Treće noći nakon rođenja neimenovanog protagonista stigle su tri Suđenice, isprele, izmjerile i odrezale nit njegova života te ga unaprijed odredile za nesreću. Kad pripovjedač romana Treće noći Mihaele Gašpar izgovori svoju uvodnu rečenicu, saznajemo da je u bijegu zbog tragedije koja ga je zadesila i da se svojem starom životu, o kojem u slabašno ilustrativnim, nelinearno raspoređenim poglavljima doznajemo u retrospektivi, više nikada ne može vratiti. U Treće noći upada se kao u mračni rabbit hole nespretno komponirane naracije isprekidane razgovorima triju mitskih Suđenica te ovlaš dodirnutih filozofskih pitanja o (ne)mogućnostima izbjegavanja sudbinskog.

Kor za siromašne

U grčkoj mitologiji tri sestre Suđenice zovu se Mojre, kćeri Zeusa i Temide, a radi se o božicama koje predodređuju ljudske sudbine. Kloto prede životnu nit, Laheza ju mjeri, a Atropa ju reže škarama. U romanu Treće noći Mihaele Gašpar one, međutim, ne nose svoja mitološka imena, već su jednostavno označene kao Ona koja prede, Ona koja mjeri i Ona koja reže. Tri su Suđenice u romanu vlastelinke života svih ljudi nad čijim sudbinama proročanski nariču i kontempliraju, predstavljene kao nemilosrdne jer se, nakon što odrade svoj zadatak, više ne mogu uplitati. Proročanskim tonom Suđenice su me podsjetile i na tri vještice iz Shakespeareovog Macbetha, s ključnom razlikom u tome da u Suđenica izostaje jezovitog, zagrobnog tona koji u vještica prevladava, ali zato na pretek ima patetike i prevrtanja iste činjenice – da protagonistu nema spasa, i one po tom pitanju ne mogu učiniti baš ništa.

Njihove su dionice nespretno umetnute između protagonistove naracije i povremeno usmjeravaju čitatelja, ali ga češće ostavljaju zbunjenim njihovom točnom funkcijom, osim pukog komentiranja onoga što je već sasvim jasno, usput razbijajući ionako zapletenu strukturu romana. Unatoč tome što je mitološki predložak simpatična zamisao da se roman odredi kao vanvremensko pa i filozofsko štivo, u romanu Treće noći Mihaele Gašpar taj je postupak razočaravajuće jeftin jer nije dovoljno kontekstualiziran. Mitologija se naprosto ne može izvući kao zec iz šešira i unijeti u tekst bez kvalitetnog pristupa, očekujući pritom da će samo svojim postojanjem roman učiniti zanimljivijim i značenjski ga obogatiti.

Iako zamišljene kao vanjske komentatorice protagonistove nesretne sudbine, nešto nalik antičkom koru koji ulazi pa izlazi sa scene, čije su tvrdnje ovijene velom misterije i tobožnjeg žaljenja, tri sestre Suđenice ipak nisu napisane da bi zvučale melankolično. U najmanju ruku, one djeluju kao zbunjene suučesnice predvidive rasprave koje nespretno dijalogiziraju na rubu svađe i pritom si povremeno upadaju u riječ. Očito nastojanje da se u romanu i na toj drugoj pripovjednoj razini izgradi mistična napetost kroz gotovo arhetipske figure Suđenica kao jedinih poznavateljica protagonistovog usuda podbacuje u načinu na koji su one napisane. Ironično, Suđenice u romanu Treće noći djeluju djetinjasto kmečavo i nezadovoljno te u svom neslaganju, komentiranju i upornim pokušajima opravdavanja postupaka koji se, sudbine radi, ne smiju mijenjati, tragikomično nalikuju na antički kor za siromašne.

