Alja putuje vlakom na sjever, u predio starih šuma na obalama Bijeloga mora kako bi istražila simbiozu drveća i gljiva za svoj doktorat. Premda cijeli život samouvjereno klizi tračnicama znanosti, ona ponekad sumnja, ali sumnju drži za sebe. Velika naracija o evoluciji, prijelazu iz neživoga u živo, pojavi svijesti i „čovjeku koji je mjera svih stvari“ sadrži mnoga tamna mjesta, praznine koje ljudi ispunjavaju raznim konstruktima, fugir idejama čija čvrstoća nije još dokazana. Alja povremeno zapne za neku od tih fuga pa izgubi znanstveničku ravnotežu i propadne, nakratko, u ništa.

Unatoč tome, nju i dalje zanimaju kemijske promjene, evolucijska stanična dinamika i samoregulirajući procesi unutar pojedinačnih organizama i između njih, koji su doveli do života kakvog poznajemo i njegove čudesne raznolikosti. Zanima ju neuništivost životnog nagona, prvobitna iskra koja se održala zahvaljujući stalnom trenju i kretanju atoma. Više od svega, Alju očarava ideja o komunikaciji među organizmima, od one u najmanjim dijelovima stanice do one u jatima, krdima, zajednicama, lancima. Očarava ju jezik svijeta kojim se prenose informacije između organizama za koje ljudi i dalje misle da nemaju svijest, osjećanja i sjećanja. Biosemantika, tajni kôdovi simbioze, titraji koji pokreću cikluse stvaranja i rastvaranja: rođenja, življenja, umiranja i metamorfoze.

Alja želi istražiti „kako simbioza funkcionira, iz praktične perspektive proizvodnje šume“, zanesena pomalo heretičnom idejom da je šuma jedno biće koje čini mnoštvo drveća, gljiva, mahovina, trava… i čiji krvotok kola ispod zemlje. Za Alju, „šuma se samoodržava i sama stvara, i poprima stalno nove oblike, u polaganim, nepredvidljivim pomacima, poput onoga koji je četveronožne sisavce odveo na stabla, gdje su se ljuljali s grana kao majmuni, pa opet dolje na stepu, gdje su se uspravili kao ljudi. Ili leptiri, leptiri. Dabrovi. Jazavci, borovi, vukovi, breze, sokolovi. Potkornjaci, vrijes, sove, vretenca, hrastovi, lišajevi, lišajevi.“ Da, zanima ju biće šume. Ne duh ili apstrakcija, već veliki organizam čiji dijelovi međusobno komuniciraju i usklađuju se.

Alja želi pojmiti taj organizam, točnije ona želi biti taj organizam. Dešifrirati njegov komunikacijski kôd i – pripadati. Toj šumi, ali i svakoj šumi, prirodi i jedinstvu svijeta. Ipak, i sama se pita: „Je li uopće moguće zamisliti drukčiji jezik? Neki ne-ljudski jezik? Ne-ljudske misli? Neki drugi način bivanja u svijetu nego što je to naš?“ Poput mene, i Alja osjeća da smo izgubili taj jezik i da ga teško možemo iznova usvojiti pa je vjerojatno da ćemo se i dalje, i to zadugo, osjećati poput uljeza, ekscesa, koji narušava ravnotežu svijeta. Mi se po svojoj prilici „nikada nećemo probiti na drugu stranu“.

Između ljudske vrste i svijeta prirode – velike simbioze životinja, biljaka, vjetra, vode… – titra oku nevidljiva membrana. Membrana se kontinuirano samoobnavlja pomoću naše svijesti, jezika i kulture, naših tumačenja, reprezentacija i metafora, naših sjećanja, sentimenata i logike. Ponekad, u rijetkim prilikama kad izduši prenapuhana ljudska arogancija, membrana koja nas dijeli popusti i tada nakratko osjetimo huk s druge strane. Povežemo se i osjetimo da smo atom, molekula, neuron, foton ili što već drugo jednog sveprožimajućeg organizma.

