U Muzeju afričke umetnosti u Beogradu, koji su 1977. osnovali Veda Zagorac i Zdravko Pečar u ozračju jugoslavenske nesvrstanosti, suvremenog posjetitelja pred ulazom dočekuje sidro broda koji je nekoć prevozio robove iz Afrike u Ameriku. Sidro potopljenog broda u Gvinejskom zaljevu iz mora u blizini Porto-Nova izvadio je španjolski kapetan Hesus Armandi iz Akre te ga 1975. poklonio zbirci Pečar. Taj memorijalni predmet kojim Muzej podsjeća na povijest kolonijalnog nasilja, ropstva i smrti stotine milijuna ljudi istodobno naglašava i vlastiti antikolonijalni karakter jer, kako stoji istaknuto u legendi ispred sidra, u toj trgovini “nikada nisu učestvovali narodi Jugoslavije”. U unutrašnjosti Muzeja nalazi se drukčiji simbol: ribarski čamac iz Gane s natpisom “Nyimpa kor ndzidzi“, u značenju “Nijedan čovjek ne može preživjeti sam”. U ganskim ribarskim zajednicama ta izreka označava jednu vrlo jednostavnu i praktičnu spoznaju: nitko ne može sam porinuti čamac niti sam uloviti ribu. Pogled na ovaj Muzej, ustanovljen u vrijeme kada je Jugoslavija bila dijelom pokreta Nesvrstanih i sudjelovala u zamišljanju i izgradnji jednog drugačijeg svijeta temeljenog na dekolonizaciji, solidarnosti, političkoj autonomiji, očuvanju mira i ostvarenju pravednijeg međunarodnog poretka, otvara pogled u političku imaginaciju solidarnosti kojom se nastojalo nadilaziti logiku sile. Sam Muzej izgledom ne predstavlja ništa atraktivno. Zgrada pomalo odiše zapuštenošću, kao i većina tranzicijskih objekata na ovim prostorima za koje skrbi država, a zbirka je onakva kakvu inače vidimo u muzejima takva sadržaja: tradicionalna afrička skulptura, maske, tapiserije uz suvremenu afričku umjetnost nastalu reciklažom smeća, većinom velikodušno poslanog iz zapadnih zemalja u taj dio svijeta… Ali ipak, svi eksponati u Muzeju su pokloni, ništa nije oteto. Zato prilikom njegova obilaska ne osjećamo onu specifičnu vrstu nelagode koja nas prati prilikom posjeta puno razvikanijim institucijama sličnog tipa po velikim zapadnjačkim metropolama, a u kojima oni koji su počinili nasilje pričaju vlastiti narativ preko eksponata koji su okupani krvlju povijesnog nasilja. Kao da je progresivnost ove “ruševine” bolje budućnosti sustigla sadašnjost i nešto nas u njoj posebno dira. Ona na svojevrstan način otvara prozor u bolju prošlost ne zato što bismo u njoj htjeli komemorirati neki izgubljeni svijet, nego da bismo se prisjetili vremena kada je budućnost još uvijek bila otvorena mogućnost. Pogledati svijet kroz taj nekoć stvarni prozor čini se posebno važnim, naročito danas kada svjedočimo preko malih i još manjih ekrana, jednom od najokrutnijih prizora ispoljavanja političke moći iz pozicije sile nakon Drugog svjetskog rata.

