Kultna autobiografija Franka Zappe, The Real Frank Zappa Book, napisana u suautorstvu s Peterom Occhiogrossom, predstavlja američkog skladatelja talijanskog porijekla upravo onakvim kakav je bio na pozornici i u studiju: kao ciničnog genija koji beskompromisno secira društvo. Kao osnivač grupe Mothers of Invention 1965. godine na trećem albumu Only in It for the Money eksperimentima s magnetofonskom trakom prerastao je košuljicu rockera i kao skladatelj za ansamble u svoje vrijeme postao cijenjen među najvećim europskim skladateljima, fondacijama i kulturnim centrima. Pored mahnite diskografske kreativnosti, kojoj je u novije vrijeme doskočio tek kompozitor i alt-saksofonist John Zorn, prvi je rušio klasne stereotipe te uveo hašomane u Royal Festival Hall.
Iako se od autobiografije umjetnika takvog kalibra obično očekuje pristup onkraj nastanka kreativnih procesa, kompozicijskih tehnika ili tajni virtuoznog sviranja gitare, Zappa svjesno bira drugačiji put – nastupa kao preteča DIY-scene i oštroumni kulturni antropolog. „Avangarda odozdo”, rekli bismo, posuđujući naslov jedne knjige. Njegov primarni alat slojeviti je crni humor kojim se služi kako bi razotkrio apsurde američkog društva, zbog čega je ostavljao dojam mizantropa, nalik likovima kakve je u svojoj karijeri ponajčešće glumio glumac i redatelj Clint Eastwood.
Odrastao je u Baltimoreu gdje je i umro u 52-oj godini kao otac troje djece. Obitelj u kojoj je odrastao uzdržavao je otac, talijanski meteorolog koji se seljakao Amerikom i izdržavao sudjelovanjem u eksperimentima američke vojske. Lik oca opisuje prizor u kojem donira zimsku odjeću svoje djece uoči puta s Floride za Sjevernu Kaliforniju, ugrožavajući komfor i sigurnost svoje obitelji. Stoga kaljenje mačka u čizmama profesionalnog glazbenika ima dikensovske tonove s darvinističkim prizvukom: zbog optužbe za opscenost pritvoren je još u srednjoj školi, koje su ga redovito izbacivale, te predstavlja samoobrazovan umjetnički profil. Prva ploča koju je kupio bila je Ionisation francusko-američkog skladatelja Edgarda Varesea – i po današnjim kriterijima tvrđa elektroakustika! Mladog Zappu, podšišanog, u odijelu s kravatom, koji je u muziku ušao svirajući bubnjeve da bi prešao na gitaru te skladao doo-wop, vidimo na crno-bijeloj televizijskoj snimci iz ‘50-ih kako pred publikom izvodi kompoziciju za na sic položen bicikl. Dotad je već upoznao Captaina Beefhearta, karizmatičnog blues-avangardista Dona Van Vlieta, čiju je kultnu ploču Trout Mask Replica i producirao. Van Vlieta opisuje kao čovjeka koji je zbog svoje neprilagodljivosti i disfunkcionalnosti eksperimentima mijenjao tok suvremene glazbe, ali i upropastio svoje kreativne potencijale mahom lošim pravno-poslovnim potezima.
Sloboda govora
U skladu s Prvim amandmanom američkog Ustava, onim o slobodi govora čiji je bio neslužbeni ambasador, Zappa koristi svoju kritičku oštricu za seciranje onoga što je smatrao najvećim intelektualnim i moralnim neuspjesima svog vremena. Ne zaboravimo da je riječ o čovjeku većem od rocka čiju osobnu tragediju legitimira rock himna „Smoke on the Water“,nastala iz anegdote o požaru šatora pod kojim su Mothersi (po kojima se prozvao vinkovački rock bend; a jedno od poglavlja u knjizi čak nosi naslov „Mene ne zanima”) tijekom europske turneje početkom prosinca 1971. godine nastupili na ženevskom jezeru. Zappa komentira epizodu s distance tragičkog junaka; jer ga je već par tjedana kasnije, tijekom probe za nastup s bendom u engleskoj dvorani Rainbow, zaludjeli čovjek iz publike gurnuo u prostor orkestra dubok pet metara, polomivši mu koljeno i rebra, posjekavši bradu i ostavivši rupu u potiljku, a jedna mu je ruka ostala paralizirana. Oporavljao se godinu dana, a uz tri iduća albuma u invalidskim kolicima dovršio je i dva scenska djela – mjuzikl i bajku.