Alja želi što prije probiti membranu. Umjesto da po ustaljenoj metodi istražuje simbiozu drveća i gljiva: četka korijenje i zemlju, uzima uzorke i skicira spore gljiva – ona odlučuje ući unutra i postati dio te stare šume na obalama Bijeloga mora. U transu jede otrovne gljive, onako kako su to prije nje činili šamani iz istih ruskih šuma nastojeći time promijeniti kemiju svog mozga i prijeći na drugu stranu. Alja guta gljive nadajući se da će joj se s otrovima otkriti komunikacijski kôd šume i da će se depersonalizirati, deindividualizirati i dematerijalizirati pa postati dio cjeline. Otkriti kôd i osjetiti šumu, more, evoluciju… u sebi – ravno je otkrivanju tajne života.

***

Priču o ruskoj biologinji Alji, punim imenom Alevtini, pripovijeda Karl Ove Knausgård u drugom romanu svoga petokrižja pod nazivom Vukovi iz šume vječnosti. Knausgårdovo umijeće da prepleće znanstveno i metafizičko te problematizira temeljne ljudske dvojbe u književnom jeziku i formi, preko konkretne priče o Alevtini i drugim likovima romana, duboko me dojmilo. Što god tko mislio o stilu njegova pripovjedačkog heklanja, teško je osporiti da on zna kako pišući doprijeti do tamnih slojeva svijesti i riječima izvući grumenje neiskazivoga i subliminalnoga koje nas određuje kao ljudska bića.

Ipak, čitav fantazmagorijsko-egzistencijalistički Knausgårdov svijet, to vješto literariziranje tema stvaranja i održavanja života te samoregulacije prirode – uostalom, kao i svijet većine književnih djela koja se dotiču „početaka“ i „kontinuiteta“ – ispisan je iz antropocentrične perspektive. Taj je književni svijet usidren u ljudskom, u zakonitostima poznatog nam jezika, značenjima i odnosima riječi. I koliko god osvjetljavao rubove ljudskoga i samu membranu koja nas dijeli od bića koja su zapravo nama jedini istinski Drugi, roman ipak nastaje u kontekstu ljudskog reda. U tom smislu, on ne samo da na razini značenja priče potvrđuje otuđenost ljudi od svijeta prirode, već i na razini jezika i kôda, u samoj strukturi, svjedoči o našem (trajnom?) izopćenju, našem odvajanju od velikog organizma zemlje. „Doći na svijet“ znači „dospjeti u jezik“, kako piše Sloterdijk u nadahnutom (jasno, antropocentričnom) eseju istog naziva. Ali, dospjeti negdje znači i prethodno otići od nekuda, ispasti iz nekog drugog svijeta.

Ne želim dalje u prazno vrtjeti takve krajnje teze na koje ionako nemam nikakav odgovor. Zanima me samo kako se u književnosti mogu artikulirati naše „ispadanje“ iz svijeta, dvojnost kulture i prirode te sistemski glitch između ljudskog i ne-ljudskog jezika. Odnosno, zanima me može li se u „umjetnosti riječi“ na bilo koji način narušiti jezični kôd temeljen na antropocentričnoj ideji o ekskluzivnosti ljudskog roda i superiornosti bića-koja-imaju-svijest? Može li se napisati priču ili ispjevati pjesmu koja će nas, makar na tren, povezati s prirodom: gljivama, potkornjacima, dabrovima, vjetrom? Može li se riječima obnoviti sinergiju i probušiti membranu koja titra između našeg i njihovog svijeta? Može li se pričom, stihom, metaforom, imaginacijom dospjeti na drugu stranu i osjetiti da pripadaš cjelini, da si jedna molekula-pikula koja u kontaktu s drugim molekulama-pikulama omogućava kruženje života?

