U legendarnom intervjuu britanskog komičara i novinara Jonathana Rossa s Akijem Kaurismäkijem iz 1991., finski redatelj je rekao znakovite riječi o romanu Zločin i kazna. Dva mlada čovjeka, koji kao da su ispali iz nekakvog Harmsovog komada, vozikaju se na svojim biciklima po Laponiji, a zatim stanu da predahnu negdje uz obalu rijeke Kitinen. Kaurismäki sjedi ispod breze, jednog od simbola ruske poezije, u džins hlačama i kožnoj jakni, sa satom na desnoj ruci i cigaretom u lijevoj. Sučelice njemu sjedi novinar na biciklu.
„Prilično je ambiciozno da ste za svoj debi odabrali ekranizaciju romana Dostojevskog. Što vas je na to natjeralo?“ pita ozbiljnim glasom.
„Htio sam pasti s visine…“, kaže Kaurismäki i pokaže prema nebu, „to je više kul“.
*
Zločin i kazna je jedna od onih knjiga koje se nekoliko puta čitaju u životu. U istraživanju „Što pamte čitatelji?“[1], koje je provedeno prije desetak godina u Hrvatskoj među „običnim“ svijetom (izuzeti su pisci, kritičari, urednici, lektori itd.), Dostojevski je na samom vrhu popisa s 24 navoda, od kojih više od trećine (9) otpada na gore navedeni roman. Velike se knjige poznaju i po tome jer zbog njih pamtimo dane i okolnosti u kojima smo ih čitali. Otprilike se sjećam kad sam je prvi put uzeo u ruke: bilo je ljeto kao iz Zločina i kazne, nigdje ni daška vjetrića. U sobici dubrovačkog hotela na Lapadu, čekajući da jara popusti pa da siđem na plažu, kratio sam vrijeme uz Crnkovićev prijevod. Imao sam šesnaest godina i radio u kuhinji kao perač malog i velikog suđa. Držao sam u ruci tuš-pištolj nalik na onaj kakvim Rahikainen u Kaurismäkijevom filmu uklanja krv s poda klaonice.
Na omotnici tog izdanja iz 1994. je jedno opće mjesto: crno-bijela matrjoška, s povezom preko očiju i s iscrtanim prstenčićem umjesto rumenih obraza, stoji u abdomenu odšarafljene figurice “babuške”. Iza nje je kolaž znamenitosti Sankt-Peterburga. Novo pak izdanje iz 2022., koje sam nedavno uzeo ponukan radom na predstavi Zločin i kazna redatelja Jerneja Lorencija, debelo je ukoričeno i opremljeno ilustracijama anđela. Urednička odluka sugerira čitatelju da ideološku raznorodnost ruskog pisca ipak protumači u religioznom ključu. „Grozničav“ i „histeričan“[2] jezik Dostojevskog, koji je nastajao u njegovom manijakalnom pisanju kako bi se riješio dugova, znalački je prevela Tanja Radmilo.
Velike se knjige poznaju i po tome jer zbog njih pamtimo dane i okolnosti u kojima smo ih čitali. Otprilike se sjećam kad sam je prvi put uzeo u ruke: bilo je ljeto kao iz Zločina i kazne, nigdje ni daška vjetrića. U sobici dubrovačkog hotela na Lapadu, čekajući da jara popusti pa da siđem na plažu, kratio sam vrijeme uz Crnkovićev prijevod
„Ruska autentičnost“
Mnogo godina nakon moje „ljetne“ epizode na Lapadu, došavši preko Baltika vlakom iz Zagreba, prvi put sam se obreo u Sankt-Peterburgu i upoznao sve one toponime koje susrećemo u romanu. Osjećao sam se kao da sam dospio u „grad-muzej“ divovskih razmjera. Jedan metastazirani turistički Dubrovnik na dalekom sjeveru Europe. Dok sam još nekako izlazio na kraj s grandioznošću grada, užasno mi je išao na živce njegov artificijelni karakter. Na Dumskoj kuli, vidikovcu s kojeg je pucao pogled na crvene i zelene krovove Sankt-Peterburga, treštao je sa zvučnika Chopin ili Beethoven. Nekadašnja carska prijestolnica bježala je od svoje „ruske autentičnosti“ i pokušavala biti zapadnija od samog Zapada.
Tako je i Dostojevski „razapet“ između Istoka i Zapada. Autor ideje „da će Europu i njenu misiju završiti Rusija“ uživa na Zapadu reputaciju „najruskijeg pisca“. Zbog tog svojeg ruskog mesijanizma, Dostojevski je prije tri godine, u vrijeme europskih sankcija Rusiji i mode kenslanja ruskih autora, bio uklonjen iz nastavnog programa na milanskom sveučilištu. S druge strane, u Rusiji gledaju na njega kao na „najzapadnijeg“ klasika. Pisac i veliki poznavatelj ruske književnosti Dmitrij Bikov tvrdi da su njegovi romani nasljednici dviju velikih europskih linija: engleske (Dickens) i francuske (Balzac). Time objašnjava i njegovu nevjerojatnu popularnost na Zapadu.
