Pisao se svibanj 1990. kad je Slobodan Šnajder, u Berlinu, a ne u svome stanu u uskuhaloj Hrvatskoj, napisao po obujmu nevelik tekst sastavljen od crtica nastalih po sjećanju na vlastito djetinjstvo koje se postupkom lingvističko-arheološkog iskapanja zatrpanih, protjeranih, nestalih riječi i frazema, sačuvalo za trajnost. Tekst je naslovio Hruštevi. Četrnaest godina kasnije mnogi će se pojmovi i mnoge riječi iz ovog začudnog teksta, posve slučajno, nastaniti u Leksikonu YU mitologije naprosto zato što im je ondje bilo mjesto.

Oblakonosni Hruštevi

Možda se svibanj pisao, ne znam, ali znam da se pisala 1996. kad je rukopis Knjige o sitnom Šnajder donio u izdavačko poduzeće Konzor u kojemu sam tada obavljala urednički posao. O Šnajderu sam znala dosta, dovoljno nikada, a to dosta svodilo se na to da sam poznavala njegove drame i pratila njegov rad onoliko koliko je bilo javno dostupno. Podsjetila sam ga da smo davno imali zajedničke prijatelje i složili se da smo, što se tiče prijateljstava, „imali gubitaka u ljudstvu“. Takva su bila vremena i gubile su se ne samo riječi već i ljudi. Rekla sam mu i to da smo išli u istu osnovnu školu, na Trešnjevci, ali kako je on pune dvije godine stariji od mene oboma je bilo normalno da se ja njega iz tih dana sjećam, a on mene ne; tako je bilo i tako jest, a političkoj korektnosti i priči o ravnopravnosti, što se tiče sjećanja, mjesta nema. Nešto smo progovorili i o rukopisu, a obećala sam sve što već urednici obećavaju: i brzo čitanje, i skore razgovore, i ovog trena ide u tisak…

Rukopis je bio nevelik i ja sam ga, čim je Šnajder otišao, stala prelistavati, ne zato što sam mu to obećala, već zato što je to bio rukopis Slobodana Šnajdera. Otvorila, pročitala nekoliko stranica, zatvorila i odnijela kući. Tu noć pročitala sam Hrušteve, prvi dio prve Šnajderove prozne knjige u nastajanju. Ti su Hruštevi, oblakonosni kao hruštevi, gusta zbirka sitnih tekstova, temeljni, sastavni i nedjeljiv dio Knjige o sitnom. U samo jednom čitanju Šnajder me proveo kroz vlastito djetinjstvo koje je oštro zasjeklo u moje, ne zato što smo generacijski bliski, već zato što je predanim iskapanjem riječi i pojmova dozvao sjećanja o kojima sam tada razgovarala tek s rijetkima. Ovdje odmah, ne upisujući je, stavljam zagradu na sintagmu generacijski bliski, jer djetinjstvo ima druge bliskosti koje su ograničene razredima, kućama, ulicama, kvartovima, haustorima i naravno, vrlo jasnom razdjelnicom kao što su igre dječaka i igre djevojčica. I o ovome, o dječačkim muškim igrama ratovanja Kauboja i Indijanaca u Hruštevima je riječ, pa tako, osjetljivijem čitatelju neće promaknuti spominjanje Bitke kod Ranjenog Koljena o kojoj se u doba Šnajderovog odrastanja ništa nije znalo, ali se devedesetih, kad je djelo nastalo, moglo odnositi na nešto posve drugo čije su posljedice ostale trajne. Šnajder je, naime, uvijek znao o čemu i zašto piše, pa stoga, kod uvrštenja bilo kakvog pojma u tekst, kod njega nikad nema slučajnosti.