***

Koliko god bila emancipacijska u pogledu osvještavanja ekoloških tema i koliko god inkorporirala biljni i životinjski svijet ili osporavala ljudsku dominaciju nad drugim organizmima, književnost nas teško može prevesti preko. Jezikom smo vezani za svoj svijet i nije moguće postojati bez definiranja tog postojanja u jeziku i pripisivanja značenja stvorenih u hodu kulture. Preko nas teško može prevesti i neka druga umjetnost, jer svaka ima svoj jezik, komunikacijske formate i kulturne zadanosti. Umjetnički je jezik radikalno otuđen od ne-ljudskoga. Umjetnički je svijet samodostatan entitet, simulakrum koji – čvrsto vjerujem – daje smisao našim životima, ali je za one koji žive s druge strane sasvim nevažan.

Ipak, ima nešto što pisac može učiniti. Umjesto da fundamentalnu dualnost između našeg i njihovog svijeta ignorira ili deklarativno ukida, on je može osvijetliti i izložiti u tekstu. Može membranu učiniti vidljivom pa time otkriti moguće izvore naših usamljenosti i tjeskobnosti. Književni jezik neće probušiti tu membranu, ali može potaknuti promišljanje aporija znanosti i metafizike i, što je još bitnije, pokazati ožiljke koje ostavlja odvajanje od svijeta prirode.

U književnoj povijesti malo je djela koja to uistinu čine, iako je puno onih u kojima priroda: biljni i životinjski svijet, organsko i anorgansko, imaju važnu ulogu. I što više mislim o oblikovanju i perspektivi iz koje se reprezentira Drugo u književnosti, sve manje pronalazim djela za koju mogu bezrezervno tvrditi da uspijevaju zaljuljati zid između nas i njih. Na primjer, Cervantesova kanonska priča Razgovor pasa ispisana je u dijalogu pasa Cipióna i Berganza koji personificiraju ljudske muke i težnje kao i ljudski način govora. Antropocentrizam je tu primjetan već od prve rečenice koju izgovara Cipión: „Prijatelju Berganza, prepustimo noćas bolnicu posvemašnjem povjerenju te se povucimo u ovu samoću i među ove hasure gdje ćemo moći uživati, a da nas nitko ne čuje, u ovoj nikad viđenoj milosti što nam ju je u isti čas nebo obojici podarilo“. Cervantes zapravo na ljudske likove nabacuje pseću kožu i ni na trenutak ne napušta ljudsku logiku, dok je diskurs koji stavlja psima u usta zapravo diskurs određene klase u određenom povijesnom trenutku. I modernistička Orwellova Životinjska farma samo je preslika ljudskog svijeta, naše socijalne stratifikacije, odnosa moći i potrebe za dominacijom nad svim bićima. Žanr basne još je konvencionalniji: on najčešće nije uopće otvoren prema riziku promjene perspektive. Gradski i seoski miševi. Gavran i lisica u borbi za komad sira. Pjesme cvrčka i marnost mrava. Životinje koje utjelovljuju ljudsku glupost, lijenost, lukavost. Slično je i s velikim dijelom dječje književnosti u kojoj se kolonizira životinjski svijet i negira njegova autonomija. Dok to tvrdim, ne mislim da je ta književnost bezvrijedna, već samo ističem da je ono što nas u takvoj književnosti uzbuđuje i što držimo njezinom oblikovnom, jezičnom i formalnom vrijednošću nepopravljivo ljudsko. Priče o zečevima, medvjedićima, lijama, mjesecu ili šumama ne govore uglavnom ništa supstancijalno o njima samima. Divljinu se ne može pripitomiti metaforama, pričama, obrascima psihologizacije… Sve su književne životinje tek jezične reprezentacije onih reprezentacija koje smo formirali u stvarnosti svoga svijeta.