Na Dumskoj kuli, vidikovcu s kojeg je pucao pogled na crvene i zelene krovove Sankt-Peterburga, treštao je sa zvučnika Chopin ili Beethoven. Nekadašnja carska prijestolnica bježala je od svoje „ruske autentičnosti“ i pokušavala biti zapadnija od samog Zapada
Zanimljivo je vidjeti što su sve ispitanici u gore navedenom istraživanju naveli da su zapamtili iz slavnog romana. Netko je istaknuo estetiku ružnoće („ružno ubojstvo koje je Dostojevski znao lijepo opisati“), drugi pak karakteristike glavnog junaka („savjest čovjeka koji nije mogao podnijeti da je nekoga ubio“), a treći žanrovsku osobitost („najnapetiji krimić ikada“) ili doba godine u kojemu je čitao („Dostojevski mi je super za zimu“). No možda je najinteresantnije kako je Raskoljnikova opisao građanin A. K.: „Pa riječ je o jednom momku, vrlo poštenom i karakternom, koji je stjecajem okolnosti počinio taj zločin da bi došao do novca.“
U tom iskazu nalazimo onu dobro nam poznatu tvrdnju da u svakome od nas čuči ubojica. Koliko često pročitamo vijest na portalima o tome da su ljudi u šoku jer je njihov dotad miran, normalan i pristojan susjed počinio stravičan zločin. U prosincu prošle godine 19-godišnji mladić je u osnovnoj školi u zagrebačkom Prečkom nožem krvoločno ubio sedmogodišnje dijete i ozlijedio šestero djece. Filip Zavadlav, kojeg su prozvali „splitskim Raskoljnikovom“, ubio je prije pet godina trojicu jer su ga navodno „pritisnuli“ zbog bratovih dugova. Takvi zločini događaju se posvuda. Nasilje se podrazumijeva – odrasli zlostavljaju vlastitu djecu u obitelji, u porastu je vršnjačko maltretiranje u školama, osobe u poodmakloj dobi sve su češće žrtve agresije, tinejdžeri se šalju u rat u Ukrajini – to je dio naše svakidašnjice. U moralno izopačenom društvu, piše Šklovski u svojoj knjizi Za i protiv: Bilješke o Dostojevskom, „zahtjev da se bude čovjek – vodi u zločin“.
Društveni kontekst
Grad je napučen drvenim kolibicama, ali i aristokratskim stambenim trokatnicama i četverokatnicama, krčme u kojima se poslužuju kiseli krastavci, dvopek i narezani komadići ribe iz kojih neizdrživo zaudara, zeleni parkovi i raskošne palače, na trgovima gomile raznovrsnih sitnih obrtnika i odrpanaca, slastičarne u kojima se prodaju pereci i punčevi, kočije tajkuna-ubojica koje melju prolaznike poput Horvatinčićevih glisera
Sve to kuha i kipi u Raskoljnikovljevoj glavi poput pištavog čajnika. (A čaj je, osim što je stalni rekvizit u predstavama postavljenim prema ruskim djelima, i „ruska stvar bez koje se ne može ni u jednoj katastrofi i nedaći“.) I pištat će u nama sve dok je ovakva svijeta. Neurotičku konstituciju glavnog lika ne možemo shvatiti ako je izoliramo od društvenog konteksta 19. stoljeća. Mihail Bahtin u svojoj knjizi Problemi poetike Dostojevskog tvrdi da je svijet ruskog klasika najčišći i najesencijalniji izraz kapitalističkog duha: „…najpogodnije tlo za nj bilo je upravo u Rusiji, gdje je kapitalizam nastupio gotovo katastrofički i zatekao netaknutu raznolikost socijalnih svjetova i grupa koje nisu, kao na Zapadu, oslabile svoju individualnu zatvorenost u procesu postupnog nastajanja kapitalizma“[3]. Seljak se padom feudalnog sustava oslobodio kmetstva, ali se istovremeno našao u vlasti novca te postao ovisan o kapitalu. Kapitalizam u Rusiji razvijao se takvom brzinom da su se u nekoliko desetljeća dogodile transformacije koje su u nekim drugim europskim zemljama trajale čitava stoljeća.
U svojem Predavanju o Dostojevskom pisac, književni kritičar i narodni komesar za prosvjetu Anatolij Lunačarski opisuje trenutak kad je Fjodor Mihajlovič postao književnikom: „koračao je ulicama u nekakvom grozničavom raspoloženju i tad je, kaže on, osjetio da je pisac, odnosno masa utisaka o tom životu poniženih, izgladnjelih neurastenika koji su ga okruživali i kakav je i on sam bio, ta ga je masa utisaka preplavila, počela se prelijevati i ujedno skupljati u dragocjene kristale. Punoća dojmova, koja je pala na njegovu nevjerojatnu osjetljivost, bolećivu osjetljivost jednog umjetnika, našla je svoj prirodni izraz.“[4] Ostavivši službu oficira i posvetivši se potplaćenoj književnoj karijeri, Dostojevski postaje pisac dotad neopisane sitne buržoazije i patnji običnog čovjeka u novim kapitalističkim prilikama.
