvo. Još je 1860. godine ruski pisac i publicist Mihail Mihajlov objavio vrlo utjecajnu studiju u znamenitom časopisu Suvremenik (Sovremennik), “Žene, njihov odgoj i značenje u obitelji i društvu” u kojoj progovara o neravnopravnosti žena i muškaraca te o činjenici da se dugi niz godina smatralo da je žena u fizičkom, moralnom i intelektualnom smislu podređena muškarcu i mužu u bračnoj zajednici. Korjenita promjena, koju autor toga članka zagovara, moguća je jedino u slučaju promjene obrazovnog sustava. Pitanja ženskog obrazovanja koje će dovesti do emancipacije žene, a onda i do žene-radnice, kakva je, primjerice Vera Pavlovna iz romana Nikolaja Černiševskog, problematizira se u književnosti i kulturi druge polovice 19. stoljeća, u kojemu se zbivaju važne društvene promjene. U ruskome društvu to su, u prvom redu, ukidanje kmetstva 1861. godine, a zatim strukturne reforme društva koje su uslijedile, posebice reforme obrazovnog sustave te uvođenje programa visokog obrazovanja za žene.
Kneginja Ana, glavna junakinja Tolstojine pripovijesti prokrvljena je svim navedenim mijenama; ona osluškuje društvo, ali je ujedno poslušna supruga i majka, kako je uči obiteljska tradicija. Ona predbacuje samoj sebi što nije dovoljno obrazovana, čime samu sebe stavlja u podređeni položaj u odnosu na muža. Dubinski osjeća svoju inferiornost, manjak znanja i “nerazvijenost”, kako sama ponavlja. Mlada se Ana razvija od nestašne i zaigrane djevojke do žene i supruge, odnosno, prolazi tipičnu socijalizaciju svoga doba, nasljedujući žensku tradiciju pokornosti kućnim obvezama i mužu. Odgajana na romanima, ona sanja o romantičnoj ljubavi i braku dok joj životna realnost postupno briše sve iluzije koje je u mladosti gradila. Njezin muž, knez Prozorski, prema Ani pokazuje putenu, strastvenu ljubav, ali ne razumije njezine težnje, slikarske ambicije, osjećaj za poeziju, ljubav prema prirodi i druge želje i talente koji ostaju gotovo neiskazani. Život na selu sa suprugom Anom i četvero djece za njega je jednoličan i dosadan pa on traži zabavu u lovu i drugim “muškim” razbibrigama. S druge strane, na ženu se vrši društveni pritisak: slušati prohtjeve supruga. Taj će imperativ kneginja Ana slijediti i čak će izrijekom kazati kako joj je majka savjetovala da u braku bude pokorna. Položaj u braku je uznemirava i ona se pita: “‘Zar se samo od toga sastoji naš ženski poziv’, mislila je Ana, ‘da od služenja tijelom dojenčetu prelazimo na služenje tijelom mužu? I tako naizmjenično, zauvijek! A gdje je tu moj život? Gdje sam ja?…”. Ona svoje nedovoljno obrazovanje nadomješta ljepotom i umijećem vođenja kućanstva, brigom o djeci, a u svemu tome joj njezin suprug ne može parirati pa čak osjeća ljubomoru. Njegova će se ljubomora pojačavati kada mlada i privlačna Ana upozna boležljivog, ali punog razumijevanja Behmetjeva s kojim razvija iskren prijateljski, duhovni odnos koji nije uspjela razviti s mužem. Sjeme ljubomore, koje je u knezu Prozorskom bujalo od samoga početka braka, rast će i razvijati se, sve do završnice u kojoj će ju suprug u napadu bijesa usmrtiti.