No, povijesno “tada”, dakako, nije bilo ništa jednostavnije od tekućeg sada. I tada su na svjetskoj pozornici harali ratovi, nuklearna prijetnja nagrizala je osjećaj sigurnosti, a svijet je gorio kroz niz žarišta: Alžir, Angola, Bliski istok, Mozambik, Namibija, Vijetnam… Ali jedna bitna razlika između onog tada i onog sada jest u tome što je tada imaginacija nosila snažniji biljeg zamišljanja bolje budućnosti i veću političku volju za ostvarenjem boljeg i pravednijeg svijeta. I tada smo bili politička periferija u odnosu na svjetske centre moći, ali periferija s puno snažnijom političkom imaginacijom. Antikolonijalna imaginacija, stvaranje vlastitog znanja o svijetu i zagovaranje političke solidarnosti obilježili su brojne stvarne kontakte i iskustva. Opsežan arhiv književnih i publicističkih tekstova, prijevoda, mreža prijateljstava i kulturnih susreta posljednjih je godina privukao i novu znanstvenu pozornost. O tome svjedoče brojni putopisni tekstovi i reportaže, čak 260 ukoričenih, kako navodi Iva Kosmos, uz velik broj onih rasutih po periodici i drugim medijima. Tako Nataša Kovačević u studiji Nonaligned Imagination: Yugoslavia, the Global South, and Literary Solidarities Beyond the Cold War Blocs taj korpus čita kao trag jedne alternativne političke i kulturne imaginacije, utemeljene na idejama emancipacije i solidarnosti, pritom ne zanemarujući njezine unutarnje napetosti i proturječja. Sve to neizbježno otvara pitanje: gdje je nestala politička imaginacija koja se nekoć entuzijastično, u ideji solidarnosti, bratimila s dalekim, a opet bliskim licima, prelazila pustinje i oceane da bi se danas izlila niz WC školjku? Stoga podsjetiti se na arhiv antikolonijalne solidarne imaginacije može biti instruktivno za uvid u to koliko loše zapravo stojimo s političkom imaginacijom danas i kakva je uloga umjetničkih i kulturnih reprezentacija u svemu tome.

Ali jedna bitna razlika između onog tada i onog sada jest u tome što je tada imaginacija nosila snažniji biljeg zamišljanja bolje budućnosti i veću političku volju za ostvarenjem boljeg i pravednijeg svijeta. I tada smo bili politička periferija u odnosu na svjetske centre moći, ali periferija s puno snažnijom političkom imaginacijom. Antikolonijalna imaginacija, stvaranje vlastitog znanja o svijetu i zagovaranje političke solidarnosti obilježili su brojne stvarne kontakte i iskustva

Internacionalna solidarnost na neobično malenoj lopti

U mapiranju kartografije jugoslavenske antikolonijalne imaginacije, valja imati na umu kako ona svoje korijene proteže i prije samog osnivanja pokreta Nesvrstanih. Štoviše, raniji tekstovi iz specifične socijalističke vizure utrli su put imaginariju koji je naposljetku odredio smjer kasnijem političkom djelovanju. Nezaobilazan je tu Krležin putopis Izlet u Rusiju iz 1926. koji oblikuje perspektivu kulturno-ideoloških obrazaca što će kasnije postati itekako važni za socijalističku Jugoslaviju. U Kremlju se, između ostalog, za vrijeme Krležina boravka odvija zasjedanje Internacionale gdje se svijet konceptualizira na nov i revolucionaran način. Krležin politički imaginarij svijeta prije svega je internacionalistički solidaran. U tom imaginariju posebno mjesto zauzima pitanje kolonija koje je, kako piše Krleža u refleksijama o Lenjinovom mauzoleju, jednako važno “kao pitanje osamsatnog dnevnog rada ili socijalnog osiguranja”.

“U ovo naše tužno vrijeme političkih tjeskoba”, piše Krleža, “Evropljani se obmanjuju romantičnom čežnjom za nepoznatim tropskim zemljama, kao da Indija nije danas isto tako politička robijašnica i industrijalizirana hapsana kao i Evropa.” I sve se to odvija “na jednoj neobično malenoj lopti” i došlo je vrijeme “da čovjek uzme u svoje ruke tu malenu blistavu planetu, da je očisti od krvi, od patnje i od nesreće”, piše Krleža, pokoj mu duši. Pogled na svijet u cijelosti u kojem nitko nije slobodan dok svi nismo slobodni, obilježit će perspektivu jugoslavenskog putopisnog pogleda i kad se putuje u razvijenije, kapitalističke zemlje tzv. Prvog svijeta. Tako će, primjerice, dvadesetak godina nakon Krleže i dvadesetak godina prije osnivanja pokreta Nesvrstanih, povjesničar, partizan, diplomat i publicist Vladimir Dedijer 1945. objaviti Beleške iz Amerike, političko-publicističke zapise s putovanja Sjedinjenim Američkim Državama u koje odlazi kao jugoslavenski predstavnik na osnivačkoj skupštini Ujedinjenih naroda. Dedijer u svom putopisu Ameriku prikazuje kao nazadno društvo obilježeno klasnom i rasnom nejednakošću te ograničenjima građanskih sloboda, posebice kad je u pitanju položaj Afroamerikanaca. Pitanje rase izrazito je važno kod Dedijera te predstavlja novost u dotadašnjem putopisnom pogledu na Sjedinjene Američke Države u svojoj apostrofi “pitanja Crnaca” kao jednog od, kako piše, “najgorućijih problema” tadašnje Amerike. Poglavlje posvećeno toj temi u njegovoj knjizi koju možemo smatrati jednom od jugoslavenskih pionirskih promišljanja rasnog kapitalizma, Dedijer završava anegdotom u kojoj je afroamerički dječak svojoj učiteljici rekao kako bi najveća kazna za Hitlera bila da ga oboje crnom bojom i dovedu u Ameriku da ondje živi kao crnac.

