Čak i ako se Louisov stil pisanja teško može usporediti s Proustovim idiosinkratičnim, Preobrazba: metoda (prev. Ita Kovač; OceanMore, Zagreb, 2023.) uspješan je pokušaj upisivanja u tradiciju ispovjedne gay književnosti koja u Francuskoj ima dugačku tradiciju i osim Proustovih, povezana je s djelima Gidea, Geneta, Rolanda Barthesa, Renauda Camusa, Daniela Guérina, Tonya Duverta, Hervéa Guiberta, Guillaumea Dustana, sve do Marouanea Bakhtija danas.
Zamislimo li da Louisovi romani čine ciklus, tada je Raskrstimo s Eddyem (prev. Ita Kovač; OceanMore, Zagreb, 2019.) neka vrsta Puta k Swannu, a Preobrazba: metoda je Vojvotkinja de Guermantes. Ideal Proustovom Pripovjedaču bila je slobodoumna građanka Odette, daleka preteča buržujske majke Nadye iz Louisovog romana. Čim je ušao u krug oko književno ambiciozne gospođe de Villeparisis, baruna Charlusa, oficira Roberta de Saint-Loupa i njegove aristokratske tetke vojvotkinje de Guermantes, Proustov će Pripovjedač izdati svoja provincijska prijateljstva. Izdao ih je i Louis u Preobrazba: metoda. Lista je dugačka: Pascale Boulnois, Stéphanie Morel, Aude Detrez, Martine Coquet, Elena i Babeth. Te žene su mu omogućile prebjeg u visoko društvo. Mjesne knjižničarke, prijateljica-kolegica iz građanske obitelji, voditeljica službe za odnose s publikom u gradskom kazalištu.
Opsesivna transformacija
Čitanje romana Preobrazba: metoda priziva Djevojačke uspomene Annie Ernaux. Annie, djevojačkog prezimena Duchesne, školske praznike provodi u ljetnoj koloniji namijenjenoj radu s djecom. Tu će biti i puno njezinih vršnjaka, mlađih odgajatelja. Oslobođena strogog majčinog nadzora, treće večeri doživjet će dugo žuđeni seksualni odnos i to s najpoželjnijim mladićem, H.-om, od nje starijim profesorom tjelesnog. Penetracija je bolna, daleko od užitka koji su najavljivali ljubavni romani. Narcis H. narednog dana više ne želi vidjeti Duchesne. Ona ga pokušava iznova pridobiti, ali ne uspijeva. Očajna, upušta se u kratkotrajne avanture. Édouard pak prvog ljubavnika Pierrea pronalazi u internetskoj potrazi. Ovaj seks donosi užitak, ali nastavak je sličan onom kod Duchense. Nakon Pierrea, brzo će nadoknaditi neostvarene, a maštane susrete s muškarcima: „Preko seksa s muškima, odbacio sam sve vrijednosti svoga okoliša, postajao sam pripadnik građanske klase.‟ Annie Ernaux svom romanu prilaže pisma, bilješke i fotografije. Louis roman ilustrira fotografijama na kojima pratimo transformaciju seoskog dječarca u jednog od najutjecajnijih svjetskih umjetnika. Ernaux uspoređuje mrežu prošlosti sa sadašnjošću. Louis nastoji shvatiti zašto se ponašao kako se ponašao i što ga je dovelo u situacije koje su ostavile traga na njegovom životu. „Nikad se ponovo ne bih htjela pretvoriti u tu osobu‟, piše Ernaux. U cijelom tekstu o osamnaestogodišnjoj Annie Duchesne, ona govori u trećem licu. Naziva je često i „djevojka iz S-a‟, misleći na mjesto u kojem se održavala ljetna kolonija. „Ja sam tu djevojku htjela zaboraviti. Istinski je zaboraviti, tako da više ne želim pisati o njoj. Da više ne mislim kako moram pisati o njoj, o njezinoj žudnji, ludilu, gluposti i ponosu, njezinoj gladi i krvi koja joj je presušila. Nikad nisam uspjela‟, piše Annie Ernaux. Louisov projekt je isti. Detaljno opisati opsesivnu transformaciju da bi zaboravio i napustio prošlost.