Nerijetko se spominje da je pripovijest Čija je krivica? nastala kao odgovor na Tolstojevu novelu Kreutzerova sonata, koja problematizira upravo taj ključni problem – suprugovu ljubomoru koja završava ubojstvom supruge, što bi se današnjim rječnikom zvalo femicid. Činjenica sličnosti dvaju fikcionalnih tekstova potvrđuje se Sofijinim dnevničkim zapisima u kojima ona navodi da ju je Sonata dirnula i nanijela joj “tešku ranu”. Premda je Kreutzerova sonata isprva bila zabranjena, upravo će Sofija inzistirati na njezinu objavljivanju, dok će u sebi smišljati književni odgovor na taj, prema njezinu mišljenju, ponižavajući tekst. Tolstoj je Kreutzerovu sonatu napisao 1890., a Sofija svoj “odgovor” tri godine kasnije. Sofija će se boriti i da se njezin tekst objavi, ali za života to ipak neće dočekati. I dok je Lav Tolstoj u svojoj noveli iznio priču o ljubomornom mužu koji ubija suprugu, Sofija je svojom pripoviješću ponudila drugu stranu, odnosno žensku točku gledanja na nategnute bračne odnose, šutnju i nerazumijevanje, verbalne i fizičke ljubomorne ispade koji završavaju fatalno. Ne umanjujuću bliskost dviju kratkih proza, treba naglasiti da pripovijest Tolstojeve žene upija i druge tekstove njezina supruga u kojima se problematiziraju bračni odnosi, kao što su Ana Karenjina, Obiteljska sreća, Rat i mir, ali i spomenute romane Černiševskog i Hercena. Mlada kneginja Prozorska u Sofijinoj pripovijesti nije samo žrtva svoga ljubomornog muža, nego čitavog društva. Na kraju krajeva, ona svoga supruga na samrtnoj postelji oslobađa krivnje, dok joj on priznaje krivnju. “Osvetnički” test tako je dobio svoj epilog u kojemu je ljubomorni muž-ubojica uvidio sve pogreške svoga ponašanja prema ženi. Tolstoj je, dakle, utjecao na svoju suprugu, zbog čega ona piše prozni odgovor na njegovu novelu, ali se postavlja pitanje, je li i u kojoj mjeri Sofija Tolstoj utjecala na Lava Nikolajeviča? Poznato je, naime, da je Sofija prepisivala Tolstojeve romane, a je li u njima nešto mijenjala? Je li ponešto dodala ili izostavila? Znamo također da se savjetovala s mužem, da su međusobno čitali dnevnike koje su redovito vodili te da je iz neobjavljene Sofijine pripovijesti Nataša njezin suprug preuzeo mnoge elemente za portret Nataše Rostove u romanu Rat i mir. Ipak, Tolstoj je od 1870-ih godina bio već etablirani pisac, a Sofija tek njegova supruga.
Kneginja Ana, glavna junakinja Tolstojine pripovijesti prokrvljena je svim navedenim mijenama, ona osluškuje društvo, ali je ujedno poslušna supruga i majka, kako ju uči obiteljska tradicija. Ona predbacuje samoj sebi što nije dovoljno obrazovana, čime samu sebe stavlja u podređeni položaj u odnosu na muža. Dubinski osjeća svoju inferiornost, manjak znanja i “nerazvijenost”, kako sama ponavlja
Pisci i njihove žene
Prilikom prvog objavljivanja ove pripovijesti, gotovo stotinu godina nakon nastanka, ističe se naslov u časopisu Oktobar br. 10 za 1994. godinu: “Čija je krivica? Povodom Kreutzerove sonate Lava Tolstoja. Napisala supruga Lava Tolstoja”. Naslov u kojemu se čak dvaput spominje ime Lava Tolstoja trebao je privući publiku. S druge strane, Sofija Tolstoj nije u središtu kao autorica, nego je pomaknuta na periferiju i predstavljena samo kao “životna družica” velikog pisca. Javnosti, međutim, ona nije posve nepoznata. (Ne mislim pritom samo na portretiranje u film Michaela Hoffmana, Tolstojeva posljednja stanica /The Last Station/ iz 2009. s Helen Mirren u glavnoj ulozi.) Mlada Sofija Bers udala se za šesnaest godina starijeg grofa Lava Nikolajeviča Tolstoja i rodila trinaestero djece, od kojih je osmero ostalo na životu. Ta je snažna i vrlo okretna žena vodila kućanstvo, brinula se o djeci i kasnije unučadi, prepisivala rukopise svoga muža, trudila se oko izdavanja njegovih knjiga, inzistirala na njihovu objavljivanju, čak i onda kada je nailazila na prepreke. Ujedno je, kao što vidimo, imala umjetničkoga dara i to ne samo spisateljskog, u kojemu se ističu pjesme u prozi, priče za djecu, pripovijesti, memoari i pisma. Sofija Tolstoj je svirala nekoliko instrumenata, poznavala je glazbu, voljela je slikarstvo, a od mladosti se zanimala za fotografiju koja se u Rusiji krajem 19. stoljeća počela razvijati.