Pogled na svijet u cijelosti u kojem nitko nije slobodan dok svi nismo slobodni, obilježit će perspektivu jugoslavenskog putopisnog pogleda i kad se putuje u razvijenije, kapitalističke zemlje tzv. Prvog svijeta

Rušenje stereotipa i pitanje odgovornosti

I Krleža i Dedijer u svojim su socijalističkim putopisima tako uputili na važan aspekt antikolonijalne imaginacije, a to je solidarnost s “prezrenima na svijetu”, različitim oblicima rasne i klasne podčinjenosti koje će se naći u središtu refleksije tekstova nastalih nakon osnivanja pokreta Nesvrstanih. Tako su, primjerice, pitanje rase i kolonijalnog nasilja provodna problemska linija putopisa Crno na belo Oskara Daviča u zemlje zapadne Afrike, jednog od najistaknutnijih jugoslavenskih putopisnih tekstova tim dijelom svijeta. Objavljen 1962., ovaj putopis donosi pogled ovog nadrealističkog pisca, novinara i partizana na zemlje zapadne Afrike neposredno nakon prvog sumita Nesvrstanih u Beogradu 1961. u trenutku kada su se mnoge afričke države oslobodile svojih kolonijalnih gospodara. Svijest o kolonijalnom nasilju koje je proveo europski bijeli čovjek kod Daviča u konačnici proizvodi sram i nelagodu radi bjeline vlastite kože. No, osjećaj srama nije tek retorički kuriozitet ili pak licemjerno posipanje pepelom, već snažna afektivna sila koja čini preduvjet ne samo razumijevanja, nego i etičkog suočavanja s kolonijalnim nasiljem, svojevrstan afektivni lom kroz koji prošlost prestaje biti udaljeni predmet znanja i postaje iskustvo odgovornosti. Probijajući se kroz stereotipne okove europske kolonijalne imaginacije koju je apostrofirao već i Krleža, Davičov putopis uspijeva zemlje zapadne Afrike prikazati izvan egzotizirajućih klišeja tzv. “rumenog neba, tropskih oblaka, sunčevih zalazaka i izlazaka”, kakve pronalazi, primjerice, u Africi Rastka Petrovića iz prijeratnog razdoblja. Nasuprot takvoj romantizaciji stoji brutalna društvena stvarnost u kojoj, kako Davičo piše, niti jedna afrička kuća nema prozora. Snažnu afektivnu komponentu njegova putopisa čine brojna svjedočanstva kolonijalnog nasilja: paleži, pljački, silovanja i poniženja o kojima autor sluša izravno od svojih afričkih sugovornika i čija svjedočanstva, priče i pjesme bilježi u svom putopisu. Mapiranje tog nasilja neizostavno je mjesto antikolonijalne imaginacije.