Annie Ernaux svom romanu prilaže pisma, bilješke i fotografije. Louis roman ilustrira fotografijama na kojima pratimo transformaciju seoskog dječarca u jednog od najutjecajnijih svjetskih umjetnika. Ernaux uspoređuje mrežu prošlosti sa sadašnjošću. Louis nastoji zaključiti zašto se ponašao kako se ponašao
Nasilje i siromaštvo
Édouard Louis je pisac, performer, sociolog, aktivist na ljevici i protagonist svojih romana, dramsko lice iz predstava i filmova. Današnji Louis nije više nekadašnji Eddy Belleguele. Edo Žderonja ili Lepi Edi. To nije bio nadimak, nego stvarno ime i prezime mladića rođenog u Pikardiji. Regija na sjeverozapadu Francuske, na putu prema oceanu, bila je poznata po proizvodnji šećerne repice i industriji poljoprivrednih strojeva. Eddy se rodio krajem listopada 1992. u Hellencourtu. Otac je radio u tvornici, a nakon teške ozljede na radu živio je od socijalne pomoći. Majka je čistila kuće i njegovala nemoćne osobe. U brak s mlađim muškarcem dovela je djecu iz ranije veze. Eddy je piskutavog glasa, ženstvenih pokreta. Grubim seoskim dječacima služio je kao karikatura za dokazivanje vlastite muškosti. Tukli su ga i vrijeđali otac, majka, stariji brat, suseljani. Dovikivali su mu najpogrdnije riječi, među kojima je peder još najkorektnija. Priča podsjeća na onu Charliea Springa, junaka web-stripa i tinejdžerske britanske serije Heartstopper. Siromaštvo u kojem žive Ljepotanovići slično je onome iz romana Shuggie Bain Douglasa Stuarta. Obitelj dane provodi buljeći u televizor. Žive u nekom izvanhistorijskom vremenu. Kuća nema telefonsku liniju i internet, ali u svakoj sobi je TV-aparat. U Preobrazba: metoda piše: „Televiziju smo gledali po osam, devet sati na dan, jer nam je omogućila da mislimo samo na sadašnjost, i nije nam trebalo misliti na sutra, odnosno, na brige i na život.‟ Roditelji i starija djeca se opijaju. Radnička sredina u romanu nije opisana romantično, kao moralni heroji koji žive od rada i glasaju za komuniste. Tradicionalni bazen glasača ljevice pretvorio se u rasadnik rasističkih i homofobnih stajališta. Ambijent iz Eribonovog Povratka u Reims prema ovom Louisovom doima se građanskim. U selu gotovo nema učenika koji bi nastavio školu. Rijetki koji su se zaputili u gimnaziju, vraćali bi se nakon prvog razreda i zapošljavali u fušu ili u preostalim tvornicama. Devedesetih se industrija preselila u Istočnu Europu i Aziju.
Radnička sredina u romanu nije opisana romantično, kao moralni heroji koji žive od rada i glasaju za komuniste. Tradicionalni bazen glasača ljevice pretvorio se u rasadnik rasističkih i homofobnih stajališta
Obračun s roditeljima
Prvi roman Édouarda Louisa, nakon nekoliko odbijanja, izašao je 2014. godine kod Seuila i izazvao golemo zanimanje. Godinu ranije, Eddy je svoje ime službeno promijenio. Prezime Louis uzeo je iz drame Sam kraj svijeta Jean-Luca Lagarcea prema kojoj je Xavier Dolan snimio film. Dolanov život u internatu na selu u mnogim je prizorima vršnjačkog nasilja sličan Louisovom. Louis, lik iz drame, vraća se u provincijsku obitelj od koje je pobjegao. Obolio od AIDS-a, želi se oprostiti s majkom, bratom i sestrom. Dramsku strukturu komada, intervjue s članovima obitelji, nalazimo u svim kasnijim romanima. Raskrstimo s Eddyem bio je događaj u francuskoj literaturi, a njegov tada dvadesettrogodišnji pisac senzacija.