Nije puno drukčije ni u suvremenoj književnost koja se naziva „ekološkom“ i koja ima velike ambicije, daleko veće od realnoga, na primjer od toga da samo osvijetli membranu i dualizam ljudskoga i ne-ljudskoga ili pak pusti nekog psa da prošeta kroz priču samo kao pas i ništa više. Pretjerane ambicije i upinjanje da se pripovijedanjem obuhvati priroda vidljivi su i u romanu Iznad svega možda najpoznatijeg ekologa među današnjim piscima Richarda Powersa. U njemu se povezanost čovjeka i prirode te važnost očuvanja starih šuma posreduju jezikom i formom antropocentrične književne tradicije. Powersova ideja da se sudbine likova u romanu dodiruju poput krošnji i da se priče iz raznih povijesnih epoha povezuju kao spletovi korijenja kakve šume rezultat je pripovjedačkog konstruiranja i povijesnih književnih konvencija. Jednostavno, šuma je tu važna samo kao poprište ljudskih tragova ili kao metafora našeg svijeta. I planine u hit-romanu Osam planina Paola Cognettija nisu važne same po sebi, već se njihova veličanstvenost potvrđuje u učinku koji imaju na glavnog lika, njegov unutarnji razvoj i postizanje mira i ravnoteže. Priroda je tu ne zbog same sebe već zbog nas, zbog priča koje volimo pričati i čitati a koje govore o našoj usamljenosti i sposobnosti njezine refleksije.

***

Ekoknjiževnost se ne sastoji samo u korištenju naziva ptica u nečijoj poeziji, animalnih motiva u kakvom realističkom romanu ili opisa čovjekova tumaranja pustom zemljom nakon ekološke kataklizme. Ekoknjiževnost je za mene ona književnost koja dotiče rubove te osvještava dualnost u kojoj živimo, membranu koja nas dijeli i stanje odvojenosti od prirode koje neprekidno obnavljamo samozadovoljno se diveći ljudskom napretku, ili pak ona koja razobličuje osjećaj dominacije zbog kojeg uništavamo druga bića. Takva ekoknjiževnost ne tumači i ne fingira ono čega nema, već samo izlaže. Također, ona ne nastoji pripitomiti drugi svijet niti podrazumijeva da se taj svijet može uistinu predstaviti (opisati, prepričati, opjevati) u jezičnom i simboličkom kôdu koji je stvorio čovjek. Takva književnost može naznačiti puno toga, na primjer, one skrivene spore u nama koje nas možda jednom odvedu na drugu stranu, kao što sugerira Marina Cvetajeva u stihovima iz kojih Knausgård posuđuje naslov za svoj roman:

„Ma koliko hranio vuka, on će uvijek gledati prema šumi.
Svi smo mi vukovi u gustoj šumi vječnosti.“

Konačno, takva književnosti ne brblja o neiskazivom i nevidljivom, već uvažava tišinu, prostorvrijeme bez ljudskih tragova i time osvještava granice našega jezika. Jer, divljina nema riječi, kako je zapisao Tomas Tranströmer u pjesmi „Od ožujka“:

„Umoran od svih koji dolaze s riječima, ali bez jezika
odlazim na snijegom pokriven otok.
Divljina nema riječi.
Nenapisane stranice prostiru se u svim pravcima.
Nailazim na trag srnećih papaka u snijegu.
Jezik ali bez riječi.“

*Citati prema izdanjima:

Karl Ove Knausgård: Vukovi iz šume vječnosti, prev. Anja Majnarić, OceanMore, Zagreb, 2024.
Miguel de Cervantes Saavedra: Brak na prijevaru, Razgovor pasa, prev. Karlo Budor, Disput, Zagreb, 2024.
Tomas Tranströmer: Pjesme i proza: 1954.-2004., prev. Sonja Bennet, Fraktura, Zagreb, 2013.

Tekst je dio serijala „Ekoknjiževnost” i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije. Druge tekstove iz serijala pročitajte na sljedećoj poveznici.