Tako i Dedijer godinama ranije u svom američkom putopisu u posljednjem poglavlju piše o europskom kolonijalnom nasilju nad američkim indogenim narodima te kritizira propagandne filmove i turističke reprezentacije u tadašnjoj američkoj suvremenosti koji to nasilje negiraju, slično kako se Davičo kasnije obračunao sa stereotipnim prikazima afričkog kontinenta. Američki indogeni narodi nerijetko služe kao simbol i paradigma kolonijalnog nasilja. Ne čudi stoga što će palestinski lider Jaser Arafat u intervjuu koji je dao novinarki Dari Janeković što ga ona donosi u svojoj knjizi Jošuini nasljednici: Izrael, Arapi, Palestina prispodobiti poziciju Palestinaca s onom američkih indogenih naroda “koje su istrijebili” kako naglašava Arafat. Knjiga Dare Janeković objavljena u zagrebačkoj Mladosti 1982. izniman je doprinos arhivu Nesvrstanosti u pogledu na bliskoistične konflikte i posebice na položaj Palestine. Taj je dio svijeta Janeković kao novinarka posjećivala tijekom 60-ih i 70-ih godina i kasnije, ostavivši nam i danas itekako aktualan izvor bogato arhiviranog vlastitog znanja i to znanja obilježenog antikolonijalnom solidarnošću, beskompromisnim zagovaranjem mira, osudom izraelskih zločina i prožetošću empatijom za palestinski narod s osobitim fokusom na one najugroženije.

“Čitav dan obilazila sam sedam izbjegličkih logora što su kao gljive izrasli oko Damaska. Kiša je lijevala. U naseljima šatora bijede bilo je užasno. Ono što se tamo vidjelo ne može se zaboraviti. Žene su izlazile iz šatora i govorile: ‘Stalno nas fotografirate, već tolike godine, a mi i dalje živimo, rađamo i umiremo u ovoj bijedi…’ Oko 70 000 palestinskih izbjeglica već godinama živi pod šatorima samo oko glavnog sirijskog grada!” , piše Janeković u svom neumornom inzistiranju na traženju makar hipotetskog i zamislivog mirnog rješenja, razgovarajući s brojnim bliskoistočnim političarima, postavljajući im kompleksna katkada i neugodna pitanja o političkim rješenjima koja bi do tog mira mogla i dovesti. No, uz susrete s političarima poput Arafata, Gadafija i Sadata, Janeković na terenu posjećuje izbjegličke kampove Palestinaca, donoseći potresne slike razorenih života koji plaćaju najveću cijenu. Upravo se na tim mjestima afektivno najsnažnije rastvara njezina solidarna perspektiva pri čemu je solidarnost izrasla iz socijalističkog horizonta neodvojiva od univerzalne ideje ljudske povezanosti i snažnog uvjerenja kako tuđa nepravda nije samo tuđi problem. “Gledala sam ga i do suza me rastužio razgovor s tim lijepim mališanom u padobranskoj uniformi. Kakav je njegov život i kakva ga budućnost očekuje? Koliko je takvih Tareka rođeno na pijesku pod šatorima od 1948. godine! Koliko ih je neupisanih u popise živih bića, bez prava i na naziv izbjeglice! Gledajući mališana s automatom, osjetih se odjednom sitnom jedinkom, nemoćnom na raspuću srednjoistočnom gdje vladaju zakoni velikih i moćnih, zakoni rata koji su Tareku od sama početka uništili život…”, piše Janeković. Bilježenje glasova prezrenih važno je mjesto poetike internacionalne solidarnosti. Kako je to zapazila Kovačević, velika se pažnja u razgradnji kolonijalne epistemologije posvećuje upravo davanju prednosti subalternim glasovima. Palestinske izbjeglice kod Janeković, brojni afrički sugovornici kod Daviča, Afroamerikanci u Americi… sve su to glasovi koje danas možemo čuti samo na marginama, ali im zasigurno nećemo naći traga u središnjem političkom diskursu.