Nije samo Sofija Tolstoj bila žena u sjeni svoga slavnog muža. Takva je bila i supruga Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, Ana Snitkina, koja je poznanstvo s budućim suprugom započela kao stenografkinja. Snitkina, udana Dostojevski, vodila je obiteljske i kućne poslove, uključujući i novčane, inače problematične za vrlo neorganiziranog i kocki sklonog Fjodora Mihajloviča, razgovarala s tipografijom, vodila bitku s izdavačima te čuvala rukopise koje je Dostojevski htio uništiti. Suprugama velikih pisaca danas se možda posvećuje veća pozornost nego ranije jer su se modaliteti promijenili, a odnos prema rubnome postaje jednako važan kao i prema središtu. Nije stoga neobično da će se u rujnu ove godine u organizaciji Književno-memorijalnog muzeja F. M. Dostojevskog iz Sankt-Peterburga održati međunarodni skup posvećen temi supruga-pomoćnica pisaca, imajući na umu da su supruge istaknutih književnika nerijetko igrale ulogu ne samo muza, nego i prvih urednica, tajnica, prepisivačica, savjetnica, čuvarica rukopisa i arhiva te nasljednica autorskih prava. Njihova uloga koja može baciti svjetlo na piščevo stvaranje u novije vrijeme postaje sve zanimljivija istraživačima.
Mlada Sofija Bers udala se za šesnaest godina starijeg grofa Lava Nikolajeviča Tolstoja i rodila trinaestero djece, od kojih je osmero ostalo na životu. Ta je snažna i vrlo okretna žena vodila kućanstvo, brinula se o djeci i kasnije unučadi, prepisivala rukopise svoga muža, trudila se oko izdavanja njegovih knjiga, inzistirala na njihovu objavljivanju, čak i onda kada je nailazila na prepreke. Ujedno je imala umjetničkoga dara i to ne samo spisateljskog, u kojemu se ističu pjesme u prozi, priče za djecu, pripovijesti, memoari i pisma
Današnji čitatelj
U dinamičnoj knjizi Čija je krivica? Sofiju Tolstoj upoznajemo kao spisateljicu, a ne suprugu, kao autoricu, a ne domaćicu-suputnicu slavnoga pisca. Ona za izlaganje priče bira sveznajućeg pripovjedača, a ne pripovjedača u prvom licu, premda je taj pripovjedač na strani glavne junakinje – mlade Ane, kasnije kneginje Prozorske. On prati njezin svakodnevni život, ulazi u njezine misli, nerijetko komentirajući pojedina zbivanja: “A njezina je krivica samo u tome što su njezin stas, njezina kosa, njezina mladost, njezina dobro skrojena haljina i vitke noge – sve te njezinoj djetinjoj nevinosti nepoznate draži – uzbuđivali toga već iskusnog neženju…”. Ili u udaljavanju i uopćavanju: “Kad u našem svakodnevnom, običnom životu ne bi bilo tih trenutaka podrobnog i strogog razračunavanja s našom savjesti, ozbiljnog i usredotočenog pogleda na naš unutarnji život, tog intimnog preispitivanja našeg ‘ja’ u odnosu na Boga, kako bi onda naše postojanje bilo moguće?”. Tolstoj pak u Kreutzerovoj sonati nudi kaskadno pripovijedanje, u kojemu Vasilij Pozdnišev preuzima pripovijedanje od svoga suputnika, okvirnog pripovjedača u vlaku, iznoseći emotivne detalje iz bračnoga života koji uključuju i ubojstvo supruge. Premda Sofija Tolstoj u pripovijesti ne mijenja pripovjedače, premda je manje raspisana od svoga supruga, nema sumnje da je talentirana, da ima spisateljskog dara koji međutim ostaju na razini “odgovora”. Njezini su opisi lišeni detaljizacije, promjene rakursa i začudnosti kojima je Tolstoj iznimno vješto vladao. Ona piše s jasnim ciljem: pokazati svoju stranu priče, razotkriti položaj žene u braku pa su tema i idejna struktura istureni u prvi plan.
Današnjem je čitatelju pogled iz ženskog rakursa zasigurno bliži nego ranije pa se može činiti da je Tolstojin rukopis s pravom čekao dugo vrijeme do objavljivanja, a onda i do našeg prijevoda na hrvatski. Preko Sofije Tolstoj možda drukčije čitamo i neka djela njezina muža Lava Nikolajeviča, a možda se i na nov način gleda na njihov zajednički život. Ženski glas u braku, reguliranje bračnih odnosa, sve su to elementi koji se kroz povijest mijenjaju. Premda su bračni odnosi u državnim zajednicama propisani zakonom, u ovoj pripovijesti nije riječ o ataku na instituciju braka. Sofijina junakinja progovara o onome što ne može ući u zakonske paragrafe, a to je razumijevanje na individualnoj razini. Opraštajući mužu smrtonosni hitac, ona mu govori da nije mogao shvatiti što je važno u ljubavi. Znakovito je da je knez Prozorski suprugu usmrtio u svom radnom kabinetu mramornim pritiskivačem za papir (franc. presse-papiers) i da za to ubojstvo neće biti sudski gonjen, što se i tematski uklapa u pripovijest o problemima ženskog obrazovanja i položaja žene u društvu i braku krajem 19. stoljeća.