Roman o usamljenosti
Ali Zločin i kazna nije samo roman o jednom zločinu do kojeg su dovele društvene neprilike, već i o usamljenosti. Likovi se Dostojevskog otuđuju od svijeta po peterburškim sobičcima, mansardama, pregrađenim stančićima i, uz pucketanje svijeće, sjede sami u svojim ćumezima. Raskoljnikov se povlači u sobicu kao „kornjača u svoj oklop“, dok se anonimni junak Bijelih noći „poput puža zavlači u svoj zakutak“. Izgubivši svaki orijentir u realnosti, ti sumašedši smišljaju vlastite fiktivne teorije o tome kako su iznimniji od drugih baš kao što su ljudi danas opsesivno zagledani u romantizirane verzije sebe na Instagramu. Otud ne čudi da su upravo Bijele noći izazvale među mladom generacijom Fyodor fever. Kako piše The Guardian[5], rano djelo Dostojevskog nedavno je postalo medijska senzacija među TikTok i Instagram korisnicima. Novela o slučajnom ljubavnom susretu usamljenog protagonista i Nastjenke bila je u 2024. četvrto najprodavanije prevedeno književno djelo u Velikoj Britaniji. „Mislim da knjiga dobro prikazuje sanjare, one koji misle da su bolji od drugih, ali zapravo žive u nekom vlastitom svijetu“, kaže 22-godišnji Bookstagrammer Mausami Avira, „a to je nešto u što su nas društveni mediji natjerali da vjerujemo.“
Ali Zločin i kazna nije samo roman o jednom zločinu do kojeg su dovele društvene neprilike, već i o usamljenosti. Likovi se Dostojevskog otuđuju od svijeta po peterburškim sobičcima, mansardama, pregrađenim stančićima i, uz pucketanje svijeće, sjede sami u svojim ćumezima
Kaurismäki, koji je radnju romana Zločina i kazne prenio u suvremenu epohu, naglašava apsolutnu usamljenost čovjeka u današnjem vremenu. U završnoj sceni finska Sonja, Eeva Lakso, posjećuje glavnog junaka u zatvor da mu priopći da će ga čekati. Izritiran njenim posjetom, Rahikainen joj osorno odgovara: „Zatvor mi uopće ne predstavlja problem, znaš li zašto? Jer sam oduvijek bio sam. Zato ne želim da me čekaš. Odlazi i živi svoj život. Svi ćemo ionako prije ili kasnije umrijeti.“ Dostojevski pak svojim junacima pruža milost u ljubavi, Sonja prati Raskoljnikova u Sibir na robiju, ali autor čitavu priču ostavlja otvorenom, bez nekog naročitog happy enda. Ovako završava pretposljednji odlomak romana, u prijevodu Tanje Radmilo: „On čak nije ni znao da mu novi život nije poklonjen, da će ga još skupo koštati i da će za njega morati platiti velikim budućim pothvatom…“[6]
*
U odgovoru finskog redatelja britanskom novinaru nešto je tipično ruski. Junaci Dostojevskog ne samo da često padaju, već i mazohistički uživaju u vlastitom padu.
Zločin i kazna kolosalni je roman o nasilju, ponižavanju i patnji te iscrpna studija o tome u što se čovjek pretvara nakon što počini zločin. No čitajući roman, mi prepoznajemo najgore varijante sebe i našeg društva te koliko je važno da se tad ne zavlačimo u svoje oklope. Mi zapravo učimo da se možemo mijenjati ako sebe otvaramo drugima. Koliko god to zvučalo paradoksalno, Zločin i kazna nas uči onomu životno bitnom: kako se podići nakon pada.
[1] Lovro Škopljanac, Književnost kao prisjećanje – Što pamte čitatelji, Zagreb, travanj 2014.
[2] Josip Brodski, Moć elemenata: o Dostojevskom, prijevod Ivana Peruško, Zagreb, Bodoni, str. 633.
[3] Mihail Bahtin, Problemi poetike Dostojevskoga, Sveučilište u Zadru, Zadar 2020., prijevod Zdenka Matek Šmit i Eugenija Ćuto, str. 23.
[4] http://lunacharsky.newgod.su/articles/lekciya-o-dostoevskom/?ysclid=m82pssmcjr930192031
[5] https://www.theguardian.com/books/2024/dec/17/white-nights-fyodor-dostoevsky-social-media-instagram-booktok-tiktok
[6] Fjodor Dostojevski, Zločin i kazna, Bodoni, Zagreb, 2022., str. 536.