O Šnajderu sam znala dosta, dovoljno nikada, a to dosta svodilo se na to da sam poznavala njegove drame i pratila njegov rad onoliko koliko je bilo javno dostupno. Podsjetila sam ga da smo davno imali zajedničke prijatelje i složili se da smo, što se tiče prijateljstava, „imali gubitaka u ljudstvu“. Takva su bila vremena i gubile su se ne samo riječi već i ljudi

Premda su o danima djetinjstva napisani brojni romani, proze, posvećeno im lirike i lirike, nisam sigurna da postoji kraći, jasniji uvid u nečije djetinjstvo i cjelovitiji uvid u čitavo jedno poslijeratno razdoblje. Teško razdoblje svima, a to što se ono odvija u Zagrebu, zapravo na njegovom rubu, „ni gradu, ni selu“, samo pridonosi jasnijoj slici onoga što se odvijalo u gradovima, a što u selima. O tom razdoblju napisane su stotine romana u zemljama koje su prošle kroz socijalizam, u nas i na jeziku/jezicima koje svi razumijemo vjerojatno desetine, ali ovako krajnje reducirano djelo o djetinjstvu i razdoblju u kojem se to i takvo djetinjstvo živjelo, sigurno nije. Šnajder ima svijest da je djetinjstvo kugla, savršen oblik u koji stane mnogo toga, a onom što u kuglu ne stane, nije mu u njoj ni mjesto. Dok traje, kugla je cjelovita i bez mogućnosti da se na nju utječe, kad prođe, otkoturala se i osim sjećanjem ni na koji način je ne možeš dohvatiti, niti joj se možeš približiti. Nedodirljiva je i osjetljiva čak i na samu pomisao o njoj.

S potpunom sviješću o tom Šnajder će, bez ikakvih podnaslova, svojim Hruštevima zavesti čitatelja i prisiliti ga da se sjeti mitskih pojava sredine pedesetih i početka šezdesetih godina. Ovdje komplotiram s čitateljima čije je djetinjstvo bilo zagrebačko, ali vjerujem da su i druga djetinjstva iz toga vremena bila vrlo, vrlo slična, pa stoga nabrajam:

Mitski snijeg koji je 1955. zatrpao Zagreb, rađanje Mikro naselja i Pionirskog grada, kola i saonice koje su sve do Kvaternikovog trga vukli konji, kumice s košarama na glavi siravrhnjajajcaikrumpira, Japanska gljiva koja je po mnogim smočnicama lebdjela u staklenim teglama i liječila sve (ovdje zagrada, ponovo je ušla u modu), beskraj trajanja zimskih praznika (mislim da se ipak radi o neizmjerljivom fenomenu intimnog vremena djetinjstva), film Crni biseri, keksi koji se rade „na mašinu“ i imaju tri pruge, proces trgovanja kojem je valuta Kraševa sličica, kino (po meni svejedno je li Šnajderov Autolim, ili naša Buhara), radio Kosmaj, Gari Kuper, film Vera Kruz, iskrivljeni engleski kojim se pjeva kako se već pjeva, prvo samoposluživanje (pisali smo o tome školsku zadaću), tajanstveni svijet fraza iz prvih stripova Okrpi mi kako valja ovu starudiju, petstopetsacrtom, slet, dječje kolonije, štafeta, kupiti drveni romobil kod slijepaca, dobiti štemu, žuti američki sir, kakao u staklenim bočicama… Ovdje bih se zaustavila; Šnajder je posvjedočio o teškom siromaštvu u kojem je bilo i onih koji su u školu dolazili samo zato da bi dobili taj kakao, to pecivo i taj komad američkog sira kao jedini obrok toga dana. Dopisat ću jednu od rijetkih rečenica autorskog komentara: „Bilo je veselo što svi jedemo isto, a nisam mogao znati da je važnije što svi jedemo.“ Nije ništa mogao znati, ali je upamtio da je bilo gladnih i to u vremenu kad se bogatstvo malo imućnijih mjerilo time jesu li ili nisu kupili električno sunce. Nije se zaustavio samo na pojmovima ni samo na riječima, pa nije propustio dječjim uhom očuditi frazeme, to tajanstveno srce jezika, te će prisiliti čitatelja da se zaustavi nad gluhoćom noći, glupošću topa, ispeci pa reci… Ne, Šnajder nije imao problema s pojmovima, a još manje s riječima, ovo stoga što mu, otkad je počeo stvarati, riječ nije bila neprijatelj, već jedini suradnik u poslu. Kad se devedesetih u javni prostor uselio jedan od najbizarnijih ikad registriranih strahova, strah od riječi, Šnajder se mogao samo zabrinuti nad zdravom pameću korisnika materinjeg jezika koji su povjerovali u preporuke o čistoći jezika, jer je odavno u svome stilskom vokabularu naučio koristiti apsolutno sve, ma koliko ovo sve ponekom čitatelju bilo strano: što manje upotrebljavane njemu su bile milije, pa mu, u novom vremenu oslobođenja od riječi, nije palo na pamet da se otuđi od ijedne jedine riječi kojoj je prijetio kavez. Stoga je i ovo jedan od razloga da se Knjiga o sitnom, posebno Hruštevi, čitaju s veselom zluradošću nad patnjama onih koji su trajno sačuvali strah od riječi. Sve je ovdje slično knjigama i tekstovima o razdoblju odrastanja u vremenu neposredno nakon Drugog svjetskog rata: jedino nitko nije napisao tako komprimiran tekst o djetinjstvu, tom vjerojatno najznačajnijem razdoblju ljudskog života. Zahvaljujući prepoznatljivom Šnajderovom stilu kojim se nikada, pa ni po cijenu čitanosti, nije dodvoravao nikomu, ova poema o djetinjstvu, uz malo napora kakvog talentiranog glumca, može se čitati i kao zbirka pjesama u prozi: pa tko čuje, čuje, tko ne čuje, ne čuje… Da, takav je Šnajderov stil, a takvo je bilo i djetinjstvo koje baš ovakav stil i zaslužuje; jedinstveni i neponovljivi i djetinjstvo i stil.