Drugi roman Povijest nasilja (prev. Lea Kovacs; OceanMore, Zagreb, 2019.) u naslovu parafrazira liječnički obrazac – povijest bolesti. Događa se na Badnjak pored Place de la Republique. Édouard, već poznat romanopisac, vraća se s večere s Didierom i Geoffroyem. Zaustavlja ga mladić magrebskog porijekla. Kasno je, lokali su zatvoreni, mladić se poziva u Édouardovu garsonijeru. Reda, mladi Kabil, poslije seksa priča mu o svom ocu koji se kao gastarbajter doselio iz Alžira. Reda nema regulirano prebivalište. Poslije tuširanja Édouard primjećuje da mu nedostaju iPad i iPhone. Osumnjiči Redu. Ovaj mu uperi revolver u čelo. Počinje ga gušiti šalom i brutalno siluje. Édouard odlazi u bolnicu i prijavljuje slučaj policiji. Roman je skrupulozna rekonstrukcija nasilnog čina. Priča ga junakova sestra svome mužu, vozaču kamiona. Kroz fleševe se vraćamo u djetinjstvo, zlostavljanja kojima smo bili svjedoci u Eddyu. Istražiteljima Édouard želi objasniti kako želi odvojiti akt silovanja od rasističke policijske apriorne osude arapskih emigranata kao nasilnika.
Iduća dva teksta, Tko je ubio moga oca (prev. Zlatko Wurzberg; OceanMore, Zagreb, 2020.) i Borbe i metamorfoze jedne žene (prev. Vanda Kušpilić; OceanMore, Zagreb, 2022.), iskazi su o ocu i majci. Prvi je kratka polimorfna knjiga posvećena Dolanu čiji je film Ubio sam majku parafraziran u naslovu. Nije, kao u prva dva romana, riječ o osudi vlastite obitelji. Louis ih želi razumjeti i traži pravdu za oca i majku. Na Balkanu često nalazimo grafite „Pravda za…“, u kojima je onaj za kojeg se pravda traži najčešće nasilnik za kojim traga policija. Naslov romana, bez upitnika, sugerira da knjiga daje odgovor na pitanje. Godinama je otac prepušten bitci s administracijom, bez prava na mirovinu, a socijalna se pomoć smanjivala. Svaki novi predsjednik pridonio je toj dehumanizaciji. Chirac, Sarkozy, Hollande, Macron. Pod utjecajem Bourdieua i Eribona, s osloncem u filmu Ja, Daniel Blake, Louis analizira vlastiti bijeg iz sredine u kojoj se prezir prema školi smatra herojskim činom dokazivanja muškosti. Dok je otac iz romana postajao živi leš, majka se (možda po uzoru na sina) od zlostavljane preobrazila u samosvjesnu ženu. U četrdeset i petoj napustila je muža alkoholičara, upoznala novog muškarca, odselila se u Pariz i započela novi život. Baš kao i njezin sin.
Ono što Louis piše u roditeljskom diptihu, obrazlaže detaljno u knjizi Dijalog o umjetnosti i politici s Kenom Loachom (prev. Leonardo Kovačević; Multimedijalni institut, Zagreb, 2021.). Tvrdi da te dvije knjige nisu literatura, već politički manifesti. Pisati o ocu i majci čiji su životi upropašteni djelovanjem kapitalističke mašinerije znači pisati protiv književnosti. Njegov projekt obračuna s roditeljima nalik je Gideovom. On ne uništava obitelj, on želi pobjeći od nje kako bi se mogao ponovno roditi, promijeniti kontekst i možda stvoriti alternativnu obitelj s kojom bi se identificirao.