Unatoč tome što je mitološki predložak simpatična zamisao da se roman odredi kao vanvremensko pa i filozofsko štivo, u romanu Treće noći Mihaele Gašpar taj je postupak razočaravajuće jeftin jer nije dovoljno kontekstualiziran

Lovljenje zeca

Ispisujući protagonistovu nimalo sretnu sudbinu, Mihaela Gašpar postavlja čitateljima pitanje može li se pojedinac otarasiti urođenih ili pak silom prilika naučenih obrazaca i dovoljno skrenuti svoj životni put da bi se izdigao s društvenog dna. Odrastajući s hladnim ocem, neznatno toplijom majkom i braćom, protagonist potječe iz bijede i iskonskog siromaštva koji čak i najmoralnije pojedince pretvaraju u sitne kriminalce. Protagonistov otac tako će u surovim zimskim uvjetima, u borbi za preživljavanjem uz sinovu pomoć početi pljačkati susjedne kuće u potrazi za novcem ili bilo kakvim dragocjenostima kojima bi mogao prehraniti gladnu djecu. Protagonist će zatim, u godinama koje slijede, spletom čitatelju nedovoljno razjašnjenih okolnosti kao malo stariji adolescent zauvijek ostaviti obitelj i dom da bi prvo radio na gradilištima, a potom se uz novostečenu, izabranu obitelj koja ga neformalno posvaja, Zdravka i Olgu, preseliti u malo mjesto. Nepoznat broj godina kasnije, protagonist upoznaje Klaru, ljubav svog života i buduću majku njihovog djeteta, jednako društveno nesvrstanu kao i on sam, te najboljeg prijatelja Denija, također sitnog kriminalca i prevaranta. Preuzimajući obrazac prvo viđen u oca, protagonist se, kako bi izvukao partnericu i sebe iz teških životnih uvjeta, vraća krađama po kućama što ubrzo prerasta u čistu dijagnozu kleptomanije. Roman Treće noći nosi premisu da jedno kazneno djelo nužno vuče drugo pa treće i tako u beskonačnost, a nesretna životna nit koju su stvorile Suđenice steže se poput omče oko protagonistovog vrata.

Svi ti događaji u romanu su ispripovijedani nelinearno, ali i kontekstualno krhko povezano jer među vremenskim skokovima ne samo da nema čvrstog veziva, već se sva pomiješana vremena uporno prekidaju ulascima u sadašnje stanje (odnosno protagonistov bijeg) i upadima suđeničkog kora za siromašne. U poglavljima ispričanim u sadašnjem vremenu, protagonist mileći kroz šumu i planinu neprestano obigrava oko strašne tragedije koja se dogodila i koja ga je nagnala na bijeg. Tek što čitatelj mukom stigne do iole konkretnog tekstualnog signala koji bi mu dao čvršće uporište za kontemplaciju, poglavlje se naglo završava i slijedi ga ili jedan od dijaloga/monologa triju Suđenica ili se protagonistova naracija prebacuje u jedno od prošlih vremena koja donekle, ali ipak nedovoljno osvjetljavaju njegovo djetinjstvo i mladost.

Čitatelj tako u romanu Treće noći misao i ideju, točne i ključne informacije o protagonistovom životu pa i konačni rasplet lovi po tekstu poput zeca u šumi koji, čim se nazre na horizontu, konstantno izmiče, da bi naposljetku, kada ga na posljednjim stranicama uhvati u donekle iznenađujućem obratu, otkrio da je razočaravajuće mršav. Treće noći Mihaele Gašpar roman je koji kao da ne zna kamo bi prije krenuo: u mitološki obojeno proročanstvo nesreće, u hladnu studiju odrastanja u siromaštvu iz vizure djeteta, u skraćenu verziju nejasno motivirane ljubavne priče, osim jedinog objašnjenja da su protagonist i Klara jednako nesvrstani u surovom svijetu i životu koji im je dan, u kleptomaniju i kriminalne obrasce onih s dna socijalne ljestvice ili pak u detaljne i atmosferične, ali katkada dosadne opise šumskih puteva kojima protagonist kroči.