Ove poetske crtice, po zakonu stilistike, ali (hm…hm…hm… i biologije) posve će se prirodno i ravnopravno spojiti s drugim dijelom knjige Priručnik realne zoologije, koji u podnaslovu Radovi k fenomenologiji sitnog i izrijekom bilježi da će se ondje govoriti o „sitnom, a živom“; o kukcima uglavnom. Objedinjeni dijelovi tvore Knjigu o sitnom.

Priručnik realne zoologije

Drugi dio manje koncentriranom čitatelju može se učiniti odijeljenim od Hrušteva. Međutim, Šnajder ne računa na naivnog čitatelja; ovo stilski virtuozno pismo o fenomenologiji sitnih bića jest u kratkoj formi ispričano djelo o ljudskim karakteristikama, osobinama i osobitostima ma kakve jesu, ma kakve bile; pozitivne ili negativne, više negativne nego pozitivne, u vremenu koje nikada nije bilo, a kamoli tada kad je tekst nastajao, naklonjeno sitnima (manjima) čak ni onda kad su bili dobro sakriveni. To što se itekako oslanjao na zaista znanstvena djela iz prošlosti samo doprinosi čudnom veselju koje čitatelja obuzima dok čita na primjer o UŠI i njezinom sitnom djetešcu gnjidi. Sve je sitno, sve je opasno, što zavodljivije to opasnije: takva je, samo kao primjer, crtica Konjska smrt, (iliti Vilin konjic). Stil nije jedino što ovaj drugi dio proze veže s prethodnim, sitnim djetinjstvom. Jer djetinjstvo kao fenomen jest sitno, ali u cjelini života ovo je razdoblje krupno da krupnije ne može biti. I kukci jesu sitni, ali i krupni, posebno ako postanu problem još krupnijem (čovjeku). Ovdje, u Radovima k fenomenologiji sitnog, neživa je samo jedna, dobro proučena i opisana leksikografska jedinica, Kinderjaje, koja se za svoje mjesto među živim bićima izborila ne zato što bi kao slatko veselje mogla razveseliti živo, sitno dijete, već stoga, što je, kao bomba, nazvana po čokoladnom jajetu; onako sitna sposobna je za najkrupnije: krupnu smrt sitnog bića.

Stoga kratko: možemo Hrušteve i Priručnik realne zoologije čitati odvojeno, ali raskoš stila i mudrost riječi, naročito onih zagubljenih, postaju prava avantura asocijacija tek kad djelo dohvatimo kao cjelinu.