Iako se od autobiografije umjetnika takvog kalibra obično očekuje pristup onkraj nastanka kreativnih procesa, kompozicijskih tehnika ili tajni virtuoznog sviranja gitare, Zappa svjesno bira drugačiji put – nastupa kao preteča DIY-scene i oštroumni kulturni antropolog
Govorimo li o odnosu indie-umjetnika s institucijama, uslijedila je kruna [sic!] karijere – 1975. godine Zappa je tužio britansku Krunu zbog otkazivanja nastupa Mothersa s Britanskim kraljevskim orkestrom, po svršetku produkcije filma 200 Motels. Potom se našao i pred optužbom za opscenost lirike u filmu te sredinom travnja iste godine izišao pred suca Središnjeg kaznenog suda u Londonu, opovrgao optužbe i dokazao da je Albert Hall prekršio ugovor. No zbog kompromitacije kraljevske kuće koncert nikad nije održan, a njegove su kompozicije tamo izvedene tek posthumno.
Međutim, na nastupima u Zagrebu i Ljubljani u jesen 1975. već su ga dočekali istomišljenici, poput benda Buldožer. Na europskom planu zakotrljao je i koketiranje autorskih bendova s vlastitim udaljenim korijenima kroz osvrt na ostavštinu europske klasične glazbe. Pod naslovom Zappa ’75 Zagreb / Ljubljana, objavljen je 2022. godine licencirani album sa snimkama iz Doma sportova i Hale Tivoli. Njegov je utjecaj u nas povezan lukom koji vodi od Ramba Amadeusa do psihodeličara Seven That Spells. Ovaj je zagrebački bend albumom The Men from Dystopia (Beta-lactam Ring Records, 2007.), na kojem svira i japanski gitarist Kawabata Makoto, odao počast Zappinoj 38. ploči The Man from Utopia iz 1983. godine.
Sociologija glazbe
Na drugoj trećini Autobiografije, poglavljem „Sve o glazbi“, knjiga se sa žablje perspektive prebacuje na demistificiranje umjetnosti iznutra kroz etičko-poslovni okvir u „duhu tržišta” pojačan sociologijom glazbe. Naposljetku, kritika je Zappin opus prozvala „perverznim oblikom političkog teatra” te im on, na svoj osebujni način, vraća milo za drago. Otkud ovaj obrat rockera k skladatelju ozbiljne glazbe? Vraća nas u 1976., u propale pokušaje nastupa benda s orkestrom u Beču te s ansamblom u Amsterdamu, da bi prgavi Zappa, 1983. godine, prvi u svijetu odlučio višekanalno i digitalno snimiti simfonijski orkestar.
Slijede poglavlja za geekove, o snimanju i miksanju s Londonskim simfonijskim orkestrom, čija je prednost bila da su ga članovi oformili kao dioničko društvo, a Zappine cinične opaske o glazbenoj industriji nadovezuju se na razvoj diskografije kao supstitucije plesanju i kao ugostiteljskog pogona. Animalistička analiza antropologije rocka iz perspektive čovjeka koji je kuburio sa stotinama tisuća dolara produkcijskih troškova, Zappu transponiraju u stand-up control freaka koji provocira publiku seksističkim komentarima.
U „Poglavlju za svog tatu“ vraća se ranijim opaskama o ocu, ističući kako ga je cijenio, iako se nisu baš slagali. No i tu ponavlja svoju kritiku američkog društva iz uvodnih poglavlja. „Jedina stvar koja djecu može izobličiti više od TV-a i roditelja jesu religija i droga”. Njegov otac, Sicilijanac i daroviti matematičar, pokušao je napisati povijest svijeta iz perspektive rodnog otoka, projekt koji je Zappa kasnije, na svoj način, nadogradio poviješću svijeta kroz rock ‘n’ roll. Ne podsjeća li to malo na stripove Roberta Crumba, velikog mrzitelja hipija?