Čitatelj tako u romanu Treće noći misao i ideju, točne i ključne informacije o protagonistovom životu pa i konačni rasplet lovi po tekstu poput zeca u šumi koji, čim se nazre na horizontu, konstantno izmiče, da bi naposljetku, kada ga na posljednjim stranicama uhvati u donekle iznenađujućem obratu, otkrio da je razočaravajuće mršav

Anksiozna proza

Treće noći roman je napisan u ključu misterioznosti, s pretpostavljenim ciljem intrigantnog teksta koji bi čitatelja trebao držati u omamljujućem stanju propitivanja sudbinskog, no njegov je osnovni prozni okvir slomljen skokovitom naracijom koja luta između prošlosti i sadašnjosti, čime se gubi željena (a i time potrebna) pripovjedna napetost. Sudarajući se s nabacanim krhotinama fabule i brzopletim rješenjima prilikom uvođenja novih tema i/ili likova, poput Klare i Denija koji izuzetno naglo ulaze u roman i pritom su začudno plošno karakterizirani, a ipak su toliko značajni za protagonista, čitatelj se ne snalazi i sapleće se o tekst kao protagonist o šumsko korijenje.

Između ostalog, radi se i o romanu koji izuzetno podcjenjuje vlastitog čitatelja, gotovo kao da se prilikom pisanja pa i uređivanja nije pretjerano vodilo brige o tome da će čitatelj uočiti jasne probleme teksta. Brojni su pripovjedni rukavci u romanu Treće noći ostavljeni otvorenim i, čini mi se, nedovršenim. Nikada ne doznajemo što je bio okidač za protagonistov odlazak od obitelji, njegovo zbližavanje s novom očinskom figurom, Zdravkom, prikazano je izuzetno šturo, odnos s Klarom opisan je tek kroz niz (doduše realno prikazanih) lijenih, funkcionalno depresivnih epizoda u kojima zaključuju da ne moraju raditi da bi preživljavali, već im je samo dovoljna ljubav (radi koje će ubrzo gladovati i smrzavati se), a zborne dionice Suđenica ostavljene su kao nefunkcionalne, silom ugurane mitološke aluzije. Kontekstualno zbunjena, nabacana bez reda i kraćena gdje je trebala biti obogaćena, proza Mihaele Gašpar nalik je zečjoj rupi u kojoj se vrtloži nekolicina neinventivnih, tipskih likova te poznatih, višestruko književno obrađenih pitanja o sudbini, urođenim obrascima i (ne)svjesnom biranju životnih puteva.

Međutim, ako roman Treće noći u ičemu uspijeva, to je donekle uspjelo raspisana atmosfera anksioznosti koja prožima većinu teksta. Takva je atmosfera uspostavljena primarno u protagonistovom bijegu, pospješena dugim opisima kobnog i nemilosrdnog šumskog prostora koji zrcali protagonistovu bol, melankoliju i anksiozno izbjegavanje priznanja. Tragedija koja tmurno visi nad cijelim romanom, koja u stopu prati protagonista i figurativno ga davi, i do koje se s naporom stiže na posljednjim stranicama barem je spisateljski koliko-toliko uspješno dočarana. Anksiozna i pomućena, na kratke momente psihodelična, nepromjenjivo sudbinska atmosfera šume i protagonistovog grčevitog stanja panike rijetki je uspjeli segment romana.

Treće noći Mihaele Gašpar nije misteriozno kodirana priča o nemogućnosti izbjegavanja sudbinskog predodređenja za tragediju i udaljavanja od naslijeđenih obrazaca, već se radi o zbunjujućem atmosferičnom štivu upletenom i upetljanom u mračnu zečju rupu u kojoj će se čitatelj toliko puta izgubiti da će možda od samog romana i poželjeti odustati. Na tragičnu se sudbinu u romanu Treće noći možda ne može utjecati i glavnim likovima uistinu nema spasa, no na samom se romanu moglo utoliko više raditi, jer ako je ovo maksimalni domet proze Mihaele Gašpar, sudbina ovog, a i bilo kojeg budućeg djela ne izgleda mi baš svijetlo.