Kad se devedesetih u javni prostor uselio jedan od najbizarnijih ikad registriranih strahova, strah od riječi, Šnajder se mogao samo zabrinuti nad zdravom pameću korisnika koji su povjerovali u preporuke o čistoći jezika, jer je odavno u svome stilskom vokabularu naučio koristiti apsolutno sve: što manje upotrebljavane njemu su bile milije, pa mu nije palo na pamet da se otuđi od ijedne jedine riječi kojoj je prijetio kavez

Pisala se godina 2019. kad su sa zakašnjenjem odlučili obilježiti Šnajderov sedamdeseti rođendan. Bila sam obećala napisati i pročitati sličan tekst ovom današnjem, a usput obdariti slavljenika. Nisam učinila nijedno ni drugo, stoga na ovom mjestu samo opisujem poklon koji mu nisam uručila: trebao je to biti Zbornik učenika Osnovne škole Kate Dumbović (danas Julija Klovića) za školsku godinu 1964/65 koju smo oboje pohađali nakon što se Šac preselio k nama, na Trešnjevku. Ovo razdoblje Šnajder u Hruštevima ne spominje budući da to više nije bilo njegovo djetinjstvo, već dječaštvo, a tu se već radi o nekoj drugoj i drugačijoj dragocjenoj kugli. U Zborniku, Šnajder je na fotografiji osmih razreda koji napuštaju našu školu, a u jednom od tekstova posebno ga se ističe kao pisca scenarija kratkog filma koji je bio nagrađen na Smotri dječjeg filma u Pionirskom Gradu, onom istom čiju izgradnju spominje u svojoj knjizi i koji je bio toliko blizu njegovog Mikrorajona, toliko blizu da ih je dijelio samo potok prepun riba. Ondje više ni potoka, ni riba, što svjedoči da se mogu zatrpati i nestati i važnije stvari no što su riječi. Zbornik svjedoči da smo, nakon poplave koju je Sava prouzročila Zagrebu i našoj školi, u jesen 1964. godine, očistili školsku zgradu, a da je nastava kasnila, jer nam je u vodi propalo potopljeno gorivo, pa se nismo imali čime grijati. Lijep je i članak o đacima iz Vrginmosta koji su prikupili krumpira, jabuka i jaja, te nam ih donijeli da ih podijelimo onima koji su bili najteže pogođeni poplavom. Za one mlađe čitatelje ovdje se vraćamo zagubljenim riječima; danas je Vrginmost mjestašce koje nazivaju Gvozd, a ni Kordun više nije isti, premda je ostao Kordun. Na nekoj skromnijoj fotografiji učenika petih, šestih i sedmih razreda koji ispraćaju štafetu uhvaćena sam i ja; tek čekam da uđem u filmsku grupu koju će Šnajder te godine napustiti. Drago mi je što mu ovaj Zbornik nisam uručila; poodmakle godine koje brzo protječu pojačavaju škrtost, pa ako nije sačuvao svoj primjerak Zbornika, poslat ću mu samo fotokopiju. Sebi ostavljam original koji nakon pedeset sedam godina ima posve drugačiji, različit miris od fotokopije. Za ovaj će se original, možda, jednoga dana, zainteresirati kakav skupljač bizarnosti iz života hrvatskih pisaca. Taj i takav neće dobiti ništa, premda se, uz škrtost, u starosti pojačava i taština, pa u ovu odluku nisam posve sigurna. Ali jesam, sigurna sam, kao i svi, da će Slobodan Šnajder ostati ubilježen kao jedan od najmoćnijih hrvatskih dramskih pisaca; ali još sigurnija da će ostati kao autor jednog od najvećeg romana u hrvatskoj književnosti, Doba mjedi. Sad mi se čini da sam, prije dvadeset pet godina, čitajući rukopis Knjige o sitnom, slutila da će Šnajder biti veći romanopisac od dramatičara. Bila ovo istina ili ne, čast mi je što sam bila urednica njegove prve prozne knjige, Knjige o sitnom, za koju tvrdim da je mnogo krupnija no što joj ime govori.