Prvi roman Édouarda Louisa, nakon nekoliko odbijanja, izašao je 2014. godine kod Seuila i izazvao golemo zanimanje. Godinu ranije, Eddy je svoje ime službeno promijenio. Prezime Louis uzeo je iz drame Sam kraj svijeta Jean-Luca Lagarcea
Louis na sceni
Ideje iz svih ovih djela ugrađene su u Preobrazba: metoda. Mladi homoseksualac, žrtva siromašne i primitivne zajednice odlazi u Pariz kako bi stvorio novog sebe. To je „ratna knjiga“ na isti način kako Eribon naziva svoj Povratak u Reims. Louis sebe, naročito novog sebe, opisuje poput nježnih, lijepih Vautrinovih ljubavnika iz Izgubljenih iluzija. Balzac opisuje konstrukciju istospolne privlačnosti koja se može smatrati pretečom homoseksualnosti kao identiteta. Obojica društveni svijet grade performativno kao prostor sukoba i sučeljavanja. Roman nudi percepciju realnosti koju istovremeno sam i stvara. Louis je svjestan implikacija Deweyeve „teorije spoznaje gledatelja“ koja implicira da učitavajući pisac uspostavlja svijet kao predmet promišljanja, predodžbu, spectacle onima koji nemaju mogućnost da se povuku iz svijeta kako bi o njemu mislili.
Nije neobično da je Louis jedan od najizvođenijih francuskih autora u suvremenom kazalištu, iako su njegovi tekstovi romani (osim U srcu nasilja, koji je adaptacija romana Povijest nasilja koju je napisao s Thomasom Ostermeierom). U berlinskom Schaubühne igrala je još jedna Ostermeierova predstava – Tko je ubio moga oca, u kojoj Louis glumi samoga sebe. Tko je ubio moga oca režirao je još Stanislas Nordey, direktor Narodnog kazališta u Strasbourgu, veliko ime francuskog teatra. Kroz njegove režije proslavili su se Falk Richter, Laurent Gaudé, Christophe Pellet, Anja Hilling, Marie NDiaye. Takav Nordey, advokat suvremene drame, pozvao je Édouarda Louisa da u formi monologa napiše tekst Tko je ubio moga oca. Nordey ga je režirao i sam odigrao, precizno liturgijski. Sav posvećen savršenoj artikulaciji i retoričkim obratima. U njegovom tumačenju taj politički pamflet iskaza dobiva nešto uzvišeno, kao da se propovijed spaja s duhovnom meditacijom i radikalnim političkim manifestom. Ovo djelo je ispovjedni performativni čin i govorni, intimno-politički akt. Nakon Nordeya, tekst je postavio Ivo van Hove u interakciji filma i kazališta. U berlinskoj izvedbi Louis glumi sebe i tako uspostavlja nultu točku autofikcionalnog performansa. Milo Rau je s Louisom snimio dokumentarni film The Interrrogation u kojem mu postavlja pitanja o razlici između glume u kazalištu i glume u svakodnevnom životu. U tom se filmu precizno artikulira glavna ideja romana Preobrazba: metoda. Louis na jednom mjestu kaže da se uvijek osjećao promatrano, poput glumca. Otkako se, s dvanaest godina, pridružio školskoj kazališnoj grupi, otkrio je da može kontrolirati način na koji ga ljudi doživljavaju. U Rauovoj predstavi glumac Arne De Tremerie, fizički frapantno nalik Louisu, glumi lik pisca Louisa. A mi publika smo svjedoci Wildeovog self-fashioninga, samooblikovanja koje od piščeve ikone stvara model koji oponašaju brojni queer mladi.