Kritika je Zappin opus prozvala „perverznim oblikom političkog teatra” te im on, na svoj osebujni način, vraća milo za drago. Otkud ovaj obrat rockera k skladatelju ozbiljne glazbe? Vraća nas u 1976., u propale pokušaje nastupa benda s orkestrom u Beču te s ansamblom u Amsterdamu, da bi prgavi Zappa, 1983. godine, prvi u svijetu odlučio višekanalno i digitalno snimiti simfonijski orkestar
U tom je i sadržana epitoma njegove radne etike, “seks, bez droge i rock ‘n’ roll”, još jedna dodirna točka s Crumbom, koji se u svojim stripovima pokazuje kao fetišist ženskih atributa, notorni ljigavac i pipkaroš, što je u sukobu sa Zappinim karizmatičnim narcizmom. Zappa se distancirao od hipija, smatrao se freakom. Glazbenici s kojima je surađivao uglavnom bi se nakon koncerata zapućivali na šank, dok bi se Zappa zatvarao u sobu te noći provodio u skladanju novih materijala, naoružan kavom i cigaretama, uz pokoju groupie. Shodno tome, poglavlje o „događajima iza bine” kratko je, iako nije moglo proći bez mizoginog „cimanja” feministica.
Braneći se od optužbi da je seksist, piše kako se u svojim pjesmama većinom bavio glupim muškarcima. Njegovom se najkontroverznijom izjavom smatra ona da nikoga ne bi mogao uvjeriti da je u pravu, baš kao što Hitlera „ispravnim” nije učinio broj ljudi koji su smatrali da je „u pravu”. Krovna kritika hipija, uvučena u suvremenu kulturu kao video-klipić na društvenim mrežama, kaže da su se pokazali daleko većim oportunistima za puštanje svježe krvi u eter od „starih štajsera” koji su riskirali s eksperimentalom i usprkos tome prodavali velike tiraže i tako dali doličnu auru duhu šezdesetih. Nešto sličnih kritičkih tonova na račun opreznih diskografa pronašli smo i u Stražarnom lopovu, knjizi o izgubljenoj generaciji ‘80/90-ih zagrebačkog muzičara i kolekcionara Gorana Polaka, u vidu komentara da je jugoslavenskom punku ploča Šarla Akrobate naprosto bila premalo, i trebalo je objaviti ploče drugih njihovih vršnjaka da bi se uopće moglo pričati o sceni.
Opscena lirika
Ključni dio knjige sukob je iz 1985. godine s američkim političkim establišmentom koji je Zappa prozvao „zabavljačkom sekcijom industrije oružja”, a definicija bode i uslijed aktualne iranske krize. Začinjavka afere, Tipper Gore, supruga američkog potpredsjednika Ala Gorea, još je živa, a proslavila se lijepljenjem naljepnica upozorenja za opscenu liriku na albume alternativne glazbe. Zappa je branio kolege presumpcijom da ta odluka povlađuje country izvođačima čija kultura u osnovi polaže pravo na bezakonje; što izravno korelira s akterima ljetošnjeg Kulturkampfa oko zabrane kazališnih predstava. Povijest nas uči da je Goreova kršila pravo na slobodu govora, zbog čega su njezin lik i djelo – kroz Prvi amandman – „častili” brojni afro- i američki hip-hoperi.
Objavi Autobiografije na hrvatskom trebalo je 20 godina, nakon što je izdavač i suprevoditelj Ivan Sršen otkupio izdavačka prava od Zappine supruge Gail, koja je pokazala jednaku sklonost upletanju u prevođenje knjige, kao što se posthumno bavi nadgledanjem plasmana opusa svojeg supruga. Tada je u fokus šire javnosti Sršen ušao kao urednik edicije glazbenih autobiografija poput onih Toma Waitsa i Henryja Rollinsa kod nakladnika Mlinarec-Plavić, a Sandorf još nije postojao. Prijevod supotpisuje s kolegom Darkom Milošićem, a rezultat je žanrovski hibrid kompilacije ili čak enciklopedije, pojam najbliži američkom pojmu real book.
U konačnici, Zappina Autobiografija funkcionira kao priručnik građanske hrabrosti: neumoljiva obrana slobode govora, nepokolebljiva vjera u umjetničku autonomiju i lucidna kritika političkih i kulturnih mitova koji se ponavljaju u ciklusima. Čitajući ga danas, jasno je da se obrasci protiv kojih se borio nisu izgubili, nego samo promijenili kostime. Upravo zato ova knjiga, izvorno objavljena još 1989. godine, djeluje svježije nego ikad – kao podsjetnik da je rock, u svojoj najdubljoj gesti, uvijek bio otpor.