No, uz susrete s političarima poput Arafata, Gadafija i Sadata, Dara Janeković na terenu posjećuje izbjegličke kampove Palestinaca, donoseći potresne slike razorenih života koji plaćaju najveću cijenu. Upravo se na tim mjestima afektivno najsnažnije rastvara njezina solidarna perspektiva pri čemu je solidarnost izrasla iz socijalističkog horizonta neodvojiva od univerzalne ideje ljudske povezanosti i snažnog uvjerenja kako tuđa nepravda nije samo tuđi problem

Solidarnost: tu, tamo, svuda

Ipak, unatoč svjedočenju nasilju i brojnim nepravdama, spomenutim tekstovima ne nedostaje optimizam. Taj povijesni optimizam ističe i Kovačević kao dio njihove radikalne estetike, opisujući je kao estetiku optimističnog tona koja najavljuje postkolonijalni svijet, usmjeren prema budućnosti i sa snažnom vjerom u socijalističku, dekolonijalnu modernost. Piše tako Davičo kroz opažanja o studentima iz afričkih zemalja koji studiraju u Jugoslaviji kako će se jednog dana oni vratiti i unaprijediti svoje zemlje pod “sve očovečenijim i sve manje surovim, sve blistavijim suncem Afrike”. Pobjedu nade u bolji i pravedniji svijet Davičo radikalno oblikuje završnim slikama svoga teksta, prizivajući u svijest ljude koji se bore “(…) da svet bude sloboda jednog jedinog i sve jedinstvenijeg ljudskog sveta. Tu. Tamo. Svuda.” Čak i je i ambivalentno pesimistični Krleža u svome putopisu ponudio fragment jedne utopijske vizije inspirirane Lenjinom koja dopire sve do ovog našeg “sada”, stotinu godinu udaljenog od njegova izvorna teksta i u kojoj, kako piše, “(č)ovjek postaje u dvadeset i prvom stoljeću slobodan, a zemlja svijetli i živi kao pristojno uređen perivoj, sa vodopadima, s morima i sa šumama. Slobodna selekcija sposobnosti pojedinih nadarenih pojedinaca, u korist kolektiva, odnos čovjeka spram čovjeka ravnopravan, dostojanstvo čovječnosti uspostavljeno, čovjek čovjeku čovjek, a ne više vuk kao u Hobbesovo vrijeme, to su perspektive slijedećih decenija. Humanizam nije više moralna propovijed filantropa, manijaka, šarlatana i organiziranih religija, već nužna posljedica životnih uslova.”

Treći svijet, nekoć metafora za treći put, za izgradnju novog i drugačijeg političkog djelovanja na načelima nadilaženja politika s pozicije sile, danas nosi gorak okus. U današnjem pogledu na tzv. Treći svijet, ali i u načinu na koji se suvremena zapadna društva pozicioniraju prema njemu, sve češće prevladavaju pesimistični i distopijski narativi. Ljudi iz siromašnijih i ratom pogođenih dijelova svijeta danas se prvenstveno promatraju kao jeftina radna snaga ili prijetnja društvenom poretku. Takvu stvarnost dobro oslikava pjesma “Treći svijet” Mile Kekina i Gine Jevđevića u kojoj stihovi “stigo si bez porodice/da bi meni donosio pizze” koja pjeva o ljudima koji napuštaju svoje domove i obitelji kako bi u bogatijim zemljama radili najslabije plaćene i najmanje cijenjene poslove i uza sve još bili i meta rasističkih napada. Nekada su ljudi iz nerazvijenijih zemalja globalnog juga dolazili u zemlje bivše Jugoslavije da bi tamo studirali o čemu je s neskrivenim oduševljenjem pisao Davičo, a vidi nas sad! Danas mnogi visokoobrazovani migranti rade nesigurne i slabo plaćene fizičke poslove, često daleko ispod svojih kvalifikacija. Upravo zato suvremeni odnos prema Trećem svijetu ne govori samo o siromaštvu udaljenih zemalja, nego i o krizi solidarnosti i empatije a samim time i političke imaginacije. Čovjek u 21. stoljeću, nažalost, nije svugdje slobodan, a svijet je ponajmanje uredno uređen perivoj, dragi naš Krleža. Ipak, ostaje nam možda tračak nade u poruci zapisanoj na onom malom čamcu iz Gane kako opstanak nije pitanje pojedinca, nego zajednice, a solidarnost nije floskula, već uvjet preživljavanja.

Tekst je dio serijala „Književnost u društveno-političkom kontekstu“ i sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za medije.