Louisova autofikcija ima političku svrhu. Autentična umjetnost stvara se iz bijesa protiv buržoaske umjetnosti, a ne kao instrument samozadovoljstva vladajućih klasa. On marginaliziranim ljudima daje mjesto u javnoj sferi, koristeći vlastiti život kao izvedbeni materijal. Ne smatra da je njegov izlazak na pozornicu čin koji treba uzeti zdravo za gotovo. Nastupe tretira kao priliku da kaže stvari koje drugi ne mogu. „Bio sam na meti pažnje drugih ljudi, ali to je bila negativna pozornost“, kaže, govoreći o knjizi razgovora s Kenom Loachom. „Kad govorimo o siromašnim ljudima, govorimo o isključenosti. U stvari, predmet progona su ljudi koji pate. Isključiti sebe iz stvarnosti koja vam se ne sviđa povlastica je privilegiranih ljudi. Kad ste meta nasilja, ne možete pobjeći. Bio sam u okruženju u kojem su muške vrijednosti bile najvažnije, a ja sam bio mali, feminizirani homoseksualac. U školi sam tražio mjesto gdje bih mogao biti voljen, gdje bi me ljudi gledali i cijenili. Otišao sam u kazališnu radionicu i po prvi put su me ljudi počeli tretirati s uvažavanjem. Konačno nisam bio samo peder, nisam bio samo nešto što treba uništiti, već sam mogao biti nešto. Kao dječak iz radničke klase nisam znao ništa o kazalištu, ali bilo je to mjesto na kojem sam mogao osjećati da sam voljen.“
Milo Rau je s Louisom snimio dokumentarni film The Interrrogation u kojem mu postavlja pitanja o razlici između glume u kazalištu i glume u svakodnevnom životu. U tom se filmu precizno artikulira glavna ideja romana Preobrazba: metoda. Louis na jednom mjestu kaže da se uvijek osjećao promatrano, poput glumca
Otkriće književnosti
Preobrazba: metoda je ilustracija Senekine misli iz knjige Kratkoća ljudskog života: „Neki svoj život ispune, a da nisu stigli do tridesete, neki ga završe u poznim godinama, a nemaju bogzna što važnog za prisjetiti se.“ U Povratku u Reims Eribon navodi nekoliko Sartreovih misli, preuzetih iz knjige Saint Genet, koje su ga prosvijetlile do te mjere da ih je izabrao kao maksimu za kontratrening kojim je izmijenio život: „Nije važno od čega smo napravljeni, nego što mi sami činimo s onim od čega smo napravljeni.“ Ta vizionarska misao ima emancipatorsku moć, unatoč društvenim, kulturnim, rasnim, rodnim granicama. Upravo nas poziva da ih poništimo ili izokrenemo. Louis otvorenih usta ždere tu otvorenu budućnost u čijoj realizaciji će, do određene točke, slobodno djelovati na ono čime su ga sputale povijesne i društvene strukture. Tako se preobrazio. Ponovno se izmislio. Takvo samooblikovanje Foucault naziva estetikom egzistencije, procesom koji ne smije biti program jer je nedovršiv, baš kao i gay identitet. Prva knjiga koju će pročitati u jednoj noći je Smrt u Veneciji: drhtav, pretresen od spoznaje da postoji jedna cijela povijest književnosti, posvećena žudnji, Ljepoti, patnji i životu ljudi koji su mu slični. U Preobrazbi: metodi otkrivamo da je Louis brzo naučio kako se mladi Tadzio trebao ponašati prema nesretnom Gustavu.
Roman je prožet grižnjom savjesti. Pripovjedač Louis sebe optužuje da je iskoristio ljude kako bi postao ono što je danas, intelektualac koji posjećuje „Japan, Čile, Kosovo, Maleziju i Singapur, koji predaje na Harvardu, Berkeleyju, Sorbonni.“ Goethe piše: „A što je tko, drugima duguje.“ Tako govori junak njegove drame Torquato Tasso. Svaki kreativac u mladosti iskorištava druge kako bi pronašao sebe i to je normalan put sazrijevanja.
(nastavlja se)
